Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Drazen Toncic

Na samotnoj prevlaci otoka Vange

Na samotnoj prevlaci otoka Vange

Zbirka “Na samotnoj prevlaci otoka Vange” pulskog pripovjedača i pjesnika Vojina Pašića objedinjuje šest neobičnih priča koje su istinsko književno otkriće. Već to što su pisane štokavskim makaronskim mišungom krajnje istočnih i krajnje zapadnih opcija govori da je riječ o autoru koji nije fasciniran granicama i službenim viđenjem stvarnosti, niti jezične niti bilo koje druge. Međutim, ova knjiga vrije upravo od “stvarnosti” — i prošle i sadašnje i buduće i nikad viđene i bezbroj puta viđene…
Uplićući fantastične momente u čvrst realistički prosede, vezan ponajviše uz Pulu ili otok Hvar, Pašić svojim baroknim modelom, svojim dugim rečenicama i apartnim usporedbama, pokazuje da narativno zaplitanje ne mora biti znak autorske slabosti. Naprotiv. Stoji da kod mnogih novih pisaca takav poetički izbor obično na ekstenzivnosti — prizemnije rečeno: u brbljanju — i završi, no Pašić za razliku od njih svoju bogatu narativnu smjesu nevidljivo drži na uzdi. Naime, autor sve priče ove zbirke vodi ravno do suverenog kraja, pa mu zapravo epska potreba da se njihov završni akcent dugo priprema ima itekakvog rezona.
O čemu god da Vojin Pašić piše, radi to vrlo fino i ironično i u određenoj dozi subverzivno na malo puta viđen način. I što je posebno važno: nimalo nije doslovan, jer svaka njegova priča bez ostatka sadrži i duplo dno.
Za one koji traže manje: da, u pričama ima politike, seksa i uznemirujućih prizora.

Mario Brkljačić na papiru

Mario Brkljačić na papiru

Nakon više elektroničkih knjiga, pisac i udarnik Mario Brkljačić, napokon se dao nagovoriti na objavljivanje djela u papirnatom obliku. Upravo je objavljena njegova zbirka priča Doručak za Bič.

Autorov svijet, sačinjen od zagrebačkih šljakera koji piju, psuju i razgovaraju u slengu, a povremeno pokažu i nježnu stranu, poprište je bizarnih događaja, poput gutanja vlastitog zubala, kao i sasvim obične svakodnevice sastavljene od peglanja. Međutim, o čemu god Brkljačić pripovijedao, uvijek je zabavno kao da je riječ o ludom tulumu pa bilo to i obično pecanje na Savi. Između čaša vina i pelinkovca bubre život, emocije i humor kakav žive oni s ruba, neprivilegirani i beznačajni.

Marija Brkljačića moglo bi se opisati kao našeg najneprepoznatijeg odličnog prozaista. U tu izmišljenu riječ »najneprepoznatiji« valjalo bi smjestiti značenjske odrednice poput: nedovoljno priznat, a izuzetno kvalitetan. Brkljačić je dosad objavio niz zbirki poezije i priča u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige dok je nagrađenu knjigu, Gledaj me u oči, objavio 2004. u nakladi Studentskog centra. Brkljačićevo je ime postalo sinonim za underground scenu na kojoj, danas barem, više nitko ne želi ostati. Pišući ponajviše o životu radničke klase, Brkljačić kroz svoje pismo provlači blagu ironiju prema vječito lošem stanju proletarijata. U pričama najčešće kreira lik melankoličnog, depresivnog radnika intelektualca koji vječno pati u ljubavi iako to ne pokazuje na van. Međutim, u svojoj melankoliji Brkljačić ne zapada u patetiku, nego je zabavan i životan, uvjerljiv i duhovit. Kroz priče se najčešće provlače isti likovi i jednaka svakodnevica koja kao da postaje imanentna čovjeku koji radi fizičke poslove i ne može se uspeti na socijalnoj ljestvici. Tu leži ujedno i kritika tako strukturiranog društva da na mnoge načine onemogućuje vertikalno napredovanje pojedinca.

Mario Brkljačić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Prozu i poeziju objavljivao je dugi niz godina u Godinama novim, Libri Liberi, Quorumu, Republici, Trećem trgu, Vijencu i Zarezu. Pobijedio je na natječaju Studentskog centra za prvu knjigu 2003/2004. zbirkom pjesama Gledaj me u oči. Objavio je knjige Nikad nije plesao pogo (2004.), Muha u juhi (2005.), Ne mogu ga gledati takvog (2006.).

 

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

 

Doći u Pulu, dospjeti u tapiju

Doći u Pulu, dospjeti u tapiju

U suradnji s Institutom za etnologiju i folkloristiku Durieux je u biblioteci Rotulus Universitas objavio knjigu Andree Matoševića Doći u Pulu, dospjeti u tapiju. Etno-filozofska studija lokalnog fenomena.

»Doći u Pulu, dospjeti u tapiju knjiga je koja pripada onim iznimnim prinosima znanosti koji kompleksnim i slojevitim tumačenjima uspijevaju naoko sitnu pojavnost — jedan jedini pojam nazočan na margini osebujne pulske urbane stvarnosti — uklopiti u razgranat i širokoznačenjski kontekst i njegovo prožimanje s prošlošću i sadašnjošću.« (Miroslav Bertoša)

»Autor slojevito koristi teorijski obaviještenu etnografiju, znanja iz kulturalne povijesti i sociolingvistike u opisu jednoga, lokalno specifičnog koncepta. Posebno je zanimljivo vidjeti društveni život pojma kojim se emocionalno markira, ali i aksiološki prosuđuje i presuđuje. Ova će studija postati korisnim štivom za sve koji se zanimaju za suptilnije forme emocionalne organizacije i iskazivanja u zajednici, onkraj Hrvatske, Istre i Pule.« (Aljoša Pužar)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Istarske županije i Grada Pule.

mzos-pula-2

Českova "Fenomenologija kategorije subjekta u Kranjčevića"

Českova “Fenomenologija kategorije subjekta u Kranjčevića”

U prigodi 110. obljetnice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića, Durieux je objavio knjigu dr. Antuna Česka Fenomenologija kategorije subjekta u arhitektonici Kranjčevićeva poetskoga opusa – u koordinatama geneze književnoteorijske metodologije. Autoru je ovo treća monografija koju objavljuje na temelju tridesetogodišnjega sustavnog bavljenja Kranjčevićevim djelom. Prvu, Strukturna načela u genezi Kranjčevičeva pjesništva, objavila je Matica hrvatska Dubrovnik i za nju je autor dobio Nagradu grada Dubrovnika te Zlatnu plaketu Središnjice iz Zagreba. Drugu monografiju, Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije, objavila je također Matica hrvatska 2015. Kao priznanje za prinos hrvatskoj znanosti o književnosti, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelila je toj knjizi nagradu za književnost u 2015. godini.

»Teorijski konstrukt i složena pojmovna rešetka kojima su ovom zgodom obuhvaćene neke od najkarakterističnijih Kranjčevićevih pjesama, daje nam – metodom pars pro toto – novi uvid u impresivnu cjelinu opusa. Podržana golemom empirijom i pravom hermeneutičkom empatijom, knjiga Antuna Česka značajan je prilog ne samo razgranatoj kranjčevićologiji nego i razumijevanju i valorizaciji čitavog modernog hrvatskog pjesništva, koje upravo u Kranjčeviću ima svoj početak i, gotovo, vrhunac. Preporučiujem stoga ovu knjigu kao važan korak u proširivanju vidika na inače standardizirane i konvencionalnim pristupom umrtvljenje i reducirane pojave. A Kranjčević u Českovoj vizuri upravo je pjesnik koji izmiče ograničenjima jednostranog pristupa.« (Iz recenzije Tonka Maroevića)

 

Objavljivanje knjige pomogli su Ministastvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske
i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

 

Florilegij Charlesa Péguya

Florilegij Charlesa Péguya

Upravo objavljeni Florilegij izbor je iz djela velikog francuskog pjesnika s prijelaza 19. na 20. stoljeće, Charlesa Péguyja. U knjizi su sadržani ulomci iz zbirki Eva, Misterij o svetoj nevinoj dječici, Misterij o milosrdnoj ljubavi Ivane Orleanske, Tapiserija svete Genoveve i Ivane Orleanske, Tapiserija Majke Božje i Predvorje misterija o drugoj kreposti te proznih djela Novac i Klio. Glavne su odlike Péguyjeva stila bujnost riječî, na tragu pjesničkog opusa Victora Hugoa, i poseban ritam stvoren čestim opetovanjem liturgijskih formula, nadahnut ponavljanjima u molitvama i psalmima. Antologiju je priredio i pjesme odabrao Stéphane Michel, koji je sudjelovao i u njezinu prijevodu s prevoditeljem Miljenkom Mayerom. U odabiru prednost je ustupljena Péguyjevim misterijima, pisanima biblijskim stihom, odnosno stihom koji označava prijelaz iz stiha u prozu, te velikoj Péguyjevoj zbirci Eva koja sadrži blizu 2000 katrena.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Bez linije

Bez linije

Bez linije — »Volendamom« iz Nizozemske u Sjevernu Ameriku 1950. i 1951. zapisi su s dvaju putovanja po zapadnoj Europi prema Sjevernoj Americi Aleksandra Flakera. Napisani u heterogenoj žanrovskoj formi dnevničkih zapisa, putopisa, izvještaja i eseja, njihovoj zanimljivosti uvelike pridonose autorove ilustracije koje prate zapise s putovanja iz 1951. Objavljivanje ovih dvaju, iz logike putovanja međusobno povezanih rukopisa, doista možemo smatrati pravim otkrićem. Riječ je o tekstovima osobite literarne, kulturološke i povijesne vrijednosti, važnih ponajprije zbog posredovanja jednoga osebujnog intelektualnog pogleda na domaće i svjetske prilike sredinom proteklog stoljeća. Flakerova putovanja odvijala su se, poslužimo li se formulacijom britanskog povjes-ničara Erica Hobsbawma, u višestruko interesantnim vremenima: tijekom godina kada je socijalistička Jugoslavija svježe napustila sovjetsko bratstvo te tražila svoj autentičan politički, ekonomski i kulturni put u komunizam dok svjetsku političku scenu potresaju krize  (hladnoratovsko propagandno djelovanje obiju strana; separatističke pobune i proturežimsko djelovanje islamističkoga pokreta 1950. u Indoneziji; Korejski rat i dr.). Kao takvi, zapisi će zasigurno zaintrigirati povjesničare književnosti, historiografe i sve one koji se zanimaju za putopisnu, političku i povijesnu publicistiku druge polovice 20. st. Vrijedilo bi ih također u njihovoj specifičnoj političkoj, pa i utopijskoj dimenziji, uključiti u promišljanje naše suvremenosti kao i »svijetle budućnosti kapitalizma«, pri čemu velik broj Flakerovih zapažanja ponovno postaje  itekako  aktualan.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Fantom slobode 3-2018

Fantom slobode 3-2018

Povratkom na književni sadržaj Fantoma vraćamo se i uobičajenoj fantomskoj formi: proza–poezija–teorija. U ovom broju čekaju vas duhovita proza Silvija Lebinca koji piše o neobičnom gospodinu Odadožu, njegovim zgodama i razmišljanjima. Ovaj pseudomodernistički diskurs koji parodira osviještenog glavnog junaka koji razmišlja o svijetu i životu poput Roquentina, a zapravo ne razmišlja, nego stoji u mjestu i mislima i tijelom, više korespondira s današnjim/ovdašnjim ljudima koji ne žive na rubu svjetskih previranja, nego su zašušureni u sasvim običnu svakodnevicu od koje moraju katkad napraviti događaj da ne bi umrli od dosade.
Slijedi još pomaknutija proza Gorana Gluščića sastavljena od dviju priča iz još neobjavljene zbirke Nešto odvratno. Kako naslov zbirke govori, Gluščić doista pripovijeda o odvratnim stvarima i to čini ponekad bez odmaka pa zamagljuje granicu između shvaćanja doličnog i nedoličnog. Njegov je svijet satiričan, vulgaran, nakaradan i urnebesan.
Ivana Pintarić izmaštala je priču o starogrčkom bogu Tanatosu u kojoj ga je uz priličnu dozu humora prikazala kao suosjećajno biće.
Slijedi odlomak iz kratkog romana Ive Gjurkin Līlā koji uskoro izlazi u nakladi Durieuxa. Tekst je to o dvojici prijatelja, naizgled sasvim različitih karaktera koji dijele strast prema jezicima i lingvistici. Gjurkin je iznimno vješta u profiliranju likova kroz njihove dijaloge i postupke za razliku od davanja karakfantom2018teristika na pladnju putem opisa pa time njezini likovi postaju izuzetno dojmljivi i uvjerljivi.
Poezija Gorana Krapića svojstvena je prema razlomljenoj sintaksi, inverzijama i digresijama koje nisu označene interpunkcijama. Autor često lomi retke tamo gdje treba dovršiti misao, ostavljajući pjesmu s cliffhangerom. Sve to stvara jedan iznimno ugodan pjesnički moment u kojem čitatelj, iako mora biti na oprezu, ne može a da ne uživa. Angažirana poezija Miodraga Vučinića je okrutna, neposredna i nadasve blizu dok govori o ratnim stradavanjima ili političkoj pljački. U svojoj eksplicitnosti opisa smrti podsjeća na ekspresionistički izraz Gottfrieda Benna koji je također svojedobno neuvijeno pisao o tijelima koja trule nakon pogibije u ratu. Patrik Sečen piše poeziju na granici između racionalnog i
intuitivnog. Nižući slike u nadrealističkoj atmosferi, često prikazuje i onakve koje je nemoguće vizualizirati pa preostaje da ih razumijemo intuitivno, nakon čega nam ostaje samo ugođaj kao snažan aftertaste teško opisivog jela. Tome pridonosi i namjerno izostavljanje interpunkcije na nekim mjestima pa strofe djeluju kao velike čudnovate freske.
Riječki pjesnik Lean Radić niže snolike stihove koji su prisutni i u prikazima brutalnosti holokausta. Unatoč toj snovitoj atmosferi, kroz autorovu poeziju nije lako proći. Ona je gusta, snažna, upečatljiva poput sna koji smo sami netom odsanjali.
Rubrika o likovnosti, Kontejner, ovaj put je posvećena knjigama kao artefaktima i budućnosti knjige u digitalnoj eri. Sara Brašnović postavlja pitanje knjige kao umjetničkog djela, odnosno nečeg što nadilazi predmet verbalnog čitanja.

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Arhipelag suvremene filozofije

Arhipelag suvremene filozofije

Upravo je objavljena nova knjiga filozofa i kritičara Tončija Valentića, Arhipelag suvremene filozofije: Kritički vodič.

Tonči Valentić pripadnik je srednje generacije hrvatskih filozofa, sociologa i interdisciplinarnih teoretičara kulture. Ova knjiga iznimno je dragocjena za hrvatsku znanstvenu publicistiku. Sastoji se od sabranih kritičkih prikaza, recenzija i osvrta na 52 djela domaćih i stranih autora koji su obilježili protekla dva desetljeća na različite načine. Knjiga precizno i sustavno prati te kritički registrira višestrukost i razgranatost filozofijskih smjerova i intencija suvremenih humanističkih znanosti. Valentić je stekao status kritičara koji situira djelo u kontekst vremena, istodobno ga hermeneutički brižno raščlanjuje i dekonstruira u matrici drugih tekstova. Naravno, svaki je kritički pristup povezan s vlastitim interpretacijskim vidokrugom subjetaka kritike. tako je bjelodano u kritikama i prikazima autora generacijski sukladnim njegovim interesima. To su pripadnici postmoderne teorije u Hrvatskoj krajem 1990-ih i posljednje desetljeće 21. stoljeća. Tektovi o knjigama Badioua, Žižeka, Foucaulta i domaćih autora (Cipra, Sutlić i drugi) dokumentiraju scenu pisanja i mišljenja u Hrvatskoj nakon krize dominantnih teorijskih modela kao što su bili strukturalizam, poststrukturalizam i teorija recepcije. Valentićev je način argumentacije u ovim kritičkim tekstovima uvijek na razini što je više moguće objektivne vizure o djelu u korelaciji s drugim srodnim djelima i idejama.

