U novom romanu Željka Ivanjeka Brk i Vrabac glavni junak, novinar dnevnika »Jutro«, Predrag Vrabac, dobija zadatak napisati knjigu o ostarjelom Titovom generalu, Ivanu Mirkoviću Brku, skojevcu i partizanu, šefu vojne tajne službe bivše države. Naizgled lak posao pretvara se u sukob generala i novinara, odnosno bivšeg i sadašnjeg svijeta. Njihovi se pogledi razilaze kod poznatih događaja – atentata na Kardelja, smjene Rankovića, Hrvatskog proljeća i drugih – kojima je general svjedočio, a novinar doživljava formativnim. Da bi se oteo Brkovom tumačenju prošlosti i povijesti, Predrag Vrabac se koristi knjigama i intervjuima drugih sudionika istih zbivanja, kao i izvješćima raznih komisija. Njihov dijalog i odnos stvara nov lik Josipa Broza Tita i sliku države nestale u krvi, ali i sliku Lijepe naše te njenog sadašnjeg medijskog cirkusa. Roman postavlja pitanje: jesu li različiti državno-politički sustavi rodili tipične vlastite predstavnike ili samo iznimke?

Fotografija na ovitku: Mio Vesović / MO: Josip Broz Tito, Zagreb 1976, Proglašenje Zagreba herojskim gradom (drugi put)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Poezija Petre Rosandić je živa. Ona pulsira i diše na vrućem suncu koje sama stvara. Njezin se slobodni stih raspliće u sjećanja i nostalgiju. Zbirka Pred lavu podijeljena je u pet ciklusa, od kojih je prvi, Svjetlo, poput uvod u svijet te knjige: pjesme »Proljeće«, »Zima«, »Jesen«,  i »Ljeto« zadaju koordinate njegova funkcioniranja. To je poezija snažnih slika i implicitnih poruka. Rosandić, autorica dviju zbirki pjesama, ovom se knjigom dokazuje kao iznimno zrela i ostvarena pjesnikinja. Kako kaže Robert Perišić, ona »nije pjesnikinja ponavljanja već napisanog, ni tehnički sljedbenik kakve utvrđene poetike, nego istraživač – koji pritom i nalazi svoj put do vrlo osobnog pjesničkog glasa. Taj glas pritom pamti i nasljeđuje pomake u pjesničkom jeziku…«

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Roman prevoditeljice i indologinje Ive Gjurkin Līlā priča je o odrastanju dvojice prijatelja, ali bildungsroman o samo jednom od njih. Gjurkin se vješto probija kroz njihovo djetinjstvo i mladost, dodirujući važne točke sazrijevanja, da bi progovorila o pronalaženju unutarnjeg mira i zadovoljstva samim sobom putem indijske filozofije o igri. Autoričino je pismo sigurno, kao da je napisala već stotinjak knjiga. Pripovijedanje je odmjereno i precizno, bez manjkova i viškova, uronjeno u društveni kontekst, a opet usredotočeno na bitno i pogođeno kod svake riječi. Autorica također ostvaruje besprijekornu cjelinu, a sve to prožimajući roman bogatom i dubokom indijskom filozofijom što odnos apsoluta i pojedinca, toliko važan za ovaj roman, približava i manje znatiželjnom čitatelju. Iako je riječ o prvijencu, Iva Gjurkin je napisala djelo zavidne kvalitete.

Predvečer su izašli na Dubravkin put, skrenuli sa staze da zapale još jedan džoint, pa se uspeli do Cmroka i sjeli na klupu obasjanu zalazećim suncem, čitavo se vrijeme smijući igrama riječi i besmislenim asocijacijama koje su im padale na pamet. Taj put, primijetio je Ivor u jednom trenutku, nije bilo težine; i krik i uzdah su izostali.
»Možda«, prizna on konačno.
»Možda što?«
»Možda je upotreba jezika u službi zabave bolji izbor od šture istine.« Okrenuo je pogled prema nebu, prema toploj, konačno toploj narančastoj. »I možda nemam pojma što je istina.«
Jasen se nasmiješi i objesi mu se o rame. »Budalo.«
I taj je zaključak zvučao toplo.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Premda podsjećaju na ekstravagantne priče kakve vole romanopisci, omotane velom tajni, pune tragičnih likova, sumnjivih tipova i fatalnih žena, svaka je od njih istinita. Bakunjinova veličina, Lenjinova sokratska strana, hajdučki život Pancha Ville, mračna strana Che Guevare neopterećena legendama, provokatorica Victoria Woodhull, nesretnica Eleanor Marx ili Tina Modotti, mondena umjetnica i zarobljenica svog roda u pretežno muškom svijetu… Putevi revolucije vode neobičnim stazama: preko mirnih švicarskih jezera, čudesnih otoka Mediterana, uzvisina Alžira, šik četvrti i slamova New Yorka, meksičkih pustinja. Čak i u ležernosti Havane, naši heroji stoljeća razotkrivaju nam se u vlastitoj krhkosti.

Istina je bila da je Bakunjina pomilovao saski kralj. Premješten u Prag Austrijancima, iznova osuđen na smrt i ponovno pomilovan, u lancima je izručen caru svih Rusa, dvostruko zakračunan u dvorcu u kojem je izgubio sve zube. Kako bi olakšao vlastiti križni put, Bakunjin se odlučio na osjetljivu vježbu licemjerne ispovijesti. Uz sugestiju grofa Orlova, žandarmerijskog pukovnika, caru Nikoli I. uputio je podužu molbu, potpuno tajnu, dugo vremena sačuvanu u neprobojnom sefu treće sekcije Carske kancelarije. Priča je započinjala na način tužnih pripovijetki: »Kako su me odvodili iz Austrije u Rusiju, razmišljajući o strogosti ruskih zakona…« Zatvorenik je nabrajao svoje grijehe, izostavljajući tek pokoji, te skromno završio potpisom: »Iskrena srca, pokajnički zločinac Mihail Bakunjin«. Njegova neprimjerena lektira, sumnjiva druženja i opake akcije nakupljale su se pod njegovim perom u zastrašujuće crnilo. Tajanstvena Europa urotnika iscrtavala se na svakoj stranici. »Opasan sam zločinac i ne zaslužujem oprost«, moleći zaključi Bakunjin. Što je o tolikim, tako spretno predočenim strahotama mogla pomisliti okrunjena glava? Na prvoj stranici vladareva primjerka nalazila se samo jedna bilješka: »Isplati se pročitati, jako je neobično i poučno.«

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

U knjizi Držićev Ja i Drugi Mia Đikić analizira povezanost grotesknosti s dvama odnosima: Ja – Drugi (etnički) i nazbilj – nahvao. Upravo propitivanje tih odnosa unosi u analizirana dramska djela groteskne elemente, motive, opise, likove i situacije: u prvom slučaju stvarajući smiješan učinak toga fenomena, a u drugom učinak jeze. Autorica pokazuje da je u prvom odnosu groteskno neraskidivo povezano s parodijskim, ironijskim i farsičnim, dok u drugom odnosu strašan učinak grotesknog vodi društvenoj satiri. Propitivanju odnosa Ja i etničkog Drugog, kao dominantne drugosti u Držićevu dramskom opusu, prethodi problematiziranje samog pojma identiteta, a time i odnosa teksta i konteksta, odnosno dramskih i izvandramskih identiteta te s njima povezanih mogućnosti odmaka od kolektivnih (stereotipnih) identiteta i izlaženja iz granica žanra – pastorala i komedija. Odnos Ja i Drugog autorica uspostavlja na temelju manjih ili većih razlika u nekoliko zadanih kriterija, iz čega proizlazi nekoliko stupnjeva bližih i daljih drugosti. Smiješan učinak grotesknog povezan je tako s etničkim humorom, koji postoji unutar određene zajednice odnosno konteksta. Kulturni stereotipi, koji su nužan preduvjet etničkog humora, uspostavljaju stereotipne razine životinjskog, ljudskog i božanskog u društvu, kao i odnose visokog i niskog.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Jedne novogodišnje noći netko je — pripovjedač ili sudbina — bacio svoju mrežu nad grad. Iznenadna smrt neznanca u kafiću, u novom romanu Amira Alagića, umnaža se u igri ogledala, u kojoj se otkriva da su naizgled slučajno okupljeni gosti povezani nevidljivim tunelima. I ako krenemo tim tunelima, nađemo se na riskantnom putovanju, u kojem se riskira sve da bi se dobilo malo ili ništa. Na kraju tunela možda i nema svjetla, dovoljno  je  da  svijetli  pripovijest  sama.

»Trenutak prije nego što se konobar okrenuo, Poldo je primijetio sliku na njegovoj majici. Bijeli crtež na crnoj podlozi prikazivao je razgranato stablo bez lišća, lijepo i staro, s čije se lijeve strane, na ljuljačci privezanoj za granu, njihala djevojčica, dok je zdesna visio obješen muškarac.
Uplašilo ga je to što je vidio. Skrenuo je pogled, no slika mu je i dalje treperila pred očima. Ustao je, kao da bi negdje krenuo, pa opet sjeo, načas zatvorio oči, ali to je samo pojačalo snagu viđenog, potom pogledao na sat, zlatan, star i besprijekorno točan, koji je potvrđivao da do susreta ima još mnogo vremena, vremena kojeg možda neće uspjeti progutati i dočekati jer ga nešto stišće i podbada pod tjemenom, kao da mu je jedna od onih svjetlosnih iskri ostala u glavi pa sad otuda bezuspješno pokušava uteći odbijajući se o lubanju poput kuglice u fliperu, znoj mu se slijeva niz kičmu, potkošulja je već natopljena, trnu mu jezik i usne, bride desni, samo što mu zubi ne poispadaju, tutnji mu u prsima i gotovo da se više i ne može sjetiti zbog koga je stigao na ovo mjesto, u kafić gdje se okuplja neki mlad, živ i veseo svijet, i u grad u kojem ga nije bilo gotovo pedeset godina. Kao da se negdje u sebi spotaknuo, poskliznuo se neki nevidljivi Poldo u Poldu, i sad pada u bezdan, a što dublje pada to mu biva hladnije.«

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

»Martin Pollack izvještava jasnim, mirnim, često lakonskim tonom — ali pritom ipak sve vrijeme priča jednu iritantno zanimljivu priču. Na dojmljivo ujednačen način on balansira između blizine i odmaka, između bolne potrage za ocem i samorazumljivog razgraničavanja.«
Ernst Lackner, Frankfurter Allgemeine Zeitung

»Čitatelj Pollackovu veličanstvenu knjigu ne može se čitati a da ne bude potreseni. Čitajući je postajemo svjedoci jedne tragedije razotkrivanja antičkih razmjera.«
Ulrich Weinzierl, Die Welt

»Tjeskobna knjiga, pametna i sjajna dokumentacija, a u isti mah i emotivna literatura. Sretan slučaj.«
Gabriele von Arnim, Tagesspiegel

Knjiga je objavljena uz potporu Austrijskog kulturnog foruma

Osim dobrodošlog zahlađenja, ovo doba godine donosi i pregršt novih tekstova u jesenskom izdanju Fantoma slobode. Među njima naći će se i poneko iznenađenje od kojih je najveće svakako nova pripovjedna proza Dalibora Šimprage, kojeg od nagrađene Anastasije nismo često viđali na papiru. Tri nove priče, koje je ovaj neobično darovit i promućuran pisac ustupio upravo Fantomu, prema autorovim su prethodnim književnim djelima onakve kakva je Anastasia bila prema Kavicama Andreja Puplina: blasfemično drukčije i jezikom i kompozicijom pa pretpostavljamo da ponovno slijedi čitateljska zgranutost, poput one koja je nastala po objavi Anastasije. Zajednička pak svima tim tekstovima minuciozna je dorađenost bez manjkova i viškova. U trima novelama Šimpraga secira jednu generaciju kroz profile troje ljudi, čineći to pritom sasvim nenametljivo pa se čitatelj koji put i zapita kamo ga autor navodi.
Drugo je iznenađenje lirska proza poznate književne kritičarke i urednice Jadranke Pintarić, koja se također pripovijedanjem nije dugo oglasila. Nakon kratkih proza Kamate na ljubavne uzdahe; Ogledi o tankoćutnosti iz 2008. ova urednica bezbroj tuđih knjiga nije objavila nijednu svoju pa se nadamo da ova maštovita i duhovita proza koju ćete ovdje čitati najavljuje skorašnje objavljivanje vlastite knjige.
Sam Fantom počinje rubrikom Portret umjetnika koji je za nas napravila naša niška suradnica, pjesnikinja i prozaistica Jadranka Milenković. Milenković je napravila intervju s Milanom Dobričićem, beogradskim autorom i jednim od osnivača udruženja Treći Trg, poznatom prema promociji mladih autora. Milenković je također napravila izbor iz Dobričićevih pjesama i proze. Beogradska dramatičarka i dramaturginja Sara Radojković napisala je poemu u dijaloškoj formi u kojoj se izmjenjuju glasovi Ibesnovih najpoznatijih junakinja – Nore i Hedde Gabler. S obzirom na to da je posrijedi dijalog u stihovima, zapravo je tekst teško žanrovski pozicionirati, na čemu možda i ne bismo trebali inzistirati jer višestruke mogućnosti katkada donose literarno uslojavanje, a ne izgubljenost unutar književnog polja. Kad smo kod drame, poznata bosanskohercegovačka spisateljica Lejla Kalamujić časti nas dramom »Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu« iz zbirke drama u nastajanju koja sljedeće godine izlazi u izdanju Durieuxa. Drama je potresna, kako to Lejlina djela znaju biti, no istovremeno je komična na perverzan, crnohumoran način.
Riječki pisac Igor Beleš, član književne grupe RiLit, počastio nas je ulomkom iz svog romana o odrastanju na otoku. Beleš je u izrazu jednostavan i duhovit kada piše o djetinjim zgodama, a težak i trpak kada govori o trenutačnom stanju na otoku. Mira Petrović u romanu Divljakuše, čija uvodna poglavlja možete pročitati u ovom broju, piše o mladiću koji ne zna što bi sa sobom u životu i pa zgubidaneći upoznaje dvije sasvim različite žene koje ga neobično privuku. Stil Mire Petrović je osebujan, pripovijedanje hitro i vrckavo, duhovito, bezobrazno i drsko. Riječ je o romanu koji vas odmah osvaja i tjera da čitate dalje. Teorijski blok počinjemo tekstom pjesnikinje i književne teoretičarke Marije Dejanović koja razrađuje religijsku motiviku u poeziji Dorte Jagić. Poslije nje slijedi tekst Katarine Krolo koja kroz psihoanalitičku vizuru Donalda Winnicotta piše o potencijalu igre za djevojačke studije. Učinak i oblike igru, koja je sastavni dio mladosti svakog pojedinca, Krolo analizira pomoću romana Sloboština Barbie i serije Broad City. U Kontejneru Krešimir Purgar prisjeća se odjeka izložbe koju je 2016. postavio u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a prema kojoj kritičari nisu bili blagonakloni zbog njezine same polazišne premise, a ne zbog izloženih radova.

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Na duhovit, lucidan, iskričav, britak i vokabularan, kroz koloplet jezičnih vratolomija Bešić u svojim kratkim prozama opisuje svakidašnje i nesvakidašnje humorne situacije i njihove likove do najsitnijih detalja u najboljoj klovićevskoj maniri. Često prisutan eros i tanatos, kao i brojne aluzije na najširi spektar bića, stvari i pojava na koje nailazi svjedoče o njegovim oštrim senzorima i intelektnom biću koje dubinski upija životna znanja u najširem smislu. Ironičan, gorko satiričan, crnohumoran, politički nekorektan, često vulgaran do granice dobrog ukusa, kao ljubitelj estetike ružnog Erim Eco Bešić literarni je pandan Matakovićevih Prot Pikčersa.

Knjiga je objavljena u suradnji s knjižarom Bookara iz Zagreba.

Zbirka priča pripovjedača Amira Alagića Linije koje ti nazivaš rijekama vraća u modu novelu, odnosno dugačku priču. U njoj, uz kratke priče, nalazimo više podugačkih u kojima ponovno svjedočimo Alagićevu nepatvorenom talentu koji se manifestira kroz autentične narative, snažne slike te smion i bogat figurativni izraz koji smo imali prilike osjetiti već u njegovim romanima Osvetinje i Stogodišnje djetinjstvo. Alagić je majstor naracije — ako se u pričama i ne događa ništa značajno, ipak ostajemo pod jakim dojmom stvarnosti koja je kod njega opipljiva, mirisna i vidljiva. Kada je pak riječ o velikim događajima, oni kroz Alagićev izvrstan smisao za vođenje i razradu priče postaju slojeviti, višeznačni i oplemenjeni simbolikom. U dvanaest pripovijedaka u kojima čitamo o različitim vremenima i podnebljima, o ludilu, vragu i kletvama, starosti i neproživljenoj mladosti, Amir Alagić ponovno dokazuje da je značajno ime naše pripovjedne kulture i da ga svakako valja čitati.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Pule.