Nakon francuskog Fantoma slobode od tisuću stranica, koji je predstavio velik broj suvremenih hrvatskih pisaca francuskom čitateljstvu, vraćamo se suvremenicima na hrvatskom, srpskom, bosanskom i crnogorskom jeziku. Počinjemo s najpoznatijim koprivničkim piscem, Markom Gregurom, koji je nedavno objavio roman na podravskom kajkavskom Kak je zgorel presvetli Trombetassicz. Roman žanje pohvalu za pohvalom pa je i to jedan od razloga da vas potaknemo na čitanje njegove priče »Tata« o odnosu oca i sina koji se opisuje kroz dugačak period u kojem se njihovi životi vremenski preklapaju.
Sarajevska spisateljica Lejla Kalamujić, dobitnica prošlogodišnje nagrade »Edo Budiša« za zbirku Zovite me Esteban u ovoj priči, »Mozart protiv Mozarta«, piše o prekarnom radu na kojem se, u ime kulture, izrabljuju radničke mase. Diskurs Lejle Kalamujić naoko je hladan, odmjeren i suzdržan, ali u njemu leži sloj ironije čime pričapostaje glasna i politički snažna.
Putopisac i romanopisac Danijel Konjarik počastio nas je dvjema prilično različitim, ali intrigantnim pričama. Posebno je zanimljiva druga, duhovita i satirična »Gost« u kojoj autor kroz fantastiku govori o obračunu jednog ustaše i komunista.
Srpski pisac i vizualni umjetnik Žarko Aleksić, čiju smo spot-specific poeziju objavili u jednom od prethodnih brojeva Fantoma slobode, sad je prisutan s polu-harmsovskim, suludim, urnebesnim i oštroumnim anegdotama. Aleksić, naoko, izmiče smisao ispod teksta da bi se čitatelj okliznuo na apsurdu i upao u poantu.
Mladen Blažević niže putopisne anegdote u kojima efektno zalazi u karikaturu.
Nakon proze slijedi temat Snježane Beronje o erasure poeziji. Uz uvod o erasureu Beronja niže nekoliko radova iz , možemo vidjeti nekoliko radova iz navedenog žanra.
Beogradski pjesnik Danilo Lučić nudi izraz bogat metaforikom dok piše o prirodi ljubavi kao nečemu što se povinuje zakonima fizike, teoretizira o seksualnosti i ironizira birokraciju. Pritom njegova je poezija lišena jednoznačnosti, štoviše, kao da proizvodi suvišak značenja koji ne možemo odjednom primiti – jouissance teksta.
Monika Herceg, ovogodišnja dobitnica Gorana za mlade pjesnike očarava magičnom okrutnošću i suočava nas s našim, vlastitim sramom kojem pokušavamo pobjeći te nas ponekad, poput srednjovjekovnog motiva plesa smrti, podsjeća da ne budemo tašti jer svi smo samo prolaznici.
Pjesnik koji je u stanju oponašati sve pjesnike, Sven Adam Ewin je standardno ludički raspoložen. Dobacuje, prebacuje, izbacuje štoseve, ali ne podbacuje. Igra se metrom, rimom, slogom, metaforom i sinegdohom, ulazi u pravilo pa ga razbija, naizgled vrlo unutar granica, a zapravo neukrotiv, divlji i razbacan.
Bosanskohercegovački pjesnik i književni aktivist Mirko Božić kombinira gorku i slatku ironiju u prikazivanju doma, običaja, ljubavi, a u sjećanju ostaje njegova kovanica ljudovišta za ljude koji su prestali biti ljudima.
Poezija splitske pjesnikinje Petre Rosandić odvažna je i hrabra, ide naprijed, kao avangarda. Njezin izričaj je upečatljiv i neumoljiv, katkad i okrutan. Bilo da se poigrava etimologijom »strasti« ili u stihove ubacuje skatološke elemente, njene se pjesme ne zaboravljaju.
Crnogorski pjesnik Srđan Sekulić sjajnim refleksivnim pjesmama govori o stihotvorstvu. Ti se zavodljivi metamomenti miješaju s raznim drugim refleksijama, ali ostaju dominantni.
Kontejner ovog broja govori o izložbama fotografija Feđe Klarića, bivšeg fotoreportera Slobodne Dalmacije, posvećenih Splitu.