Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Drazen Toncic

U Durieuxu je i ovo proljeće Noir

U Durieuxu je i ovo proljeće Noir

Nakon drugih europskih gradova u biblioteci DURIEUX NOIR red je došao na Istanbul.

Istanbul Noir je imaginarij u kojem se susreću strast i mržnja, spletke i odmazde, obračuni i pomirenja s prošlošću. Star stotinama godina, Istanbul je oduvijek bio poznat kao topos različitih vjerovanja i mjesto velikih žudnja pa nas i nesvjesno podsjeća na tajnu vatru koja gori u njegovim dušama. Upoznajte Istanbul kroz priče o naručenom ubojstvu i davno zaboravljenom ubojstvu, o zločinu iz straha i zločinu iz strasti, o otrovnim napitcima i zamkama. Priče Istanbul Noira punokrvne su kao grad o kojem govore. One posjeduju njegovu nezatomljivu energiju i pamćenje jer Istanbul je grad bogate povijesti koji sve pamti, ali gleda u budućnost, poput Janusa.

„Kako su rukopisi za Istanbul Noir pristizali, bilo je sve jasnije da nam se pred očima ne oblikuje samo zbirka mračnih priča smještenih u stari Stambol, već slojevit portret samoga grada ili, u najmanju ruku, niz izuzetno živopisnih snimaka grada. Istini za volju, govorimo o gradu koji su uglavnom oblikovale često zloćudne plime i oseke državne politike. Iako je glavni grad Republike Turske Ankara, s gotovo dvanaest milijuna stanovnika, odnosno petinom ukupne populacije Turske, Istanbul je to srce nacionalne politike koje pulsira, a često i krvari. I to se vidi.

Smješten na raskrižju Istoka i Zapada, Istanbul ne pripada jednoj, već objema stranama i upravo je taj položaj koji je ni amo ni tamo osnova za blagostanje grada. Koliko god se krvi prolije pri prilagođavanju zapadnjačkim normama, one se jednostavno ne uspijevaju održati na skliskome tlu toga grada. Ovdje se zakoni ne krše, već se u njima rade rupe.

Istanbul je leglo poroka i bastion vrline, maglom obavijena arena u kojoj odmjeravaju snage sila i otpor, nijekanje i represija, a ako niste upoznati s tajnama te igre, vjerojatno ćete u nekom trenutku osjetiti potrebu ostaviti pikule na terenu i udaljiti se.“ (Iz Uvoda)

 

AUTORI U OVOJ ZBIRCI:  Yasemin Aydinoğl, Tarkan Barlas, Mehmet Bilâl, Behçet Çelik, İnan Çeti, İsmail Güzelso, Hikmet Hükümenoğlu, Müge İplikçi, Riza Kiraç, Lydia Lunch, Jessica Lutz, Bariş Müstecaplioğlu, Algan Sezgi̇ntüred, Feryal Tilmaç, Sadik Yemni

 

Zbirku su priredili Mustafa Ziyalan i Amy Spangler

Knjigu su s engleskoga prevele  Davorka Ćurković i Iva Gjurkin

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Ženske performativne prakse u Hrvatskoj

Ženske performativne prakse u Hrvatskoj

Kada govorimo o performansu u Hrvatskoj prva imena koja padaju na um su Tomislav Gotovac, Vlasta Delimar, Slaven Tolj, Siniša Labrović, Marko Marković. Stječe se dojam da su, osim Vlaste Delimar koja je dobrano zadužila žensku performersku scenu, zaista svi korifeji te scene muškarci. No, je li taj dojam baš točan? Ili još bolje pitanje, kako ga je formulirala autorica nove knjige o performansu: čija je privilegija prisutnosti? Knjiga Ružice Šimunović Tijelo u dijalogu: Ženske performativne prakse u Hrvatskoj promijeniti će našu sliku performansa u Hrvatskoj. Radi se o vrlo sistematično izrađenoj komunikativnoj povijesti ženskog izvedbenog djelovanja, potkrijepljenoj sustavnim intervjuima s praktički svim umjetnicama koje se bave, u bilo kojoj fazi svog djelovanja, performansom od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas. Knjiga Tijelo u dijalogu opredmećuje njihovih dvadeset glasova kroz koje saznajemo o motivaciji, fazama djelovanja, pojedinim performansima i sl. Kroz kunsthistoričarski dosljedno i pedantno vođene intervjue, koji su uz to vrlo uzbudljivi, stvara se nezamjenjiva arhiva podataka u prvom licu. U opsežnom uvodu Ružica Šimunović daje sintetički pregled kulturnih, političkih i filozofskih premisa koje su uvjetovale performativnu umjetnost. Osim što je u uvodu kozmopolitski nadahnuto usustavljena i isprepletena politička, teorijska i umjetnička kauzalnost, daje se pregled osnovnih ideja teorije umjetnosti posljednjih pola stoljeća tako da je riječ i o edukativnom tekstu koji može poslužiti kao osnova za daljnje proučavanje autora od Fredrica Jamesona, preko Amelie Jones, Judith Butler, Nicolasa Bourriauda, Claire Bishop pa do autora iz regije kao što su Marina Gržinić, Bojana Pejić, Ivana Bago. Tom uvodu slijedi dvadeset opsežnih intervjua s umjetnicama, koji se ne bave isključivo njihovom performerskom praksom, već su kontekstualizirani njihovim čitavim opusima. Tako, na primjer, Sanja Iveković, iako je možemo smatrati rodonačelnicom performansa u Hrvatskoj, u intervjuu se dotiče i drugih umjetničkih projekata kojih ima daleko više od samih performansa.

