Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Arhiva

Fantom slobode 1/2018

Fantom slobode 1/2018

Prvi ovogodišnji Fantom specifičan je po odsustvu poezije koja je inače redovito u njemu zastupljena. Umjesto nje ovaj put je tu prozni temat posvećen čudovištima, metaforičkim ili stvarnim te prikazanima iz raznih perspektiva. Autori pišu o svojem viđenju onog što u očima drugih obično čini čudovište. Mirta Maslać, čiji roman Junak ili čudovište uskoro izlazi u Durieuxovoj nakladi, bavi se čestom percepcijom psihički nestabilnih ljudi kao čudovišta, odnosno kao nekoga tko nikako ne spada u opće poimanje poželjnog sugovornika, a kamoli sudruga. Danijel Konjarik piše o percepciji različitih, drukčijih ljudi i životinja, koji se ne uklapaju u društvene obrasce svojim izgledom. Tena Lončarević i Dario Šarec pripovijedaju o psihičkom i fizičkom nasilju koje ljude pretvara u monstrume. O nestanku humanosti u trenutku čega čovjek postaje svoja suprotnost, ono što ne pripada kategoriji humanosti.
Ostale pripovjedne prakse predvodi sarajevska spisateljica i psihologinja Emina Žuna, koja je s prošlim romanom bila nominirana za regionalnu nagradu »Meša Selimović«. ovdje nam daje poglavlje iz svojeg novog romana Čovjek iz budućnosti, tip spekulativne proze u kojoj čitamo o junaku koji se vraća u jugoslavenske osamdesete ne bi li spriječio rat na Balkanu. Žuna je pažljiva u dočaravanju osamdesetih na ovim prostorima, posebnu pažnju posvećujući  brendovima prehrambenih proizvoda koji su se tada koristili te nazivima stripova i knjiga od kojih jedna daje ime njezinu odlomku u Fantomu.
Sven Popović stilski rafinirano piše priču u drugom licu jednine o modernom Orfeju. Na svega nekoliko stranica primjećuje se autorovo bogato čitalačko iskustvo pa moramo reći da od njega nadalje očekujemo izuzetne radove.
Srđan Sekulić, novo ime u regionalnoj književnosti, postaje sve poznatiji. Osim što neumorno objavljuje po čitavoj regiji, njegov talent prepoznao je i Miljenko Jergović koji mu pjesme uvrštava u svoju rubriku »Ajfelov most«. U ovom broju Fantoma donosimo poglavlje iz Sekulićeva romana u nastanku Hronika Dukađin vilajeta, a koji stilom podsjeća na stare usmene predaje.
Dojmljiva priča komparatista Gorana Glamuzine donosi kratku, vješto napisanu povijest jednog padanja u ludilo, a poznati putopisac i reporter s Bliskog istoka Hrvoje Ivančić zabavit će vas duhovitom pričom o neobjašnjivom nestajanju kave iz doma glavnog lika.
Goran Bogunović ovaj put se pojavljuje u Fantomu s četiri prozna uratka koje je teško žanrovski odrediti. Oni posjeduju svojstva eseja, priče i memoarskog zapisa dok je zadnji parodija znanstvenog eksperimenta. Bogunovićevo pripovijedanje kao i inače teče glatko, bilo da je riječ o prisjećanju na filmove Tarkovskog bilo da je posrijedi opis eksperimenta. Svaka slika je jasna i posve na mjestu te djeluje toliko prirodno i neopterećeno, da je tekstove izuzetno ugodno čitati.
U teorijskom dijelu Fantoma Boris Kvaternik pokušava pomiriti dvije naoko proturječne filozofije – buddhizam i marksizam da bi pokazao kako se ujedinjene mogu učinkovitije boriti protiv kapitalističkog ustroja društva.
Kontejner je posvećen dvama vizualnim umjetnicima, Josephu Cornellu i Yayoi Kusami te njihovu potencijalnom međusobnom utjecaju na rad. Autorica teksta je povjesničarka umjetnosti Barbara Martinović.

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Kristijan Silvestar - međuosobni zapisci i prepisci Vjerana Zuppe

Kristijan Silvestar – međuosobni zapisci i prepisci Vjerana Zuppe

S kraja književnih vrsta gdje jezik obrće vlastitu nutrinu, gdje um vjeruje, još malo, samo u zaumnu vedrinu, zalutala je među nas, neočekivano, ova toliko raspuštena, toliko rigorozna silvestrovska poema.

U takozvanoj maloj, čak do karikatura konvencionalnoj književnosti kakva je pretežno naša, kao da se ipak živi, slobodno živi, jedino od iznenađenja. Takvih  neospornih, kakve predstavlja i ovaj tekst integralnog oslobođenja, napisan mimo svega, unatoč svemu.

Kako da nas stoga ne razveseli, ta nepredviđena Silvestrova posjeta s granica nemogućeg i stvarnog. Ovakav odvažan i graciozan prijelaz preko ulice baš tamo gdje vlada najveća gužva, usred historije profane i duhovne, priče i šutnje.

Dražesni i gorki Silvestar najviše je nalik demonu kakvog svatko nosi u sebi, ubijajući ga sve dok živi.

On je lik savjesti, duha koji traži konačan račun. Javlja se u znaku otpora zemaljskoj sili teže, nestaje u svakoj mogućnosti slobodnog pada. Kada je slučajno već tu, čini se da je nepovratni prijatelj Silvestar svakako morao nastati. Da ga nema, naravno, trebalo bi ga izmisliti.

Nismo li sami, pazite, upravo tako nešto htjeli reći?

Ali Silvestar nam ne prodaje nikakve indulgencije. Grješno stvarni ipak smo mu zahvalni što nas podsjeća kako bi zapravo pjesnički trebalo živjeti na zemlji. No, nismo ni krivi što nas idile ne žele, što se sve pretvara u ljupke obrise stravične groteske. Silvestar, ah jedino on veselo shvaća tugu zemnika.

Toliko nerazdvojna jedna od drugih poglavlja, epizode ove ironične poeme okretno pjevaju o raznim stranama istoga. Elegično su nasmiješene zbog himnodije koje nema. Posjeduju izvanredna scenska, govorna i predstavna svojstva jedne misterije buffo.

Zar se to već posljednji čovjek, posljednjeg dana, posljednje godine svijeta, iz jurećeg života, opasno naginje van? To događanje ispovijesti ovi fragmenti, čvrsto zagrljeni u zagonetku koja to ostaje – usput objašnjujući toliko toga – znače igru koja se morala odigrati. Vesela nauka silvestrovskih pjevanja oporučno pripada nekoj zamirućoj logici srca.

Tko hoće još veći dokaz koliko smo živjeli od odlomaka, od ironije na vlastiti račun, od traženja neke krunske dosjetke i skupljali u sebi ta vremena koja nikako ne laskaju umu, debljajući od neizdrživog ludila. Neka nas, najzad, zamijene nauke o nama!

Pustiti jeziku samom na volju i tako, u ljubavnom sporu s njime, izvući sve što se može gradeći zatvorenu strukturu, zagonetku jedne metafore za sve, takvo umijeće pisanja dolazi ovdje na svoj račun, ono se zaista bogovski igra svijeta.

Bez tog „velikog testamenta“ razlogovske generacije na istom bi mjestu zijapila neobjašnjiva praznina. Ovako se barem postigla transparencija pogotka u prazninu oskudnih vremena, tuga što je čak i vedri Silvestar uzaludno bio tu. Nitko nas nije mogao spasiti. Lakše je, makar i s takvim znanjem oko srca. Još kadrog da proslavi poneke praznike transcendentalne vedrine. (Bruno Popović)

Ljubavni sastanak u Senlisu

Ljubavni sastanak u Senlisu

Durieux je upravo objavio zbirku izabranih drama jednog od najznačajnijih dramskih pisaca 20. stoljeća Jeana Anouilha.

U izboru i prijevodu s francuskoga Vere Vujović Ljubavni sastanak u Senlisu sadrži drame Ljubavni sastanak u Senlisu, Léocadia, Divljakuša, Proba ili kažnjena ljubav i Poziv u dvorac.

