Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Drazen Toncic

Ona

Ona

U suizdanju s Književnom Republikom, a pod uredničkom palicom Velimira Viskovića, Durieux je objavio zbirku poezije Ona pjesnikinje Jovane Nastasijević.

Pišući o svakodnevici, o ljubavnim odnosima, bračnim ulogama, o žudnji, privrženosti, seksualnosti, čekanju i nerazumijevanju, autorica britkim, ponekad gotovo brutalnim jezikom demontira patologiju jednoga vremena koje, iako suvremeno i tehnološki napredno, na svjetonazorskoj, emotivnoj i socijalnoj razini nerijetko ostaje duboko konzervativno, skučeno i nehumano. Lirski glas koji zatječemo u zbirci Ona glasan je i odriješit ženski glas koji se ne libi reći „popu pop, a bobu bob“, ali isto tako, u nizu pjesama, i stiliziran muški glas. U oba slučaja riječ je o iskazima koje odlikuje beskompromisnost u leksiku, tematici, a nerijetko i izrazu. Iako je najveći dio pjesama obilježen osobnim, subjektivnim tonom koji referira na doživljajni kontekst suvremene, osvještene žene, u njihovoj se motivici, a ponekad i kao glavna tema (najbolji primjer je pjesma Žena koju nitko nije poznavao, po kojoj nosi naslov prvi od dvaju ciklusa zbirke) razaznaju oni problemi i situacije koji, ako i nisu dio naših osobnih života, čine društveni kontekst u koji smo uronjeni, koji upoznajemo kroz živote naših bližnjih ili putem medija (mizoginija, obiteljsko nasilje, socijalna neravnopravnost, teror materijalizma i uspjeha, otuđenje, izolacija, usamljenost). (Iz pogovora Andrijane Kos-Lajtman)

Fantom slobode zima 2019.

Fantom slobode zima 2019.

S obzirom na to da upravo traju kampanje za izbor predsjednika Hrvatske, prvi tekst u ovom broju Fantoma slobode dolazi kao odličan komentar trenutačnih zbivanja. Mario Majdić Natrlin počastio nas je pričom o predizbornoj kampanji za predsjednika koja djeluje tek pomalo distopijski jer se ne spominje ni mjesto ni vrijeme radnje, ali iz konteksta je jasno da je riječ o sadašnjem vremenu ili bliskoj budućnosti. Distopijski, odnosno futuristički djeluje i zato što Majdić Natrlin u prikazivanju izopačenosti sustava ide dalje u radikaliziranju situacije: predsjednički se kandidat ovdje trenira da glasačko tijelo tretira kao stoku.

