Svoj Ukrajinski dnevnik Nenad Popović počinje pisati 6. travnja godine 2022, četrdeset drugoga dana od početka rata. S nekim iznimkama piše ga svakodnevno do 20. ožujka godine 2023. Uvodnim akcentom odmah će naznačiti široki horizont svoga pogleda, i taj se do kraja neće sužavati: »Sedamdeset i sedam godina nakon 1945. Rusija je započela generalni napad na Ukrajinu s ogromnom vojnom silom koja se prvi put kretala Europom od Drugog svjetskog rata a napredovala je prema glavom gradu susjedne zemlje Kijevu, iz tri pravca. Za kontinent Europu formati sukobljenih zemalja su najveći mogući.«

Popović na jednom mjestu veli da mu je pisanje Ukrajinskoga dnevnika »u doba fake newsa, alternativnih istina, ponovno upogonjenih mašinerija agit-propova od Donalda Trumpa do Kremlja« bilo nužno radi vlastite psihičke stabilnosti. Time naznačuje donji prag svoje motivacije, smještajući ga u privatnost. Vlastiti ga tekst pak obilato i višestruko »iznevjerava«, onako kako se to događa samo u dobroj književnosti. Taj tekst na uzoran način otkriva ključnu razliku između privatnoga i ličnoga, koja u žanru dnevničkoga pisanja presudno određuje njegovu relevantnost i vrsnoću. Ukrajinski dnevnik ne bježi od privatnosti, dapače, njome je ispunjen do sitnih detalja; uostalom, to je humus koji je osnova žanra. Ali mi ovdje privatnost ni u jednom času ne doživljujemo kao trivijalnost, jer je nadvladana snagom gombrovičevskoga ličnog: ono se, kao »ono što nije samo meni važno« (po maksimi Andréa Malrauxa), u Popovićevom dnevniku ponaša kao široko platno na kojemu se svjetskopovijesni trenutak jarko projicira u dramatičnim obrisima. Sve je to moguće zato što lična perspektiva, kojom je prožet i određen cijeli Ukrajinski dnevnik, ima visoku mjeru izvorne intelektualno-etičke uznemirenosti, a lični ton kojim je sve obojeno oživljuje tekst i isporučuje ga čitateljevim očima kao prvorazredan književnojezični dokument. (Ivan Lovrenović)

Ukrajinski dnevnik nagrađen je 2023. godine književnom nagradom Fantom slobode koju dodjeljuju književni, kulturni i politički portali Le Fantôme de la liberté (Pariz), Forum.tm (Zagreb), Radio Gornji grad (Zagreb), časopis Europski glasnik (Zagreb) kao i ukrajinski mjesečnik La Parole ukrainienne/ Укаїнське слово / Ukrajinsko slovo (Pariz), koji u Francuskoj izlazi od 1933. godine.

U biblioteci Ellipsis upravo je objavljena knjiga Snježane Ivčić: Oblikovanje politike rijetkih bolesti na europskoj i nacionalnoj razini

Problem rijetkih bolesti važan je javnozdravstveni problem, ne zbog broja osoba koje su s tim bolestima povezane nego zbog činjenice da postoje znatna ograničenja u izučavanju i oblikovanju intervencije prema pojedincima i skupinama suočenima s problemom rijetkih bolesti. To je vidljivo i u činjenici da na razini Europske unije postoji malen broj istraživanja politika rijetkih bolesti, a u recentnoj je hrvatskoj literaturi ta politika nedovoljno prepoznata. Stoga ova knjiga na nov i cjelovit način prikazuje funkcioniranje europske zdravstvene politike i njezino transferiranje na nacionalnu razinu. Njezin je prinos u osmišljenom i korištenom teorijskom modelu koji uključuje koncept europeizacije i teorije neofunkcionalizma, koji su se pokazali kompatibilnima te kao takvi primjerenima za prikaz funkcioniranja politika Europske unije na primjeru rijetkih bolesti. (Aleksandar Džakula)

