U biblioteci Ellipsis upravo je obljavljena knjiga Karla Kimera: Japan za vladavine šoguna.

Knjiga detaljno opisuje najfascinantniji aspekt japanske povijesti — doba samuraja od nastanka, uspona, vrhunca i propasti.  Ovo je prva knjiga na našem prostoru koja se bavi primarno šogunatom, a zahvaljujući usporedbi šogunata sa Svetim Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti, tj. uspoređivanja Njemačke i Japana tijekom 16. stoljeća, ali i 19. stoljeća, autor objašnjava japanske prilike koristeći se europskim iskustvima. Također nas upoznaje s različitim povijesnim aspektima i strukturama društva kao što su administrativni sustav, poljoprivreda, gospodarstvo, arhitektura, književnost i religija. (LUKA CULIBERG)

Hvalevrijedan je autorov pokušaj da se odmakne od klasične povijesti država i velikih ličnosti, što nije lako jer šogunat svojom vojničkom esencijom stavlja u prvi plan upravo takvu vrstu povijesti. Autor stoga otvara teme koje nisu toliko zastupljene u službenim povijesnim monografijama poput nediscipliniranih ashigaru pješaka, naoružanih redovnika soheija ili shinobi ratnika iz sjene. Zanimljive su i originalne njegove usporedbe Sengoku Japana s europskim kontekstom 16. stoljeća.  U današnjem svijetu sve veću važnost i ulogu imaju dalekoistočni narodi koji svojom ekonomskom i gospodarskom snagom određuju uvjete poslovanja, življenja i stvaranja. Ova knjiga će doprinijeti boljem razumijevanju svijeta u kojem živimo i učiniti nam japansku kulturu manje dalekom i stranom. (IVA LAKIĆ PARAĆ)

Povijest Dalekog istoka, a napose Japana, predstavlja istraživačko područje koje u domaćoj historiografiji gotovo da i nije otvoreno. Japan za vladavine šoguna izrazito je važno djelo jer popunjava prazninu u dosadašnjoj hrvatskoj povijesnoj znanosti te donosi stručan osvrt na povijest Japana. Kimer ne zanemaruje niti aktualizaciju stoga upućeno komentira suvremeno japansko društvo i politiku, ne ostavljajući čitatelja isključivo unutar okvira srednjeg ili ranog novog vijeka. Knjiga sadrži poželjne elemente moderne historijske produkcije poput nadilaženja eurocentrizma, lokalnih i regionalnih okvira, te uspješno komparira odabrane fenomene iz japanske povijesti sa zbivanjima u Europi i ostatku svijeta. (LUKA PEJIĆ)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Knjiga pripovijedaka Bez dijagnoze Maje Strozzi, kćeri slavnog zagrebačkog redatelja, dramskog autora, glumca i prevoditelja Tita Strozzija i glumačke zvijezde nacionalnog kazališta Elize Gerner, dragocjena je kronika građanskog društvenog života Zagreba nekoć i danas, o čemu autorica, renomirana kardiologinja, svjedoči iz osobnog životnog i profesionalnog iskustva koje je stekla odrastajući u poznatoj umjetničkoj obitelji, a potom radeći kao liječnica u vodećim zagrebačkim klinikama. S iznimnim darom zapažanja i fokusom na slikovite situacije, ljudske karaktere i društveni kontekst, Maja Strozzi u svojim pričama oživljava uzbudljivu povijest svoje obitelji i otvoreno progovara o vlastitom životu i karijeri te aktualnim pitanjima koja je zaokupljaju: političkom kadroviranju, pandemiji, potresu, pokretu #MeToo, suočavanju sa starenjem i mirovinom…

»Pisanje mi je pomoglo u životnoj tranziciji iz hektičnog radnog vijeka radoholičarke u neosmišljeno razdoblje mirovine, kada dan odjednom gubi jasan raspored, za što se nisam pripremila. U tom je trenutku poslužilo kao lijek za nadolazeću depresiju. I dok sam cijeli život nastojala svemu dati dijagnozu, to mi je uostalom bio posao dulje od četrdeset godina, odjednom sam osjetila slobodu pisanja o svemu čega se sjećam i što me okružuje, a da to ne mora biti definirano, smješteno u neki pretinac. Stoga mi se naslov Bez dijagnoze činio prikladnim za ovaj moj drugi život.« (Maja Strozzi u uvodu knjige)