Iz knjige Tijelo u dijalogu: Ženske performativne prakse u Hrvatskoj, kao i iz ranijih projekata Ružice Šimunović, kao što su knjiga o djelovanju Zorana Pavelića ili ANE Elizabet, vidi se specifičan talent za otkrivanje umjetničkih opusa koje su interpretativni poduhvati likovno kritičke zajednice iz različitih razloga posve zaobišli. Nakon objavljivanja ove knjige, možemo ustvrditi da je jedna neobrađena tema manje, a izuzetno je važno da je privilegiju prisutnosti zadobila odlična ženska performativna praksa u Hrvatskoj.  (Olga Majcen Linn)

 

Suizdanje s Hrvatskom sekcijom AICA.

Objavljivanje su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba
ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Inside Out

Inside Out

Zbirka tekstova Radmile Ive Janković »Unutra, prema van« sastoji se od brojnih predgovora u katalozima, kritičkih zapisa o umjetnicima i izložbama objavljenih na radiju i u novinama, te razgovora s umjetnicima. To je manji izbor iz autoričina bogatog spisateljskoga i kustoskoga rada, a tekstovi su nastajali od 1995. do 2012. godine. Nisu složeni kronološkim redom kako su objavljivani, čak ni po nekoj tematskoj ili žanrovskoj srodnosti, pa ipak je opći dojam koji knjiga ostavlja na čitatelja — iznimna konzistentnost. Ono što sve te tekstove povezuje u cjelinu jest jedinstveno očište, točka promatranja iz koje Radmila Iva Janković nastoji ući u prostor drugoga kako bi u njemu oblikovala vlastiti prostor. Ona je cijelo vrijeme u dijalogu i u izabranom umjetničkom djelu, bilo pojedinačnome, bilo cijelom opusu, ili pak u osobi umjetnika ispituje samu sebe. To je krajnje osobna knjiga ispunjena empatijom, duboko emocionalnim odnosom prema drugome koji je predmet autoričina ispitivanja. Nije joj cilj opisati neko umjetničko djelo, otkriti neku njegovu skrivenu istinu, nego ući u svijest onoga koji je to djelo stvorio, a ispitujući svijest Drugoga, otkriva i ispituje svijest o sebi. Iščezle su granice između mene i tebe, mene koji ispitujem tvoje djelo, jer sam u tebi otkrio sebe. U knjizi se prepoznaje posvemašnja bliskost i žudnja za drugim, a ispitivanje na pojedinim mjestima prerasta u »suptilnu energetsku komunikaciju« (…)

Radmila Iva Janković gradila je svoju kritičarsku osobnost na vrlo složenim temeljima. Njezine su referencije brojne i zahvaćaju podjednako filozofiju, teoriju umjetnosti, vizualnu kulturu, književnost i film. Ono što njezinim tekstovima daje osobitu uvjerljivost jest živa, istraživačka praksa u kojoj se stečeno predznanje provjeravalo na artefaktima, u dijalogu s umjetnicima i neprestanim propitivanjem vlastitih opservacija. Njezina su precizna i jasna kritičarska stajališta izrasla iz života, kao što se i umjetnost o kojoj je ovdje riječ shvaća isključivo kao integralni i pulsirajući dio života. Osobita vrijednost autoričina pisma je uočljiva subjektivnost, osobnost, vlastiti pogled na temu o kojoj se govori i piše. Međutim, Radmila Iva Janković sebe nipošto ne vidi na nekoj povlaštenoj, sveznajućoj poziciji jedne istine, nekog obvezujućeg apsoluta. Ona je oblikovala sebe u prostoru koji je Gianni Vattimo svojedobno nazvao slabom ili mekom misli (pensiero debole). To je prostor bez čvrstog, točnije sigurnog uporišta, prostor koji karakterizira fragmentarnost.
(Zvonko Maković)

Suizdanje s Hrvatskom sekcijom AICA.

