Roman prevoditeljice i indologinje Ive Gjurkin Līlā priča je o odrastanju dvojice prijatelja, ali bildungsroman o samo jednom od njih. Gjurkin se vješto probija kroz njihovo djetinjstvo i mladost, dodirujući važne točke sazrijevanja, da bi progovorila o pronalaženju unutarnjeg mira i zadovoljstva samim sobom putem indijske filozofije o igri. Autoričino je pismo sigurno, kao da je napisala već stotinjak knjiga. Pripovijedanje je odmjereno i precizno, bez manjkova i viškova, uronjeno u društveni kontekst, a opet usredotočeno na bitno i pogođeno kod svake riječi. Autorica također ostvaruje besprijekornu cjelinu, a sve to prožimajući roman bogatom i dubokom indijskom filozofijom što odnos apsoluta i pojedinca, toliko važan za ovaj roman, približava i manje znatiželjnom čitatelju. Iako je riječ o prvijencu, Iva Gjurkin je napisala djelo zavidne kvalitete.
Predvečer su izašli na Dubravkin put, skrenuli sa staze da zapale još jedan džoint, pa se uspeli do Cmroka i sjeli na klupu obasjanu zalazećim suncem, čitavo se vrijeme smijući igrama riječi i besmislenim asocijacijama koje su im padale na pamet. Taj put, primijetio je Ivor u jednom trenutku, nije bilo težine; i krik i uzdah su izostali.
»Možda«, prizna on konačno.
»Možda što?«
»Možda je upotreba jezika u službi zabave bolji izbor od šture istine.« Okrenuo je pogled prema nebu, prema toploj, konačno toploj narančastoj. »I možda nemam pojma što je istina.«
Jasen se nasmiješi i objesi mu se o rame. »Budalo.«
I taj je zaključak zvučao toplo.
Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