Knjigu je uredila Mirjana Brabec.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

Roman Krvotok, za koji je Darko Šeparović osvojio Nagradu “Drago Gervais”, pred nama je u drugom izdanju. Premda u djelu prevladavaju narativne dionice, Šeparovićev specifični lirski izričaj prisutan je i tu. Radnju romana pripovijedaju tri pripovjedača: Kapetan čije je tijelo napao tajanstveni parazit, njegova životna partnerica koja želi prekinuti njihov odnos i autor telegrama umetnutih nakon svakog drugog poglavlja. Kapetan i njegova partnerica pripovijedaju dvije različite inačice istih događaja: Kapetanova obolijevanja i raspada veze. Njihovi se iskazi sukobljavaju i značenjski i stilski, pa kroz roman profiliraju dva sukobljena stajališta, dva načina promatranja i dva načina izražavanja: muški i ženski, morski i kopneni, dočarani kroz krv i otok. Mozaičnom strukturom autor stvara svijet u kojem se konačna istina može naslutiti, ali ne i spoznati. Upravo je takav i naš doživljaj stvarnosti, nikad potpuno spoznatljiv i uvijek produkt višeglasja.

U suradnji s Hrvatskom sekcijom AICA-e upravo je objavljena knjiga Vinka Srhoja: Crno na bijelo i vice versa.

Više od četiri desetljeća aktivne prisutnosti na domaćoj kritičkoj sceni Vinko Srhoj je kroz brojne analize, polemike, tekstove za raznolike publikacije, znanstvene i stručne radove, izložbene koncepcije, jedan od rijetkih naših kritičara koji se nije ustručavao prevrednovati i one neupitne umjetničke opuse koje se uzimalo „zdravo za gotovo“, ukazivati da jednom za svagda prihvaćen umjetnički opus nije uvijek na razini onih očekivanja koja mu je udijelilo javno mišljenje. Zato je njegova kritička aktivnost dragocjena u smislu da su i neka velika imena naše i svjetske umjetničke scene promotrena kritički, a vrijedni od manje vrijednih ili, usudio bih se reći, bezvrijednih dijelova njihova opusa, odijeljeni i stavljeni na mjesto koje im pripada.
Osnovna ideja podjele knjige na dva dijela slijedi svojevrsni avers i revers umjetničkog života podijeljenog po simetrali afirmacije i negacije, odnosno jednake zastupljenosti pozitivno i negativno ocijenjenih djela. To jednačenje po broju nije puko numeričko ujednačavanje, nego prati približno jednaku zastupljenost pozitivno i negativno ocijenjenih izložbi i djela u opusu autora. Autor je takvom koncepcijom ujednačene „crno-bijele“ razdiobe htio naglasiti da je prostor kritičke recepcije umjetnosti u nas u svojoj osnovi u neravnoteži između apsolutne afirmacije i minorne negacije, koju se tako pokušava uravnotežiti jednom primjerenijom valutacijom.
Tekstovi objavljeni u knjizi pružaju sjajan uvid u povijest moderne i suvremene hrvatske umjetnosti, a osim znalcima, bit će zanimljivi i širem krugu čitatelja. Knjiga je neiscrpna riznica erudicije, znalačkog pisanja, virtuoznosti riječi i rečeničnog sklopa, snažno prožeta autorovim osobnim stajalištima i ukusom. U pisanje o likovnoj umjetnosti tijekom godina je uveo neke vrlo karakteristične termine, specifične sintagme, fraze koje su danas postale općim mjestima u predgovorima kataloga, monografijama, kritikama, posebno u vokabularu vrednovanja djela.

Knjigu je uredio Ivica Župan.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

Upravo je objavljena knjiga Gorana Đurđevića Sjene uspjeha. Eseji o obrazovanju, odgoju i kvaliteti.

O knjizi:

»Goran Đurđević propitivao je uvriježene stavove o nastavnicima i njihovu radu. Objasnio je zašto učiteljstvo nije poziv. Problematizirao je nametnuti »teror uspjeha« (natjecanja, vrednovanja i projekti). Pokazao je složeno razumijevanje i svijest o tim dilemama.« — Vinko Tadić, Požega (Hrvatska)

»Vrijednost knjige je u promociji humanističkog obrazovanja koje postaje zanemareno, a u knjizi vidimo koje se mogućnosti postižu primjerenim humanističkim obrazovanjem kao što su čitalačka pismenost, aktualizacija sadržaja, kritičko mišljenje.« — Robert Kresina, Čaglin – Požega (Hrvatska)

 »Vrijednost ove knjige je u tome što dokumentira događaje u hrvatskom obrazovnom sustavu zadnjih desetak godina, na zanimljiv i tečan način analizira neke datosti tog obrazovnog sustava (npr. plaće, ECTS bodove), a pogotovo u tome što pokazuje da nastava i učenje ne moraju biti dosadni ni učenicima ni nastavnicima.« — Jana Krpina, Peking (NR Kina)

»Kao cjelina knjiga je vrijedan doprinos suvremenoj obrazovnoj historiografiji Hrvatske, ali i pedagoški priručnik koji nudi skup praktičnih rješenja za suvremene probleme i izazove u cjeloživotnom obrazovanju. Kolega Đurđević nudi interdisciplinarnu perspektivu koja kombinira analizu i praktične i primjenjive primjere.« — Jelena Kupsjak, Zadar (Hrvatska)

»Autor veoma nadahnuto i bazirano na značajnom ličnom iskustvu i razmišljanjima, ne samo da analizira stanje u obrazovanju, već i jasno prepoznaje njegove slabosti, nedostatke, ali i vrline i mogućnosti. Njegov pristup fenomenu obrazovanja u celosti je veoma relevantan i sveobuhvatan…« — Mire Mladenovski, Skopje (Sjeverna Makedonija)

»Čitajući neke od tekstova, razmišljala sam da bi bilo dobro da su prevedeni na engleski jezik jer bi sigurno bili inspirativni i za mnoge koji rade u školstvu ili na reformama školskih sistema u Egiptu, Tunisu i Gruziji, a vrlo vjerojatno i dalje…« — Mirela Redžić, Vejen (Danska)

»Unatoč razlikama u sustavu plaća u Sloveniji i Hrvatskoj, cijelo vrijeme dok sam čitala ovaj dio knjige mogla sam se prepoznati kao učiteljica i bivša sindikalna povjerenica. Ali da neka država želi imati obrazovane građane, više bi ulagala u kvalitetu obrazovanja, a ne u kvantitetu (standarde, brojanje radnih sati …).« — Irena Zgonc, Ljubljana (Slovenija)

»Ono što bi škola današnjice trebalo da nauči svoje učenike i studente jesu kritičko razmišljanje, rešavanje problema, da su nauke interdisciplinarno povezane, veštine međusobne saradnje i veštine komunikacije. Rad u timu treba negovati od malih nogu. Vrlo je važno da svako bude svestan svojih osobina koje pomažu funkcionisanju grupe ili grupu čine slabijom.« — Nikola Božić, Beograd (Srbija)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Sobra – ribarski zapisi Antuna Česka zbirka je dvanaest novela koje su u kontinuitetu sve povezane i mjestom, i vremenom, i radnjom, i likovima. Pritom, sve se temelji na krajnjoj autentičnosti. U knjizi novele donekle podsjećaju na Turgenjevljeve Lovčeve zapise. Tako se ističu tegobe u životu otočana, posebno dok otoci, pa s njima i ovdje istaknut Mljet i ribarsko naselje Sobra – nisu imali struju. Time su u usporedbi s kopnom bili uskraćeni u tehničkim pomagalima suvremenoga života. Štoviše, s nostalgijom se ističe ljepota vjekovnoga ljudskog zajedništva, koje će modernizacija i turizam zauvijek uništiti. U Turgenjeva, suprotno tomu, težište je na osudi društvene nepravde prema ondašnjemu ruskom seljaštvu. Ove lako čitljive proze pružaju svakom čitatelju mnoštvo intrigantno dinamičnih zbivanja pri ribarenju na moru. Usto, posebna im je vrijednost u izvanredno poetički liriziranim opisima prirode, koje registrira svojim osjetilima sam autor, fasciniran ljepotom primorskoga pejzaža u vrijeme rane jeseni. Zbog toga, jedan za drugim slijede autentični događaji koje on, sam ili s bližnjima, doživljava na moru danju ili noću – s posebno jedinstvenim prizorima sunčeva kruženja nebom, počevši od svitanja do ranih ili kasnih sutona.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Odvjetnicu Susane, ženu od 42 godine, posjećuje stari znanac Gilles Principaux: moli je da na sudu brani njegovu suprugu koja je ubila njihovo troje djece. Odvjetnica misli da ga se sjeća iz djetinjstva kada je bila u njega zaljubljena. Imala je deset godina, a on četrnaest, ali u međuvremenu je sasvim zaboravila što se tada dogodilo u njegovoj sobi. Je li je zlostavljao kao što je tvrdio njezin otac? Osveta je moja je introspekcijska noćna mora u kojoj se sjećanja pokazuju kao loš oslonac za stvaranje zaključaka: odvjetnica ne može prestati preispitivati prošlost, ali se pouzdano ne sjeća gotovo ničega. Nestalnost i nemogućnost iznalaženja pravog znanja stvaraju dezorijentaciju, jezu i osjećaj da negdje vreba skrivena trauma, nešto strašno što se dogodilo davno, a još vlada životom junakinje. Uz dobru dozu ironične dramatike Marie NDiaye pokazuje da ništa nije sigurno ni postojano u svemiru kojim ravna trauma, međutim, ona istovremeno slavi mogućnost beskonačne reinvencije i oslobođenja iz te noćne more.

Knjigu je s francuskoga prevela Nataša Medved.

Prevoditeljica je za rad na ovom prijevodu koristila stipendiju CNL-a.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

Proljetno izdanje Fantoma slobode bogato je odličnom pripovjednom prozom, esejistikom i kritikom. Broj započinjemo pričom »Selfie« zagrebačke pripovjedačice Karmele Špoljarić, britkim prikazom smućene svijesti današnjeg korisnika društvenih mreža.

Sofisticirana proza »Kišno poslijepodne u kući Madame Sesostriste« Igora Vučaka posveta je melankoliji, odnosno žalovanju nad činjenicom da nitko nije besmrtan, da je »ovo ljudsko vrijeme… neminovno osuđeno na propast« unatoč umjetničkim djelima koja ljudi ostavljaju za sobom ne bi li ostali upisani u vječnost.

Slijede dvije priče srpskog prozaista Milana Živanovića, prva nadrealistička »Više ne jedemo ljude« o djetetu koje se suprotstavlja ocu zlostavljaču i druga također o dječaku, s kojim majka želi pobjeći od muža. Živanovićeva je proza sva u naslućivanju i atmosferi, a zbivanja se prepoznaju tek iz sporednih informacija.

Priča »Koliko utehe, koliko zla« Miljana Milanovića, autora triju zbirki pripovijedaka, ima dvije usporedne i naizgled nepovezane pripovjedne linije od kojih je prva o povratku Isusa i njegovoj prilagodbi današnjem vremenu, a druga o dvojici prijatelja od kojih jedan pokušava snimati filmove, a drugi radi kao žongler u cirkusu. Kako radnja odmiče, postaje vidljivo da se linije prožimaju i da jedna komentira drugu.

U priči »U avionu« Nada Crnogorac metaforički pripovijeda o važnosti kontakta sa stvarnim svijetom. Prvotno suzdržana pozicija pripovjedačice na kraju se preobražava u onu velikog srca što u sebi ima mjesta za ljubav i sućut prema cijelom čovječanstvu.

Anegdotalna proza Gordana Poropata iz Pule govori o običnim ljudima na neobičan način, a beogradska pjesnikinja i pripovjedačica Katarina Fiamengo podarila nam je dvije duhovite priče o spletkarenju.

U prijevodnom tematu polonistica Petra Gverić odabrala je i prevela za nas ulomak iz duhovitog satiričnog romana Mala apokalipsa Tadeusza Konwickog, kultnog pisca, scenarista i redatelja, a u popratnom eseju objasnila je specifičnosti ovog autora.

Životni pogledi mačka Murra jedan je od najvažnijih romana njemačkog romantizma. Njegov autor E. T. A. Hoffmann prvi dio je objavio 1819., a drugi dio 1821. godine. Roman se sastoji od dvije naizgled odvojene cjeline: autobiografije mačka Murra koji pripovijeda o svojem naukovanju i biografije glazbenog genija Johannesa Kreislera, koji iznosi svoja razmišljanja o prirodi umjetnosti. Posrijedi je satirični roman o odnosu umjetnosti te njezinog mjesta u provinciji i u provincijskom mentalitetu. To je također parodija klasičnog Bildungsromana u kojoj Hoffmann vješto oslikava i ironizira razna kulturna strujanja, književne fenomene te općenito društvo svoga vremena. U ovom broju Fantoma slobode donosimo ulomak iz romana koji će u cijelosti biti objavljen krajem godine u prijevodu Borisa Perića.

Nakon Mačka Murra slijede dvije priče slovenske spisateljice Mirane Likar. Iako govore o teškim situacijama i prekarnim vremenima, obje bude optimizam i nadu u preživljavanje, psihičko i fizičko. Proza Mirane Likar je duboko humana, i premda ne nudi obećanje da će budućnost biti dobra, ipak nas neizravno usmjerava prema takvom razmišljanju.

Andrija Koštal u svojem eseju piše o važnosti intenzivnog iskustva za današnjeg čovjeka, o povezanosti takvih iskustava s estetikom i etikom te o značenju etičkog življenja koristeći se pritom Deleuzeovim poimanjem etike kao kriterijem analize.

U kritičkoj rubrici Jadranka Pintarić piše o knjizi Book&ništa Ivana Berislava Vodopije, Franjo Nagulov je čitao pjesničku zbirku Zlice i vilice Nataše Govedić, Vanja Kulaš piše o romanu Moja miljenica Mariekea Lucasa Rijnevelda, a Neven Vulić o prvijencu Bena Lernera Odlazak sa stanice Atocha.

Likovni dio Fantoma slobode, Kontejner, donosi tekst Branka Franceschija o medijskoj umjetnosti redateljice Renate Poljak.

Autori u ovom broju:

Karmela Špoljarić rođena je u Zagrebu. Maturirala je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije te magistrirala na poslijediplomskom znanstvenom studiju književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Piše prozne i dramske tekstove. Za tinejdžersku dramu Nula kuna po minuti dobila je nagradu Ministarstva kulture »Marin Držić«, a za roman Nije ovo Twin Peaks nagradu Društva hrvatskih književnika »Slavić«. Objavila je i zbirke priča Pazi što ćeš poželjeti i Ringišpil te romane Major Tom, Rašomon i Ulica jorgo­vana. Uz pisanje, autorica vodi i razvija specifične radionice. Osmislila je prvu dopisnu radionicu kreativnog pisanja »Kako početi« te radionicu pisanja bajki za odrasle »Bajkanje«. Koautorica je tekstualno–vizualnog projekta »Izložba priča« te kreativno–terapijske radionice »4priče.put«, kao i radionice terapijskog pisanja »Nije važno odakle ćeš krenuti«. Živi i radi u Zagrebu i na Krku.

Igor Vučak rođen je u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za historiju umjetnosti i Odsjeku za komparativnu književnost, baveći se istraživanjem francuske, engleske i američke književnosti kroz prizmu interdisciplinarne književne kritike i kulturoloških studija. Magistrirao je kulturološke studije i komparativnu književnost na sveučilištima Santiago de Compostela, St Andrews i Bergamo (Erasmus Mundus Joint Master Degree Crossways in Cultural Narratives). Kao historičar umjetnosti, komparatist, kustos i koautor publikacija radio je za Narodno pozorište Sarajevo, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Umjetničku galeriju BiH, Sarajevski ratni teatar kao i druge institucije kulture. Kritičke eseje, književnu i likovnu kritiku, novinske članke i komentare objavljuje u časopisima Život umjetnosti, Novi Izraz, i dnevnom listu Oslobođenje.

Milan Živanović rođen je 1982. godine u Kruševcu u Srbiji. Studirao je srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio je u e–novinama, od 2017. radi u XXZ magazinu gdje, između ostalog, uređuje i LGBTIQ rubriku. Piše za Optimist te za portal Glavne.

Miljan Milanović rođen je 1982. godine u Zaječaru. Voli Grčku. Pleše uz rembetiko. Jedri. Pije crveno vino. Rakijski majstor male obiteljske destilerije. Objavio je zbirke priča Bending (Književna omladina Srbije, 2010), Produžetak vrste (Partizanska knjiga, 2019) i Divlje rastinje (Partizanska knjiga, 2022). Jedan je od osnivača književne grupe Kratež.