Na razini Europske unije postoji mal broj istraživanja politika rijetkih bolesti. S obzirom na to da je o ovoj temi nedostatno pisano, a same su rijetke bolesti područje u razvoju, ova knjiga pridonosi boljemu razumijevanju funkcioniranja zdravstvene politike u Europskoj uniji na jednoj razini, dok na drugoj objašnjava kako jedna politika za posebnu skupinu oboljelih može biti prepoznata od nacionalnih vlada i javnosti. Autorica kombinira neofunkcionalistički pristup s konceptom europeizacije u analizi europske zdravstvene politike, što ovu knjigu čini prvom sveobuhvatnom primjenom toga teorijskog pristupa i primjene na studiji u Hrvatskoj koja se koristi instrumentarijem utjecaja donošenja odluka temeljem tvrdoga i mekoga europskog zakonodavstva na oblikovanje javnih politika u Hrvatskoj. Knjiga je vrijedan prinos u području zdravstvenih studija i studija političkih znanosti s fokusom na javne politike. (Dagmar Radin)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Upravo je objavljena likovna monografija Ivica Malčić autora Vanje Babića.

Monografija posvećena stvaralaštvu Ivice Malčića iz pera uglednog likovnog kritičara i kustosa Vanje Babića dolazi kao rezultat njegova višedesetljetna osobnog poznanstva i druženja s ovim samosvojnim i zanimljivim slikarom. Malčićev opus obuhvaća više tisuća slika te podjednak broj crteža i asemblaža, a sve njih karakterizira subjektivan pristup odnosno pogled na svakodnevnu stvarnost “iz prvoga lica jednine”. Babić u svome kronološkom pristupu Malćićevu radu u rasponu od početka posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća pa sve do dvadesetih godina ovoga stoljeća precizno detektira slikarevu osobnu simboliku, iz koje proizlazi prepoznatljiva poetika zasnovana na dnevničkim principima. Vješto kombinirajući ikonografski pristup slikama/crtežima s klasičnim formalno analitičkim postupcima, uz istodobno socio-psihološki uvjetovano pozicioniranje pojedinih etapa Malčićeva slikarstva u prostorno-vremenski kontekst zasnovan na osobnom poznanstvu te neposrednom uvidu u njegove životne nazore, Babiću uspijeva podastrijeti integralnu i zaokruženu interpretaciju opusa slikara za kojega nije pretjerano konstatirati kako predstavlja jedinstvenu pojavu unutar korpusa suvremenog hrvatskog slikarstva. (Božo Majstorović)

Vanja Babić donosi sustavan i jezgrovit pregled Malčićeva stvaralaštva od njegovih početaka pa sve do isteka 2023. i samostalne izložbe u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Kroz osam logično osmišljenih poglavlja čitatelju je posredstvom zanimljiva i pitko napisana teksta te kvalitetnih reprodukcija omogućeno sustavno upoznavanje sa slikarevom prepoznatljivom poetikom, ali također i psihološkim profilom ključnim za razumijevanje slikarskih odnosno izlagačkih principa što ih ta doista osebujna umjetnička osobnost kontinuirano, dosljedno, štoviše opsesivno, prakticira već više od tri desetljeća. Uvjerljivosti i autentičnosti Babićevih opservacija pritom svakako pridonosi i činjenica da ga s Malčićem povezuje generacijska bliskost te prijateljski odnos još od njihovih studentskih dana. (Paulina Jazvić)

U svojem tekstu Vanja Babić ne samo da pomno analizira odnosno interpretira genezu i zrelost Malčićeva slikarstva, već i logično detektira esencijalnu bit slikareva umjetničkog izričaja imuna na stilske pripadnosti, tumačeći ga kao autora osebujna i individualna likovnog pristupa koji se uspio oduprijeti svim uvriježenim konvencijama te tako dokazati kako su ispravni umjetnički postulati odnosno principi važniji od trendovskog pomodarstva i općeg mišljenja likovnog mainstreama. Stoga pozicionira Malčićev rad na razmeđu supkulture i svojevrsna aktivizma, ukazujući pritom da se Malčić spomenutom mainstreamu opire ikonografijom pop kulture. Uporišta za to nalazi u umjetnikovim duhovitim i ironičnim prizorima nerijetko popraćenim provokativnim natpisima ukomponiranim uz rub ili unutar slikarskog kadra. Također, nezaobilazan je i subjektivan pristup životu i radu Ivice Malčića, što se svakako ispoljava kao jedna od ključnih Babićevih intencija s obzirom da u svoj tekst unosi dodatnu autorsku osobnost, a samim time i potrebnu dinamiku. (Mladen Lučić)

Monografija je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

U biblioteci Ellipsis upravo je objavljena knjiga Gorana Gretića: U traganju za zaboravljenim bitkom

Martin Heidegger jedan je od najznačajnijih europskih filozofa dvadesetog stoljeća. Međutim, objavljivanjem Crnih bilježnica drastično se mijenja ocjena njegove filozofije, a posebno po pitanju utemeljenja njegova mišljenja u nacionalsocijalističkoj ideologiji. Autor pokazuje kako su Crne bilježnice Heideggerova filozofijska oporuka, te da se stajališta iznesena u njima trebaju tretirati kao integralni dio njegove filozofije. Heideggerovo Pismo o humanizmu, oko kojega je koncipirana ova knjiga i koje je do sada vrlo malo komentirano, neuspjeli je pokušaj uništenja klasičnog europskog humanizma i sa time povezanog neuspješnog nastojanja utemeljenja biti čovjeka prevladavanjem tradicije logosa zapada. Autor je Heideggerovu samovoljnu metaforičku terminologiju i njegov kriptičko–iracionalni način izražavanja nastojao prilagoditi, ali ne i pojednostaviti, opće razumljivoj filozofskoj terminologiji. (ZVONKO POSAVEC)

Autor uzima Heideggerovo Pismo o humanizmu kao paradigmu za kontekstualizaciju njegova mišljenja u duhovnoj situaciji vremena, a koja se posebno očituje u Crnim bilježnicama. U knjizi se pokazuje da se Heideggerovo mišljenje, određeno kao fundamentalna ontologija u djelu Bitak i vrijeme i okolni spisi, može okarakterizirati kao osebujni antihumanizam, dok se tzv. kasno Heideggerovo mišljenje, koje se određuje iz povijesnosti bitka, i koje uvodi u »drugi početak« zapadnjačkog mišljenja, predstavlja njegov navlastiti, duhovni nacionalsocijalizam. Pri tome se je Pismo o humanizmu dvojako neuspio pokušaj kritike i destrukcije klasičnog europskog humanizma. Njegova je kritika humanizma nedostatna, bez obzira ne sve povijesne neuspjehe njegova ozbiljenja, jer nije temeljeno pokazana i dokazana nerelevantnost načela klasičnog humanizma za poimanje biti i mjesta uloge čovjeka kao individuuma i bića zajednice. S druge su strane ostali neuvjerljivi i nedostatno obrazloženi njegovi »formalni ukazi« na neki autentični, ali još prikriveni, izvorni humanizam ranogrčkog mišljenja. (GORAN SUNAJKO)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Kako je prostor postao mjesto. Eseji iz devetnaestostoljetne australske književnosti Tihane Klepač oslanja se na uvide obrata ka prostoru te mogućnosti koje unutar znanosti o književnosti nude postulati humane geografije, a koji se odnose na interakciju i međusobnu povezanost ljudskoga i prostornoga. U mjeri u kojoj će ovo djelo biti zanimljivo anglističkoj publici ono će svakako privući pozornost i šireg čitateljstva, napose u smislu uspostave nacionalnog identiteta konceptualiziranog kroz dinamiku prostora. (LJUBICA MATEK)

Klepač naglašava činjenicu da je transformacija prostora u mjesto tekstualno uprizorena putem opisa osjećaja mjesta, putem imenovanja i putem izdvajanja šikare kao distinktivno australskog krajolika. U knjizi su opisane tekstualne strategije koje, opisujući način na koji se ljudi nose s prostorom, predstavljaju način na koji se kreira specifični identitet. Stoga će ova rasprava o doprinosu prostora u uspostavljanju nacionalnog identiteta te razotkrivanje tvorbenih procesa i ideologija koji se skrivaju iza tog procesa privući pozornost i onih koji se bave drugim domenama ljudske zbilje i kulture. (VANJA POLIĆ)

Tihana Klepač je izvanredna profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje devetnaestostoljetnu australsku književnost, irsku književnost i žensko pismo. Surađuje s časopisima Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, Umjetnost riječi, Književna smotra, Brno Studies in English, Central European Journal of Canadian Studies i Journal of the European Association for Studies of Australia kao pisac članaka i kritičkih komentara te kao recenzent. Autorica je knjige Dancing in Red Shoes: Barbara Baynton and the Australian Myth (FFPress 2020), niza znanstvenih radova i su-urednica dva zbornika (Irsko ogledalo za hrvatsku književnost, FFPRess 2007; English Studies from Archives to Prospects, Volume I – Literature and Cultural Studies, Cambridge Scholars Publishing 2016).

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Još je nekoliko dana ostalo do proljeća pa za ublažavanje učinka zimske depresije preporučujemo čitanje novog broja časopisa Fantom slobode koji započinjemo poetičnom, zamamnom prozom riječke autorice Tee Tulić. Ulomak iz romana u nastanku Gajardo pripovijeda žena čudnovate perspektive kojoj zacijelo ne možemo vjerovati, ali koja nas svejedno osebujnim glasom uvlači u svoj bajkoviti i nesigurni svijet.

Nastavljamo izuzetno duhovitom alegorijskom pričom pjesnikinje i pripovjedačice Mirjane Mrkele o upravitelju utvrde koji ne želi s drugima dijeliti plodove smokve koja raste u njegovoj blizini.

Bosanskohercegovačka teoretičarka i spisateljica Lamija Milišić napisala je dojmljivu priču o traumatičnoj mladosti mladića Jana, čiji je otac počinio samoubojstvo.

Vinkovački pjesnik Davor Ivankovac piše o otuđenju i rascijepljenom subjektu koji su rezultat suvremenog svijeta: stvari su se promijenile, ljubavi više nema, ostaju nam samo krhotine sebstva.

Karlovačka pjesnikinja Marija Skočibušić u pjesmama objavljenima u ovom broju demonstrira nemogućnost originalnosti, odnosno pisanja novog jer, kako nas je postmoderna teorija već poučila, svi tekstovi već su napisani, a autori a da i ne znaju variraju već napisano na tisuću i jedan način.

Mario Brkljačić, pjesnik i prozaist iz Zagreba, napisao je prema vlastitim riječima »slalom između poezije i proze«. Riječ je o ulomku iz nadolazeće knjige Fantom i Šanel.

Pjesnik i sveučilišni profesor Ivan Koprić u pjesničkom ciklusu »Pjevaj Evita« oživljava žarku atmosferu Južne Amerike.

Pišući o mačkama i lisicima, Mirta Maslać piše i o iskustvima queer populacije, o tranziciji, seksu i životu u heteronormativnom svijetu.

Meditativna poezija Renate Ivančan posvećena je promatranju i ostalim senzacijama. Nižući naizgled nepovezane vizualne motive, Ivančan gradi pjesmu kao verbalnu sliku.

Pripovjedačica i prevoditeljica Iva Gjurkin odlučila je prevesti na hrvatski klasik Djune Barnes Nightwood. U ovom broju donosimo ulomak iz romana i Ivin esej o tom jezično iznimno zahtjevnom djelu engleske moderne književnosti.

Riječka spisateljica Dunja Matić ovdje predstavlja dva eseja iz svoje nadolazeće knjige Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedima koja će izaći u nakladi Durieuxa.

U dijelu časopisa posvećenom književnoj kritici Franjo Nagulov piše o lirskom dnevniku hrvatskog pjesnika Petra Gudelja Gora oko dvora te o zbirci priča U čekaonicama srpske književnice Dragane V. Todoreskov. Jadranka Pinarić analizirala je knjigu Velibora Čilića Autoportreti s damama.

U rubrici Kontejner Branko Franceschi piše o izložbi djela Dušana Džamonje postavljenoj u Gradskoj galeriji Labin u kojoj se prikazuje umjetnikov iskorak od skulptura prema arhitekturi.

Fotografije za prilog Kontejner svojom nam je dobrotom ustupio Fedor Džamonja koji je, na žalost, preminuo na dan kada je ovaj broj Fantoma slobode trebao ići u tisak.
Autori u ovom broju:

Tea Tulić rođena je u Rijeci. Prozu objavljuje u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima. Godine 2011. osvojila je nagradu »Prozak« za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina, na temelju koje je objavila knjigu Kosa posvuda (2011.). Kosa posvuda objavljena je i u Srbiji, Italiji, Makedoniji i Velikoj Britaniji. Engleski prijevod našao se u polufinalu za nagrade European Bank for Reconstruction and Development Literature Prize i Warwick Prize for Woman in Translation 2018. godine. Tulić je članica žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit. U suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski Premijeri, objavila je spoken word album Albumče (2014.). Objavila je i knjigu poetske proze Maksimum jata (2017.) koja se našla u širem izboru za nagradu tportala za roman godine te kratki roman Strvinari starog svijeta (2023.)

Mirjana Mrkela rođena je 1955. Otkako je oslijepila, intenzivnije se bavi pisanjem (pjesme, priče, romani, drame) i do sada je objavila više od 10 knjiga. Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva za djecu i mlade te Udruge Zadarski pisci (ZaPis). »Na ovom planetu osim nas, Brambonjaca, žive još dva narodaje« njezina je priča iz buduće zbirke o grafitima.

Lamija Milišić (1995., Sarajevo), književna kritičarka i teoretičarka. Izvršna direktorica Međunarodnog festivala književnosti BOOKSTAN. NO EAST. NO WEST. i urednica u izdavačkoj kući Buybook u Sarajevu. Diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost, uz priznanja za najbolju studenticu Univerziteta u Sarajevu i »Zlatna značka« Univerziteta u Sarajevu. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije. Istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i videoigre. Od 2016. do 2020. godine je bila dopisnica časopisa za književnost i kulturu Život. Od 2020. do 2023. godine je bila generalna tajnica i koordinatorica projekata P. E. N. Centra Bosne i Hercegovine. Njene znanstvene radove, književnoteorijske eseje, književne i kazališne kritike objavili su časopisi Umjetnost riječi, Novi Izraz, Pozorište, Bona i časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli DHS — DRUŠTVENE I HUMANISTIČKE STUDIJE, te web–portali MESS, Oslobođenje, Radio Sarajevo, Strane, Dunjalučar, E–volucija itd.

Davor Ivankovac rođen je u Vinkovcima 1984. Piše poeziju, prozu, eseje. Objavio je dosad Rezanje magle (poezija, 2012.), Freud na Facebooku (poezija, 2013.), Doba bršljana (poezija, 2018.), Prikazati više (izabrane kritike i eseji, 2022.), Život treći (roman, 2022.), S dna Panonskog mora: priče kronike, reportaže (priče, 2023.)

Marija Skočibušić (2003., Karlovac) studentica je komparativne književnosti i švedskog jezika i kulture. Dobitnica je nagrade »Na vrh jezika« za rukopis »Kraćenje razlomaka«.

Mario Brkljačić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Prozu i poeziju objavljivao je dugi niz godina u Godinama novim, Libri Liberi, Quorumu, Republici, Trećem trgu, Vijencu i Zarezu. Pobijedio je na natječaju Studentskog centra za prvu knjigu 2003/2004. zbirkom pjesama Gledaj me u oči. Objavio je knjige Nikad nije plesao pogo (2004.), Muha u juhi (2005.), Ne mogu ga gledati takvog (2006.), Doručak za Bič (2019.) i Sam (2022.)

Ivan Koprić je sveučilišni profesor i dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je tri zbirke poezije (Hologrami nade, 2019., Intergalaktički peljar, 2021., Lekcije iz botanike, 2023.), a u objavi mu je i četvrta (Tata kupi mi jedan mali rat, 2024). Uz to, u pripremi je i zbirka Običan dan u purgatoriju. U suautorstvu je objavio knjigu Pjesništvo vrbovečkoga kraja: perlice u sivilu povijesti (2022.). Poetski ciklusi su mu objavljeni u časopisima Forum HAZU, Republika, Književna republika, Tema, Kolo, Vijenac, Mogućnosti i Riječi, kao i na specijaliziranim mrežnim portalima. Uredio je dvije zbirke pjesama Josipa Buturca (Slavujice, 2023., Karanfilke, 2024.). Također je u svojstvu autora, suautora, urednika i suurednika objavio više od 30 znanstveno–stručnih knjiga, udžbenika i monografija, a autor je ili suautor više stotina znanstvenih i stručnih radova, objavljenih u zemlji i inozemstvu, s tematikom iz područja javne uprava, javnog menadžmenta, lokalne i regionalne samouprave i demokracije, upravne teorije, javnih službi, upravnog prava, i dr.

Mirta Maslać rođena je u Zagrebu 1993. gdje je diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost. Fakultetsko obrazovanje razvilo je njen interes za pisanje i književnu teoriju, osobito za feminizam, queer teoriju, psihoanalizu i lijevu misao. Njeni se znanstveni radovi temelje na jezičnoj analizi: na portalu Stilistika.org 2018. objavila je članak o promjeni odnosa hrvatskih rječnika prema ideologemima od socijalizma do tranzicije, a njen je interdisciplinarni diplomski rad o govoru drag queens objavljen u časopisu Centra za ženske studije Treća (br. 22, 2020.). Njen je prvi roman Junak ili čudovište izašao 2018. Nakon toga prebacila se se na kraću formu te osvojila četvrto mjesto na natječaju za kratku priču Nastavi priču (2021.) te treće mjesto na natječaju Festivala europske kratke priče (2022.).

Renata Ivančan rođena je 1977. godine u Zagrebu, gdje je diplomirala upravno pravo na Pravnom fakultetu. Također završava glumački program studija Kubus u Zagrebu. Pjesnički izričaj ju je oduvijek privlačio, a pjesme su joj objavljene u časopisu «Poezija«. Od 2015. godine živi i radi u Dublinu.

Iva Gjurkin rođena je 1976. u Zagrebu, a živi u Samoboru. Diplomirala je indologiju i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se pisanjem na hrvatskom i engleskom jeziku te prevođenjem. Prvi roman, Līlā, objavila je 2019. u Durieuxu. Drugi, Pjesma o vjernosti, objavila je 2021., a treći, Svijet u zrnu pijeska, 2023. kod istog nakladnika. Autorske tekstove objavila je u časopisima Scopus i Književna smotra. S engleskog na hrvatski prevodila je članke i književne tekstove za časopis Libra Libera. Za Multimedijalni institut prevela je knjige Građanin između povijesti i književnosti Franca Morettija, Misli na izložbi Brune Latoura te Obrasci i interpretacija Franca Morettija i suradnika. Također je prevela dijelove zbirki pripovijedaka Istanbul Noir, Stockholm Noir i USA Noir za izdavačku kuću Durieux.

Dunja Matić (Split, 1988.) diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije, Filozofskog fakulteta u Rijeci na kojemu od 2015. radi kao vanjska suradnica, a od 2020. kao asistentica na kolegijima Metodologija istraživanja u kulturi, Uvod u kulturalne studije i Uvod u Sociologiju. Trenutno pohađa Interdisciplinarni doktorski program humanističkih i društvenih znanosti pri Fakultetu za društvene znanosti Sveučilišta u Ljubljani. Autorica je romana Troslojne posteljine (Studio TiM, 2017.), zbirke kratkih priča Sinestezije (Vertia, 2019.), te romana Mirovanje (VBZ, 2022.) za koji je 2023. dobila regionalnu nagradu Štefica Cvek. Od 2018. godine članica je neformalne književne skupine RiLit. Živi u Rijeci.

Franjo Nagulov rođen je u Vinkovcima 1983. godine gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju poslije čega je završio studij knjižničarstva te hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Do sada je objavio jedanaest zbirki poezije, dva romana i književnoznanstvenu studiju o pjesničkom opusu Branka Maleša. Objavljivao je u nizu relevantnih književnih časopisa te u emisijama »Šest minuta poezije u šest«, »Poezija naglas« te »Bibliovizor«. Zastupljen je u više antologija te panorama. Dobitnik je ukupno šest nagrada za književnost te književnu kritiku.

Jadranka Pintarić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka u kulturi na radiju i televiziji, pisala za novine i časopise. Uređivanjem knjiga kontinuirano se bavi od 1994. godine, prije za nekoliko nakladničkih kuća, a danas kao vanjska urednica. Potpisala je više od šesto izdanja, književnih, publicističkih, znanstvenih, umjetničkih. Od 2000. do 2008. bila je u statusu samostalne umjetnice u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika u kategoriji književnog kritičara. Priče i tekstove objavljivala je na 3. programu Hrvatskog radija, te u časopisima Europski glasnik, Forum i Riječi. Objavila je knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza pod naslovom Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu pripovijesti Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.).

Ovaj broj časopisa objavljen je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

Kako dabrovi grade branu je knjiga kratkih priča pjesnika i kratkopričaša Gorana Bogunovića, a govori o iščašenjima koja ljudi poduzimaju kako bi se uklopili u suvremeni život. Kroz začudnu tematiku ovih priča (o jezivim perfomansima ratnih kamiona Magirus Deutza iz Drugoga svjetskog rata na zagrebačkim ulicama, nadrealnom noćnom posjetu domu za starije i o ženi koja je hladnokrvno ustrijelila poslovnog anđela) autor se pita jesmo li uopće stvoreni tako da možemo shvatiti da smo dio problema ili nam to brane zakoni kvantne mehanike. Kako se pobuniti protiv fizikalnih zakona? Je li ta pobuna ono što nas razlikuje od životinja? I, naposljetku, možemo li živjeti kao što dabrovi grade branu?

Iz mraka se bježi ravno u kaktus, reći će lirska protagonistica nastupne pjesničke zbirke Mateje Tutiš. Poznajemo, ili slutimo, brojna značenja koja možemo upisati u mrak, no – kako je to biti unutar kaktusa? Baš tu, u tom tankom, a uglavnom bodljikavom međuprostoru završava iskustveni, a počinje poetski govor strukturno snažno izražene lirske protagonistice. Poezija je to koja se realizira kroz opreke, od razine motiva, prostora lirskog zbivanja ili sjećanja, pa do same forme, a da nam uglavnom nije i ne mora biti jasno što je bilo prije: motiv ili forma? Njihova međusobna uvjetovanost dovedena je do točke kada opreke: interijer – eksterijer, grad – selo, svjetlost – tama, prošlost – sadašnjost, pa i sama realizacija kroz stihove i prozu, postaju identitetsko tkivo lirske junakinje, te se prepuštamo njezinom pouzdanju u oko, u vid, u gledanje. U organske leće, ali i one koje pospješuju i olakšavaju gledanje (sunčane naočale, špijunka na vratima). Estetskom dojmu ne odmažu ni različite igre zrcaljenja (u izlogu, ogledalu, staklu veš-mašine, pegli, žlici itd.). Naprotiv, čini se da je lom svjetlosti temelj ove poezije, samo izvorište; bio to lom u oku, zrcalu ili optičkoj prizmi. Nakon loma nastaje slika. Lirska junakinja zna da prostor između istovremeno spaja i razdvaja (prozor, vrata, balkon), stoga su joj naslovi pjesama ponekad veznici, sugerirajući da su i tijela pjesama, tako imenovana, negdje između, da odvajaju i spajaju, komuniciraju i šifriraju, kako to poezija i radi.

Zbirka je strukturirana od dva, a možda i tri ciklusa, ali razdijeljena tek pjesnikinji dragim šavom, tankim rubom, preko kojeg prijeđemo okretanjem stranice i iz svijeta lirske pjesme i proznoga fragmenta uđemo ili izađemo u svijet prozne pjesme i lirskoga fragmenta, a da na to i jesmo i nismo spremni. Što je prošlost, što prezentu bliska sadašnjost? Što je veliko, a što malo? Što je izvana, a što iznutra? Dižemo roletnu, „šarafimo oči“, a „neboderi kao frižideri“, pjesme kao proza, fragmenti kao cjelina. Riječ je svakako o iskustvenoj poeziji koja uspješno izbjegava zamke danas popularnih stvarnosnih poetika i prečaca, društveno angažiranih parola i kvazidnevničkog zapisa, a njeguje refleksivnost kao rijetku i dragu biljku iz majčinog vrta. Refleksivnost i refleksiju. Uvjet je dakle svjetlost, ali i mrak, i svi ti predmeti i pojave, a tu su negdje i kaktusi i orke, na svoj način istinska čuda živoga svijeta, ali rijetki prolaznici i stanari suvremene hrvatske poezije.

Dječje tradicijske igre s pjevanjem prva su knjiga koja na nov način prezentira segment narodne baštine i razvija senzibilitet djece i zajednice u kojoj se ostvaruju. Radi se o djelu koje s aspekta glazbene narodne baštine ima kulturološko značenje i promovira zavičajnu i nacionalnu kulturu u prožimanju s drugim kulturama. Iz tog značenja proizlazi sociokulturološki aspekt odgoja djece i osvješćivanja potrebe za razumijevanjem vlastitog i drugih identiteta u multikulturalnoj zajednici društvu. (Renata Sam Palmić)

Knjiga Dječje tradicijske igre s pjevanjem prva je takva zbirka na području Hrvatske koja sadrži detaljna objašnjenja o porijeklu i izvođenju pjesme i igre. U njoj su predstavljene pjesme i igre svih etnografskih regija Hrvatske. Važnost glazbe u odgoju djece je neupitna i znanstveno dokazana, pa je ovo djelo prava glazbena riznica s obzirom na broj igara koje prikazuje. Osim što predstavlja polaznu bazu za daljnja muzikološka istraživanja, knjiga je važan segment u radu s djecom. Stoga će knjiga biti korisna ponajprije svima uključenima u odgoj i obrazovanje djece: odgajateljima, učiteljima, voditeljima dječjih folklornih skupina i roditeljima. (Marina Bazina)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Glasovi iz tame: Psihijatrijski diskurs u hrvatskom društvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Vinka Korotaja Drače u analizi obuhvaća razdoblje od 1879., kad je osnovana prva psihijatrijska institucija u hrvatskom dijelu Austro-Ugarske, do 1918., kad je završio Prvi svjetski rat. Teorijski i metodološki pristup knjige temelji se na konstruktivističkoj školi povijesti psihijatrije, koja smatra da je tadašnji medicinski pogled na um i duševno zdravlje bio obilježen povijesnim kontekstom, institucionalnim praksama psihijatrije i dominantnim emotivnim režimom društva. Psihijatrijski diskurs razvijao se u komunikaciji psihijatara i štićenika zavoda, te psihijatara i drugih institucija i pojedinaca: pravosudnih organa, organa lokalne administrativne vlasti, obitelji štićenika i drugih liječnika. Kao izvor za opis i analizu te mreže odnosa autoru su poslužili tadašnji psihijatrijski članci, knjige i povijesti bolesti štićenika sačuvane u arhivu Klinike za psihijatriju Vrapče. Na temelju njih Korotaj Drača je analizirao nastanak i razvoj hrvatske psihijatrije u kontekstu europskih intelektualnih kretanja druge polovice 19. stoljeća, naročito s obzirom na tadašnje prevladavajuće evolucionističke i somaticističke teorije te narative o degeneraciji i primitivizmu povezane sa znanstvenim rasizmom. Autor opisuje uvjete života štićenika i terapeutske metode primjenjivane u zavodu, a osobitu pažnju posvećuje mjestu roda, seksualnosti, straha i sukoba u psihijatrijskom diskursu. Pri analizi Korotaj Drača nastoji dati istaknuto mjesto upravo glasovima štićenika i štićenica, iako se onodobna psihijatrija prema njihovu govoru ponašala ambivalentno. S jedne strane, isti je bio pomno zapisivan, s druge strane kao „govor luđaka“ bio je delegitimiran, te su štićenici bili podvrgnuti epistemičkom nasilju.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske