Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Novosti

Ne hleb, već morfijum

Ne hleb, već morfijum

U Ediciji Durieux upravo je objavljena knjiga izabranih pjesama Petra Matovića: Ne hleb, već morfijum.

Matović je jedan od vodećih srpskih pjesnika mlađe generacije, a njegove su knjige poezije redovito rasprodane, vrlo zapažene od strane kritičara i još više tražene kod čitatelja. U svojoj poeziji uvijek nastoji pronaći i razraditi međuprostor lirskog govora, kako je shvaćen u modernističkoj poetici, da bi iz ove po definiciji izrazito subjektivne perspektive zahvatio prvi sloj tema i motiva iz prepoznatljive i začudne svakodnevice. (Miloš Đurđević)

Poezija je davno isterana sa tog mesta sa kojeg bi virtuelno odašiljala poruke. Potreba za njom se ne vidi, ali ona je ipak potrebna: »danas su stihovi potrebni da bi se / razaznalo šta je iza reči, iza svega, / poezija ne znači kao hleb ili novac, već morfijum«. I kao morfijum, poezija ima nešto da kaže, tačnije ona to uvek i govori ali glasom kojim ne čujemo. Zapravo, čujemo ga samo što ga ne nalazimo važnim.  (Nikola Oravec)

Pogovor knjizi napisao je Branislav Oblučar.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Sandro Đukić: The Outworn Structure

Sandro Đukić: The Outworn Structure

Monografija The Outworn Structure bavi se kompleksnim radom Sandra Đukića, koji okupljen pod istim zajedničkim nazivom u različitim medijima i izložbenim formatima propituje historijske pozicije političke moći. ­Riječ je o složenim ciklusima Kraljev gambit, Željezara, Daydream i Goli otok, nastalim međusobno neovisno u dužem vremenskom razdoblju, a u kojima autor tretira udaljene povijesno-socijalne konstelacije, prepoznajući u njima isti ponavljajući obrazac ekonomskih, geografskih, odnosno ideologijskih ekspanzija. Naslovna sintagma preuzeta je iz dokumenta iz 1970. godine Yugoslavia: The Outworn Structure, u kojemu se za potrebe CIA-e detaljno analizira, pa i predviđa, političko-ekonomsko stanje u multi­nacionalnoj federaciji koju autor analize već tada vidi, dvadesetak godina prije njezina rasapa, kao istrošenu strukturu. Upravo je to nepodudaranje, mjesto razlike između proživljene povijesti i distanciranog (i dislociranog) pogleda, izvorište i pokretač Đukićevih umjetničkih promišljanja.

Sandro Đukić (1964.) multimedijalni je umjetnik kojeg zanimaju kulturološko-antropološki fenomeni slike kroz odnose prezentacije i reprezentacije, intermedijalnost, istraživanja medija i veze među umjetničkim radovima i pojavama. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Đure Sedera 1989. godine. Studirao je na klasi novih medija na Kunstakademie Düsseldorf od 1989. do 1993. kao gostujući i redovni student (u klasi prof. Nam June Paik). Na istoj instituciji pohađao je Majstorsku radionicu od 1993. do 1994. godine (prof. Nan Hoover). Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada i sudionik međunarodnih rezidencijalnih programa. Kao predavač je sudjelovao na više domaćih i međunarodnih simpozija. Radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama. Živi i radi u Zagrebu.

Autorica teksta je Irena Bekić (1964.) knjižničarka, voditeljica i kustosica Galerije „Prozori“ u Knjižnicama grada Zagreba. Objavljuje likovnu kritiku, predgovore za izložbe i tekstove o umjetnicima. Jedna je od autorica tekstova u kataloškim izdanjima retrospektivnih izložbi hrvatskih umjetnica Vlaste Delimar (MSU, Zagreb, 2014.) i Sandre Sterle (Galerija umjetnina Split, 2018.) te teksta knjige „Andreja Kulunčić: umjetnost za društvene promjene“(2013., 2018.). Autorica je ili suautorica umjetničkih, umjetničko istraživačkih i edukativnih projekta “ARTeceda” i „Radionica za društvo i umjetnost“ (s Petrom Dolanjski, od 2016.), “Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija” (s Dugom Mavrinac, od 2015.); „Rječnik svakodnevnih interkacija” (Novi list, travanj – listopad, 2011.), „Majke i kćeri” (s Marijanom Stanić, Galerija 90-60-90, Zagreb, 2010, MKC Split, 2011.). Članica ULUPUH-a.

Monografija je nastala u ovkiru programa Galerije Prozori, Knjižnice S.S. Kranjčevića, a suizdavač su Knjižnice grada Zagreba.

Mladić iz stoljeća prošlog

Mladić iz stoljeća prošlog

Autobiografija književnika i političara Ivana Paulette govori o načinu na koji se kroz vrijeme mijenjaju društveni običaji, kultura i moral. Osobito tematizira razdoblje iza Drugog svjetskog rata te kasnije vrijeme pada komunizma, to jest, razdoblje prijelaza iz društva rada u društvo potrošača. Pišući o tehnološkom napretku koji se dogodio u drugoj polovici 20. stoljeća, Pauletta prepoznaje da je došlo vrijeme ubrzanih promjena, ne samo u načinu življenja, već i u načinima rada, zabave, razmišljanja te u moralnim gabaritima. Autor osvještava da se pojedinac ne može skloniti od utjecaja tih društvenih kataklizmi koliko god se branio.

Knjiga je objavljena uz potporu Istarske županije.

istarska-zupanija

Dva doma. Hrvatska radna migracija kao transnacionalni fenomen

Dva doma. Hrvatska radna migracija kao transnacionalni fenomen

Knjiga Jasne Čapo o gastarbajterima i njihovim potomcima (transnacionalne generacije) plod je petnaestogodišnjeg istraživanja kvalitativnom metodologijom. Oba ta aspekta čine izuzetnu kvalitetu ove studije. Kulturnoantropološka metodologija omogućava pristup individualnim pričama i obiteljskim kontekstima — drugim riječima, pristup ljudima. Dugotrajnost istraživanja pak omogućuje uvid u dinamiku života. Gastarbajteri, koji su dosad najčešće figurirali u znanstvenoj literaturi kao statistički broj, a u popularnoj kulturi kao karikatura ili stereotip, u ovoj studiji su zbiljski ljudi u dugome životnome vijeku, sa svim dobrobitima i teškoćama, radostima i bolima odluke da odu raditi u inozemstvo. Kroz te živote prelamaju se političko-ekonomski i društveni trendovi koje autorica detaljno ispisuje, ali u središtu autoričine etnografije uvijek je čovjek, onaj koji te trendove živi, gradeći transnacionalni socijalni prostor. Njegova je pak glavna karakteristika uključivost — uključuje dvije države, dva doma i hibridne identitete koji uključuju i hrvatsko i njemačko. (Valentina Gulin Zrnić)

Monografija Dva doma rezultat je autoričina dugogodišnjeg bavljenja migracijskim temama iz etnološke i kulturnoantropološke perspektive te svojevrsna kruna njezina dosadašnjega etnološkog rada. Kreativno osmišljenim metodološkim instrumentarijem u sklopu kvalitativne istraživačke paradigme, Jasna Čapo ekstrahira iz narativa svojih brojnih sugovornika ključne teme i koncepte koji su differentia specifica života i razmišljanja hrvatskih radnih migranata u Njemačkoj i njihovih potomaka ispisujući monumentalnu znanstvenu sagu o jednoj velikoj na-cionalnoj i transnacionalnoj temi: hrvatsko-njemačkome svagdanu i blagdanu. Odgovarajuće narativne analize i interpretacije argumentirano i virtuozno uklapa u interdisciplinarni okvir etnologije i kulturne antropologije, demografije i sociolo-gije, političke, društvene i kulturne povijesti te povijesti znanosti. (Velimir Piškorec)

Studija nudi dubinske uvide u kompleksnost migracijskih putanja, motiva, osobnih i obiteljskih sudbina iseljenika iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine koji su od 1960-ih naovamo mijenjali zavičajno, domaće i poznato podneblje s gospodarski prosperitetnijim i donekle socijalno sigurnijim njemačkim tržištem rada. Kroz longitudinalno istraživanje o životima onih koji su nekoć u očima bivšeg režima smatrani “radnicima na privremenom radu u inozemstvu”, autorica etnografski utemeljeno, analitički britko i spisateljski pitko, opisuje i analizira fenomen gastarbajterstva obogaćujući tako ne samo teorijski okvir u polju migracijskih studija, nego i empirijske uvide nužne za svako buduće istraživanje ove specifične teme. Unutar transnacionalne istraživačke paradigme autorica zadobiva i održava dugogodišnje povjerenje svojih brojnih kazivača, te analitički minuciozno rekonstruira mitove, narative i ideologeme o njihovoj privremenosti, povratku i (re)migraciji, a potom prezentira zaključke koji potiču na razmišljanje o životu i identitetima migranata i njihovih potomaka, posebice o dinamičnim procesima njihova uključivanja u društvo, bivanja, vezanosti i pripadanja, dvodomnosti i učestale mobilnosti u transnacionalnom socijalnom prostoru. (Drago Župarić-Iljić)

Fotografija na naslovnici: Mladen Tudor iz serije Gastarbajteri, Zagreb 1978.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske
i Grada Zagreba.

grad-zagreb

Populacija II

Populacija II

Zbirka Populacija II miks je eseja i autobiografskog pripovijedanja u kojem Goran Bogunović piše o običnim događajima koje supostavlja začudnim idejama da bi ostvario efekt neopterećenog, inteligentnog, ali izuzetno zabavanog. Bogunović je vrlo blag i nenametljiv pripovjedač, prepun duhovitih detalja i naoko nevažnih opažanja iza kojih stoji poziv na dublje preispitivanje predmeta stvari. U istraživanju neobične strane svakodnevnog vergilijevski ga vode Ry Cooder i Kraftwerk, Sebald, Perec, Captain Beefheart i Kruno Levačić. Implicitne sugestije koje se skupljaju na rubovima teksta su da čovjek ipak nije mjera svih stvari i da bi svijet nastavio postojati i bez njega. Taj posthumanistički sentiment pro-vlači se u raznim vedrim i tužnim oblicima kroz sve eseje koji se nižu od jednostavnijih i komičnih prema složenijima i ozbiljnijima da bi završili predivnom, poetičnom »Populacijom II« prema kojoj je knjiga dobila ime.

Fotografija na omotu: Ana Opalić

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Slika od zvuka

Slika od zvuka

Zvuk je više od “standardnog” osjeta, jer nas uz ostalo čini svjesnima perspektive vremena i prostora, prenoseći podatke o brojnim odnosima koji zahvaćaju u kompleksnost ljudske egzistencije. Današnje doba ima “moć” izdvojenog slušanja, dok se s pomoću slušalica i prijenosnog medija distanciramo iz mnoštva, a javni prostor privatiziramo, onemogućavajući izravni kontakt s “ušima grada”. S druge strane svjedočimo opstanku “klasičnih” metoda emitiranja koje pridonose krhkom osjećaju zajedništva. U izložbenom prostoru zvuk često nije moguće mimoići; međusobnim preklapanjem njegovih izvora nastaje kakofonija, možda čak i buka kao oblik nove socijalnosti. Podvrgnuti smo postupcima zvučne kompresije, adaptiramo se zavisno od novih tehnologija, često ne razmišljajući o podražajima koje zvuk izaziva kod voljnih (i slučajnih) slušatelja. Knjiga Eveline Turković Slika od zvuka – Zvuk u vizualnoj umjetnosti u velikoj je mjeri posvećena zvuku kao izražajnom sredstvu i fenomenu proizišlom iz konteksta suvremene vizualne umjetnosti. No osim audioradova stvorenih specifično za radijski program i emitiranih u ciklusu emisija Slika od zvuka na Trećem programu Hrvatskoga radija, autorica ovom knjigom zahvaća širi kontekst obilježen zvučnim valovima. Riječ je o specifičnim događajima koje – kao subjekti koji slušaju – iskustveno dijelimo u zajedničkom vremenu, aktivirajući osobne osjetilne resurse. (Sandra Križić Roban)

EVELINA TURKOVIĆ (1964.), povjesničarka je umjetnosti, kustosica, likovna kritičarka. Urednica emisija o vizualnim umjetnostima na Trećem programu Hrvatskoga radija (Triptih, Ogledi i rasprave, Slika od zvuka, Stvarnost prostora), autorica dokumentarnih radiodrama (Odjel Drama Hrvatskoga radija). Autorica i urednica emisije Jedno djelo (Treći program Hrvatske televizije, u suradnji s Anom Marijom Habjan). Kustosica je izložbi 1:1, među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti (HDLU, Zagreb, 2006., u suradnji s Radmilom Ivom Janković), Ja, ti, vi, mi Vlaste Žanić (Umjetnička galerija, Dubrovnik, 2010.), Na duge staze Antuna Maračića (MMSU, Rijeka, 2017.) te više postava Slike od zvuka (MKC, Split, 2010.; ARL, Dubrovnik, 2011.; MSU, Zagreb, 2011.; Pogon Jedinstvo, Zagreb, 2013.; Stara vojna bolnica, Zagreb, 2017.). Autorica je tekstova u monografijama Atelijer Kožarić (IdeaImago, 1995.), Igor Rončević (Meta, 2009.) i u knjizi fotografija Lokrum (Meta, 2004.) Antuna Maračića, urednica je monografije Naći se sa sobom Vlaste Žanić (Meta, 2011.). Dobitnica je Godišnje nagrade HRT-a 2012. i Godišnje nagrade Hrvatske sekcije AICA-e 2014.

Knjiga je objavljena u suradnji s Hrvatskom sekcijom AICA-e uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

 

Nagrada "Jaroslav Šidak" Dinku Šokčeviću

Nagrada “Jaroslav Šidak” Dinku Šokčeviću

Dinko Šokčević dobitnik je ovogodišnje nagrade „Jaroslav Šidak“ inozemnom povjesničaru.

Prof. dr. Dinko Šokčević (mađ. Sokcsevits Dénes) povjesničar je i kroatist iz Mađarske. Rodio se u Baji u Mađarskoj 1960. godine. Osnovnu i srednju školu je završio u Budimpešti, studirao je južnoslavenske jezike i književnosti u Novom Sadu te povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ovdje je diplomirao 1987. godine. Od 1990. do 2014. radio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Janus Pannonius u Pečuhu. Između 2008. i 2014. bio je pročelnik Odsjeka za kroatistiku i ravnatelj Instituta za slavistiku na Sveučilištu u Pečuhu. Na Sveučilištu u Pečuhu Dinko Šokčević je doktorirao povijesne znanosti na temu Slika Mađara kod Hrvata u razdoblju od 1790. i 1918. godine. Svoj je doktorski rad objavio pod naslovom Magyar múlt horvát szemmel (Mađarska prošlost – hrvatski pogled) u Budimpešti 2004. godine.

U međuvremenu je proširio istraživanja i na stereotipe koje su Mađari imali o Hrvatima u navedenom periodu te objavio u obliku knjige pod naslovom Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata. Kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika drugoga? (Naklada Pavičić, Zagreb 2006.). Nekoliko je godina predavao predmet Mađarska povijest na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Od 1. siječnja 2014. godine do 31. prosinca 2017. Dinko Šokčević bio je prvi ravnatelj novoosnovanoga Mađarskog instituta u Zagrebu i savjetnik za kulturu Veleposlanstva Republike Mađarske u Zagrebu. Suradnik je Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj te vanjski suradnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Od 1. siječnja 2018. viši je znanstveni suradnik Odjela za Jugoistočnu Europu Instituta za povijest Centra za humanističke znanosti Mađarske akademije znanosti u Budimpešti.

Rezultati dosadašnjega rada dr. Šokčevića važni su i zbog njegova zanimanja za povijest bačkih Hrvata i uopće za poznavanje suvremenog položaja hrvatske manjine u Mađarskoj. U svojim je knjigama i drugim prilozima nastojao što više prostora posvetiti upravo tim skupinama koje su se stjecajem okolnosti pomalo našle na margini historiografije. Taj fenomen je još važniji za hrvatsku stranu zbog toga što su se mađarski Hrvati suočili s akulturacijskim problemima, što u svakom slučaju zaslužuje istraživačku pozornost.

Svoja djela dr. Šokčević piše na hrvatskom i mađarskom jeziku. Najvažnije mu je djelo objavljeno 2011. godine u Budimpešti: bio je to prvi hrvatske povijesti koji je objavljen na mađarskom jeziku (Horvátország a 7. századtól napjainkig, Mundus Novus, Budimpešta 2011). Istu je knjigu 2016. godine u Zagrebu objavio Durieux u hrvatskome prijevodu (Hrvatska od stoljeća 7. do danas).

Sasvim neobičan broj Fantoma slobode

Sasvim neobičan broj Fantoma slobode

Redakcija Fantoma slobode prepustila je uređivanje prvog ovogodišnjeg broja časopisa Fantom slobode trojici pisaca mlađe generacije – Svenu Popoviću, Darku Šeparoviću i Andriji Škari.

»Nas zapravo nema, nije nas nikada ni bilo kao što nije bilo ni boljih vremena za kojima bi trebali žaliti. Književna generacija u Hrvatskoj ili bilo gdje u svijetu godine 2019. ne postoji jer godina rođenja ne može biti plašt ispod kojeg će se smjestiti svi rođeni tog i tog datuma, te i te godine, e da bi onda govorili o generacijskom pismu i sličnim masmedijskim fantazijama. Ako nas nema, ako ne postoji književna generacija,  čega onda ima, što je preživjelo, tko piše, a tko čita?
Ne znamo odgovor na to pitanje, ali znamo čije smo knjige čitali i čije knjige bismo i dalje voljeli čitati. Autori/ce koji/e pišu u ovom broju su ljudi koji će pisati sljedećih pedesetak godina, zato nazovite svoje i odgodite dogovor, natočite neko osvježavajuće piće, provjetrite sobu jer ćete čitati: panoramski uvid Ivana Tomašića u knjige objavljene u periodu 2018./19., fragmente kemijske sreće Ide Ugar, kratak presjek društvene mreže twitter Darka Šeparovića, štorije o birtijama Andrije Škare, Berlinski notebook Dine Pešuta, šalu na stranu Vida Barića, pregled party scene Tene Šarčević, književnu dijagnostiku Luke Ostojića, neobjavljenu priču »Hajka« Marija Glavaša, ulomak romana u nastajanju Marka Gregura, priču Franje Janeša »Čovjek i zvijer «, ulomak iz romana »Neizmjerno more« Ružice Aščić, nove pjesme Monike Herceg i Lare Mitraković, hitove Alena Brleka, osam pjesama iz nedavno objavljene knjige Pred gradom su kosci Gorana Čolakhodžića i pjesme iz Vučjeg sata Lucije Butković u kombinaciji s novim pjesmama.

One koji pišu i tebe koji/a čitaš povezuju slova. Ona kroz očnu šupljinu ulaze u mozak, a tamo se oblikuju u nešto smislenije od znaka na bijelom papiru. Uživaj u tom procesu.« (Gostujući urednici)

Broj je ilustriran forografijama Anje Flego.

 

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Na samotnoj prevlaci otoka Vange

Na samotnoj prevlaci otoka Vange

Zbirka “Na samotnoj prevlaci otoka Vange” pulskog pripovjedača i pjesnika Vojina Pašića objedinjuje šest neobičnih priča koje su istinsko književno otkriće. Već to što su pisane štokavskim makaronskim mišungom krajnje istočnih i krajnje zapadnih opcija govori da je riječ o autoru koji nije fasciniran granicama i službenim viđenjem stvarnosti, niti jezične niti bilo koje druge. Međutim, ova knjiga vrije upravo od “stvarnosti” — i prošle i sadašnje i buduće i nikad viđene i bezbroj puta viđene…
Uplićući fantastične momente u čvrst realistički prosede, vezan ponajviše uz Pulu ili otok Hvar, Pašić svojim baroknim modelom, svojim dugim rečenicama i apartnim usporedbama, pokazuje da narativno zaplitanje ne mora biti znak autorske slabosti. Naprotiv. Stoji da kod mnogih novih pisaca takav poetički izbor obično na ekstenzivnosti — prizemnije rečeno: u brbljanju — i završi, no Pašić za razliku od njih svoju bogatu narativnu smjesu nevidljivo drži na uzdi. Naime, autor sve priče ove zbirke vodi ravno do suverenog kraja, pa mu zapravo epska potreba da se njihov završni akcent dugo priprema ima itekakvog rezona.
O čemu god da Vojin Pašić piše, radi to vrlo fino i ironično i u određenoj dozi subverzivno na malo puta viđen način. I što je posebno važno: nimalo nije doslovan, jer svaka njegova priča bez ostatka sadrži i duplo dno.
Za one koji traže manje: da, u pričama ima politike, seksa i uznemirujućih prizora.

Mario Brkljačić na papiru

Mario Brkljačić na papiru

Nakon više elektroničkih knjiga, pisac i udarnik Mario Brkljačić, napokon se dao nagovoriti na objavljivanje djela u papirnatom obliku. Upravo je objavljena njegova zbirka priča Doručak za Bič.

Autorov svijet, sačinjen od zagrebačkih šljakera koji piju, psuju i razgovaraju u slengu, a povremeno pokažu i nježnu stranu, poprište je bizarnih događaja, poput gutanja vlastitog zubala, kao i sasvim obične svakodnevice sastavljene od peglanja. Međutim, o čemu god Brkljačić pripovijedao, uvijek je zabavno kao da je riječ o ludom tulumu pa bilo to i obično pecanje na Savi. Između čaša vina i pelinkovca bubre život, emocije i humor kakav žive oni s ruba, neprivilegirani i beznačajni.

Marija Brkljačića moglo bi se opisati kao našeg najneprepoznatijeg odličnog prozaista. U tu izmišljenu riječ »najneprepoznatiji« valjalo bi smjestiti značenjske odrednice poput: nedovoljno priznat, a izuzetno kvalitetan. Brkljačić je dosad objavio niz zbirki poezije i priča u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige dok je nagrađenu knjigu, Gledaj me u oči, objavio 2004. u nakladi Studentskog centra. Brkljačićevo je ime postalo sinonim za underground scenu na kojoj, danas barem, više nitko ne želi ostati. Pišući ponajviše o životu radničke klase, Brkljačić kroz svoje pismo provlači blagu ironiju prema vječito lošem stanju proletarijata. U pričama najčešće kreira lik melankoličnog, depresivnog radnika intelektualca koji vječno pati u ljubavi iako to ne pokazuje na van. Međutim, u svojoj melankoliji Brkljačić ne zapada u patetiku, nego je zabavan i životan, uvjerljiv i duhovit. Kroz priče se najčešće provlače isti likovi i jednaka svakodnevica koja kao da postaje imanentna čovjeku koji radi fizičke poslove i ne može se uspeti na socijalnoj ljestvici. Tu leži ujedno i kritika tako strukturiranog društva da na mnoge načine onemogućuje vertikalno napredovanje pojedinca.

Mario Brkljačić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Prozu i poeziju objavljivao je dugi niz godina u Godinama novim, Libri Liberi, Quorumu, Republici, Trećem trgu, Vijencu i Zarezu. Pobijedio je na natječaju Studentskog centra za prvu knjigu 2003/2004. zbirkom pjesama Gledaj me u oči. Objavio je knjige Nikad nije plesao pogo (2004.), Muha u juhi (2005.), Ne mogu ga gledati takvog (2006.).

 

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture