S kraja književnih vrsta gdje jezik obrće vlastitu nutrinu, gdje um vjeruje, još malo, samo u zaumnu vedrinu, zalutala je među nas, neočekivano, ova toliko raspuštena, toliko rigorozna silvestrovska poema.
U takozvanoj maloj, čak do karikatura konvencionalnoj književnosti kakva je pretežno naša, kao da se ipak živi, slobodno živi, jedino od iznenađenja. Takvih neospornih, kakve predstavlja i ovaj tekst integralnog oslobođenja, napisan mimo svega, unatoč svemu.
Kako da nas stoga ne razveseli, ta nepredviđena Silvestrova posjeta s granica nemogućeg i stvarnog. Ovakav odvažan i graciozan prijelaz preko ulice baš tamo gdje vlada najveća gužva, usred historije profane i duhovne, priče i šutnje.
Dražesni i gorki Silvestar najviše je nalik demonu kakvog svatko nosi u sebi, ubijajući ga sve dok živi.
On je lik savjesti, duha koji traži konačan račun. Javlja se u znaku otpora zemaljskoj sili teže, nestaje u svakoj mogućnosti slobodnog pada. Kada je slučajno već tu, čini se da je nepovratni prijatelj Silvestar svakako morao nastati. Da ga nema, naravno, trebalo bi ga izmisliti.
Nismo li sami, pazite, upravo tako nešto htjeli reći?
Ali Silvestar nam ne prodaje nikakve indulgencije. Grješno stvarni ipak smo mu zahvalni što nas podsjeća kako bi zapravo pjesnički trebalo živjeti na zemlji. No, nismo ni krivi što nas idile ne žele, što se sve pretvara u ljupke obrise stravične groteske. Silvestar, ah jedino on veselo shvaća tugu zemnika.
Toliko nerazdvojna jedna od drugih poglavlja, epizode ove ironične poeme okretno pjevaju o raznim stranama istoga. Elegično su nasmiješene zbog himnodije koje nema. Posjeduju izvanredna scenska, govorna i predstavna svojstva jedne misterije buffo.
Zar se to već posljednji čovjek, posljednjeg dana, posljednje godine svijeta, iz jurećeg života, opasno naginje van? To događanje ispovijesti ovi fragmenti, čvrsto zagrljeni u zagonetku koja to ostaje – usput objašnjujući toliko toga – znače igru koja se morala odigrati. Vesela nauka silvestrovskih pjevanja oporučno pripada nekoj zamirućoj logici srca.
Tko hoće još veći dokaz koliko smo živjeli od odlomaka, od ironije na vlastiti račun, od traženja neke krunske dosjetke i skupljali u sebi ta vremena koja nikako ne laskaju umu, debljajući od neizdrživog ludila. Neka nas, najzad, zamijene nauke o nama!
Pustiti jeziku samom na volju i tako, u ljubavnom sporu s njime, izvući sve što se može gradeći zatvorenu strukturu, zagonetku jedne metafore za sve, takvo umijeće pisanja dolazi ovdje na svoj račun, ono se zaista bogovski igra svijeta.
Bez tog „velikog testamenta“ razlogovske generacije na istom bi mjestu zijapila neobjašnjiva praznina. Ovako se barem postigla transparencija pogotka u prazninu oskudnih vremena, tuga što je čak i vedri Silvestar uzaludno bio tu. Nitko nas nije mogao spasiti. Lakše je, makar i s takvim znanjem oko srca. Još kadrog da proslavi poneke praznike transcendentalne vedrine. (Bruno Popović)