Nada Crnogorac rođena je 1952. u Županji. Diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njene priče i pjesme objavljene su na Prvom i Trećem programu Hrvatskog radija, u Večernjem listu, Zarezu, časopisima Poezija, Quorum, Ulaznica te na stranicama internetskih časopisa i portala Balkanski književni glasnik, Knjigomat, Poiesis, Književnost, Strane i CeKaPe. Izdala je dvije zbirke pjesama: Otvorena vrata i Jedrenjak kapetana Kuke. Dobila je nagradu »Vranac« za najbolju kratku priču 2013. godine. Predstavljena je u izboru hrvatske književnosti u američkom časopisu Underpass 2015. Živi u Bjelovaru.

Gordan Poropat rođen je 1955. godine u Puli, gdje i danas živi. Do sad nije objavljivao, osim u časopisu Nova Istra.

Katarina Fiamengo rođena je 1984. u Kladovu. Piše poeziju, haiku i kratke priče. Sudionica je regionalnih književnih festivala i dobitnica više regionalnih nagrada za poeziju i prozu. Urednica je rubrike poezije u elektroničkom časopisu Afirmator. Živi u Beogradu. Knjige: Rcioadina (zbornik radova s književne radionice CSM–a, 2005.), Profili (KK »Branko Miljković», 2007.), Veče pre (nagrada »Spasoje Pajo Blagojević»,Centar za kulturu Plužine, 2009.), Razglednice (Presing, 2020), Putopisi (nagrada na Presingovom natječaju za najbolji neobjavljeni rukopis poezije, Presing, 2021.). Prevela je s makedonskog na srpski izbor iz poezije Elene Prendžove Politički korektna poezija/Ljuboljubiva (Sovremenost, 2015.). Organizira i vodi književne večeri »Poezija u blok» i »Književni slet«.

Petra Gverić rođena je u Zagrebu, gdje je i diplomirala na Odsjeku za kroatistiku i polonistiku Filozofskog fakulteta. Niz godina radila je kao lektorica hrvatskog jezika na sveučilištima u Poljskoj i Njemačkoj. Napisala je desetak znanstvenih radova o poljskoj i hrvatskoj književnosti i započela doktorat koji će završiti kad jednom ode u penziju. Odnedavno ponovno živi u Zagrebu, radi u izdavačkoj kući, piše kratke priče i tekstove za Treći program Hrvatskog radija, i prevodi. Članica je literarne grupe ZLO.

Ernst Theodor Amadeus Hoffmann bio je njemački pisac, skladatelj, glazbeni teoretičar, kritičar, slikar i karikaturist. Rođen je u Istočnoj Pruskoj u Königsbergu 1776., a umro u Berlinu 1822. godine. Prve novele i priče, uzore romantičkog pripovjedalaštva, skupio je u knjizi Fantazije u Callotovoj maniri (Fantasiestücke in Callot’s Manier), nakon čega slijedi roman \avlovi eliksiri (Die Elixiere des Teufels) i pripovijetke Noćne zgode (Nachtstücke) te zbirka novela bajki Serapionova braća (Die Serapions–Brüder). Hoffmannovi tekstovi uvjerljivo dočaravaju svijet snova, hipnoze, telepatije i strave. Novim pripovjednim oblicima, sablasnom i nadnaravnom atmosferom te motivikom snažno je utjecao i na svoje suvremenike i na brojne mlađe pisce. Jedno od najznačajnijih glazbenih djela mu je opera Undina.

Boris Perić, rođen je 1966. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, književnim i znanstvenim prevođenjem, te publicistikom i novinarstvom obrađujući teme iz kulture, znanosti, unutarnje i vanjske politike. Prozna djela i prijevode s njemačkog i engleskog te na njemački jezik objavljivao u hrvatskim i inozemnim književnim časopisima. Uvršten u više književnih antologija. Za književne prijevode i autorska djela više puta nagrađivan. Član Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika, te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

Mirana Likar (1961.) diplomirala je slovenski i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Na književnoj sceni pojavila se s tri zbirke kratkih priča zaredom i odmah bila zapažena i nagrađivana. Za zbirku Sobotne zgodbe (2009.) bila je u užem izboru za nagradu Fabula i prvijenac godine. Druga knjiga kratkih priča, Sedem besed, objavljena je 2012. godine. Priča iz te zbirke, Nadin stolnjak, uvrštena je 2013. godine u antologiju najbolje europske proze, Best European Fiction, u izdanju Dalkey Archive Pressa u SAD–u, koju je uredio Aleksandar Hemon. U novinama Delo knjiga je svrstana među pet najvažnijih u Sloveniji. Roman Babuškin kovček (2017.) imao je sjajnu čitateljsku recepciju. Novela Bibavica (2019.) govori o zaboravljenoj kiparici talijansko–slovenskog porijekla. Drugi roman Pripovedovalec (Založba Goga, 2020.) bio je u užem izboru za Cankarevu nagradu i Kresnik. Priče »Manastir« i »Dionizove svinjice« prevedene su iz posljednje objavljene zbirke Ženska hiša (Založba Goga, 2022.).

Andrija Koštal rođen je 1995. u Zagrebu gdje je 2020. diplomirao komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu, a dvije godine kasnije na istom fakultetu upisao poslijediplomski doktorski studij znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture. Autor je nekoliko znanstvenih članaka, eseja i osvrta. U svojem radu teži povezivanju filozofije, književnosti i znanosti.

Jadranka Pintarić piše eseje i književne kritike, uređuje knjige i katkad prevodi. Zaposlena je kao voditeljica Odnosa s javnošću MSU–a. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka i urednica u Redakciji kulture Prvog programa Hrvatskog radija, urednica u Mozaiku knjiga te glavna urednica Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika u kategoriji književne kritičarke bila je do 2008. Osim pisanja kritika za novine i časopise, pokreće biblioteke i uređuje pojedinačna izdanja za Jesenski i Turk, Hrvatsko filološko društvo, Hrvatsko društvo pisaca, Novi liber, AGM i dr. Bila je stalna suradnica u emisijama iz kulture Hrvatske radio–televizije. Književne kritike, likovne prikaze, eseje i prozne tekstove objavljuje od 1987. Objavila je knjigu odabranih kritika U smjeru meridijana: književne kritike (2003.), zbirku proznih tekstova Kamate na ljubavne uzdahe; Ogledi o tankoćutnosti (2008.) te zbirku priča Dobro sam i ostale laži (2020.).

Franjo Nagulov rođen je u Vinkovcima 1983. godine gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju poslije čega je završio studij knjižničarstva te hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Do sada je objavio jedanaest zbirki poezije, dva romana i književnoznanstvenu studiju o pjesničkom opusu Branka Maleša. Objavljivao je u nizu relevantnih književnih časopisa te u emisijama »Šest minuta poezije u šest«, »Poezija naglas« te »Bibliovizor«. Zastupljen je u više antologija te panorama. Dobitnik je ukupno šest nagrada za književnost te književnu kritiku.

Vanja Kulaš rođena je 1979. u Zagrebu. Diplomirala je njemački i francuski jezik s književnostima te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirala s filmološkom temom. Zaposlena je kao voditeljica Zbirke za francuski jezik i književnost i rumunjski jezik i književnost u Knjižnici Filozofskog fakulteta. Kao filmologinja sudjeluje u nastavi na zagrebačkoj Romanistici. Objavljuje znanstvene i stručne radove, književnu i filmsku kritiku. Radi i kao književna urednica.

Neven Vulić rođen je u Zagrebu, gdje je diplomirao francusku književnost i opću lingvistiku. Zastupljen je u Zborniku eventualizma (Celeber, 2006.), prvijenac Povijest bolesti objavio je 2010. u izdanju Sysprinta, a jedna priča mu je uvrštena u antologiju tekstova najmlađih hrvatskih književnih autora Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Roman Nježna stvorenja objavio je 2020. u izdanju Frakture. Urednik je i književni kritičar, a osvrte iz suvremene literature piše od 2012. Sudjelovao je u izradi Leksikona Antuna Gustava Matoša (LZMK, 2016.). Živi i radi u Zagrebu.

Renata Poljak rođena je 1974. u Splitu, gdje je 1997. diplomirala i stekla zvanje profesorice likovne kulture. Poslijediplomski studij završava na Likovnoj akademiji École Régionale des Beaux–Arts 1999. u Nantesu u Francuskoj. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završava diplomski studij kiparstva 2020. Godine 2002. dodijeljena joj je »ArtsLink« stipendija na Umjetničkoj akademiji u San Franciscu, gdje gostuje kao umjetnica i mentorica studentima i studenticama 5. godine. Dobitnica je stipendije za boravak u MuseumsQuartieru u Beču 2004. i Cité des Arts u Parizu 2007. i 2008. Godine 2008. osvaja prestižni rezidencijalni umjetnički program »Art in General« u New Yorku, nakon kojeg slijede druge umjetničke rezidencije: »Skowhegan«, Maine, USA, 2009.; »ArtOmi«, New York, 2010.; »Residency Unlimited«, New York, 2011. i tromjesečni rezidencijalni program u centru Récollet u Parizu 2013. godine. U proljeće 2010. godine izbor njezina opusa prikazan je u Centru »Georges Pompidou« u Parizu. Istovremeno sudjeluje na Bijenalu suvremene umjetnosti u Rennesu u Francuskoj. U studenom 2010. izbor njezinih radova izložen je u prostoru Carrousel du Louvre na izložbi »Paris Photo 2010«. Izbor vlastitih filmova samostalno izlaže u umjetničkom centru Palais de Tokyo 2012. u sklopu umjetničkog događanja »Festival d›Automne« u Parizu. Njezinu samostalnu izložbu u Galeriji »Stephan Stoyanov« njujorški tjednik »The Village Voice« uvrstio je u tri ponajbolje izložbe koje se u New Yorku moglo pogledati u siječnju 2013., dok je zapažena retrospektiva njezinih radova u studenom 2014. otvorena simultano u umjetničkim centrima »Optica« i »Occurrence« u Montrealu u Kanadi. Od recentnih grupnih izložbi Renata Poljak sudjelovala je na izložbama »Prophetia« Fondacije»Joan Miro« u Barceloni te »Stories from the Edge« u Kunsthausu u Grazu. U 2016. svoj je novonastali projekt »Partenza« samostalno izlagala u dvama muzejima u Hrvatskoj, u galerijama u Zagrebu i Parizu te muzeju Danubiana u Bratislavi. Godine 2017. Verlag für moderne Kunst iz Beča izdaje njezinu umjetničku knjigu pod naslovom »Don’t Turn Your Back On Me« koja uključuje eseje Elisabeth Lebovici, Alaine Clair Feldman, Mladena Lucića i drugih. Godine 2018. samostalna izložba pod nazivom »Još jedan odlazak« održava se u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, a njezin je rad jedan od jedanaest izabranih među više od 800 umjetnika za finalnu izložbu u Metropolitan Art Centru (MAC) u Belfastu za međunarodnu umjetničku nagradu »MAC International« 2018. Tri godine zaredom, 2019., 2020., 2021., tri recentna filma »Još jedan odlazak«, »Porvenir« i »Split« premijerno su prikazana na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u njemačkom Oberhausenu.Uz to, film »Porvenir« dobitnik je i pet nagrada filmskih festivala, a direktor Festivala Lars Henrik Gass uvrstio ga je u časopisu Kinoscope u pet najboljih filmova 2020. godine. Godine 2019. i 2021. sudjeluje na internacionalnim žiriranim izložbama »Proyector 2021« u Madridu te na Ostrale Biennale u Dresdenu 2021. i 2023. Osvrt o samostalnoj izložbi »Porvenir« u Galeriji Kranjčar objavljen je u Art Forumu u rubrici Critics’ Picks.

Broj je uredila Ivana Rogar.

Ovaj broj časopisa objavljen je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

Zbirka pjesama Djevojka–Zarez kazališne redateljice Rajne Racz sastoji se od četiri naoko raznorodna ciklusa koji čine naposljetku zaokruženu cjelinu koja daje naslutiti da je toplina prema drugima emancipatorska i da na kraju pobjeđuje. U prvom ciklusu autorica gradi identitete lirskih objekata pomoću simbolike interpunkcije: ljudi postaju poput zareza ili trotočke jer se ponašaju kao pravopisni znakovi. Tu su zatim pjesme posvećene životu u kazalištu, o njegovu licu i naličju. Pjesme–fragmenti iz povijesti jedne obitelji te poezija koja govori o raznim manifestacijama ljubavi i ljubavnog odnosa teme su trećeg i četvrtog ciklusa. Ova vizionarska poezija odiše mistikom i tajnovitošću, aluzije na drevno znanje naših baka isprepliću se s kazališnim motivima stvarajući bogat simbolički imaginarij koji govori o toplini obiteljskih veza i o borbi za kreativnost.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba