Nakon prethodne zbirke Pred lavu (2019.), kojom nas je uvela u predapokaliptično stanje društva kasnog kapitalizma, Petra Rosandić nastavlja govoriti o potrebi za izlazom koji ona pronalazi u svojevrsnoj toplinskoj smrti svemira. U novoj zbirci poezije Hvala vatri, nižući začudne slike bez interpunkcije, Rosandić stvara košmarni svijet čije se sastavnice kao u snu premještaju i stapaju. Onirički ugođaj osnažen je nadrealističkim vizijama među kojima se posebno ističu prikazi religijskih elemenata i simbola kao kamatara i vampira. Identificirajući traumatično stanje svijeta i ironično se oslanjajući na mit o pročišćenju od grijeha, pjesnikinja predviđa da će vatra, koja uništava, biti i ona koja će nas osloboditi.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Umro je Martin Pollack, jedan od najutjecajnijih pisaca Srednje Europe.
Bio je desetljećima novinar, na primjer hamburškog Der Spiegela. Bavio se onim što se donedavno nazivalo “istočnom Europom”, Poljskom, Ukrajinom, sve do Moldavije, a jednom i nama: znalački, dotaknuo se i Zagreba u svojoj posljednjoj knjizi “Žena bez groba“, u kojoj govori o Laškom, mjestu o kojem mi, pedesetak kilometara dalje, ne znamo praktički ništa.
To što je pisao knjige zasjenilo je zapravo njegov novinarski rad koji je stajao u znaku njegovog velikog uzora, poljskog novinara Ryszarda Kapuścińskog.
Najvažniju publicističku knjigu, “Sarmatski krajolici”, izdao je 2005. To je zbirka eseja autora koji žive na potezu od Baltika preko Poljske, Bjelorusije, Ukrajine do Moldavije. Tada je to bio neviđen i neočekivan pothvat, reklo bi se avangardan, jer nam je danas, dvadeset godina kasnije, posve normalno da čitamo Andrzeja Stasiuka, Jurija Andruhoviča ili Andrija Ljubku. U tom i sličnim uredničkim pothvatima, Pollack je otkrio koliko daleko seže Srednja Europa, u svakom slučaju dalje od granica koje su postavili Claudio Magris i Milan Kundera, a prije Pollacka tek naznačili Czesław Miłosz sa svojom Vilnom i Elias Canetti s donjim tokom Dunava u autobiografiji “Spašeni jezik”.
U svakom slučaju, slavenska Europa Martinu Pollacku duguje duhovno, politički i literarno iznimno mnogo, duguju mu i oni koji za njega nikad nisu čuli.
U svojim djelima bio je usredotočen na dvije teme, Europu istočno od Labe te nacističku prošlost vlastite obitelji i prikriveni, tinjajući antisemitizam. Potonji je maestralno opisao u dokumentarnoj – i odmah na velike jezike prevedenoj – knjizi “Optužba: oceubojstvo. Slučaj Philippea Halsmanna” iz 2002. godine.
Postupak da, svim alatima istraživačkog novinarstva, sam napiše portret svog oca koji je bio SS-ov oficir i okrutni egzekutor-ubojica, strašan je književni uradak. Strašan po sadržaju, strašan za sina koji piše. Knjigu o ocu naslovio je “Mrtvac u bunkeru” (Durieux, Zagreb 2019.) i to je jedina kod nas prevedena Pollackova knjiga.
Nastavak tog portretiranja jedne obitelji “u sjeni fantoma”, kako bi rekao Ivan Lovrenović, autorovih predaka razdrtih između velikonjemačkog nacionalizma i protonacizma te, s druge strane, potpune, skromne normalnosti nastavio je u bolnoj biografiji “Žena bez groba” iz 2016. godine
Nakon “Žene bez groba” nije više mogao pisati veće knjige, borio se sa zloćudnim tumorom i metastazama. Ali, do posljednjeg daha ulagao je sav svoj autoritet i intelektualni glas u podupiranju Ukrajine u njenoj tragediji, skupa, uostalom, sa svojim drugom po peru Claudijom Magrisom.
Umro je 17. siječnja u osamdesetoj godini života u Bocksdorfu u južnom Gradišću. Ostavio je za sobom niz knjiga koje je preveo s poljskog, za što je nagrađivan, te osamnaest svojih knjiga, autorskih i uredničkih, mahom o istočnijoj srednjoj Europi. Neke su ponavljane i proširivane, poput “Bogata zemlja siromašnih ljudi, književne šetnje Galicijom” koju je uredio zajedno s Karl-Markusom Gaussom. Kruna prevodilačkog opusa je izdanje sabranih djela Ryszarda Kapuścińskog koja je preveo na njemački. Najveće nacionalne i europske nagrade koje je dobio nema smisla ni nabrajati.
Kad je bio pri završetku svoje knjige o Laškom, kamo je istražujući i propitujući navraćao često, tokom jedne od zadnjih šetnji kraj Savinje mimoišao se s jednom nepoznatom starijom gospođom, Slovenkom. Na trenutak je pogledala tog Austrijanca laščanskih korijena, usporila korak i rekla mu glasno: “Majte se dobro”.
Mi u Hrvatskoj malo znamo o Martinu Pollacku. On o nama mnogo. Da mu kažemo “Majte se dobro, gospodine Pollack” sad je prekasno, ali posmrtno mu dignuti šešir bismo trebali.
Inovativnost je knjige Samotni Šetač u obuhvatnosti pristupa. Pri tome nije riječ o nekoj parataktičnosti, to jest jednostavnom nizanju, jer se ukazuje na unutrašnju povezanost, pa i proturječja, dakle o pristupu koji je jedinstveno primjeren Rousseauovu djelu i činjenici da se ono i dalje doživljava značajnim i poticajnim, a ne neutraliziranim predmetom rekonstrukcije. Neki su aspekti aktualnosti odmah očiti: filozofija prirode za današnje rasprave o sudbini planeta; politički spisi kao stalan izvor rasprava o suverenitetu, narodu, oblikovanju volje; konstrukcija subjektnosti u autobiografiji, načela odgajanja — njihovo uzajamno prožimanje i vezivanje uz kontekst unutarprosvjetiteljskog dijaloga i suvremenog rada, pa onda povijesti recepcije i tog sklopa te vezanost prosvjetiteljstva uz trajno preispitivanje fundamentalnog filozofskog projekta pokazuju punu snagu izabranog pristupa. (Nadežda Čačinović)
Filozofija Jean–Jacquesa Rousseaua nezaobilazan je temelj moderne filozofije politike, prava i države. Međutim, autor se u ovoj knjizi ne bavi jednim partikularnim aspektom Rousseauove filozofije, već pozornost usmjerava na analizu njegova cjelokupna djela, pa, oslanjajući se uvelike na francusku literaturu, donosi studiju koja ističe najvažnije segmente njegova filozofskog i književnog rada. Ovo je prva knjiga u nas koja cjelovito obuhvaća Rousseauove metafizičke, političke, estetičke, enciklopedijske, ali i manje poznate korespondencijske i autobiografske segmente koji u potpunosti oslikavaju ne samo njegovu misao nego i prijepore u francuskom prosvjetiteljstvu u osvit Francuske revolucije. (Goran Gretić)
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske
Mačke u slavenskim kulturama prvi su frazeološko–folkloristički zbornik radova o mačkama na hrvatskom i srpskom jeziku, sastavljen je na dragocenim interdisciplinarnim praksama i objedinjuje vizure lingvistike, etnolingvistike, etnologije, folkloristike, imagologije, socijalne lingvistike, studija novih medija i performansa i dr. Uz uvodni tekst urednika »Uvodnik u frazeološko–folklorni imaginarij o slavenskoj mački ili imaju li mačke devet života«, zbornik je podeljen na tri poglavlja: »Od arheološke do medijske mačke«, »Frazeološke mačke« i »Folklorne mačke«.
Njime je u velikoj meri dodatno osvetljen jedan od najprepoznatljivijih simbola kulture — mačka — koja nije samo tema ili motiv narativa već i sredstvo mišljenja i osmišljavanja modela savremenog sveta, kao i kultura koje su mu prethodile. (dr. sc. LIDIJA DELIĆ, Institut za književnost i umetnost, Beograd)
Zbornik radova Mačke u slavenskim kulturama, ur. Dejana Ajdačića i Suzane Marjanić, respektabilno je djelo koje obuhvaća radove uglednih hrvatskih i inozemnih znanstvenika iz Bjelorusije, Hrvatske, Srbije, Poljske i Ukrajine. Tematikom će se ovaj frazeološko–folkloristički zbornik o mačkama, kao ukoričeni prvijenac u Hrvatskoj, svrstati među zapažene izbore koji će zaokupljati pozornost iznimno široke znanstvene i čitateljske publike.
Autori uspješno dočaravaju bogatu i raznovrsnu isprepletenost suživota ljudi i mačaka čije osobine posebno dolaze do izražaja u opisu ljudi, njihovih odnosa, načina ponašanja itd. (prof. dr. sc. IVANA VIDOVIĆ BOLT, Filozofski fakultet, Zagreb)
Tekstovi koji se nalaze u zborniku:
Dejan Ajdačić i Suzana Marjanić: Uvodnik u frazeološko–folklorni imaginarij o slavenskoj mački ili imaju li mačke devet života
Sanja Lazarević Radak: Panter u medijskoj priči: simbolički aspekti jedne »sporedne« vesti?
Ivana Bašić: Zašto se prvi mačići u vodu bacaju? Ikoničnost leksema mačka i kot Slobodan Novokmet: Mačke u Vukovim srpskim narodnim poslovicama u odnosu na savremenu frazeološku situaciju
Gordana Štrbac i Gordana Štasni: Tvorbeni i frazeološki aspekti lekseme mačka u konceptualizaciji čoveka
Anita Hrnjak: Od žene–pume do modnog mačka: rodni stereotipi u hrvatskoj i ruskoj rodno obilježenoj frazeologiji s felinološkom omponentom
Olena Levčenko: Lik mačke u ukrajinskoj frazeološkoj slici svijeta
Dariya Pavlešen: Transformacije suvremenog ukrajinskog bestijarija na primjeru mačke
Włodzimierz Wysoczański: Mačka u svjetlu poljske, češke i slovačke frazeologije i paremiologije
Luka Velić: O mačjoj komunikaciji kao o sustavu s nekim elementima ljudskoga jezika Pokušaj kontrastivne analize prema ljudskom jeziku
Iwona Rzepnikowska: Mačka kao junakinja usmene priče: vrste usmenih priča, motivi, funkcije
Aleksandra D. Matić i Ana S. Živković: Likovi divljih mačaka u srpskoj usmenoj prozi i Dositejevim Basnama Joanna Szadura: Martovski mačak- O nekim aspektima stereotipa o mačkama u poljskom jeziku i kulturi
Tacjana Valodzina: Mačka i čovjek: susreti na granici svjetova u bjeloruskoj tradicionalnoj kulturi
Danijela Vasić: O mačkama — poređenje predstava u japanskoj i srpskoj kulturi
Suzana Marjanić: Južnoslavenska mačka u folklorističkim i etnološkim interpretacijama. Od Nodila preko Đorđevića do Radenkovića, ali i transmedijalne umjetnosti Željka Kipkea
ZBORNIK JE DIO ZNANSTVENOGA PROJEKTA “BESTIJARIJ HRVATSKE ETNOKULTURE. INTERDISCIPLINARNA POLAZIŠTA”.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanostim obrazovanja i mladih Republike Hrvatske i Grada Zagreba.
Književnu godinu nakladnička kuća Durieux završit će ponovno zimskim izdanjem ovoga časopisa u kojemu možete pročitati prijevodnu i domaću poeziju, nekoliko sjajnih eseja hrvatskih autora i jednu eksperimentalnu proznu avanturu.
Polonist Mislav Graonić priredio je za nas izbor iz buntovne poezije poljskog pjesnika Andrzeja Burse iz prve polovice 20. stoljeća. Tu su i pjesme suvremene grčke pjesnikinje Vagije Kalfe (Noe Tinsel) u izboru i prijevodu Marije Dejanović. Slijede sažete, svedene poetske crtice vinkovačkog pjesnika Bona Cvitkušića.
Kratki psihoanalitički eseji sveučilišne profesorice Željke Matijašević bave se suprotnim afektivnim stanjima ličnosti te načinima pregovaranja između njih.
U eseju »Sol« Ivan Zrinušić raspravlja o krevetu i blagodatima njegova korištenja, a esej Andrije Koštala »Vincent van Gogh i manjinska umjetnost« pokušava dokučiti je li spomenuti slikar manjiski umjetnik u smislu u kojem manjinsku umjetnost definiraju Deleuze i Guattari.
Česti suradnik Fantoma slobode Silvio Lebinac ponovno piše eksperimentalnu prozu koja je na rubu eseja i pripovijedanja, a za likovnu rubriku Kontejner Branko Franceschi osvrnuo se na slikarski opus Mire Vuce obuhvaćen izložbom u mostarskom Muzeju moderne umjetnosti.
Autori u ovom broju:
Andrzej Bursa, poljski pjesnik i književnik, rođen je 1932. u Krakovu. Studirao novinarstvo i bugarski jezik, od 1954. radi kao novinar. Umire 1957. godine zbog urođene srčane mane. Izbor iz njegove često cinične i buntovnički nastrojene poezije objavljen je u zbirci Pjesme (Wiersze, 1958.) nakon čega slijede mnoga naknadna objavljivanja pjesama iz časopisa i rukopisne ostavštine. Uz pjesme, od kojih su neke već odavna stekle kultni status u Poljskoj, iza sebe je ostavio i nekoliko kraćih proznih djela, dramskih pokušaja i publicističkih tekstova te roman Ubojstvo tete (Zabicie ciotki). Njegove je pjesme na hrvatski jezik prethodno prevodio Zdravko Malić. Pjesme u ovom izboru prevedene su prema krakovskom izdanju iz 2018. (Gotovo) sva djela (Dzieła (prawie) wszystkie) koje je priredio Wojciech Bonowicz.
Mislav Graonić rođen je 2001. godine u Zagrebu gdje završava srednju školu i preddiplomski studij. Trenutno je na završnoj godini diplomskoga studija Kroatistike i Poljskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Vagia Kalfa (Noa Tinsel) je studirala Modernu grčku književnost, Rodne studije i Psihologiju. Trenutno je doktorantkinja na Sveučilištu u Amsterdamu. Objavila je pjesničke zbirke Απλά Πράγματα [Jednostavne stvari] (Gavrielides, 2012.) i Μακάρι Να Το Είχα Κάνει Νωρίτερα [Da sam bar to učinila ranije] (Thraka, 2023.). Prva knjiga osvojila je nagradu »Y. Athanas» Atenske Akademije i »Y. Varveris» Društva grčkih pisaca, a bila je i u užem izboru za »Državnu nagradu za mlade pjesnike» Ministarstva kulture u Grčkoj, kao i u užem izboru za nagrade Anagnostis i Mandragoras. Pjesme su joj uvrštene u antologije i prevođene na litvanski, engleski, njemački i hrvatski. Kolumnistica je časopisa Thraka i Poeticanet, gdje piše eseje i književne kritike s fokusom na feminističku i LGBTIQ+ književnost. Eseji su joj bili objavljivani, među ostalim, u časopisima Versopolis Review i Sinister Wisdom. Jedna je od urednika Antologije grčke queer poezije (Thraka/ Rosa Luxemburg, 2023.). Pokretačica je osmomartovske protestne književne večeri Γυναίκες επί σκηνής [Žene na sceni], koju organiziraju Thraka i Mreža spisateljica protiv rodno uvjetovanog nasilja i femicida ‘Η Φωνή της› [Njezin glas].
Marija Dejanović rođena je 1992. u Prijedoru, a živi i radi u Zagrebu i Larissi. Završila je studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trojezični izbori iz njezine poezije objavljeni su u Grčkoj (Kyklos Poiiton, 2020.) i u Njemačkoj (Hausacher LeseLenz, 2022.), pojedine pjesme su joj prevođene na dvadesetak svjetskih jezika. Za pojedine pjesme dobila je nagrade Milo Bošković (2021.), DiBiase PoetryAward (2021.), Castello di Duino (2022.), te nagradu Marin Držić za 2020. godinu za dramski tekst Ne moramo više govoriti, svi su otišli. Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala i članica uredništva časopisa Tema i Libartes. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike 2018. godine za pjesnički rukopis Etika kruha i konja te Kvirinove nagrade za mlade pjesnike za istoimenu zbirku, kao i nagrade Zdravko Pucak za rukopis Središnji god. Knjiga pjesama Dobrota razdvaja dan i noć ušla je u finale nagrada Tin Ujević i Avdina okarina, a objavljena je i u Srbiji.
Bono Cvitkušić (Vinkovci, 1999.) diplomirao je iz hrvatskog jezika i književnosti te sociologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Njegov literarni rad započeo je dobivanjem nagrade »Europa u školi« 2018. godine. Radove je objavljivao u časopisima Aleph, Filozof, Književna riječ, Moji Vinkovci. Bio je u širem izboru za nagradu »Sedmica & Kritična masa«. Godine 2021. dobio je nagradu na natječaju za najbolji neobjelodanjeni pjesnički rukopis autora do 35 godina koji raspisuje Općinska knjižnica Drenovci te mu je 2022. objavljena prva zbirka pod naslovom Plava košulja apatrida.
Željka Matijašević rođena je 1968. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala i doktorirala na Sveučilištu Cambridge (Trinity College) s tezom o odnosu lakanovske psihoanalize i filozofije. Zaposlena je na Odsjeku za komparativnu književnost kao redovita profesorica. Temeljni joj je znanstveni interes teorijska i primijenjena psihoanaliza. Autorica je više znanstvenih knjiga: Lacan: ustrajnost dijalektike (HFD, 2005.), Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan (AGM, 2006.), Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde (Leykam, 2011.), Stoljeće krhkog sebstva: psihoanaliza, društvo, kultura (Disput, 2016.) te Drama, drama (Disput, 2020). Također je napisala književno djelo Crna limfa/Zeleno srce: alternativni leksikon duše (Durieux, 2017.) i roman Obrane okusa smrti (Durieux, 2020.). Članica je La Fondation Européenne pour la Psychanalyse i Hrvatskog društva pisaca.
Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) nagrađivan je na natječajima za kratku priču, za nezavisnog izdavača Slušaj najglasnije! objavio je šest zbirki pjesama, a za Sandorf mu, nakon romana Ljepše izdaleka, treba izići i roman FIP. Urednik je časopisa Nemo.
Andrija Koštal rođen je 1995. u Zagrebu gdje je diplomirao komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Autor je nekoliko znanstvenih članaka, eseja i osvrta. U svojem radu teži povezivanju filozofije, književnosti i znanosti.
Silvio Lebinac rođen je u Bistrincima 1962. godine, a u Valpovu je išao u srednju školu. Studirao je filozofiju i povijest te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nekoliko pjesama objavio je u zbirkama kao član književne udruge Vers iz Belišća. Piše uglavnom kratke priče ili nešto slično. Objavljivao je u Zarezu, časopisima Književna Rijeka, Dubrovnik, Riječi, Svjetlo, Europski glasnik, Fantom slobode. Živi i radi u Zagrebu.
Broj je uredila Ivana Rogar.
Cijena: 7,50 € Šifra: 1334332724003
Ovaj broj časopisa objavljen je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba
Prvi put objavljen 1956., roman Zama univerzalno je priznat kao jedno od remek–djela moderne argentinske i španjolske književnosti. Napisan istovremeno raskošnim i preciznim jezikom, Zama se odvija u posljednjem desetljeću 18. stoljeća i opisuje usamljen život don Diega de Zame, visoko pozicioniranog sluge španjolske krune koji je poslan u daleki Paragvaj. Ondje, izjeden ponosom, požudom, sitnim zamjerkama i paranoičnim fantazijama, čini onoliko malo koliko može dok smišlja svoj konačni transfer u Buenos Aires, gdje će se sve u vezi njegove beznadne egzistencije, kako je uvjeren, čudesno preobraziti u nešto dobro. Di Benedetto je majstor detalja, a oholi i smiješni Zama fascinantan protagonist s uvjerljivim glasom. Njegova ograničena svijest o vlastitim greškama koje nikada nije spreman u potpunosti priznati uvelike pridonosi snazi priče.
Knjigu je sa španjolskoga prevela Ela Varošanec Krsnik
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba
Nova zbirka poezije Franje Nagulova, Krvava knjiga, mračan je zapis o propadanju jednoga društva. Pjesme joj se mogu čitati zasebno ili kao jedna dugačka pjesma, spjev o simboličkoj majci čije dijete zbog društvenih okolnosti nema nikakve izglede za dostojanstven život. Nagulov stvara čitav imaginarij majčinskih identiteta koje puni raznim značenjima, zadaćama i očekivanjima koja smo navikli vezati uz pojam majke, čija je okolina takva da sinu govori neka bježi iz nje jer je ona »logor«. Vodeći nas kroz košmarni krajolik današnjeg vremena, pjesnik daje pesimističnu dijagnozu društva: ono je načeto raznim bolestima, a na njegovu se oporavku još ne radi.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
U biblioteci Ellipsis upravo je objavljena knjiga Ane Rajković Pejić Plave kute idu na more.Svakodnevica radnika u Hrvatskoj tijekom druge polovice 20. stoljeća na primjeru tvornice »Đuro Đaković«.
Plave kute idu na more jedinstvena je knjiga u našoj historiografiji pa je zbog toga važan doprinos povijesti radništva koja kod nas već desetljećima ne postoji niti se itko sustavno bavi tim važnim segmentom modernizacije društva, životima milijuna koji su bili tvornički radnici i izvukli zemlju iz agrarne u (polu)industrijaliziranu. U zemlji bez industrije, koja je gotovo isključivo orijentirana na turizam, ovo je knjiga koja pokazuje današnjim generacijama kako su njihovi preci često prvi put počinjali putovati, kako su se oni koji su zarađivali malo mogli prvi put uputiti na more, otići na odmor, kako su oni koji si to financijski nisu mogli priuštiti ili nisu imali poticaja odlazili na izložbe ili koncerte. Osim povjesničarima, knjiga je važno vrelo informacija onima koji žele saznati kako se nekada živjelo i koji žele razumjeti zašto su nekada skromni radnici, majstori, čistačice imali živopisna sjećanja na more, neke krajeve, kompozicije ili pjevanje u zboru. (Tvrtko Jakovina)
Knjiga predstavlja važan prilog društvenoj istoriji Jugoslavije, ali i istoriji radništva, fabrika, ženskoj istoriji, i istoriji lokalnih zajednica. Bazirana na bogatoj arhivskoj građi (od privatnih i lokalnih arhiva, do Hrvatskog državnog arhiva), periodici (veliki broj dnevnih listova i tjednika i fabričkih listova), usmenoj istoriji i stručnoj literaturi, uz korišćenje multidisciplinarnog pirstupa, ova knjiga je osim hrvatskoj važan doprinos i evropskoj društvenoj istoriji druge polovine 20. veka. Od posebnog je značaja korišćenje metodoloških pristupa i teorijskih okvira istorije radništva (labor history), istorije svakodnevice i istorije „odozdo“, koji su autorki omogućili da pruži sveobuhvatan pogled na istoriju radnika fabrike „Đuro Đaković“, a kroz nju i na istoriju radništva, ali i društvenu istoriju socijalističke Jugoslavije. (Radina Vučetić)
Studija se temelji na obimnim povijesnim izvorima među kojima su periodika, koja uz niz lokalnih i nacionalnih naslova uključuje i tvorničko glasilo Đuro Đaković, potom dokumentacija iz Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, Državnog arhiva u Osijeku i Hrvatskog državnog arhiva, među kojom su posebno važni sindikalni arhivski fondovi, zatim statistički godišnjaci i drugo gradivo, pa i ono iz privatnih arhiva, neizostavno povezano s usmeno-povijesnim intervjuiranjem nekolicine slavonskobrodskih aktera. Autorica u tekst uključuje i popularnokulturne i književne izvore. Njezino poznavanje literature iznimno je temeljito, toliko da bi popis s više od stotinu bibliografskih jedinica lakše bilo skraćivati nego širiti novima. (Igor Duda)
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske
Druga pjesnička zbirka Maje Marchig dijalog je, koliko i trenje, između mikro i makro stvarnosti u post–lock–down trenucima. Autorica se svojevoljno ograničava na prostor doma i obitelji iz kojeg kao promatračica proviruje u svojevrsnim skicama u potrazi za sve svjetlijim tonom. Svjetliji tonovi osobito dolaze do izražaja ako usporedimo ovu s prethodnom zbirkom Maje Marchig, Spavajte u čarapama. Pa iako Maja pravi iskorake u izrazu i direktnosti pri opisivanju dviju vrsta stvarnosti i njihovog dijaloga, zadržava ono svojstveno vlastitoj poetici — potvrđivanje prostora kao svog, u kojem kroz metafore i već spomenuta trenja ispisuje najintimnije odabire u kojima se zrcali stvarnost svijeta — povučen u sebe, on postaje mjesto borbe sa samim sobom. Na koncu, kao nužnu utjehu, autorica ispisuje i portrete hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, dodaje svoju, jaku, kariku u lancu te započinje još jedan dijalog. Zatvorila sam se u kuhinju je trenutak post–stvarnosti u dijalogu, kako sa sobom, tako i s njenim akterima pokrenutim kako bi se iznova uspostavila ravnoteža, ili bar njena mogućnost u budućnosti svijeta. (Alen Brlek)
Knjigu je uredio Alen Brlek.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba
Nakon uspješnog debija s autofikcijskim romanom Junak ili čudovište Mak Maslać javlja se s novom knjigom. Kako se razbijaju tanjurići zbirka je pjesama u kojoj se autor bavi odnosima u ljubavnoj vezi i obitelji, kvir identitetom te (dječjom) seksualnošću. Maslać mnogo pažnje posvećuje tijelu kao mjestu euforije i traume te poručuje da ovo tijelo odbija biti sputano hetero i cis normativima. Pomoću humora, referenci na pop–kulturu, životinje i likove iz dječje literature Maslać pronalazi uporište za kreiranje vlastite vizije rodnog identiteta te uspijeva izgraditi višeslojan tekst kojim će pomicati granice našega svijeta.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba