Premda podsjećaju na ekstravagantne priče kakve vole romanopisci, omotane velom tajni, pune tragičnih likova, sumnjivih tipova i fatalnih žena, svaka je od njih istinita. Bakunjinova veličina, Lenjinova sokratska strana, hajdučki život Pancha Ville, mračna strana Che Guevare neopterećena legendama, provokatorica Victoria Woodhull, nesretnica Eleanor Marx ili Tina Modotti, mondena umjetnica i zarobljenica svog roda u pretežno muškom svijetu… Putevi revolucije vode neobičnim stazama: preko mirnih švicarskih jezera, čudesnih otoka Mediterana, uzvisina Alžira, šik četvrti i slamova New Yorka, meksičkih pustinja. Čak i u ležernosti Havane, naši heroji stoljeća razotkrivaju nam se u vlastitoj krhkosti.
Istina je bila da je Bakunjina pomilovao saski kralj. Premješten u Prag Austrijancima, iznova osuđen na smrt i ponovno pomilovan, u lancima je izručen caru svih Rusa, dvostruko zakračunan u dvorcu u kojem je izgubio sve zube. Kako bi olakšao vlastiti križni put, Bakunjin se odlučio na osjetljivu vježbu licemjerne ispovijesti. Uz sugestiju grofa Orlova, žandarmerijskog pukovnika, caru Nikoli I. uputio je podužu molbu, potpuno tajnu, dugo vremena sačuvanu u neprobojnom sefu treće sekcije Carske kancelarije. Priča je započinjala na način tužnih pripovijetki: »Kako su me odvodili iz Austrije u Rusiju, razmišljajući o strogosti ruskih zakona…« Zatvorenik je nabrajao svoje grijehe, izostavljajući tek pokoji, te skromno završio potpisom: »Iskrena srca, pokajnički zločinac Mihail Bakunjin«. Njegova neprimjerena lektira, sumnjiva druženja i opake akcije nakupljale su se pod njegovim perom u zastrašujuće crnilo. Tajanstvena Europa urotnika iscrtavala se na svakoj stranici. »Opasan sam zločinac i ne zaslužujem oprost«, moleći zaključi Bakunjin. Što je o tolikim, tako spretno predočenim strahotama mogla pomisliti okrunjena glava? Na prvoj stranici vladareva primjerka nalazila se samo jedna bilješka: »Isplati se pročitati, jako je neobično i poučno.«
Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske