Možda se zbog političkih previranja u državi čini da je i kultura u krizi, da se sve nalazi u limbu i čeka razrješenje ili da su ljudi postali malodušni i posvećuju se više svojim »pravim« poslovima koji donose novac, nego umjetnosti (jer, poznato je, svaki umjetnik je umjetnik samo iz hobija). No, nasreću, ipak je to samo dojam jer, barem na književnom polju, umjetnost buja kao i prije. Da tomu nije tako, ovaj broj Fantoma slobode ne bi mogao objaviti ulomke iz triju romana u nastajanju afirmiranih pisaca mlađe generacije i osam pripovijedaka različitog duha, tematike i stila.
Još jedna od dobrih vijesti jest da u ovom broju možete čitati nove pjesme Stanka Andrića (ne bismo htjeli umanjivati vrijednost Andrićeva znanstvenog rada jer Potonuli svijet i Zavičajna čitanka neke su od najzanimljivijih studija o Slavoniji objavljenih u ovom mileniju), ali nakon što čovjek pročita Enciklopediju ništavila pa Simurg, stvar jednostavno izmakne kontroli i on kompulzivno želi još. I tako vlastita predodžba o tome što bi autor trebao pisati nadvlada zdrav razum.
Prvi u nizu odličnih prozaista u ovom broju je Vjekoslav Bošković koji će, premda izuzetno nadaren, najvjerojatnije ostati poznat prema kontroverznoj zbirci priča Truliks. Ta je zbirka istovremeno bila histerično duhovita i uvredljiva, bizarna, apsurdna, satirična i jednostavno nemoguća, kao da su vam u restoranu poslužili jako začinjeno meso neke nepoznate divlje životinje koju su kuhari otkrili iza frižidera u kuhinji. Bolju preporuku za čitanje Boškovićevih priča i ulomak iz neobjavljenog romana ne možete dobiti.
Teoretičarka umjetnosti Neva Lukić iznenađuje distopijskom slikom budućnosti koja je komična koliko i tragična. Kako je poznato, distopijski svijet se temelji na radikaliziranim svojstvima nekog sadašnjeg društva, a Lukić je pronašla bizaran element današnjih pravila ponašanja koji odlično izvrće satiri.
Novi roman Kristiana Novaka, koji nas je zadužio sjajnom Črnom mati zemlom, ponovno govori o Međimurju u kojem je opet prisutna doza mističnosti. Premda u odlomku koji ovdje možete pročitati nema ničeg nerealističnog — Novakov je svijet surov, ali sasvim stvaran — osjeća se neka zazornosti, nešto izuzetno neugodno što se ne može locirati, nego se samo naslućuje, a zacijelo će se otjeloviti u stranicama koje će uslijediti. Ugođaj je usporediv s malomišćanskom atmosferom Twin Peaksa. Naizgled je sve u redu, ali slutnja nečeg većeg potmulo vibrira. Novak se opet pokazuje kao majstor pripovijedanja jer kroz glas pripovjedačice nasumično dozira podatke umjesto da kronološki izlaže priču, ali sve se bez greške slaže u suvisao mozaik.
Esejistica, pjesnikinja i pripovjedačica iz Niša, Jadranka Milenković, donosi dvije duže pripovijetke koje, uz to što su zanimljive, imaju snažno razvijenu empatiju za likove. Posebno je dirljiva priča o opsesiji, odnosno o onome za što živimo i za što umiremo, koja je ovdje metaforički prikazana kroz plovidbu morem.
Poetska pripovjedna proza Ahmeda Ragimova naizgled je na granici nadrealističkog, međutim, ona oprimjeruje drukčiju kulturu s drugim jezikom te drugim načinom komuniciranja i poimanja svijeta koji je zapadnjačkom umu čudan i na prvu čak nerazumljiv. Pokušamo li iskočiti iz svoje kože, vidjet ćemo na primjeru tog fragmenta da naš osobni način komuniciranja jest samo jedan u nizu ovjerovljenih i naučenih. Tu je naznačena i otvorena mogućnost drugog svijeta ili istog svijeta poimanog na drugi način pa shvaćamo što podsjeća na Wittgensteinovu — granice mojeg jezika znače granice mojeg svijeta. Ova prekrasna poetična proza gradi svijet koji, za razliku od uobičajene spekulativne proze, izmišlja i nove međuodnose i vrijednosti.
Pripovijetka Denisa Vlašičeka, u kojoj autor primjenom tipografije opisuje odnose u obitelji, sjajan je način da upoznate tog novog pisca na sceni. Premda Vlašiček nije objavljivao dosad, »Što ostaje« je poput jamstva da nakon te priče slijede i druge, jednako maštovite, možda i složenije, ali beskrajno tople, nalik na uspomenu, suvenir s nekog davnog ljetovanja koji donosi samo lijepa sjećanja.
Korana Serdarević također nas časti ulomkom iz novog romana. On je stilski na tragu njezine zbirke Nema se što učiniti utoliko što junakinja naoko ne proživljava turbulencije, ne one vanjske, a radnju pokreće snažna unutarnja dinamika. Čini se iz uvodnih stranica da će se mnogo toga događati na unutarnjem planu, ako ne i na vanjskom, a ostaje nam vidjeti hoće li se likovi probuditi iz rezignacije u koju ih je autorica bila zakukuljila u zbirci.
Koliko god sebe smatrali velikima i značajnima, činjenica ostaje da nikog od nas za stotinu godina neće biti, vrijeme će nas pregaziti i doći će neki drugi ljudi koji će možda poput nas misliti da su vječni i da će ostaviti trag. Tim i takvim pitanjima bavi se Stanko Andrić u nizu metafizičkih pjesama nakon kojih se možemo zapitati: a što je to što je doista važno? Mari li Bog za nas, postoji li bit stvari i jesu li one same po sebi spoznatljive. Andrić pitanja zaogrće prizorima prirode, padanja snijega i trešnjina stabla u cvatu, ili prozaičnih svakodnevnih događaja. Autor dobro primjećuje da si baš u takvim jednostavnim situacijama često postavimo teška pitanja.
Ljubu Lozančić i Alena Brleka povezuje nagrada »Na vrh jezika« koju su osvojili za poeziju. Lozančić je počela pisati još prije desetak godina, kad je i dobila nagradu. Nakon dvije zbirke pjesama uslijedila je višegodišnja šutnja da bi se sad Lozančić vratila, ponovno intrigantna i sasvim u duhu vremena. Njezina poezija kroz elemente ponavljanja govori o današnjem dobu umjetne inteligencije kao izvoru beskonačnog udovoljavanja ljudskim prohtjevima koji se, pak, kloniraju jer mogu. Poezija Alena Brleka je na drugom tragu. Brlek je sklon izmišljanju vlastitih riječi, novih stanja i fenomena. On govori o nemogućim radnjama i zbivanjima, pri kojima sve naginje u plavo i upija se odsutnost čovjeka, a kojima se omogućuju ta nova ili već postojeća, ali neotkrivena, nasušno potrebna stanja, mjesta i razdoblja kao što su »sebje« i »dnevnost«. Neobičnom maštovitošću Brlek daje naslutiti da će napisati još mnogo ingenioznih tekstova.
Jedan od najkvalitetnijih regionalnih pjesnika, Petar Matović, u bloku nove poezije, ispisane nakon odličnih zbirki Koferi Džima Džarmuša i Odakle dolaze dabrovi (obje dostupne na platformi Scribd kao besplatna elektronička izdanja, ali u prodaji više ne) zalazi još više u sferu konkretnog koja mu nije bila strana ni u prvim zbirkama. Pogledate li bolje Matovićeve pjesme, vidjet ćete da su apstraktne imenice. Međutim, te imenice, kao u nekoj mallarmeovskoj maniri, poprimaju vlastita značenja, postaju zakučaste metafore i objektivni korelati za određene senzacije. Matović pronalazi sublimno u raznim situacijama i svaka je njegova riječ dobro promišljena te gotovo uvijek djeluje na nekoliko razina: sematičkoj, fonetskoj, asocijativnoj, katakad i sinestezijskoj.
Poezija komparatistice Marije Dejanović koncentrira se na privide; ona pjeva o prividnom ljetu, o odsanjanim stvarima ili, pak, u strukturi bezdanosti, o stvarima koje sanja san. Dejanović piše o prividu i na metarazini, predstavljajući nam malko iskrivljenu, iliti lažnu pjesničku formu. Dejanović otvoreno piše o predmetima koje namjerno čini lažnima, nepravilnima ili nestvarnima. Te pjesme, međutim, ne predstavljaju lažnu književnost jer ona, na svu sreću, ne posjeduje kategoriju istinitosti koliko god je iskrivljavali.
Čitajući Luciju Butković, postaje nam jasno što se misli onim da književnost ne oponaša stvarni svijet, nego gradi moguće svjetove. Svjetovi Butkovićinih poluproznih, polustihovanih pjesama nalikuju na verbalizirane Escherove grafike u kojima se čudnovati doživljaji vrte u krug. Kako se ta kružnica tvori, nije potpuno jasno osim da se spajanje misteriozno zbiva u zadnjem stihu. Preostaje samo tajnovitost iz koje progovara tekstualno nesvjesno: tu leži znanje do kojeg ne možemo doći.
Dnevnik koji je pjesnikinja Katja Grcić vodila tijekom boravka u Berlinu su nepovezani zapisi, pisani neredovite i bez želje za sustavnošću, a djeluju kao podsjetnici za kasniji život. Tu su nadrealistične, komične i sublimne situacije, opisane često natuknicama bez predikata. Sve je tu prožeto vrlo aktivnim upijanjem berlinske umjetničke scene; bilježe se dojmovi s koncerata i izložbi, a fragmenti se mozaično slažu u sliku slobodnog života bez okova stroge organizacije.
Kontejner je neizostavni dio Fantoma, i koliko god druge književne rubrike bile nestalne, na Kontejner možete računati. U ovom broju Branko Franceschi piše o Emiliji Duparovoj te njezinoj izložbi u Galeriji umjetnina. Izložba nazvana Petlja sastoji se od fotografija, zvučnih i tekstualnih instalacija te video radova. Kao pojam u medijskoj umjetnosti, petlja sugerira beskonačnost, odnosno beskonačno ponavljanje umjetničkog rada, a kako tu beskonačnost izvodi Duparova, pročitajte u prilogu ili, još bolje, posjetite izložbu.
O autorima u ovom broju:
Vjekoslav Bošković rođen je 1974. Piše prozu, satiru, scenarije. Tekstovi su mu objavljivani u Zarezu, na Knjigomatu i Arteistu, Fantomu slobode, tjednom magazinu Forum. Autor je humoristične serije Pakleni toranj. Godine 2007. objavljena mu je zbirka priča Truliks. Upravo je dovršio roman Ljubav ispod pojasa.
Neva Lukić rođena je u Zagrebu, 1982. Diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala teoriju moderne i suvremene umjetnosti na sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. Aktivna je kao kustosica, likovna kritičarka i književnica. Do sada je objavila knjigu kratkih priča Ljudi bez parka (2009.), zbirku poezije Haljina Obscura (2011.), za koju je nagrađena nagradom »Zdravko Pucak«, te zbirku poezije Sjene sjemenki (2015.). Članica je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) i studijske sekcije Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) te Hrvatskog društva pisaca (HDP).
Kristian Novak rođen je 1979. u Baden–Badenu. Diplomirao je kroatistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao s temom iz povijesne sociolingvistike. Od 2005. do 2012. predaje na istom fakultetu, a nakon toga na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Godine 2005. objavljuje roman Obješeni, a godine 2013. roman Črna mati zemla, koji je osvojio T–portalovu nagradu za roman godine i preveden je na slovenski i mađarski. Oženjen je i živi u Zagrebu.
Jadranka Milenković rođena je 1969. u Puli. Živi u Nišu gdje radi na Apelacionom sudu. Osnovala je i vodi Književni klub »Prejaka reč« koji okuplja mlade ljude zainteresirane za čitanje, pisanje, filozofiju i umjetnost. Piše kratke priče i eseje; objavljivala je u časopisima Gradina, Putevi, Bdenje, Koraci, Braničevo, Kvartal, u zbornicima i na portalima P.U.L.S.E i Art Anima. Završeni roman Heteros čeka na objavljivanje. Suradnica je Niškog kulturnog centra.
Ahmed Ragimov je nagrađivani ruski pjesnik azerbajdžansko–ruskog porijekla. S majkom i bakom živi u Moskvi gdje je rođen 1987. Dosad je objavio 13 knjiga pjesama, a tekst »Najnježniji i Najsnažniji« uzet je iz zbirke po imenu Grad — omeđeni beskraj objavljene 2008. u nakladi moskovskog AST–a, najveće izdavačke kuće u Rusiji. Njegovih knjiga prodalo se više od milijun primjeraka, a prevedene su na farsi, korejski i japanski.
Zvjezdana Stanimirović je komparatistica, prevoditeljica i majka dvoje djece. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Karlovcu.
Denis Vlašiček rođen je 1993. godine u Bjelovaru. Studira psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. »Što ostaje« je njegova prva objavljena priča.
Korana Serdarević rođena je u Zadru 1982. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Od 2013. zaposlena je kao gimnazijska profesorica. Te je godine osvojila dvije prve nagrade za kratke priče (nagradu »Ranko Marinković« za priču »Kravosas« i nagradu »Zlatko Tomičić« za priču »Ptice«). Radove je objavljivala u raznim regionalnim časopisima i na portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Godine 2015. u izdanju Frakture objavljena joj je zbirka priča Nema se što učiniti.
Stanko Andrić rođen je u Strizivojni 1967. Diplomirao je francuski i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao srednjovjekovne studije u Budimpešti. Autor je romana Simurg, knjige eseja Enciklopedija ništavila te historiografskih djela Povijest Slavonije u sedam požara, Čudesa Svetog Ivana Kapistrana i Vinkovci u srednjem vijeku. Jedan je od utemeljitelja Podružnice za povijest Slavonije, Baranje i Srijema Hrvatskog instituta za povijest.
Ljuba Lozančić rođena je 1984. Objavila je dvije zbirke poezije: A što je s ljudima (2005.) i Slavlje na pučini (2007.). Potonja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika 2006. godine. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, na portalu Knjigomat i drugdje.
Petar Matović rođen je 1978. Završio je studij srpske književnosti u Beogradu. Piše poeziju i eseje. Radi kao profesor književnosti u Požegi. Objavljuje u periodici: Polja, Letopis Matice srpske, Koraci, Beogradski književni časopis, Sarajevske sveske, Quorum, Zarez, Književni magazin; Fragile, Portret, Rita Baum, Wyspa (Poljska), I. D. I. O. T. (Slovenija), The Café Review (SAD). Bio je član redakcije časopisa Međaj i urednik Svetskog dana poezije. Poezijom je zastupljen u više antologija, pjesme su mu prevedene na poljski, katalonski, njemački, francuski, engleski, švedski, rumunjski, mađarski, slovenski, portugalski i španjolski. Objavio je tri knjige poezije: Kamerni komadi (1997.), Koferi Džima Džarmuša (2009.), Odakle dolaze dabrovi (2013.).
Alen Brlek rođen je 1988. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Puli i Rovinju. Pobjednik je natječaja Na vrh jezika za 2013. godinu za zbirku poezije Metakmorfoze, objavljenu u nakladi Algoritma. Objavljivan je u e–časopisu Književnost uživo, u Zarezu te na portalima Strane i Kritična masa.
Marija Dejanović rođena je 1992. godine. Prebiva u Sisku, živi u Zagrebu. Objavljivala je pjesme u časopisima (Zarez, Riječi, Split Mind, Afirmator) i zbornicima (Treći Gornjogradski književni festival i Mostovi svjetlosti). Za rukopis Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur) bila je pohvaljena na natječaju za nagradu »Goran« 2015. godine. Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Lucija Butković rođena je 1991. u Zagrebu gdje trenutačno studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Osvojila je prve nagrade za poeziju na vrgoračkom natječaju »Tin i ja« 2003., Kijevskim književnim susretima 2008. i na natječaju »Stjepan Džalto« 2011. U Zarezu je u sklopu natječaja »Prozak« objavila kratku priču. Odnedavno je uključena u rad portala Muf. Živi u Zagrebu.
Katja Grcić rođena je 1982. u Splitu, gdje i danas živi. Njemački i engleski jezik i književnost diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Stručno se usavršavala na Sveučilištu Karl–Franz u Grazu te Institutu za prevoditelje i tumače u Beču. Poeziju već niz godina objavljuje u časopisima (Quorum, Pobocza, Vijenac, Zarez, Mogućnosti, Tema, Riječ i dr.) i na radiju (HR3, Radio Split). Pojedine pjesme prevedene su joj na poljski, češki i slovenski jezik. Osim poezije, piše prozu, a bavi se i vizualnom umjetnošću. U travnju 2014. prvi put javno izlaže u okviru grupne izložbe NUS u Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu. U izdanju Meandra objavila je 2015. prvu zbirku pjesama pod nazivom Nosive konstrukcije.
Emilija Duparova (Split, 1967.) diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radi na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, u zvanju redovite profesorice. Uz slikarstvo, njena umjetnička praksa, uključuje multimedijalne projekte, ambijente, instalacije, fotografiju i video. Članica je likovnih udruženja Splita, Zagreba i Rijeke. Dosada je realizirala 45 samostalnih i sudjelovala na mnogobrojnim skupnim i žiriranim izložbama u zemlji i inozemstvu. Za svoj umjetnički rad i rad u struci dobitnica je značajnih međunarodnih i nacionalnih nagrada i priznanja.
Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.