Objavljivanje su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba
ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Kritička kartografija Marka Goluba

Kritička kartografija Marka Goluba

Prateći kao kritičar i kustos likovna zbivanja već više od desetljeća, u nekom trenutku postavši i promotor dizajna odnosno autora na tome području, Marko Golub postao je jedan od najkompetentnijih pisaca o suvremenoj umjetnosti i dizajnu. Široko obaviješten i intelektualno znatiželjan, pronicljiv analitičar i maštovit interpretator, susretljiv sugovornik te vrstan pisac koji misli pretače u jasne i izravne rečenice, mjestimično posežući za metaforom ili slikovitom poredbom, ponekad drskom, a ponekad poetičnom. Raspolažući uz to ogromnim znanjem na području popularne kulture, glazbe i filma, Marko Golub i umjetnosti pristupa nikada ne gubeći iz vida širi kulturni kontekst u kojem ona obrazuje svoje poruke, odnosno uvijek imajući u vidu poziciju konzumenta i njegov horizont iskustva. Jer, za Marka Goluba umjetnost je načelno pristupačna; zahtjeva nešto predznanja, oštroumnosti te duboko uvjerenje da je važna. Kako sam posjeduje sve od navedenog, umjetnost u njemu doista nalazi kompetentnog i prijateljskog tumača. (Ivana Mance)

 

Uredila i predgovor napisala Ivana Mance.

Pogovor Boris Greiner.

 

Suizdanje s Hrvatskom sekcijom AICA.

Objavljivanje su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba
ministarstvo-kulture-grad-zagreb

USA noir ponovno

USA noir ponovno

Zbirka USA Noir ponovno je dostupna u knjižarama po staroj cijeni. To izuzetno zanimljivo izdanje Durieuxove Noir serije sadrži 19 priča američkih spisateljskih zvijezda, poput Joyce Carol Oates, čiji roman Silovanje: ljubavna priča možemo čitati i na hrvatskom i Jonathana Safrana Foera, čiji su bestseleri Jako glasno i nevjerojatno blizu i Sve je rasvijetljeno također prevedeni na hrvatski. Autori iz ovog izdanja noira svi su redom prekaljeni romanopisci i dobitnici mnogih nagrada, između ostalih PEN Literary Award i The Great American Book Award. Među njima su i Dennis Lehane, poznat kao autor predložaka za filmove Mistična rijeka Clinta Eastwooda i Otok Shutter Martina Scorseseja te George Pelecanos, scenarist popularne serije Žica. Autori USA Noira pokazuju neprekidno da znaju napisati majstorsku priču. Stoga ako ste željni dobrih krimića, svakako pročitajte ovu knjigu.

 

Knjigu su s engleskoga preveli Sanja Vakula i Duško Čavić.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ministarstvo-kulture

Zimski Fantom slobode

Zimski Fantom slobode

Zima je ponekad depresivno doba — što zbog hladnoće koja šiba lica, što zbog bljuzgavice i otežanog prometa, što zbog magle u kojoj grad često izgleda kao prebivalište duhova. Međutim, ekipa koja stoji iza festivala 50 Poems for Snow misli drukčije, jer je upravo zimu odabrala kao ono pravo, istinsko doba poezije. Temat o tom mladom pjesničkom festivalu, koji je priredio Saša Šimpraga, jedan od njegovih osnivača, opisuje kako je taj non–profit i no–budget festival u tri godine privukao mnogo pozornosti, prije svega neobičnom koncepcijom održavanja na dan prvog snijega koji padne u gradu u kojem se festival održava. Manifestacija se već počela granati pa se od ove godine, osim u Zagrebu, poezija čita i u nekoliko gradova izvan Hrvatske. Temat donosi i pjesme dosadašnjih sudionika: Aide Bagić, Aleksandra Huta Kona, Magdalene Došen, Ivana Šamije i drugih.

Prije temata o festivalu pročitajte priče troje pripovjedača: Darka Šeparovića, dobitnika nagrade Na vrh jezika i autora sjajne zbirke poezije Autopilot, Jelene Zlatar, čija je četvrta knjiga upravo na pomolu i Luize Bouharaoue, heroine hrvatskog književnog aktivizma.

Darko Šeparović jedan je od pisaca koji jednako dobro barataju stihom i prozom. Osim što se dokazao zbirkom pjesama, pokazuje i izniman dar za pripovijedanje. U priči koju objavljujemo ovdje Šeparović naprosto osvaja odabirom pripovjedača i njegovim razmišljanjem.

U prozi Jelene Zlatar prisutna je jaka introspekcijska tendencija, preispitivanje vlastitih strahova i stavova, vraćanje u prošlost, u formativno razdoblje i na bolne točke koje su uvjetovale razvoj subjekta. Rezultat su analitički tekstovi koji poetički izlažu konstrukciju problema.

Luiza Bouharaoua časti nas dvjema pričama snažne atmosfere hrvatskog juga. Riječ je o tekstovima u kojima ljetna vrelina omamljuje tako da se osjećamo nazočni upravo tamo i tada, ali tekstovima koji osim atmosferičnosti i dojma zemljopisne autentičnosti posjeduju društveni angažman. Jedno bez drugog ovdje ne ide pa je jasno da Bouharaoua ne piše političke traktate ni prozne budnice, nego proživljenu književnost. Ljepota dobre angažirane književnosti leži u tome što se njena vrijednost ne iscrpljuje u angažmanu, a to je u Bouharaouinom slučaju svakako istina.

Odlomak iz romana u nastanku srpske pjesnikinje Ane Seferović, čija je stalna adresa London, nešto je drukčiji od uobičajene pripovjedne matrice. Seferović koketira i s lirskim i s epskim te i sa stihom i prozom. Otvoreni dokumenti jedno su od onih djela za koje ne nalazimo jasnu žanrovsku odrednicu pa ne možemo reći jesu li roman u stihu ili spjev. To djelo, koje naslovom aludira na Ecov teorijski manifest o nužnosti pluralizma tumačenja, Opera aperta, u naizglednoj konfuzije kreira višestruke interpretacijske mogućnosti. Ostaje nejasno i zapravo namjerno neodređeno izlaže li Seferović djelo u običnim proznim retcima, namjerno nedovršenim natuknicama, ili je pak riječ o stihu. Jer tumačenje djela ipak će se mijenjati ovisno o tom podatku. Naposljetku, u kojem to trenutku redak postaje stih?

Fantom nastavlja s postupkom očuđenja i to pomoću leksikona duše koji je osmislila profesorica teorijske i kliničke psihoanalize Željka Matijašević. Duhovit i britak, leksikon obuhvaća definicije nasumičnih pojmova iz svakodnevnog života koji se pretvaraju u polazišna mjesta definiranja osobnog svjetonazora. Matijašević niže visprene definicije koje uz sve hiperboliziranje, humor i figurativno izražavanje govore istinu. Premda je sasvim jasno da to nisu definicije kakve će se naći u regularnim enciklopedijama i leksikonima, jednako je tako jasno da bismo te pojmove mogli objasniti na upravo taj način na koji ih objašnjava Matijašević i ne bismo nimalo pogriješili. Autorica tako od jedne do druge leksikonske natuknice ocrtava jedan čvrst, human svjetonazor kojemu bi valjalo stremiti.

Putopis pripovjedača i svjetskog putnika Danijela Konjarika govori o njegovom iskustvu Gruzije koju je posjetio prošle godine. Konjarik živopisno govori o putovanju kroz nekoliko gruzijskih gradova i čitatelja omamljuje atmosferom, opisom tamošnje vrućine, kuhinje i ophođenja stanovnika, a poseban interes pokazuje za arhitekturu. Taj iscrpan pregled doživljaja obiluje zanimljivim zgodama u kojima je najzanimljivije i najdirljivije što putnik priznaje kako nesvjesno biva žrtvom orijentalizma i a priori ima očekivanja od zemlje u koju dolazi da bi potom osvijestio vlastiti etnocentrizam i sagledao drugu kulturu na drugi način.

Stanko Andrić pozabavio se dvama slučajevima napada na pisca Antu Tomića koji su privukli medijsku pozornost, ali baš i ne na prikladan način. Andrić daje dublji uvid u probleme obračunavanja sa svojim velikanima koje mrzimo ili volimo. Autor pokazuje kako su u Tomićevom slučaju u obračunu sudjelovali ne samo počinitelji konkretnih napada, nego i mediji koji su pridonijeli budalizaciji umjesto da su stvar stavili gdje pripada.

Kontejner donosi osvrt Branka Franceschija na keramičke tanjure izvedene prema skicama Ede Murtića nastalima između 1995. i 2000. godine. Budući da su se neki od tanjura počeli izvoditi tek nedavno, Franceschi ističe da su te skice još jedan oblik Murtićevog svestranog likovnog izričaja koji omogućuje da se on otkriva, istražuje i primjenjuje i nakon umjetnikove smrti.

 

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

U novom Fantomu slobode - nova proza, nova poezija, nova umjetnost - sve novo

U novom Fantomu slobode – nova proza, nova poezija, nova umjetnost – sve novo

Zna se kad je službeni početak godine u zapadnoj kulturi. Neki pak za početak smatraju buđenje prirode i prvi dan proljeća, poput starih Rimljana, a mnogi, istrenirani poslovnim ciklusom, osjećaju da je taj početak ustvari kad počne radna sezona, odnosno, jesen. Kako se god osjećali, kao na početku ili na zalasku godine, Fantom slobode nastavlja kao stvoren za svjež početak. Ponovno vam donosi izbor nove dobre proze, poezije, drame i eseja, a ovaj puta su u prvom planu četiri sasvim različita romana u nastajanju.
Uvodni blok sastoji se od ulomaka četiri romana, koji bi u cijelosti trebali biti objavljeni sljedeće godine, te jedne priče, također dijela veće cjeline u nastajanju. Prvi ulomak je iz romana Ksenije Kušec, koja je dosad objavila već niz uspješnih knjiga, što za odrasle, što za djecu. Kod kuće je najbolje njen je novi projekt u kojem duhovito pripovijeda o iskrivljenim odnosima i nakaradnim htijenjima stanovnika Sela koje se pak nalazi pokraj Mjesta u Hrvatskoj. Karikiranjem likova Kušec dinamično i s momentima odličnog humora prikazuje lijenost koja se neminovno lijepi za neke ljude kao što magnet privlači metale. Likovi manifestiraju lijenost svaki na svoj način, ali bez svijesti o tome da bi se trebali pokrenuti.
Slijedi visoko stilizirana, slojevita proza Zorana Roška Minus sapiens. Tekst otvara razna filozofska i ontološka pitanja, kojima, nađemo li odgovor, dodaje podpitanja. To su pitanja percepcije i njene vjerodostojnosti, pitanja autentičnosti sjećanja, pitanja metaforičke i doslovne smrti koje se u ovom tekstu ne mogu strogo odijeliti. U tom nadrealističkom pripovijedanju čitatelju nije sasvim jasno s kakvim pripovjedačem ima posla. Sve je zorno prikazano, a opet nejasno i tu se Roško pokazuje kao sjajan pisac jer podrobno i precizno opisuje stanja i mjesta nakon čega čitatelja opet ostavlja u nekoj vrsti limba jer ga nije obogatio nijednom relevantnom informacijom, nego samo produbio nesigurnost. Urednik i teoretičar Zoran Roško već se prvim romanom, Ljepota jede ljude, dokazao kao zahtjevan pripovjedač. Narativ Minus sapiensa namjerno je konzistentniji, međutim, površan čitatelj će se u njemu bez problema izgubiti.
Nakon uspjeha zbirke priča Nebo u kaljuži, Sven Popović se odlučio za dužu formu i otisnuo se u pisanje romana Uvjerljivo drugi, koji isprva djeluje kao bildungsroman: rodio se, odrastao, postao izgrađena osoba. Međutim, djetinjstvo i školovanje Eliakima ispričano je na brzinu, a dalje se njegovi doživljaji nižu fragmentarno, poput esejističkih misaonih uleta u svijest od kojih čitatelj slaže kaleidoskopski svijet. Popović u radnju ubacuje smiona zapažanja, radikalne i apsurdne izjave koje bi čitatelja mogle i zbuniti, ali i oduševiti. Upravo u toj smionosti leži ljepota teksta.
Andrija Škare napokon se bacio u redovito objavljivanje knjiga. Premda je neumorno pisao kolumne, scenarije i kritike, njegova jedina autorska knjiga sve dosad bila je S više mlijeka, molim. No Škare je prošle godine napokon prekinuo korizmu objavivši zbirku priča Život svijeta koji će doći, a uskoro će uslijediti i ukoričenje kolumni. Trenutačno Škare dotjeruje roman čija prva tri poglavlja možete pročitati u ovom broju Fantoma. Ono što odmah upada u oči pri čitanju jest lakoća kojom pripovjedač dočarava autentičnu zagrebačku atmosferu, a da pritom ne spominje nijedan toponim. Taj osjećaj pravog Zagreba ubrzo prepušta mjesto osjećaju za kavanu. Kavana je, dakle, ponovno mjesto Škarinih preokupacija, međutim, ona ovdje ipak funkcionira kao mjesto radnje, a predmet analize je čovjek koji slobodno vrijeme vječito provodi u njoj. Kafanski Geist lebdi usporedo s fabulom koja napreduje prema otkrivanju suštine kafanskog posjetitelja i poriva koji ga redovito smješta u jedno te isto okružje.
Posljednja u proznom bloku je priča mladog pisca Josipa Razuma koja izlaže utopijsku sliku budućeg svijeta. Razum se bavi na ingeniozan način jednim od ključnih pitanja čovječanstva: neizvjesnošću sudbine pojedinca. Gotovo svakog čovjeka zanima kako izbjeći životne pogreške, kako povući najbolje poteze. Neizvjesnost potiče strah, sigurnost potiče sreću. Razum naposljetku neizravno postavlja pitanje koliko je poželjna izvjesnost budućnosti. Ako nam je osigurana, je li riječ o utopiji ili ipak distopiji?
Prekaljeni bosanskohercegovački pjesnik Željko Grahovac koji za leđima ima golem književni angažman, što znanstveni, što uređivački, počastio nas je u ovom broju s osam novih pjesmama. Ponovno se tu suočavamo sa zahtjevnom, ponekad teško prohodnom poezijom koja traži poznavanje književne povijesti. Grahovac je majstor versifikacije, igra se dužinom redaka i brojem slogova u stihu te vizualnim izgledom pjesme. Pogotovo je uspjela igra postupkom aproprijacije tuđeg teksta koji pjesnik miješa s vlastitim pri čemu nastaje nova pjesma.
Likovna umjetnica i pjesnikinja Ana Radulović niže nadrealističke slike u jednom velikom projektu varijacija na temu. Tema je ni više ni manje nego sol, začin naš svagdašnji. Naizgled tako prozaičan i nezanimljiv, uistinu nešto bez čega ne možemo i što je dio svakodnevice. U tom nizanju jakih pjesničkih slika koje nisu ni dio realnog svijeta, a kamoli svakodnevice, ubačena je sol kao jedino uporište, sidro koje nas drži da potpuno ne izgubimo razum. Ciklus i završava ljubavnim retkom: »Volim te, soli«, gdje ta ljubav nije samo ljubav prema okusu, nego prema soli kao čvrstoj referentnoj točki.
Pjesme Marka Pisarevića djeluju kao duhovite anegdote iz života poznatih filozofa i mitoloških likova. Pisarević uzima motive iz grčke mitologije te smješta i razvija priču u stvarnosnim okolnostima pa da ona poprima istovremeno i trodimenzionalan i apsurdan oblik. Likovi postaju životniji, slojevitiji, ali ta očita nemogućnost događaja otvara vrata zabavnom apsurdu. Zamislite kako bi izgledao Ledin porođaj ili Perzejevo mahanje Meduzinom glavom. Pisarević također duhovito piše o filozofima te ih, prikazavši ih u običnom, svakodnevnom svjetlu, spušta na zemlju s njihova Olimpa. Je li Aristotel nosio gaće?
Mirela Brekalo kroz metafore starenja i fizičkog preobražaja progovara o društvenim barijerama i očekivanjima, o zadanom načinu ophođenja i izgledanja, o modusima pojavnosti koje nameće kultura te o kazni koja slijedi ako se ne vodimo prema zadanim smjernicama. To se najjasnije vidi u pjesmi »Odlučila sam gola« gdje, uzastopnim umetanjem pitanja o tome što će reći drugi, pjesnikinja prikazuje današnju kolektivnu neurozu prouzročenu vječitim (pr)osuđivanjem.
Poezija Marije Bralović lako se razumijeva, ali teško se čita, jer čitatelja podsjeća na njegove nedostatke. Angažirana protiv rata, protiv okretanja pogleda od siromaha, protiv nacionalizma i ksenofobije, a k tome i hrabra jer sve te optužbe za diskriminaciju baca i čitatelju u oči, ta jednostavna poezija ne nastoji biti ugodna niti kome podilaziti s pričama o nadi u bolji svijet. Bralović upozorava ljude da se probude iz snova u koje su ih uljuljkali masovni mediji i vladine propagande. U njenim ćete pjesmama naći potvrdu da razlika između mišljenja i djelovanja ipak postoji te da nije dovoljno iz kućne fotelje pred televizorom reći: »Ja ne mrzim«.
Prema običaju, iza poezije slijedi drama. Ovdje je posrijedi djelo uspješne mlade dramaturginje Nine Horvat koja za sobom ima već nekoliko postavljenih komada. Prema autoričinim riječima, Tri treća tromjesečja su građanska komedija. U njoj se primjećuje vješto miješanje komedije situacija, komedije zabuna i komedije karaktera. Ironija započinje već samim imenovanjem likova, nastavlja se ismijavanjem tipova ljudskog ponašanja, a sve u tragikomičnom raspetljavanju zavrzlame kojoj su razlog ljudske slabosti.
Esejistički dio broja ispisala je prevoditeljica Iva Gjurkin, spajajući u neobičan amalgam metafizički sadržaj i lirsku formu. Gjurkin razmišlja od čega se sastoji ljepota, koji je odnos između svijeta i njegovog stvoritelja, umjetničkog djela i umjetnika, te zapada u snatrenje o mjestu na kojem se dodiruju relativno i apsolut. Perfekcionist u izričaju, Gjurkin se ne predaje zanosu, nego se trudi da čitatelj shvati što želi reći. Izlaganje je ponekad i kirurški precizno pa uzmete li u obzir svaku sitnicu koja se odvija u danom trenutku, doživjet ćete simultanost raznoraznih života i kretanja koji se odvijaju odmah pokraj vas.
Fantom zaokružuje teorijski tekst kulturologinje Tee Tuđe, koja vrlo jasno, a koncizno objašnjava Barthesovo razlikovanje djela od teksta, razlikovanje između poststrukturalističkog i strukturalističkog poimanja teksta te između implicitnog strukturalističkog i implicitnog poststrukturalističkog čitatelja. Na to se nadovezuju druge razlike: ona između ispisljivih i čitljivih tekstova te Barthesovo objašnjenje zašto čitatelj duhovno više profitira čitajući ispisljive. Tuđa esej završava opisom derridijanskog poimanja pisanja i govora te načina na koji Barthes i Derrida teoriju pretvaraju u performativ samim njenim izricanjem.
Fantom zaokružuje stalna rubrika o vizualnoj umjetnosti, Kontejner. U ovom broju njen redoviti autor Branko Franceschi piše o multimedijalnom umjetniku Viktoru Popoviću čiji je rad specifičan prema tome što se u izradi svojih instalacija autor služi industrijskim materijalom i predmetima nađenim slučajno. Franceschi zaključuje da novi Popovićevi radovi možda kreiraju sasvim nov pravac djelovanja tog istaknutog umjetnika pa zasigurno vrijedi pročitati Franceschijev tekst te, štoviše, proučiti Popovićev opus.

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Naša ljetovanja

Naša ljetovanja

Knjiga Ljeto za tri godišnja doba prva je žurnalistička knjiga Željka Ivanjeka, poslije desetak drugačijih, među kojima je kritika posebno izdvojila i pohvalila Mali rječnik romantizma (2001), Staljingrad (2010) i Poluistine (2012; sabrane pripovijesti). Njen prvi oblik, i poticaj, bio je novinski feljton, koji je podigao nakladu jednom dnevniku za nekoliko tisuća primjeraka, pa je ovo sada prerađena, knjižna varijacija.
Spojem priče, odnosno anegdote, eseja i ljetopisa pisac stvara mješavinu namijenjenu zabavi i pouci. U kratkim poglavljima, kronološki je sabran pregled njegovih ljetovanja, od 1966 – 1996. No, knjiga je više od „lažirane“ autobiografije, od cjelovitosti života svedenog na ljetne mjesece, i na samo ljetovanje; ona teži osvijetliti makar neke „povijesne“ momente bivše Jugoslavije i prve godine Republike Hrvatske, i to pomoću autorskih tablica o zbivanjima u društveno–političkom i kulturnom životu, posebno zabavno–glaz-benom.
Ljetujući na Hvaru, u Fažani, u Mošćeničkoj Dragi, pa u ame-ričkoj Louisiani i francuskoj Provansi itd., Ivanjek piše o nama i vama, o domaćem i stranom, tražeći pouzdane definicije u vlastitom svijetu što se raspao s jednom zemljom i njenim društveno–političkim sustavom. Tko smo to mi, a tko oni? Ova kronika ljetovanja može se, jednako tako, čitati kao kronika „krivog“ odrastanja, odnosno opis jednog naraštaja koji je uživao sreću socijalizma i doživio njegov vrhunac u krvoproliću i ratu 90-ih. I to u takozvanim najboljim godinama. (Kao da je poistovjetio demokraciju s krvoprolićem, i obratno.)

Željko Ivanjek (1954) pojavio se u književnosti s pjesmama (časopis „Forum“, 1969), pa zatim s omladinskim romanom (U sjeni Južnog medvjeda, 1978). Sastavio je Antologiju američke kratke priče (1985), prevodio E. Panofskog s engleskog (Peto razdoblje, posebni broj časopisa „Quorum“, 1987), objavio usred rata knjižicu za djecu Knjiga pingvina (1992), pa potom knjige eseja (Pohvala zaboravu, 2006) i pjesama (Vunderkindova smrt, 2007). Dobio je nagradu Marin Držić — treću, za dramu Legenda o Josipi (2006). Niz godina radio kao TV-režiser i scenarist. Na stranicama Jutarnjeg lista, u kome je zaposlen, tiskao za protekla dva desetljeća nekoliko rasutih knjiga tekstova i intervjua.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Priče koje ne smijete propustiti

Priče koje ne smijete propustiti

Lapidarij uma je prva knjiga Dinka Nazora, maštovitog pisca, majstora stila i vrhunskog erudita. Trinaest priča vode njegove junake od Zagreba do Španjolske, od pučinskih otoka do Švicarske, od Pakla do Apokalipse, od uma do duše. Autorovoj imaginaciji kao da nema kraja: majmun koji piše, mrtvac koji telefonira, san koji hoda – sve su to dijelovi zapanjujuće Nazorove slagalice o povijesti i književnosti, o fizici i fiziologiji, o životu i smrti, o iznenađenjima i fatumu, o snovima, dugama, ljubavi, vjeri i varavim odrazima… jednom riječi, o tebi, čitatelju.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Knjiga o hrvatskom filmu

Knjiga o hrvatskom filmu

Kino Hrvatska Marijana Krivaka je knjiga filmskih kritika »hrvatskog filma«. Ali, opći ton tekstova odudara od klasične »filmske kritike«. Kroz diskurs o pojedinim filmovima razvija se i širi psiho-socijalni kontekst. Naime, tekstovi uvijek govore i »nešto više« negoli tek o filmu i kinu. Svojim postavom oni su »umješteni« u svojevrsni teorijski, pa i filozofski diskurs – upravo stoga što se filmska umjetnost nameće podatnom za takvu vrst pristupa.

Kako se razvijala hrvatska državotvornost razvijala se i hrvatska kinematografija. Nakon posrtanja u prvoj polovici 90-ih, HR-film polako se počeo ne samo kvantitativno već i kakvoćom uzdizati, da bi u posljednih nekoliko godina postao značajnim čimbenikom HR-kulture i umjetnosti a svojim je kvalitativnim dosezima – posebice u zadnjoj »petoljetki«! – nadmašio svoje rivale u regiji. Između ostalog u knjizu se govori kako se razvijala hrvatska državotvornost od 90-ih naovamo, na koji se način to može prepoznati u hrvatskim filmovima, te kako se u kinu i filmovima umjetnički ocrtava sadržaj svih najvažnijih zbivanja u »Lijepoj Našoj« od osamostaljenja do posljednjih nekoliko godina.

Tekstovi se, osim kratke uvertire koja govori o nekim boljim hrvatskim kino-ostvarenjima iz 90-ih, usredotočuju na HR-filmove od 2006. do danas i poredani su kronološkim slijedom. Tako se ponajbolje vidi evolucija i razvoj Kina Hrvatske u posljednjem razdoblju. Ali, drugi je razlog što se tako vidi i svojevrsna evolucija autorova stava o vrijednosti hrvatskog filma. Konačni zaključak je da se i osobni autorski diskurs poboljšavao s kvalitativnim usponom samozadanog temata!

Tekstovi počesto imaju namjerno provokativni ton. Razlog tomu je to što je autor želio pokrenuti polemiku o pojedinim ovdašnjim filmovima i navesti gledatelja na razmišljanje…. Razmišljanje o tomu koliko se hrvatska stvarnost prepoznaje u HR-filmu. I… može li se to?

 

 

Na omotu scena iz filma Dalibora Matanića: Kino Lika (Ivo Gregurević, Jasna Žalica i Petar Tudja)
Snimio: Zoran Mikinčić Budin

 

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture