Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Drazen Toncic

Līlā

Līlā

Roman prevoditeljice i indologinje Ive Gjurkin Līlā priča je o odrastanju dvojice prijatelja, ali bildungsroman o samo jednom od njih. Gjurkin se vješto probija kroz njihovo djetinjstvo i mladost, dodirujući važne točke sazrijevanja, da bi progovorila o pronalaženju unutarnjeg mira i zadovoljstva samim sobom putem indijske filozofije o igri. Autoričino je pismo sigurno, kao da je napisala već stotinjak knjiga. Pripovijedanje je odmjereno i precizno, bez manjkova i viškova, uronjeno u društveni kontekst, a opet usredotočeno na bitno i pogođeno kod svake riječi. Autorica također ostvaruje besprijekornu cjelinu, a sve to prožimajući roman bogatom i dubokom indijskom filozofijom što odnos apsoluta i pojedinca, toliko važan za ovaj roman, približava i manje znatiželjnom čitatelju. Iako je riječ o prvijencu, Iva Gjurkin je napisala djelo zavidne kvalitete.

Predvečer su izašli na Dubravkin put, skrenuli sa staze da zapale još jedan džoint, pa se uspeli do Cmroka i sjeli na klupu obasjanu zalazećim suncem, čitavo se vrijeme smijući igrama riječi i besmislenim asocijacijama koje su im padale na pamet. Taj put, primijetio je Ivor u jednom trenutku, nije bilo težine; i krik i uzdah su izostali.
»Možda«, prizna on konačno.
»Možda što?«
»Možda je upotreba jezika u službi zabave bolji izbor od šture istine.« Okrenuo je pogled prema nebu, prema toploj, konačno toploj narančastoj. »I možda nemam pojma što je istina.«
Jasen se nasmiješi i objesi mu se o rame. »Budalo.«
I taj je zaključak zvučao toplo.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Bakunjinov vrt

Bakunjinov vrt

Premda podsjećaju na ekstravagantne priče kakve vole romanopisci, omotane velom tajni, pune tragičnih likova, sumnjivih tipova i fatalnih žena, svaka je od njih istinita. Bakunjinova veličina, Lenjinova sokratska strana, hajdučki život Pancha Ville, mračna strana Che Guevare neopterećena legendama, provokatorica Victoria Woodhull, nesretnica Eleanor Marx ili Tina Modotti, mondena umjetnica i zarobljenica svog roda u pretežno muškom svijetu… Putevi revolucije vode neobičnim stazama: preko mirnih švicarskih jezera, čudesnih otoka Mediterana, uzvisina Alžira, šik četvrti i slamova New Yorka, meksičkih pustinja. Čak i u ležernosti Havane, naši heroji stoljeća razotkrivaju nam se u vlastitoj krhkosti.

Istina je bila da je Bakunjina pomilovao saski kralj. Premješten u Prag Austrijancima, iznova osuđen na smrt i ponovno pomilovan, u lancima je izručen caru svih Rusa, dvostruko zakračunan u dvorcu u kojem je izgubio sve zube. Kako bi olakšao vlastiti križni put, Bakunjin se odlučio na osjetljivu vježbu licemjerne ispovijesti. Uz sugestiju grofa Orlova, žandarmerijskog pukovnika, caru Nikoli I. uputio je podužu molbu, potpuno tajnu, dugo vremena sačuvanu u neprobojnom sefu treće sekcije Carske kancelarije. Priča je započinjala na način tužnih pripovijetki: »Kako su me odvodili iz Austrije u Rusiju, razmišljajući o strogosti ruskih zakona…« Zatvorenik je nabrajao svoje grijehe, izostavljajući tek pokoji, te skromno završio potpisom: »Iskrena srca, pokajnički zločinac Mihail Bakunjin«. Njegova neprimjerena lektira, sumnjiva druženja i opake akcije nakupljale su se pod njegovim perom u zastrašujuće crnilo. Tajanstvena Europa urotnika iscrtavala se na svakoj stranici. »Opasan sam zločinac i ne zaslužujem oprost«, moleći zaključi Bakunjin. Što je o tolikim, tako spretno predočenim strahotama mogla pomisliti okrunjena glava? Na prvoj stranici vladareva primjerka nalazila se samo jedna bilješka: »Isplati se pročitati, jako je neobično i poučno.«

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Držićev Ja i Drugi

Držićev Ja i Drugi

U knjizi Držićev Ja i Drugi Mia Đikić analizira povezanost grotesknosti s dvama odnosima: Ja – Drugi (etnički) i nazbilj – nahvao. Upravo propitivanje tih odnosa unosi u analizirana dramska djela groteskne elemente, motive, opise, likove i situacije: u prvom slučaju stvarajući smiješan učinak toga fenomena, a u drugom učinak jeze. Autorica pokazuje da je u prvom odnosu groteskno neraskidivo povezano s parodijskim, ironijskim i farsičnim, dok u drugom odnosu strašan učinak grotesknog vodi društvenoj satiri. Propitivanju odnosa Ja i etničkog Drugog, kao dominantne drugosti u Držićevu dramskom opusu, prethodi problematiziranje samog pojma identiteta, a time i odnosa teksta i konteksta, odnosno dramskih i izvandramskih identiteta te s njima povezanih mogućnosti odmaka od kolektivnih (stereotipnih) identiteta i izlaženja iz granica žanra – pastorala i komedija. Odnos Ja i Drugog autorica uspostavlja na temelju manjih ili većih razlika u nekoliko zadanih kriterija, iz čega proizlazi nekoliko stupnjeva bližih i daljih drugosti. Smiješan učinak grotesknog povezan je tako s etničkim humorom, koji postoji unutar određene zajednice odnosno konteksta. Kulturni stereotipi, koji su nužan preduvjet etničkog humora, uspostavljaju stereotipne razine životinjskog, ljudskog i božanskog u društvu, kao i odnose visokog i niskog.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Tuneli Amira Alagića

Tuneli Amira Alagića

Jedne novogodišnje noći netko je — pripovjedač ili sudbina — bacio svoju mrežu nad grad. Iznenadna smrt neznanca u kafiću, u novom romanu Amira Alagića, umnaža se u igri ogledala, u kojoj se otkriva da su naizgled slučajno okupljeni gosti povezani nevidljivim tunelima. I ako krenemo tim tunelima, nađemo se na riskantnom putovanju, u kojem se riskira sve da bi se dobilo malo ili ništa. Na kraju tunela možda i nema svjetla, dovoljno  je  da  svijetli  pripovijest  sama.

»Trenutak prije nego što se konobar okrenuo, Poldo je primijetio sliku na njegovoj majici. Bijeli crtež na crnoj podlozi prikazivao je razgranato stablo bez lišća, lijepo i staro, s čije se lijeve strane, na ljuljačci privezanoj za granu, njihala djevojčica, dok je zdesna visio obješen muškarac.
Uplašilo ga je to što je vidio. Skrenuo je pogled, no slika mu je i dalje treperila pred očima. Ustao je, kao da bi negdje krenuo, pa opet sjeo, načas zatvorio oči, ali to je samo pojačalo snagu viđenog, potom pogledao na sat, zlatan, star i besprijekorno točan, koji je potvrđivao da do susreta ima još mnogo vremena, vremena kojeg možda neće uspjeti progutati i dočekati jer ga nešto stišće i podbada pod tjemenom, kao da mu je jedna od onih svjetlosnih iskri ostala u glavi pa sad otuda bezuspješno pokušava uteći odbijajući se o lubanju poput kuglice u fliperu, znoj mu se slijeva niz kičmu, potkošulja je već natopljena, trnu mu jezik i usne, bride desni, samo što mu zubi ne poispadaju, tutnji mu u prsima i gotovo da se više i ne može sjetiti zbog koga je stigao na ovo mjesto, u kafić gdje se okuplja neki mlad, živ i veseo svijet, i u grad u kojem ga nije bilo gotovo pedeset godina. Kao da se negdje u sebi spotaknuo, poskliznuo se neki nevidljivi Poldo u Poldu, i sad pada u bezdan, a što dublje pada to mu biva hladnije.«

 

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Mrtvac u bunkeru

Mrtvac u bunkeru

U travnju 1947. u bunkeru na austrijsko–talijanskoj granici otkrivaju mrtvaca. Na glavi leša vide se dvije prostrijelne rane, a jedna na prsima. Ispostavit će se da su isprave nađene kod njega krivotvorina. Istraživanja na osnovi tetovaže na lijevoj nadlaktici i brazgotina na licu, nastalih u studentskim dvobojima, otkrivaju istinski identitet mrtvaca. Riječ je o dr. Gerhardu Bastu, rođenom 1911., SS-ovom vođi jurišnog zdruga i pripadniku Gestapa, za kojim se tragalo zbog ratnih zločina. Preko pola stoljeća kasnije Martin Pollack odlazi u Južni Tirol, kako bi istražio okolnosti te smrti. Njegov izvještaj s nevjerojatnim intenzitetom prati jednog čovjeka i njegov život, koji je bio određen nasiljem, a nasilno je i završio. Martin Pollack jedva je poznavao tog čovjeka, ali bio mu blizak kao nitko drugi — bio je to njegov vlastiti otac.

Knjiga Mrtvac u bunkeru autorov je protokol istraživanja okolnosti života i smrti njegova oca, čiji je leš 1947., u kaotičnim godinama nakon Drugog svjetskog rata, pronađen u jednom bunkeru u Alpama u Južnom Tirolu. Objektivnim istraživačkim novinarstvom — ispitivanjem svjedoka, traženjem dokumenata, putovanjima na razna mjesta očeva djelovanja — autor dolazi do slike koja nikako nije dobra. Otac je bio na mračnoj strani Drugog svjetskog rata i Holokausta: šef Gestapa u Linzu i visoki oficir SS–a. Pollackova je knjiga velika zato što živi od unutarnje napetosti između hladnog, doslovno forenzičkog istraživanja i činjenice da se »istražuje« vlastiti otac i to po cijenu katastrofalnih ishoda. Koliko je Pollack uspio u svojem projektu govore golem uspjeh kod čitalaca na njemačkom govornom području, brojni prikazi knjige puni poštovanja i pohvala, niz austrijskih i međunarodnih nagrada te prijevodi knjige na mnoge druge jezike. Mrtvac u bunkeru bez sumnje je jedan od najvećih dometa suvremene europske publicistike, ali ništa manje i dramatično književno djelo najvišeg ranga, austrijske koliko i europske književnosti.

Knjigu je s njemačkoga preveo Boris Perić.

 

»Martin Pollack izvještava jasnim, mirnim, često lakonskim tonom — ali pritom ipak sve vrijeme priča jednu iritantno zanimljivu priču. Na dojmljivo ujednačen način on balansira između blizine i odmaka, između bolne potrage za ocem i samorazumljivog razgraničavanja.«
Ernst Lackner, Frankfurter Allgemeine Zeitung

»Čitatelj Pollackovu veličanstvenu knjigu ne može se čitati a da ne bude potreseni. Čitajući je postajemo svjedoci jedne tragedije razotkrivanja antičkih razmjera.«
Ulrich Weinzierl, Die Welt

»Tjeskobna knjiga, pametna i sjajna dokumentacija, a u isti mah i emotivna literatura. Sretan slučaj.«
Gabriele von Arnim, Tagesspiegel

 

Knjiga je objavljena uz potporu Austrijskog kulturnog foruma

akf-logo

Fantom slobode jesen 2019.

Fantom slobode jesen 2019.

