Do sada je Željko Ivanjek objavio četiri knjige kratkih priča, i to: Epicikli u azilu (1988), Kraj povijesti (1989) i 350.332 udarca (2003), što ih je potom sabrao u Poluistinama (2012). Ova nova zbirka, Pongračevo, njemu je peta, a objavljuje ju niz godina poslije prethodne, kakogod se gledalo.
Da li se pisac u međuvremenu promijenio ili je ostao vjeran temama koje su kritičari opisivali fokusiranim na male, obične ljude i njihove probleme? I jedno i drugo: protagoniste je mijenjalo vrijeme, no uporno ih je slijedio ne tako davni rat. U središtu pripovijedanja ostali su Zagreb, odnosno Trešnjevka i njezin kvart Pongračevo sa svojim stanovnicima.
Sudbinu glavnih protagonista ovih kratkih priča Željka Ivanjeka određuje blizina velike tvornice (Končar), staračkog doma i Remize. Odrasli u sjeni prve televizije i domaćih junaka Mende i Slavice, u periferijskom kinu s Jamesom Bondom i westernom, likovi skoro svake Ivanjekove priče skrivaju poneku tajnu — djed skriva vanbračno dijete pred kćeri, starac dječačku ljubav pred prijateljicom, supruga dvostruki život pred mužem, dama koja, radeći sa strancima u velikoj socijalističkoj tvornici, taji svoj pravi posao pred prvim susjedima… Jedan pubertetlija otkriva očevu teku s nerazumljivim šlagerima. I strahove rata. Pjesnik koji je »nestao« u SAD–u, pojavljuje se poslije nekoliko desetljeća s knjigom na engleskom. U nekim pričama čitatelj će prepoznati aluzije na stvarne događaje — na višestruko ubojstvo ili na izbor Bond–djevojke. Među likovima pojavljuje se, konačno, i književni kritičar Željko I., kojeg neposredno imenuje trgovac starim knjigama.
Iz priča je vidljiva autorova namjera proniknuti u cjelinu stvarnosti, sastavljenu od proživljenih i zamišljenih dijelova.
I na kraju, nije nevažno spomenuti da je najpoznatiji stanovnik Pongračeva bio pjesnik – Tin Ujević.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.