“Ono što će kasnije Albert Camus formulirati kao nadomjestak za nadu u budućnost čovjekova svijeta, kako preostaje »sačekati da dođe vrijeme mladih«, u osnovi je filozofije Anou­ilhovih komada: socijalna izloženost, krhkost i osjetljivost ujedno je i snaga, a slijepa prirodna nesposobnost za kompromis ujedno je i mudrost. Filozofski idealizam »mladih« bića svojom prirodom može samo iz temelja reformirati društvo, za njih ne postoji nijedna prihvatljiva strana prilagodbe »establišmentu« kakav jest niti pomirljivost sa »starim«. (…) Iznenadit će broj otvorenih, a i za nas gorućih pitanja koja Jean Anouilh u žaru scenske igre s lakoćom otvara / pa zatvara kao prozorčiće na papirnatom kalendaru: toleriranje prijestupa, kompromis svake vrste radi materijalnog avansiranja, radna emancipacija žena, iznošenje intime privatnog u javnost i zdravi sram koji se tome suproststavlja, osrednje–umjetnički polusvijet i njegova ovisnost o alkoholu i novcu, udružena manipulacija, kukavičluk i predrasude, nasilnost, kultura nebliskosti i oblici zatomljivanja praznine, korporacije i burza, teret financijske moći koja instrumentalizira moćnika; dinamika prijateljstva i zavisti; svakovrsna nejednakost, a ponajviše nejednakost darovitosti — kao vječne čežnje onih koji njome jesu u određenoj mjeri, ali nisu apsolutno obdareni. Njihova oksimoronska plemenita intimna zavist, koja je mala drama sama za sebe. (Vera Vujović)

Ilustracije: Stéphane Michel.

Knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Francuski institut.

Topoi umjetnosti performansa

Topoi umjetnosti performansa

Autorica knjige Topoi umjetnosti performansa. Lokalna vizura, Suzana Marjanić, tijekom posljednjih petnaestak godina prometnula se u najvažniju istraživačicu, kroničarku i promotoricu umjetničke prakse performansa u Hrvatskoj, o čemu svjedoče stotine marljivo ispisanih članaka i intervjua s većinom njenih živućih protagonista, kao i iznimno vrijedno djelo Kronotop hrvatskog performansa: od Travelera do danas (2014.) koje na jednom mjestu okuplja svu tu golemu količinu saznanja o ovom bitnom umjetničkom mediju 20. i 21. stoljeća. Izdanje koju držite u rukama sadržajno je i organizacijski drukčija knjiga – mnogi od tekstova sadržanih u njoj pisani su i objavljivani nakon dovršetka Kronotopa, a fokusiraju se na određene teme prisutne u umjetnosti performansa ili pak promatraju djela performansa u odnosu na druge žanrove i kontekste izvan ili na rubu onog što konvencionalno označavamo pojmom vizualne umjetnosti. Autorica tako suvereno ulazi u analizu isprepletenosti performansa i eksperimentalne i pop glazbe, izvedbene umjetnosti, feminističkog i ekološkog aktivizma, borbe za prava životinja, ljudskih prava, pa i pojava poput terorizma, izbjegličke krize te drugih ključnih političkih i društvenih pitanja
našeg vremena. Takva tematska inkluzivnost i otvorenost ne samo što je temeljna za razumijevanje prakse umjetničkog performansa nego nas suočava s daleko širim i uzbudljivijim horizontom umjetnosti performansa od onog na koji smo
pripremljeni. Da bi nam se otvorio, taj horizont traži i u Suzani Marjanić nalazi sistematičnu i pedantnu istraživačicu, nadasve organiziranu autoricu i konačno – iznimno vještu pripovjedačicu koja će pomoći da se umjetnička praksa čije
su manifestacije nerijetko efemerne i suprotstavljene komodifikaciji, ne samo prikladno zabilježi nego i oživi pred čitateljima. (Marko Golub)

Suizdanje s Hrvatskom sekcijom AICA.

Objavljivanje su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba
ministarstvo-kulture-grad-zagreb

 

Fantom slobode 3/2017

Fantom slobode 3/2017

Prošlo je malo više od sto godina od rođenja jednog od najznačajnijih dramatičara francuskog modernizma, Jeana Anouilha, a dosad nije bilo većih prijevoda njegovih djela na hrvatski. Drama koju donosimo u ovom izdanju Fantoma slobode, Ljubavni sastanak u Senlisu, najava je zbirke odabranih Anouilhovih igrokaza koji uskoro izlaze u izdanju Durieuxa, a u prijevodu sjajne prevoditeljice i poznavateljice Anouilhova djela, Vere Vujović. Ovaj zakašnjeli homage tom velikom umjetniku, koji je često progovarao o licemjerju aristrokracije i buržoazije, bilo da je njihove likove smještao u »ružičast« bilo »mračan« ambijent, posvećen je njegovim ranim djelima koja se počesto bave odnosom bogatih i siromašnih te jazom koji je ponekad nepremostiv. Također bave se potragom za srećom, koju nam se obećaje dok smo djeca, a uskraćuje kad odrastemo.

Nakon drame Fantom donosi pjesme troje sjajnih pjesnika, sarajevskog Mirka Popovića, splitsku Sanju Baković, angažiranu na više polja književnosti osim samog pisanja te zagrepčanina Gorana Bogunovića. Ciklus sjetnih pjesama Mirka Popovića otvara pjesnički dio Fantoma. Riječ je o pjesamama koje odišu rezignacijom, ali i ljubavlju; tugom, ali i reminiscencijama na sretne trenutke, lijepe momente iz prošlosti koji su ostali zakopani negdje da bi se izvukli sad kad valja pisati.

Sanja Baković je ime koje je zvučno postalo relativno nedavno, a unatoč tome njime su potpisane odlične, zrele pjesme iz kojih je jasno da tu nije riječ o početniku. Baković, koja je na sceni prisutna i kao književna kritičarka i osnivačica projekta Odvalimo se poezijom, ovdje nas suočava s novim okrutnim pjesmama iz okrutnog, ali ipak našeg, poznatog svijeta. Bez patetike ona stvara svijet lišen empatije, ponekad i začudno surov.

Goran Bogunović nekako je nepravedno izbačen iz fokusa publike zacijelo jer knjigu nije objavio već deset godina iako i dalje piše. Riječ je o jednom od naših plodnijih mlađih autora koji se baš i nije gurao u prvi plan niti zasjedao na naslovnice, duplerice i ine ice hrvatskih časopisa premda su mu i proza i poezija vrlo duhovite, inteligentne i zanimljive. Stoga ovdje donosimo trideset Bogunovićevih pjesama, ništa manje kvalitetnih od onih koje je objavio u dvjema svojim zbirkama Ovdje (2002.) i Područje pojačanog naoblačenja (2004.), a koje vam od srca preporučujemo da pročitate.
Kontejner Branka Franceschija obilježava trideset godina od akcije grada Splita, izložbe sedamnaest skulptura koje je trinaestoro autora izradilo i postavilo u splitski povijesni centar i luku, a koja je nastala u sklopu Kiparske radionice pod vodstvom Gorkog Žuvele.

 

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Rod i Balkan

Rod i Balkan

Rod i Balkan Marine Matešić i Svetlane Slapšak inkorporira dvije studije o porodnjavanju balkanizma, odnosno o rodnom čitanju balkanizma. U prvoj autorice bilježe povijesnu praksu prikazivanja Balkana u djelima muških putnika da bi im supostavile ženske autorice koje su u svojim putopisima rastakale patrijarhalno viđenje Balkana tijekom 18. i 19. stoljeća. Podrobno analizirajući putopise Mary Wortley Montagu, Emily Strangford, Dore d’Istrije, Jelene Dimitrijević, Marije Karlove, Pauline Irby i Georgine Mackenzie, zaključuju da je njihova protofeministička uloga išla zajedno s njihovim čestim imperijalističkim nastojanjima. S time u skladu autorice u drugoj studiji govore o rodnoj situaciji na Balkanu u 20. stoljeću te preispituju koncept roda, njegovu aproprijaciju za razne proizvoljne teze i ideje te njegovu posljedičnu kontaminaciju. Također, zalažu se za sagledavanje pojma mobilnosti kao politički obilježenog.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Kaverna

Kaverna

Jesen je 1942., mještani sela Gata u omiškom zaleđu na nalog partizana ruše cestu koja talijanskim fašistima služi za opskrbu. Okupatori šalju zloglasnu četničku jedinicu u osvetnički pohod na nenaoružane seljane. Tog dana, 1. listopada, na zvjerski način ubijeno je 79 žitelja Gata. Među rijetkima koji su preživjeli pokolj bila je i mala Elza. Pronašli su je gotovo na samrti i nakon nekoliko mjeseci bolničke njege smjestili u obližnje sirotište. Život u domu normalan je i uređen koliko je to moguće u ratnom kaosu. Elza se ubrzo nađe na meti dvojice nasilnika, a uobičajena dječja podmetanja i smicalice polako se otimaju kontroli i prerastaju u brutalnu borbu na život i smrt.
Debitantski roman Vedrana Buble eksplozivna je mješavina stvarnosti i fikcije. Iz obiteljskih pripovijesti i sudbina te svjedočanstva onih koji su preživjeli užas fašističkog terora u omiškom zaleđu izrasla je Kaverna, priča o jednoj nevjerojatnoj djevojčici i odrastanju prepunom ožiljaka.

Vedran Buble rođen je u Splitu 1983. godine. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti 2007. Njegova kratka priča Crvotočina ušla je među 20 finalista na Europskom festivalu kratke priče 2016., a iste je godine »It smells like Christmas« izabrana među osam najboljih i tiskana u zbirci »Iskopane priče 2«, urednika Zorana Antičevića. Godine 2015. posjetio je sve zemlje Južne Amerike, a svoje doživljaje zabilježio je u serijalu putopisa za portal Lupiga.hr. Krajem 2015. i početkom 2016. provodi pet mjeseci u jugoistočnoj Aziji. Doživljaje s Filipina, Vijetnama, Kambodže, Malezije i Indije opisao je za Index.hr, u serijalu putopisa pod nazivom »Azijski šund«. Putopisi Vijetnam i Kambodža proglašeni su od strane Hrvatskog kluba putnika za tri najbolja u Hrvatskoj u 2015. godini. Radi kao kolumnist na portalu Index.hr.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Totentanz

Totentanz

Roman prekaljenog eventualista Daria Šareca Totentanz evocira ono zlokobno prisutno u svakom životu — smrtnost. Pomisao na smrtnost pojavljuje se u romanu na rubovima komunikacije i nazire tek u znakovitim natruhama. Protagonist, nezaposleni novinar, osjeća uzaludnost potrage za srećom i krhkost sretnih trenutaka pa se uzaludnosti odlučuje smijati u lice, što rezultira mnogim situacijama naoko banalnog, a zapravo gorkog, autoironičnog humora. Baveći se srećom, njenim metafizičkim i nestalnim karakterom, Šarec  daje naslutiti da je ona iluzorna i nedostižna, ali da nešto u nama ipak ne dopušta da odustanemo od potrage: želja za preživljavanjem na koncu je prejaka.

Dario Šarec suosnivač je udruge za promicanje književnosti Eventualizam koju su činili pisci okupljeni oko ideje buđenja hrvatske književne scene, a jedan od pokazatelja njihovih stremljenja je i 2006. godine objavljena zbirka kratkih priča, Nagni se kroz prozor. Osim te knjige, objavio je romane Ljubav na lomači (2009) te Na putu za Neverland (2013). Piše za Playboy, objavljuje kratke priče i kao mladić je vrlo stručan u cijepanju drva, krečenju i bojanju namještaja, na veliko zadovoljstvo svoje bake.

Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za prosvjetu, kulturu i sport Grada Zagreba.

grad-zagreb

Fantom slobode koji se nosi ove jeseni

Fantom slobode koji se nosi ove jeseni

Ovojesenski broj Fantoma slobode (2/2017) je, unatoč svim nedaćama i mukama po izdavaštvu/knjižarstvu krenuo u distribuciju. Kako bi rekli na dnevniku “evo što donosimo u ovom broju”:

Uz Aljošu Antunca Mario Brkljačić je naš najneprepoznatiji odličan prozaist. U toj izmišljenoj riječi najneprepoznatiji valjalo bi smjestiti značenjske odrednice poput: nedovoljno priznat, a izuzetno kvalitetan.Brkljačić je dosad objavio niz zbirki poezije i priča u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige pa su one dostupne na istoimenoj internetskoj stranici, a nagrađenu knjigu, Gledaj me u oči objavio je 2004. Studentski centar. Brkljačićevo je ime postalo sinonim za underground scenu na kojoj, danas barem, kao da više nitko ne želi ostati. Pišući ponajviše o životu radničke klase, kroz njegovo se pismo provlači blaga ironija prema vječito lošem stanju proleterijata. U pričama najčešće kreira lik melankoličnog, depresivnog radnika intelektualca koji vječno pati u ljubavi iako to ne pokazuje na van. Međutim, u svojoj melankoliji Brkljačić ne zapada u patetiku, nego je zabavan i vrlo životan, uvjerljiv i duhovit. Kod njega život ide sporo, ali postojano, bez naglih prekida ili neobičnosti. Opisuje ga u svoj njegovoj monotonosti radničke klase. Kroz priče se najčešće provlače isti likovi i jednaka svakodnevica koja kao da postaje imanentna čovjeku koji radi fizičke poslove i ne može se uspeti na socijalnoj ljestvici. Tu leži ujedno i kritika tako strukturiranog društva da namnoge načine onemogućuje vertikalno napredovanje pojedinca. Za Brkljačićeve likove vrijeme je stalo i njegovim se pričama ništa ne mijenja pa stoga samo naizgled djeluju kao anegdote iako skrivaju mnogo više.

Priča Jelena Zlatar Gamberožić »Poklon«, u autorici svojstvenom stilu, govori o ispraznosti u koju se može pretvoriti život. Zlatar je poznata po svojem dubinskom zadiranju u psihu likova i ova priča nije iznimka. Autorica triju proznih knjiga u kojima dočarava dubinska psihička stanja, Zlatar je osvojila za jednu od priča i Nagradu Sedmica & Kritična masa.

Luka Mataković neobična je pojava na hrvatskom književnom polju i odgovorno tvrdimo da bi se taj mladi autor mogao prometnuti u vrhunskog pisca nastavi li tako dobro pisati. Fantom ovdje donosi jedanaest Matakovićevih pjesama u prozi (odnosno grozi, kako kaže sam autor) koje su harmsovski duhovite i kafkijanski zastrašujuće. Njegova je proza enigmatična, apsurdna i dobrimsedijelom oslanja na ismijavanje birokracije svake vrste. Nadamo se da ćemo od Matakovića čitati još djela.

Niška poetesa i prozaistica, voditeljica književnog kluba »Prejaka reč«, Jadranka Milenković, donosi nam svoje stihove koji ostavljaju otisak žara, strasti pisanja i pitanja. Pitanja koja Milenković postavlja u poeziji mahom su ontološke i epistemološke prirode, upućena kroz figurativan jezik. Kaže se da se iz tuđeg pisanja može procijeniti koliko i što pisac čita. Tragom toga, za Jadranku Milenković može se ustanoviti da čita mnogo i to vrhunsku književnost.

Lidija Deduš, varaždinska pjesnikinja i prozaistica, koja je objavljivala na raznim domaćim i regionalnim književnim portalima kao što su Strane i Afirmator, piše poeziju specifičnu po tome što izbjegava interpunkcije pa ona nalikuje baš na današnji ubrzani stil života kojem se teško odhrvati ako si zaposlen i živiš u gradu. Osim takvog mimetizma govori o svakodnevici ispunjenoj klasičnim brigama 21. stoljeća koje se nižu jedna za drugom, ne dajući ni prostora ni vremena za odmor.

Iako zvuči nemoguće, Sveta Absinthia Tonija Juričića istovremeno je monodrama i regularna drama, tekst u kojem igra više lica i samo jedno. Autor je naziva metastaziranom monodramom. Likovi su Sveta Absinthija, muška kurva koju unajmljuje neodređeno lice da čita tekst. Neodređeno lice je duh iz lubanje što stoji na stolu, a s kojim je začela treće lice u ovoj začudnoj igri — tekst koji treba čitati, a čiji glas samo ona čuje. Sveta Absinthia pravo je remek–djelo u preispitivanju granica teatra i u tom bi se smislu moglo nazvati »Autor traži tri lica«.

U teorijskom dijelu komparatistica Dunja Kučinac daje opširnu analizu zbirke pjesama Darka Rundeka Uhovid sa stajališta teorije mjesta, odnosno spatial turna. Kučinac analiza načine na koje se prostor formira kroz tekst te načine na koje prostor oblikuje tekst, pritom pokazuje da tekst zbirke, u svom tumačenju i oblikovanju pjesničkog prostora i identiteta lirskog subjekta koji u njemu opstaje i koji ga proizvodi, nastoji biti postmoderan, ali da pritom zadržava neke tradicionalne vrijednosne modele.

Ovo izdanje Kontejnera donosi opis izložbe suvremenog slikara Izvora Pende iz koje se vidi da je umjetnik nakon početnog i dugog razdoblja figuracije krenuo u apstrakciju.

 

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Jučerašnji svijet: Hrvatska

Jučerašnji svijet: Hrvatska

U razdoblju socijalizma humanističke i društvene znanosti izgradile su jednu u glavnim crtama više–manje točnu sliku međuratnih intelektualnih gibanja, ali — zbog imperativa i interesa tada vladajuće ideologije — vrlo selektivnu, parcijalnu i  plošnu. Uspostavom pluralističkog društva unazad  više od četvrt stoljeća perspektiva iz koje se interpretira to razdoblje je proširena, ali  su mnogi u interpretaciji tog vremena nastavili s podjednako plošnim, parcijalnim i selektivnim pristupom kao ranije, s jedinom razlikom da su dojučerašnji negativci postali pozitivci, a pozitivci  —  negativci.
Vinko Krišković, Mate Ujević, Zlatko Gašparović i Kruno Krstić — autori kojima se bavi ova zbirka tekstova — hrvatski su javni intelektualci (sveučilišni profesori, autori, urednici i dr.) i kroz priče o njima autor pokazuje kako se o gorućim problemima onog vremena (nacizam i fašizam, kriza parlamentarne demokracije, rasa, nacija i dr.) tada govorilo iz liberalne, odnosno kršćansko–socijalne perspektive, pazeći pritom da mu optiku ne zamute naknadne ideološke  interpretacije.
Ova knjiga između ostalog pokazuje kako je prepoznavanje opasnosti fašizma i alarmiranje javnosti, dakle antifašizam na djelu — istinabog ne s puškom u ruci — bio zadaća koju su prepoznali i obavljali i »građanski« intelektualci, a ne samo mala grupa komunista i njihovih simpatizera. Osim toga, pokazat će se kako nisu samo radikalni nacionalisti i klerikalci kritizirali komunističku teoriju i praksu, već su se time bavili i autori liberalne građanske orijentacije, i to kvalitetnije  i  objektivnije nego ovi prvi.

Enis Zebić rođen je 21. listopada 1958. u Zagrebu. Diplomirao i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao novinar. Već se u diplomskom radu »Milan Durman — prilog biografiji« počinje baviti međuratnim hrvatskim intelektualcima, a doktorirao je 2012. s temom »Filozofija politike Julija Makanca«. Nešto proširen i dopunjen tekst disertacije objavljen je pod naslovom Od liberalnog do autoritarnog. Filozofija politike Julija Makanca (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2013.). Zastupljen u zbornicima Hrvatskog filozofskog društva Demokracija na prekretnici (2014.) i Mediteranski korijeni filozofije (2016.). Radove iz povijesti hrvatske filozofije, o problemima funkcioniranja parlamentarne demokracije, ulozi medija u demokratskom procesu i alternativnim pokretima i prikaze znanstvene i memoarske literature objavljuje u časopisima, novinama za kulturu i na portalima u Hrvatskoj i susjedstvu — Filozofska istraživanja (Zagreb), Časopis za suvremenu povijest (Zagreb), Cris (Križevci), Novi omanut (Zagreb), forum.tm (Zagreb), Odjek (Sarajevo), akuzativ.com (Novi sad), Interkulturalnost (Novi Sad) i dr. Sudjeluje na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i susjedstvu. Član je Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatskog novinarskog društva.

 

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture