Ima li u matematici poezije? Kako bismo spojili tu egzaktnu znanost s posve individualističkim izražavanjem čije se konačno značenje nikako ne može svesti na jednu formulu, nego se, upravo suprotno, u njemu neprestano iznalaze novi semantički slojevi? Pripovjedna proza Suzane Matić koja otvara ovaj broj Fantoma slobode odličan je putokaz za odgovor. Poetizacijom matematičkog razmišljanja Matić suočava čitatelja s oksimoronom: stabilni pojmovi i konstante dovode se postupno do značenjskog bezdana u kojem se na kraju gube. Prozni blok nastavljaju priče Mladena Vukšića u kojima se kroz dijaloge profiliraju različiti karakteri koji slične događaje popraćuju svaki vlastitom, osobitom reakcijom. Vukšić nas časti prikazom višestrukog doživljaja koji je uvijek uvjetovan specifičnim horizontom očekivanja (ne samo čitatelja, nego i lika). Nakon pripovjednog dijela na redu je dijaloški roman beogradskog pisca Zorana Ilića Da sam ja Neko. Fantom ga ovdje donosi u cijelosti prije službenog objavljivanja knjige. Napisan u dijaloškoj maniri Diderotovih romana, Da sam ja Neko kroz razgovore protagonista preispituje odnos umjetnika i umjetnosti, umjetnika i okoline te umjetnosti i okoline ukazujući pritom na probleme s kojima se umjetničko stvaralaštvo suočava, od predrasuda preko cenzure do sukoba taština. Kroz dijalog protagonista Ilić razvija kognitivnu mapu u kojoj povezuje razne umjetnike i njihova djela koja u stvarnosti nisu ni u kakvom odnosu i tako izlaže osobnu sliku svijeta. Kako autor sam kaže, »kratki fragmentarni roman Da sam ja Neko kroz stvarni ili imaginarni dijalog dva junaka, Nekog i Pajaca, između ostalog, bavi se mjestom i ulogom umjetnika u svijetu koji nas okružuje. Fokusiran, prije svega, na umjetnike iz svijeta kazališta i filma (Bertolt Brecht, Fassbinder, Fritz Lang, Želimir Žilnik…) koji su često upravo oni koji nezadrživo hrle naprijed, u novo i nepoznato.« Blok poezije donosi petoricu mlađih pjesnika koji osvajaju ingenioznim slikama. Prvi u nizu je Josip Ivić koji će nas ganuti i posjeći grubom osjećajnošću i gubitkom iluzija. Slijedi ga srbijanski pjesnik Žarko Aleksić, autor vizualno-pjesničkog ciklusa Skupovi: osamnaest pjesama popraćene su svaka svojom fotografijom samog autora koja je na svojstven način komentira i, što je još bolje, navodi čitatelja na aktivno sudjelovanje u kreiranju smisla. Fizičar Goran Gatalica sjajno spaja znanstveni diskurs astronomije i kajkavsko narječje, domišljate jezične eskapade i prizori Dubravka Zlateca pršte od smionosti, a Mladen Blaževićće nas vratiti u neka nepoznata vremena i čudnovate prostore. Nakon poezije slijedi esejistički dio sačinjen od duhovitih i oštroumnih promišljanja Gorana Bogunovića koji kroz apsurdne prispodobe postavlja zanimljiva pitanja o odnosu čovjeka i muzike, smislu ritma i dražima kaosa. Nakon Bogunovića slijedi putopisna proza; ovaj put je riječ o meditativnom, smirujućem prikazu putovanja Francuskom Anastazije Komljenović. Potom su na redu tri kulturološke analize suvremenih medija, pogotovo televizijskih emisija koje će i zagrižene ljubitelje realityja navesti da preispitaju njegove vrijednosti. Završavamo kao i uvijek još jednim Kontejnerom Branka Franceschija: što je posebno u ciklusu Tišina slikara Damira Babića.
Naposljetku bismo istaknuli da je uredništvo odlučilo, kako bi časopis bio još pristupačniji čitateljima, od ovog broja smanjiti maloprodajnu cijenu.