Posebno je značenje ove knjige u dijagnozi stanja hrvatske filozofijske rasprave o temeljnim problemima suvremenog svijeta (globalizacija, promjene identiteta, kritika ideologije, neoliberalizam) koji se odražavaju na promišljanja domaćih autora. Vrednovanje teorijske kritike i publicistike kao nužnog dijela znanstvene literature svjedoči nam pouzdano o vlastitome vremenu. Kritička recepcija pokazuje da se društveno-humanistička literatura u našim uvjetima ne može još uvijek relevantno vrednovati bez prostora za kritiku uopće.

Tonči Valentić u svojim je kritikama i analizama rijedak primjer kompetentnog čitatelja i interpretacijskog partnera u dijalogu s autorima koji otvaraju nove horizonte u filozofiji i društveno-humanističkim znanostima.

»Tonči Valentić u svojim je kritikama i analizama objavljenim u različitim novinama, časopisima za kulturu i književnim revijama autentičan filozofijski svjedok duhovnog iskustva našeg vremena. Valentićeva je knjiga precizno dijagno-sticiranje problemskih mjesta hrvatske humanistike i istodobno pouzdani kritički vodič kroz različite orijentacije i strujanja u hrvatskoj filozofiji i društvenim i humanističkim znanostima.«
dr. sc. Žarko Paić, izv. prof.

»Knjiga precizno i sustavno prati te kritički registrira višestrukost i razgranatost filozofijskih smjerova i intencija suvremenih humanističkih znanosti. Valentić je stekao status kritičara koji situira djelo u kontekst vremena, istodobno ga hermeneutički brižno raščlanjuje i dekonstruira u matrici drugih tekstova, i pritom je rijedak primjer kompetentnog čitatelja i interpretacijskog partnera u dijalogu s autorima koji otvaraju nove horizonte u filozofiji.«
dr. sc. Marijan Krivak, izv. prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Ivica Malčić: Ten Years Later u Fantomu slobode 2/2018

Ivica Malčić: Ten Years Later u Fantomu slobode 2/2018

Pratitelji ovog časopisa prisjetit će se broja koji je izašao prije deset godina, a sastojao se samo od crteža. Crteži su bili djelo umjetnika Ivice Malčića koje je izradio tijekom 2006. godine kao svojevrstan dnevnik, svaki dan jedan crtež na običnom papiru. Malčić ih je potom izložio u kružnoj dvorani Galerije PM, a onda objavio u Fantomu. Otada je prošlo okruglo desetljeće pa smo odlučili tome u čast, kao podsjetnik na jedan truda vrijedan konceptualan projekt ponoviti takav Fantom. Ovaj put riječ je o crtežima koji su nastajali tijekom godine 2016., također svakim danom jedan, da bi zatim bili izloženi u istoj galeriji u kontinuitetu u kojem su nastajali.

Vanja Babić o Malčiću:

Ivica Malčić osebujna je i prepoznatljiva osobnost na hr­vatskoj likovnoj sceni, a vjerojatno i šire. Svi koji su bili u prilici pobli­že ga upoznati dobro znaju i zbog čega. Ipak, za one manje upućene valja, makar u najosnovnijim crtama, još jednom ponoviti. On je, na­ime, slikar koji svoje slike proizvodi masovno, ali to nipošto ne rezul­tira njihovom devalvacijom. Upravo suprotno! Svaka nova slika — a to isto vrijedi i za kolaže, asamblaže ili crteže — novi je kamenčić u mozaiku umjetnikova života, još jedan trag na nečemu što već odav­na nije tabula rasa. Neke Malčićeve uratke možemo proglašavati boljima ili zanimljivijima od drugih te u tom smislu iznositi i prividno smislene kritičarske odnosno kunst­historičarske argumente, ali na razini koncepta oni su, zapravo, nužno podjednako vrijedni i zna­čajni. Klasična formalna analiza u ovome je, dakle, slučaju ne samo nepotrebna, već i besmislena. Ali osim što masovno proizvodi, ovaj umjetnik kontinuirano od svojih najranijih početaka vodi i preciznu evidenciju o vlastitome opusu. Primjerice, svaka njegova slika uvijek će na poleđini nositi i vlastitu »osobnu kartu« s podacima o rednome broju, datumu i mjestu (ateljeu) nastanka. A za one što ih je pro­dao ili odlučio pokloniti uvijek će se pobrinuti da u poseban notes zabilježi ime novoga vlasnika. Svi spomenuti postupci nipošto nisu tek popratna pojava; oni doista predstavljaju integralan dio jedne snažno profilirane autorske poetike, baš kao i gotovo svakodnevni — čak pomalo ritualni — slikarevi odlasci u atelje »na posao«. U jed­nom ranijem tekstu o Ivici Malčiću osjetio sam potrebu posegnuti i za ovom usporedbom: »Obrazlažući Duchampovo odustajanje od slikarstva, umjetnik i galerist Billy Copley svojedobno je ustvrdio da je njegova umjetnost napustila slikarsko platno kako bi postala život, odnosno da je Duchampov život postao slikarskim platnom njegove umjetnosti. Za Malčića vrijedi suprotno: on je počeo slikati kako bi cijeli svoj život smjestio u slike.« I doista, Malčićeve slike potrebno je sagledavati kao dvodimenzionalne inačice njegova života. One nisu tek tragovi jedne egzistencije, već tvore njen neposredan odraz, čiju istinitost spoznajemo posredstvom slikareve intimno uvjetovane simbolike i subjektivne ikonografije.

Osim slika izvedenih uglavnom na različitim starim da­skama ili lesonit–pločama, Malčić redovito i također obilno proizvo­di i radove na papiru. Individualni stil, odnosno poetika ovih radova identični su kao i na slikama, ali vrijeme i mjesto nastajanja to nisu. Malčićeve slike, naime, bez iznimke nastaju »u radno vrijeme«, dakle tijekom njegova prijepodnevna, odnosno ranoposlijepodnevna boravka u ateljeu. Za razliku od toga, sve ono što autor kolokvi­jalno naziva »papirima« svoje postojanje duguje njegovoj »kućnoj radinosti«. Iz ove, naoko posve banalne i nevažne činjenice, autor svojedobno osmišljava pomalo radikalnu zamisao. O čemu se radi? Odlasci u atelje, ma koliko redoviti bili, ipak ne mogu biti svakodnev­ni u punom smislu riječi, a i rad na slici, čak i u primjeru Malčićeve konceptualno tretirane masovne produkcije, nerijetko traje dulje od jednoga dana. S radovima na papiru to nije slučaj; oni bez problema mogu nastajati svakodnevno. Rezultat nije teško naslutiti; Malčić odlučuje čitavu jednu godinu pokriti svojim »papirima« po jedno­stavnom dnevničkom principu: koliko dana u godini toliko i radova. Prvi put to će učiniti prije točno deset godina u Galeriji PM. Konti­nuirano kružni prostor ove galerije Malčić je, ritmički ujednačeno, is­punio s 365 crteža, kolaža, frotaža, asemblaža ili pak kombinacijama svih pobrojanih tehnika. Početni rad na vidljivu je mjestu bio datiran s 1. 1. 2006., a posljednji s 31. 12. iste godine. Služeći se raznolikim vi­zualnim — katkada i vizualno–verbalnim — asocijacijama na različite događaje i njima prouzročene osjećaje što ih je doživljavao tijekom 2006., autor će iz vlastite subjektivne pozicije detaljno popratiti, a samim time i nadasve dojmljivo »arhivirati«, spomenutu godinu. Dvije godine kasnije, u još jednom kružnom prostoru — radilo se o Galeriji Bačva smještenoj točno ispod Galerije PM — Malčić će pono­viti svoju koncepciju dnevničkog principa, ali s 366 rada jer je 2008., dakako, bila prijestupna.

Od premijernog dnevnički koncipiranog Malčićeva na­stupa u Galeriji PM proteklo je točno deset godina. Ovoga puta umjetnik u istom prostoru »arhivira« 2016., ali uz neke promjene. Ponajprije, svi radovi sada su izvedeni isključivo olovkom na papiru. Time autor intenzivira svoj kontakt s papirnatom podlogom, a neke izvorne artefakte koje bismo na prethodnim dvijema izložbama zacijelo pro­matrali u formi kolaža ili čak ready–madea sada možemo doživjeti isključivo posredstvom crteža. Postoji, međutim, još jedna — možda i važnija — promjena. Ukoliko bi, naime, u ateljeu dovršio sliku, Malčić bi je istoga dana (re)interpretirao i u crtežu. Na taj način umjetnik duho­vito izokreće i na određeni način ironizira uvriježeno postupanje po kojem crtež, u obliku svojevrsne skice, prethodi slici. A u dane kada ne dovrši sliku, on izrađuje crteže što se referiraju na doživljaje ili događaje povezane sa stvaranjem ili konzumiranjem umjetnosti, a po potrebi i šire od toga.

U suvremenoj likovnoj praksi čimbenik protoka, odnosno bilježenja vremena izuzetno je aktualan. Svojim specifičnim dnev­ničkim pristupom Ivica Malčić pruža zanimljiv prilog spomenutim tendencijama, pozicionirajući se pritom kao nadasve originalan sli­kar u čijim radovima možemo jasno osjetiti i naznake postkonceptualnih promišljanja

Junak ili čudovište

Junak ili čudovište

Junak ili čudovište, prvi roman Mirte Maslać, ima izrazito autobiografski ton, no svako bi uže kategoriziranje isključilo cijeli niz njegovih posve raznorodnih elemenata. Riječ je o dnevniku jedne bolesti i rehabilitacije koji ujedno funkcionira kao knjiga o popularnoj kulturi i umjetnosti, o načinu kojim motivi i narativi književne avangarde, rocka i televizijskih serija oblikuju subjektivnost; to je (post)adolescentska proza koja, pored žanrovski prepoznatljivih mjesta, pruža nemilosrdan uvid u tijelo kao zazoran locus traume i predstavlja autodestrukciju bez ikakvoga romantiziranja. Unatoč prigušenom crnom humoru kojim je obojana cijela ova priča, netko će je vjerojatno čitati u kodu »ispovijedi« ili »svjedočanstva«, narativnog osmišljavanja vlastitoga života u perspektivi egzistencijalne krize, možda i smrti, ali ovdje se borba za »autentičnost« zapravo zbiva na nekoj drugoj razini, mimo pitanja istinosne dispozicije. Junak ili čudovište govori o tomu kako se određenim kulturnim repertoarom sebstvo može »teatralizirati« samomu sebi, ne radi spektakla nego radi autorefleksije. Ovaj je roman baš zato knjiga o osebujnom »pripitomljavanju čudovišta«: mukotrpnom postupku diskurzivnoga dovođenja na svijet nečega što je do tada djelovalo samo kao neopisiv, nemisliv kvantitet, generator traume, čista opasnost. To je pripitomljavanje koje se izvodi pisanjem. (Luka Bekavac)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

ministarstvo-kulture-grad-zagreb