Osim dobrodošlog zahlađenja, ovo doba godine donosi i pregršt novih tekstova u jesenskom izdanju Fantoma slobode. Među njima naći će se i poneko iznenađenje od kojih je najveće svakako nova pripovjedna proza Dalibora Šimprage, kojeg od nagrađene Anastasije nismo često viđali na papiru. Tri nove priče, koje je ovaj neobično darovit i promućuran pisac ustupio upravo Fantomu, prema autorovim su prethodnim književnim djelima onakve kakva je Anastasia bila prema Kavicama Andreja Puplina: blasfemično drukčije i jezikom i kompozicijom pa pretpostavljamo da ponovno slijedi čitateljska zgranutost, poput one koja je nastala po objavi Anastasije. Zajednička pak svima tim tekstovima minuciozna je dorađenost bez manjkova i viškova. U trima novelama Šimpraga secira jednu generaciju kroz profile troje ljudi, čineći to pritom sasvim nenametljivo pa se čitatelj koji put i zapita kamo ga autor navodi.
Drugo je iznenađenje lirska proza poznate književne kritičarke i urednice Jadranke Pintarić, koja se također pripovijedanjem nije dugo oglasila. Nakon kratkih proza Kamate na ljubavne uzdahe; Ogledi o tankoćutnosti iz 2008. ova urednica bezbroj tuđih knjiga nije objavila nijednu svoju pa se nadamo da ova maštovita i duhovita proza koju ćete ovdje čitati najavljuje skorašnje objavljivanje vlastite knjige.
Sam Fantom počinje rubrikom Portret umjetnika koji je za nas napravila naša niška suradnica, pjesnikinja i prozaistica Jadranka Milenković. Milenković je napravila intervju s Milanom Dobričićem, beogradskim autorom i jednim od osnivača udruženja Treći Trg, poznatom prema promociji mladih autora. Milenković je također napravila izbor iz Dobričićevih pjesama i proze. Beogradska dramatičarka i dramaturginja Sara Radojković napisala je poemu u dijaloškoj formi u kojoj se izmjenjuju glasovi Ibesnovih najpoznatijih junakinja – Nore i Hedde Gabler. S obzirom na to da je posrijedi dijalog u stihovima, zapravo je tekst teško žanrovski pozicionirati, na čemu možda i ne bismo trebali inzistirati jer višestruke mogućnosti katkada donose literarno uslojavanje, a ne izgubljenost unutar književnog polja. Kad smo kod drame, poznata bosanskohercegovačka spisateljica Lejla Kalamujić časti nas dramom »Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu« iz zbirke drama u nastajanju koja sljedeće godine izlazi u izdanju Durieuxa. Drama je potresna, kako to Lejlina djela znaju biti, no istovremeno je komična na perverzan, crnohumoran način.
Riječki pisac Igor Beleš, član književne grupe RiLit, počastio nas je ulomkom iz svog romana o odrastanju na otoku. Beleš je u izrazu jednostavan i duhovit kada piše o djetinjim zgodama, a težak i trpak kada govori o trenutačnom stanju na otoku. Mira Petrović u romanu Divljakuše, čija uvodna poglavlja možete pročitati u ovom broju, piše o mladiću koji ne zna što bi sa sobom u životu i pa zgubidaneći upoznaje dvije sasvim različite žene koje ga neobično privuku. Stil Mire Petrović je osebujan, pripovijedanje hitro i vrckavo, duhovito, bezobrazno i drsko. Riječ je o romanu koji vas odmah osvaja i tjera da čitate dalje. Teorijski blok počinjemo tekstom pjesnikinje i književne teoretičarke Marije Dejanović koja razrađuje religijsku motiviku u poeziji Dorte Jagić. Poslije nje slijedi tekst Katarine Krolo koja kroz psihoanalitičku vizuru Donalda Winnicotta piše o potencijalu igre za djevojačke studije. Učinak i oblike igru, koja je sastavni dio mladosti svakog pojedinca, Krolo analizira pomoću romana Sloboština Barbie i serije Broad City. U Kontejneru Krešimir Purgar prisjeća se odjeka izložbe koju je 2016. postavio u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a prema kojoj kritičari nisu bili blagonakloni zbog njezine same polazišne premise, a ne zbog izloženih radova.

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Experiment

Experiment

Na duhovit, lucidan, iskričav, britak i vokabularan, kroz koloplet jezičnih vratolomija Bešić u svojim kratkim prozama opisuje svakidašnje i nesvakidašnje humorne situacije i njihove likove do najsitnijih detalja u najboljoj klovićevskoj maniri. Često prisutan eros i tanatos, kao i brojne aluzije na najširi spektar bića, stvari i pojava na koje nailazi svjedoče o njegovim oštrim senzorima i intelektnom biću koje dubinski upija životna znanja u najširem smislu. Ironičan, gorko satiričan, crnohumoran, politički nekorektan, često vulgaran do granice dobrog ukusa, kao ljubitelj estetike ružnog Erim Eco Bešić literarni je pandan Matakovićevih Prot Pikčersa.

Knjiga je objavljena u suradnji s knjižarom Bookara iz Zagreba.

Linije koje ti nazivaš rijekama

Linije koje ti nazivaš rijekama

Zbirka priča pripovjedača Amira Alagića Linije koje ti nazivaš rijekama vraća u modu novelu, odnosno dugačku priču. U njoj, uz kratke priče, nalazimo više podugačkih u kojima ponovno svjedočimo Alagićevu nepatvorenom talentu koji se manifestira kroz autentične narative, snažne slike te smion i bogat figurativni izraz koji smo imali prilike osjetiti već u njegovim romanima Osvetinje i Stogodišnje djetinjstvo. Alagić je majstor naracije — ako se u pričama i ne događa ništa značajno, ipak ostajemo pod jakim dojmom stvarnosti koja je kod njega opipljiva, mirisna i vidljiva. Kada je pak riječ o velikim događajima, oni kroz Alagićev izvrstan smisao za vođenje i razradu priče postaju slojeviti, višeznačni i oplemenjeni simbolikom. U dvanaest pripovijedaka u kojima čitamo o različitim vremenima i podnebljima, o ludilu, vragu i kletvama, starosti i neproživljenoj mladosti, Amir Alagić ponovno dokazuje da je značajno ime naše pripovjedne kulture i da ga svakako valja čitati.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Pule.

mink-pula1

Ne hleb, već morfijum

Ne hleb, već morfijum

U Ediciji Durieux upravo je objavljena knjiga izabranih pjesama Petra Matovića: Ne hleb, već morfijum.

Matović je jedan od vodećih srpskih pjesnika mlađe generacije, a njegove su knjige poezije redovito rasprodane, vrlo zapažene od strane kritičara i još više tražene kod čitatelja. U svojoj poeziji uvijek nastoji pronaći i razraditi međuprostor lirskog govora, kako je shvaćen u modernističkoj poetici, da bi iz ove po definiciji izrazito subjektivne perspektive zahvatio prvi sloj tema i motiva iz prepoznatljive i začudne svakodnevice. (Miloš Đurđević)

Poezija je davno isterana sa tog mesta sa kojeg bi virtuelno odašiljala poruke. Potreba za njom se ne vidi, ali ona je ipak potrebna: »danas su stihovi potrebni da bi se / razaznalo šta je iza reči, iza svega, / poezija ne znači kao hleb ili novac, već morfijum«. I kao morfijum, poezija ima nešto da kaže, tačnije ona to uvek i govori ali glasom kojim ne čujemo. Zapravo, čujemo ga samo što ga ne nalazimo važnim.  (Nikola Oravec)

Pogovor knjizi napisao je Branislav Oblučar.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Sandro Đukić: The Outworn Structure

Sandro Đukić: The Outworn Structure

Monografija The Outworn Structure bavi se kompleksnim radom Sandra Đukića, koji okupljen pod istim zajedničkim nazivom u različitim medijima i izložbenim formatima propituje historijske pozicije političke moći. ­Riječ je o složenim ciklusima Kraljev gambit, Željezara, Daydream i Goli otok, nastalim međusobno neovisno u dužem vremenskom razdoblju, a u kojima autor tretira udaljene povijesno-socijalne konstelacije, prepoznajući u njima isti ponavljajući obrazac ekonomskih, geografskih, odnosno ideologijskih ekspanzija. Naslovna sintagma preuzeta je iz dokumenta iz 1970. godine Yugoslavia: The Outworn Structure, u kojemu se za potrebe CIA-e detaljno analizira, pa i predviđa, političko-ekonomsko stanje u multi­nacionalnoj federaciji koju autor analize već tada vidi, dvadesetak godina prije njezina rasapa, kao istrošenu strukturu. Upravo je to nepodudaranje, mjesto razlike između proživljene povijesti i distanciranog (i dislociranog) pogleda, izvorište i pokretač Đukićevih umjetničkih promišljanja.

Sandro Đukić (1964.) multimedijalni je umjetnik kojeg zanimaju kulturološko-antropološki fenomeni slike kroz odnose prezentacije i reprezentacije, intermedijalnost, istraživanja medija i veze među umjetničkim radovima i pojavama. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Đure Sedera 1989. godine. Studirao je na klasi novih medija na Kunstakademie Düsseldorf od 1989. do 1993. kao gostujući i redovni student (u klasi prof. Nam June Paik). Na istoj instituciji pohađao je Majstorsku radionicu od 1993. do 1994. godine (prof. Nan Hoover). Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada i sudionik međunarodnih rezidencijalnih programa. Kao predavač je sudjelovao na više domaćih i međunarodnih simpozija. Radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama. Živi i radi u Zagrebu.

Autorica teksta je Irena Bekić (1964.) knjižničarka, voditeljica i kustosica Galerije „Prozori“ u Knjižnicama grada Zagreba. Objavljuje likovnu kritiku, predgovore za izložbe i tekstove o umjetnicima. Jedna je od autorica tekstova u kataloškim izdanjima retrospektivnih izložbi hrvatskih umjetnica Vlaste Delimar (MSU, Zagreb, 2014.) i Sandre Sterle (Galerija umjetnina Split, 2018.) te teksta knjige „Andreja Kulunčić: umjetnost za društvene promjene“(2013., 2018.). Autorica je ili suautorica umjetničkih, umjetničko istraživačkih i edukativnih projekta “ARTeceda” i „Radionica za društvo i umjetnost“ (s Petrom Dolanjski, od 2016.), “Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija” (s Dugom Mavrinac, od 2015.); „Rječnik svakodnevnih interkacija” (Novi list, travanj – listopad, 2011.), „Majke i kćeri” (s Marijanom Stanić, Galerija 90-60-90, Zagreb, 2010, MKC Split, 2011.). Članica ULUPUH-a.

Monografija je nastala u ovkiru programa Galerije Prozori, Knjižnice S.S. Kranjčevića, a suizdavač su Knjižnice grada Zagreba.