U Hrvatskom društvu pisaca treći je put dodijeljena Nagrada Janko Polić Kamov. Stručni žiri u sastavu Jadranka Pintarić, Boris Postnikov i Nikola Petković, odlučio je da nagrada pripada Ivani Rogar za zbirku priču ‘Tumačenje snova’ (Durieux, 2016).
Književna Nagrada Janko Polić Kamov dodjeljuje se za najbolje književno djelo tijekom godine napisano na hrvatskom jeziku, bez obzira na književnu vrstu.
Ocjenjivački sud, u kojem su bili Nikola Petković, Jadranka Pintarić i Boris Postnikov, u finale natjecanja je izabrao roman Zorana Ferića ‘Na osami blizu mora’, zbirku pjesama Drage Glamuzine ‘Everest’, Zbirku priča Ivane Rogar ‘Tumačenje snova’, roman Olje Savičević Ivančević ‘Pjevač u noći’ te roman Slobodana Šnajdera ‘Doba mjedi’.
Obrazloženje za pobjednicu Nagrade Kamov 2016.
Čak i pasioniranim čitateljima rijetko u ruke dođe knjiga pri čitanju koje, kada stignu do kraja, pomisle: uf, baš mi je žao, još bih. I nije pritom riječ o pomodnim napeticama, romansama, fantazijama i sličnim žanrovskim uradcima, nego o danas rijetkoj lijepoj književnosti. Onoj književnosti koja dopire do danas već zaboravljene “bačenosti čovjeka u svijet”, do smisla pojedinačne opstojnosti. Zapravo do onoga što je Walter Benjamin, bilo nam oprošteno prisvajanje teorijskih diskursa, nazvao aurom umjetničkog djela – jer kad nema te aure, nema ni supstancije umjetnosti, jer kad nestane razlika između visoke i popularne kulture, odnosno kad nestane metafizička razina umjetničkog djela, kako je davno rekao Rimbaud dobivamo samo krhotine, namjesto cjeline i smisla, a one itekako mogu produžiti ionako predugu sezonu u paklu.
I još je jedna Benjaminova misao važna da bismo obrazložili svoju odluku: “Na križnom putu melankoličara alegorije su postaje.”
Knjiga za koju smo se odlučili, čini se da je “ispala” baš iz te misli, samo što je u ovom slučaju melankoličar svoje mjesto ustupio melankoličarki! Pa ponovimo: svaki je tekst postaja na križnom putu neke melankoličarke, nekih melankoličarki… jer riječ je o ženama i riječ je o zbirci priča Ivane Rogar Tumačenje snova.
Neupućen netko može pomisliti da je autorica pretenciozno preuzela povijesno kultni naslov, ali nije! Krajnje odgovorno, kompetentno i suptilno pokazala nam je osjećaj duboke podvojenosti između onog prošloga i onoga nadolazećega. Sedam pripovijesti o ženama “nadahnute su slikom koja prethodi mišljenju”. Pozivaju se na najprisnije u nama, suočavaju se s neosjetljivošću za vlastite praznine, s priznanjem da je to što duboko ćutimo možda posve nevrijedno. Toliko smo obzirni prema sebi da nismo u stanju spoznati svoje zablude, zastranjenja pa čak ni samomržnju.
Priče Ivane Rogar povezane su dojmljivim lajtmotivom desni koje krvare – a, upisano je u kod postmoderne, ma što mi danas o njoj mislili, krvarenje iz desni simptom je nedostatka radosti pri donošenju odluka. Afirmacija za to je: vjerujem da uvijek činim dobre izbore u životu, smirena sam. Ali, čekajte, tko to za sebe zaista može reći?
Proza Ivane Rogar suptilna je i neobično sugestivna u isti mah. Slijedeći vijugave putanje životnih sudbina ženskih glavnih likova, autorica konstruira svoj književni svijet kao raspršeni puzzle ženskoga/ljudskog iskustva postsocijalistički rasturenog pauperiziranog života za kojega su nas gospodari naših života uvjerili da je srednjeklasni. Povezane dojmljivim lajtmotivom krvarećih desni, njezine priče transformiraju naizgled dobro poznate emocionalne krize i psihičke probleme – poput straha od otkaza, anksioznosti ili poremećaja prehrane – u motive šireg, potmulijeg beznađa. Složena interakcija privatnog iskustva i intimne sfere s političkim, ekonomskim i društvenim kontekstom među akutnim je, neuralgičnim točkama koje pokušava opipati najnovija domaća prozna produkcija. S Ivanom Rogar dobili smo autorski glas koji nas tim prostorom uvjerljivo vodi.