Nakon te satirične priče slijedi ulomak iz romana sveučilišne profesorice teorijske psihoanalize, Željke Matijašević, koja je na našu sreću počela pisati i književnu prozu. Roman Obrane okusa smrti izaći će sljedeće godine, a kao i prethodni književni rad autorice, leksikon Crna limfa/zeleno srce, služi se psihoanalizom kao temeljem za građenje teksta.
Lana Bastašić osvojila je regiju svojim romanom Uhvati zeca koji je bio i u finalu NIN-ove nagrade. Ova svestrana književnica piše pripovjednu prozu, poeziju, drži školu književnosti u Barceloni i uređuje književni časopis. Ovdje donosimo njezinu priču »Krv«, ispripovijedanu suzdržano, ali s potresnim učinkom.
Novela »Srebro koje tamni« Danila Lučića, pjesnika i urednika iz Beograda, svojevrstan je hommage fotografiji kao umjetnosti i kao komunikacijskom mediju. Priča inkorporira više žanrova pa tako počinje fingiranim životopisom, da bi se nastavila intervjuom iz kojeg prelazi u pripovijedanje u strogom smislu te završila teorijskim diskursom u kojem se tumače i dekonstruiraju razna gledanja na umjetnost fotografije. Lučić je ovom pričom donio osvježenje u književno polje jer takvih je radova, koji bez straha, a vješto kombiniraju raznolike tehnike pisanja, izuzetno malo.
Ovaj broj donosi priče još jednog vrsnog srpskog autora. Bojan Marjanović, novinar, književni kritičar i romanopisac iz Užica u svojim trima pričama na rubu fantastike tematizira naizgled obične svakodnevne probleme kao što je prihvaćanje tuge kao trajnog životnog stanja.
»Bijeli patuljak« pripovijetka je o starosti puna duha i empatije. Duhovit i zabavan, autor Divko Hadžiev, pisac s Malog Lošinja, slojevito je prikazao probleme s kojima se suočava populacija treće dobi – o samoći, nemoći, zaboravljanju te naposljetku o suočavanju s onim što su ostavili za sobom.
Slivio Lebinac zabavit će vas duhovitim pseudofilozofskim razmišljanjima na temu ljudi bez lica, posebnih osoba koje lice imaju, ali ga baš i nemaju. Razmišljanja se mogu čitati i kao satira o »obrazu« i njegovu nestanku.
Blok poezije predstavljaju troje autora, kritičar Dinko Kreho, dramatičarka Jelena Paligorić Sinkević i pjesnikinja Dijala Hasanbegović. Paligorić Sinkević piše ispovjednu poeziju u obliku dramskih monologa u kojima progovara o strahu od smrt i o životu u kojem je smrt uvijek nešto blisko. Neke pjesme Dijale Hasanbegović karakterizira defetistički ugođaj koji otjelovljuje u prikazu lažne humanosti i beznađa. No druge su njene pjesme o ciklusu izmjene života i smrti te ponovnog rađanja kroz simbol proljeća i kroz ljubav. Poeziju Dinka Krehe mogli bismo odrediti kao opservacijsku, onu koja bilježi pojave i detalje bez komentara, stvarajući time cjelovite semantičke sustave. Kreho lomi retke i postiže efektan ritam, a pjesme mu karakterizira bogat figurativni izraz.
Dani neba je drama koja čini treći dio dramske trilogije, čije su su Košnice i U meni raste nagrađene nagradom »Marin Držić«. Drama je prožeta melankolijom likova koji su se našli u pozadini velikih događaja na koje ne mogu baš nikako utjecati iako to žele. Autorica Ružica Aščić poznatija je kao prozaistica i dobitnica nagrade »Prozak« za knjigu Dobri dani nasilja, no s dramama pokazuje također spisateljski talent i zrelost.
U rubrici Kontejner Krešimir Purgar piše o izložbama konceptualnog umjetnika Sandra Đukića koje analizira do tančine dajući pritom jedan širi kontekst njihova nastanka.

Autori u ovom broju:

Mario Majdić Natrlin rođen je 1986. u Trogiru. U Zagrebu je završio Pravni fakultet i od tada radi u struci. Dugogodišnji je suradnik portala sportnet.hr te osnivač malog digitalnog magazina Zadnje Polje. Priča »Kako to misliš — otok« osvojila je drugu nagradu na natječaju Gradske knjižnice Trogir, a priča »Eta Carinae« ušla je u finale natječaja Festivala europske kratke priče 2019.

Željka Matijašević redovita je profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost Fikozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rođena je 1968. u Zagrebu gdje je 1993. stekla diplomu iz komparativne književnosti i francuskog jezika i književnosti. Od 1995. do 2000. godine pohađala je magistarski i doktorski studij na Sveučilištu Cambridge gdje je stekla naslov magistre znanosti te doktorice znanosti. Njezin je temeljni znanstveni interes psihoanalitička teorija te njezini dodiri s književnošću, filmom te kulturalnim i političkim teorijama; odnos psihoanalize i filozofije te psihoanalize i religije. Autorica je četiriju znanstvenih knjiga, preko četrdeset znanstvenih članaka, kao i jedne knjige eseja, Crna limfa/Zeleno srce (2017).

Lana Bastašić rođena je u Zagrebu 1986. Objavila je dvije zbirke kratkih priča, jednu knjigu priča za djecu, i jednu zbirku poezije. Osvojila je prvu nagradu za priču na konkursu »Ulaznica«, specijalnu nagradu na konkursu »Karver: Odakle zovem«, prvu nagradu za neobjavljenu zbirku poezije na Danima poezije u Zaječaru, prvu nagradu za dramski tekst (Kamerni teatar 55 u Sarajevu), te dvije godine zaredom prvu nagradu na konkursu »Zija Dizdarević«. Njen prvi roman, Uhvati zeca, ušao je u najuži izbor za NIN–ovu nagradu, a u pripremi su i reizdanja na devet jezika. Surađuje s brojnim književnim časopisima u regiji, uključujući Polja, Povelju, Sarajevske sveske, Puteve, Libartes. Osnovala je Školu Bloom s Boržom Bagunjom u Barceloni. Uređuje katalonski književni časopis Carn de cap.

Danilo Lučić rođen je u Beogradu 1984. godine gdje je završio Studij srpske književnosti na Filološkom fakultetu. Objavio je zbirke pjesama Beleške o mekom tkivu (2013), za koju je osvojio Brankovu nagradu, i Šrapneli (2017). Urednik je portala za književnost i kulturu glif.rs, a bio je i urednik u izdavačkoj kući Kontrast izdavaštvo. Ko–urednik je Bosanske vile, najstarijeg bosanskohercegovačkog časopisa. Izvršni urednik je edicije »Zajednička čitaonica« organizacije KROKODIL, a uređivao je i vodio večeri poezije ARGH! Bavi se fotografijom i video formatima, objavljuje kolumne i eseje u tiskanoj i elektroničkoj periodici (Before After, Prosvjeta, Marie Claire, Milica magazin).

Bojan Marjanović je rođen u Užicu. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Objavio je roman Sutra ćemo (2017), kao i dve knjige pesama Politika, Pornografija, Poezija (2015) i Između dva rata (2016). Dobitnik je NIN–ove stipendije za roman u nastajanju za 2015. godinu te nagrade »Laza Lazarević« za neobjavljenu pripovijetku za 2013. godinu. Priče, pjesme i eseje objavljivao je u periodici. Živi u Beogradu gdje radi kao novinar u magazinu Liceulice, a novinske tekstove objavljuje u medijima širom bivše Jugoslavije.

Divko Hadžiev rođen je 1961. godine u Skopju. Nakon potresa 1963. godine seli se s roditeljima u Rijeku gdje pohađa i završava osnovnu školu, gimnaziju i Pedagoški fakultet — smjer matematika i fizika. Od 1986. godine radi kao profesor matematike i fizike u srednjoj školi u Malom Lošinju. U pripremi za objavljivanje kod izdavačke kuće Alfa je njegova knjiga o fizici Ti si fizičar, ti bi to trebao znati!

Silvio Lebinac rođen je 1962. u Bistrincima. Studirao je filozofiju i povijest te knjižničarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u časopisima Zarez, Dubrovnik, Književna Rijeka, Riječi, Svjetlo i Europski glasnik. Piše kratke i duge priče te poeziju. Bio je član Književne udruge Vers iz Belišća. Živi i radi u Zagrebu.

Jelena Paligorić Sinkević (1987.) rođena je je u Beogradu. Piše i objavljuje drame, pjesme i priče. Drame su joj prevođene na engleski jezik. Boravila na rezidencijalnim boravcima u Amsterdamu, Frankfurtu, Puli, Bregenzu, Berlinu, Dubrovniku, Rijeci. Drame su joj postavljane u Beogradu i Novom Sadu, scensko čitanje imale u Austriji. Godine 2014. dobila je »Zmajevu nagradu« za tekst monodrame za decu. Godine 2017. pobijedila je na natječaju Opere i teatra MADLENIANUM za mlade dramske stvaraoce. Audio-vizualna instalacija »Priče ispod ćebeta letećeg kreveta« izabrana je kao jedan do šest projekata za izložbenu sezonu 2018./2019. u Kulturnom centru Kovin. Knjiga Deca su negde drugde objavljena je 2018. godine kao jedan od triju najboljih rukopisa u okviru natječaja Prvenac namijenjenog autorima mlađim od trideset pet godina.

Dijala Hasanbegović je pjesnikinja, novinarka i i književna kritičarka. Radila je kao književna i kazališna kritičarka tjednika Dani, kao novinarka portala Radio Sarajeva i kolumnistica na portalu Diskriminacija. Trenutno radi kao kolumnistica za portal Prometej.ba. Objavljivala je eseje, poeziju i kritike za različite književne časopise. Pjesme su joj prevođene na engleski, poljski i norveški. Njena prva zbirka pjesama je Neće biti djece za rat (2018). Živi u Sarajevu.

Dinko Kreho (1986.) piše i objavljuje poeziju, književnu kritiku, kratku prozu i esejistiku, te prevodi s francuskog jezika. Objavio je pjesničke knjige Ravno sa pokretne trake (2006.), Zapažnja o anđelima (2009.) i Simptomi (2019.), kao i esejističku knjigu Bio sam mladi pisac (2019). Koautor je, s Darijem Bevandom, radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013). Redovno piše za stranice booksa.hr i proletter.me, kao i za tjednik Novosti.

Ružica Aščić dvostruka je dobitnica nagrade Marin Držić za drame »Košnice« i »U meni raste« koje zajedno s »Danima neba« čine trilogiju. Za prozni rukopis Dobri dani nasilja osvojila je nagradu Prozak te joj je istoimena debitantska zbirka izišla 2016. godine. Proza joj je zastupljena u antologiji Bez vrata, bez kucanja, časopisu Keine delikatessen, Re, Fantom slobode te na mnogim internetskim portalima. Dobitnica je nagrade »Ulaznica« za kratke priče »Vladimir« i »Ruke koje su dirale ribu«.

Krešimir Purgar je rođen 1964. u Zagrebu. Diplomirao je povijest umjetnosti i talijanski jezik i književnost 1991. a doktorirao 2012. iz humanističkih znanosti, u polju i grani znanost o umjetnosti. Bavi se vizualnim studijima — interdisciplinarnim područjem humanističkih znanosti usmjerenim prema proučavanju umjetnosti, filma, popularne kulture i slikovnih aspekata književnosti. Osnivač Centra za vizualne studije u Zagrebu. Predaje vizualno–teorijske predmete na Studiju modnog dizajna Tekstilno–tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autor je dviju knjiga: Neobarokni subjekt (2006.) i Preživjeti sliku (2010.). Uredio je tri zbornika tekstova: K15 — Pojmovnik nove hrvatske umjetnosti (2007.), Vizualna konstrukcija kulture (zajedno sa Ž. Paićem, 2009.) i Vizualni studiji — umjetnost i mediji u doba slikovnog obrata (2009.). Znanstvene članke objavio u inozemstvu i Hrvatskoj, među ostalima: Literature as Film. Strategy and Aesthetics of ‘Cinematic’ Narration in the Novel Io non ho paura by Niccolò Ammaniti u knjizi New Perspectives in Italian Cultural Studies (ur. Graziella Parati — Fairleigh Dickinson University Press, 2012); Neobarocco, semiotica e cultura popolare — Intervista con Omar Calabrese u on–line časopisu Il lavoro culturale http://www.lavoroculturale.org/spip.php?article237; Die Macht der Landschaft und die Dialektik des Blickes u katalogu izložbe Snoring in the USA — Kristina Leko i David Smithson, Neue Gesellschaft für Bildende Kunst, Berlin; Reading Nove through Baudrillard. Irony and dread
of television images in Superwoobinda u časopisu Bollettino ‘900 — Electronic Journal of ‘900 Italian Literature, (Università di Bologna, no. 2010/1–2); Lost on (Eco’s) Island. The Model Reader in the Era of Television u časopisu L’Anello che non tiene (University of Wisconsin, Madison, 2009); La verdad de la imagen y el giro visual — Fotografias de Igor Eškinja en un contexto de sistemas simbolicos u katalogu samostalne izložbe Igora Eškinje u Centro de arte Caja de Burgos, Burgos. Sudjelovao je na znanstvenim konferencijama u Genovi, Colorado Springsu, Taormini, Manchesteru, Londonu, Barceloni, Zagrebu, Dartmouth Collegeu, na University of Western Ontario i drugdje. Član je International Association for Visual Culture, American Association for Italian Studies i Hrvatske sekcije AICA–e. Dobitnik je Godišnje nagrade Hrvatske sekcije AICA–e za 2009. za doprinos širenju discipline vizualnih studija u Hrvatskoj.

Broj je uredila Ivana Rogar

Ovaj broj časopisa objavljen je uz potporu Ministarstva kulture i Grada Zagreba

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Nagrada »Julije Benešić« Tončiju Valentiću

Nagrada »Julije Benešić« Tončiju Valentiću

Ogranak Matice hrvatske u Đakovu i Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski Osijek dodijelili su Nagradu »Julije Benešić« 22. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara za 2019. godinu za najbolju knjigu književnih kritika našem autoru Tončiju Valentiću za knjigu Arhipelag suvremene filozofije – Kritički vodič (Durieux, Zagreb 2018.)

Brk i Vrabac

Brk i Vrabac

U novom romanu Željka Ivanjeka Brk i Vrabac glavni junak, novinar dnevnika »Jutro«, Predrag Vrabac, dobija zadatak napisati knjigu o ostarjelom Titovom generalu, Ivanu Mirkoviću Brku, skojevcu i partizanu, šefu vojne tajne službe bivše države. Naizgled lak posao pretvara se u sukob generala i novinara, odnosno bivšeg i sadašnjeg svijeta. Njihovi se pogledi razilaze kod poznatih događaja – atentata na Kardelja, smjene Rankovića, Hrvatskog proljeća i drugih – kojima je general svjedočio, a novinar doživljava formativnim. Da bi se oteo Brkovom tumačenju prošlosti i povijesti, Predrag Vrabac se koristi knjigama i intervjuima drugih sudionika istih zbivanja, kao i izvješćima raznih komisija. Njihov dijalog i odnos stvara nov lik Josipa Broza Tita i sliku države nestale u krvi, ali i sliku Lijepe naše te njenog sadašnjeg medijskog cirkusa. Roman postavlja pitanje: jesu li različiti državno-politički sustavi rodili tipične vlastite predstavnike ili samo iznimke?

Fotografija na ovitku: Mio Vesović / MO: Josip Broz Tito, Zagreb 1976, Proglašenje Zagreba herojskim gradom (drugi put)

 

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Pred lavu

Pred lavu

Poezija Petre Rosandić je živa. Ona pulsira i diše na vrućem suncu koje sama stvara. Njezin se slobodni stih raspliće u sjećanja i nostalgiju. Zbirka Pred lavu podijeljena je u pet ciklusa, od kojih je prvi, Svjetlo, poput uvod u svijet te knjige: pjesme »Proljeće«, »Zima«, »Jesen«,  i »Ljeto« zadaju koordinate njegova funkcioniranja. To je poezija snažnih slika i implicitnih poruka. Rosandić, autorica dviju zbirki pjesama, ovom se knjigom dokazuje kao iznimno zrela i ostvarena pjesnikinja. Kako kaže Robert Perišić, ona »nije pjesnikinja ponavljanja već napisanog, ni tehnički sljedbenik kakve utvrđene poetike, nego istraživač – koji pritom i nalazi svoj put do vrlo osobnog pjesničkog glasa. Taj glas pritom pamti i nasljeđuje pomake u pjesničkom jeziku…«

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Līlā

Līlā

Roman prevoditeljice i indologinje Ive Gjurkin Līlā priča je o odrastanju dvojice prijatelja, ali bildungsroman o samo jednom od njih. Gjurkin se vješto probija kroz njihovo djetinjstvo i mladost, dodirujući važne točke sazrijevanja, da bi progovorila o pronalaženju unutarnjeg mira i zadovoljstva samim sobom putem indijske filozofije o igri. Autoričino je pismo sigurno, kao da je napisala već stotinjak knjiga. Pripovijedanje je odmjereno i precizno, bez manjkova i viškova, uronjeno u društveni kontekst, a opet usredotočeno na bitno i pogođeno kod svake riječi. Autorica također ostvaruje besprijekornu cjelinu, a sve to prožimajući roman bogatom i dubokom indijskom filozofijom što odnos apsoluta i pojedinca, toliko važan za ovaj roman, približava i manje znatiželjnom čitatelju. Iako je riječ o prvijencu, Iva Gjurkin je napisala djelo zavidne kvalitete.

Predvečer su izašli na Dubravkin put, skrenuli sa staze da zapale još jedan džoint, pa se uspeli do Cmroka i sjeli na klupu obasjanu zalazećim suncem, čitavo se vrijeme smijući igrama riječi i besmislenim asocijacijama koje su im padale na pamet. Taj put, primijetio je Ivor u jednom trenutku, nije bilo težine; i krik i uzdah su izostali.
»Možda«, prizna on konačno.
»Možda što?«
»Možda je upotreba jezika u službi zabave bolji izbor od šture istine.« Okrenuo je pogled prema nebu, prema toploj, konačno toploj narančastoj. »I možda nemam pojma što je istina.«
Jasen se nasmiješi i objesi mu se o rame. »Budalo.«
I taj je zaključak zvučao toplo.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Bakunjinov vrt

Bakunjinov vrt

Premda podsjećaju na ekstravagantne priče kakve vole romanopisci, omotane velom tajni, pune tragičnih likova, sumnjivih tipova i fatalnih žena, svaka je od njih istinita. Bakunjinova veličina, Lenjinova sokratska strana, hajdučki život Pancha Ville, mračna strana Che Guevare neopterećena legendama, provokatorica Victoria Woodhull, nesretnica Eleanor Marx ili Tina Modotti, mondena umjetnica i zarobljenica svog roda u pretežno muškom svijetu… Putevi revolucije vode neobičnim stazama: preko mirnih švicarskih jezera, čudesnih otoka Mediterana, uzvisina Alžira, šik četvrti i slamova New Yorka, meksičkih pustinja. Čak i u ležernosti Havane, naši heroji stoljeća razotkrivaju nam se u vlastitoj krhkosti.

Istina je bila da je Bakunjina pomilovao saski kralj. Premješten u Prag Austrijancima, iznova osuđen na smrt i ponovno pomilovan, u lancima je izručen caru svih Rusa, dvostruko zakračunan u dvorcu u kojem je izgubio sve zube. Kako bi olakšao vlastiti križni put, Bakunjin se odlučio na osjetljivu vježbu licemjerne ispovijesti. Uz sugestiju grofa Orlova, žandarmerijskog pukovnika, caru Nikoli I. uputio je podužu molbu, potpuno tajnu, dugo vremena sačuvanu u neprobojnom sefu treće sekcije Carske kancelarije. Priča je započinjala na način tužnih pripovijetki: »Kako su me odvodili iz Austrije u Rusiju, razmišljajući o strogosti ruskih zakona…« Zatvorenik je nabrajao svoje grijehe, izostavljajući tek pokoji, te skromno završio potpisom: »Iskrena srca, pokajnički zločinac Mihail Bakunjin«. Njegova neprimjerena lektira, sumnjiva druženja i opake akcije nakupljale su se pod njegovim perom u zastrašujuće crnilo. Tajanstvena Europa urotnika iscrtavala se na svakoj stranici. »Opasan sam zločinac i ne zaslužujem oprost«, moleći zaključi Bakunjin. Što je o tolikim, tako spretno predočenim strahotama mogla pomisliti okrunjena glava? Na prvoj stranici vladareva primjerka nalazila se samo jedna bilješka: »Isplati se pročitati, jako je neobično i poučno.«

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Držićev Ja i Drugi

Držićev Ja i Drugi

U knjizi Držićev Ja i Drugi Mia Đikić analizira povezanost grotesknosti s dvama odnosima: Ja – Drugi (etnički) i nazbilj – nahvao. Upravo propitivanje tih odnosa unosi u analizirana dramska djela groteskne elemente, motive, opise, likove i situacije: u prvom slučaju stvarajući smiješan učinak toga fenomena, a u drugom učinak jeze. Autorica pokazuje da je u prvom odnosu groteskno neraskidivo povezano s parodijskim, ironijskim i farsičnim, dok u drugom odnosu strašan učinak grotesknog vodi društvenoj satiri. Propitivanju odnosa Ja i etničkog Drugog, kao dominantne drugosti u Držićevu dramskom opusu, prethodi problematiziranje samog pojma identiteta, a time i odnosa teksta i konteksta, odnosno dramskih i izvandramskih identiteta te s njima povezanih mogućnosti odmaka od kolektivnih (stereotipnih) identiteta i izlaženja iz granica žanra – pastorala i komedija. Odnos Ja i Drugog autorica uspostavlja na temelju manjih ili većih razlika u nekoliko zadanih kriterija, iz čega proizlazi nekoliko stupnjeva bližih i daljih drugosti. Smiješan učinak grotesknog povezan je tako s etničkim humorom, koji postoji unutar određene zajednice odnosno konteksta. Kulturni stereotipi, koji su nužan preduvjet etničkog humora, uspostavljaju stereotipne razine životinjskog, ljudskog i božanskog u društvu, kao i odnose visokog i niskog.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Tuneli Amira Alagića

Tuneli Amira Alagića

Jedne novogodišnje noći netko je — pripovjedač ili sudbina — bacio svoju mrežu nad grad. Iznenadna smrt neznanca u kafiću, u novom romanu Amira Alagića, umnaža se u igri ogledala, u kojoj se otkriva da su naizgled slučajno okupljeni gosti povezani nevidljivim tunelima. I ako krenemo tim tunelima, nađemo se na riskantnom putovanju, u kojem se riskira sve da bi se dobilo malo ili ništa. Na kraju tunela možda i nema svjetla, dovoljno  je  da  svijetli  pripovijest  sama.

»Trenutak prije nego što se konobar okrenuo, Poldo je primijetio sliku na njegovoj majici. Bijeli crtež na crnoj podlozi prikazivao je razgranato stablo bez lišća, lijepo i staro, s čije se lijeve strane, na ljuljačci privezanoj za granu, njihala djevojčica, dok je zdesna visio obješen muškarac.
Uplašilo ga je to što je vidio. Skrenuo je pogled, no slika mu je i dalje treperila pred očima. Ustao je, kao da bi negdje krenuo, pa opet sjeo, načas zatvorio oči, ali to je samo pojačalo snagu viđenog, potom pogledao na sat, zlatan, star i besprijekorno točan, koji je potvrđivao da do susreta ima još mnogo vremena, vremena kojeg možda neće uspjeti progutati i dočekati jer ga nešto stišće i podbada pod tjemenom, kao da mu je jedna od onih svjetlosnih iskri ostala u glavi pa sad otuda bezuspješno pokušava uteći odbijajući se o lubanju poput kuglice u fliperu, znoj mu se slijeva niz kičmu, potkošulja je već natopljena, trnu mu jezik i usne, bride desni, samo što mu zubi ne poispadaju, tutnji mu u prsima i gotovo da se više i ne može sjetiti zbog koga je stigao na ovo mjesto, u kafić gdje se okuplja neki mlad, živ i veseo svijet, i u grad u kojem ga nije bilo gotovo pedeset godina. Kao da se negdje u sebi spotaknuo, poskliznuo se neki nevidljivi Poldo u Poldu, i sad pada u bezdan, a što dublje pada to mu biva hladnije.«

 

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Mrtvac u bunkeru

Mrtvac u bunkeru

U travnju 1947. u bunkeru na austrijsko–talijanskoj granici otkrivaju mrtvaca. Na glavi leša vide se dvije prostrijelne rane, a jedna na prsima. Ispostavit će se da su isprave nađene kod njega krivotvorina. Istraživanja na osnovi tetovaže na lijevoj nadlaktici i brazgotina na licu, nastalih u studentskim dvobojima, otkrivaju istinski identitet mrtvaca. Riječ je o dr. Gerhardu Bastu, rođenom 1911., SS-ovom vođi jurišnog zdruga i pripadniku Gestapa, za kojim se tragalo zbog ratnih zločina. Preko pola stoljeća kasnije Martin Pollack odlazi u Južni Tirol, kako bi istražio okolnosti te smrti. Njegov izvještaj s nevjerojatnim intenzitetom prati jednog čovjeka i njegov život, koji je bio određen nasiljem, a nasilno je i završio. Martin Pollack jedva je poznavao tog čovjeka, ali bio mu blizak kao nitko drugi — bio je to njegov vlastiti otac.

Knjiga Mrtvac u bunkeru autorov je protokol istraživanja okolnosti života i smrti njegova oca, čiji je leš 1947., u kaotičnim godinama nakon Drugog svjetskog rata, pronađen u jednom bunkeru u Alpama u Južnom Tirolu. Objektivnim istraživačkim novinarstvom — ispitivanjem svjedoka, traženjem dokumenata, putovanjima na razna mjesta očeva djelovanja — autor dolazi do slike koja nikako nije dobra. Otac je bio na mračnoj strani Drugog svjetskog rata i Holokausta: šef Gestapa u Linzu i visoki oficir SS–a. Pollackova je knjiga velika zato što živi od unutarnje napetosti između hladnog, doslovno forenzičkog istraživanja i činjenice da se »istražuje« vlastiti otac i to po cijenu katastrofalnih ishoda. Koliko je Pollack uspio u svojem projektu govore golem uspjeh kod čitalaca na njemačkom govornom području, brojni prikazi knjige puni poštovanja i pohvala, niz austrijskih i međunarodnih nagrada te prijevodi knjige na mnoge druge jezike. Mrtvac u bunkeru bez sumnje je jedan od najvećih dometa suvremene europske publicistike, ali ništa manje i dramatično književno djelo najvišeg ranga, austrijske koliko i europske književnosti.

Knjigu je s njemačkoga preveo Boris Perić.

 

»Martin Pollack izvještava jasnim, mirnim, često lakonskim tonom — ali pritom ipak sve vrijeme priča jednu iritantno zanimljivu priču. Na dojmljivo ujednačen način on balansira između blizine i odmaka, između bolne potrage za ocem i samorazumljivog razgraničavanja.«
Ernst Lackner, Frankfurter Allgemeine Zeitung

»Čitatelj Pollackovu veličanstvenu knjigu ne može se čitati a da ne bude potreseni. Čitajući je postajemo svjedoci jedne tragedije razotkrivanja antičkih razmjera.«
Ulrich Weinzierl, Die Welt

»Tjeskobna knjiga, pametna i sjajna dokumentacija, a u isti mah i emotivna literatura. Sretan slučaj.«
Gabriele von Arnim, Tagesspiegel

 

Knjiga je objavljena uz potporu Austrijskog kulturnog foruma

akf-logo