Krenite u jesen s novim brojem Fantoma slobode u kojem ćete naći velik blok domaće i regionalne poezije. Poetski blok započinjemo s Dejanom Aleksićem, autorom iz Kraljeva, dobitnikom više nagrada za liriku. Aleksić kritički nastupa prema odabiru manjeg, prema životu u »zoni komfora«, bilo da je riječ o apatridu koji je pristao na usamljenost, o pjesniku koji je nekoć pisao hrabro, a sad se više to ne usuđuje ili pak o autoru površnih tekstova koji može biti miran jer će za njihove pjesme uvijek biti publike.
Zagrebački pjesnik Karlo Nikolić mjastor je trenutka. Premda djeluje lirski nepretenciozno, Nikolićev subjekt od jednog će naoko nebitnog trenutka načiniti čitavu pjesmu koja koja će njegovu ulogu promatrača uzdignuti na novu razinu.
Odvažna i oštra poezija niške spisateljice Stane Dinić Skočajić posvećena je društvenom angažmanu te proziva groteskne pojave današnjice koje smo normalizirali. Dinić Skočajić piše o ljudima koji ne šute i što znači ne pristati na šutnju, o odnosu kapitala prema radniku i o statusu utvare koji ljudi dobivaju na društvenim mrežama nakon smrti.
Za poeziju Miroslava Kirina koju ovdje objavljujemo svojstven je vedar metajezički ludizam, poigravanje rimom, žanrovima te oslanjanje na jezičnu dvosmislenosti, čime autor ukazuje na artificijelnost poetskog tkiva.
Igor Vučak, sarajevski pripovjedač i pjesnik, poslao nam je poeziju elegijskog prizvuka koja izražava nostalgiju za nekim drugim vremenima i odnosima. Poezijom prevladavaju oniričke slike i mistična atmosfera koji navode na razmišljanja o onostranom i zagrobnom.
Predrag Vrabec, autor više zbirki proznih pjesama, u ovom broju počastio nas je nizom nazvanim »Strukture«. Njegove su pjesme sačinjene od kratkih, jezgrovitih rečenica koje se doimaju kao mikrokozmi sastavljeni od lirskih natuknica.
Vladimir Milojkovity, pjesnik iz Subotice koji živi u Londonu, piše osobit oblik poezije. Svaka je pjesma popraćena preciznim vremenskim odrednicama i mjestom nastanka, pa mu zbirke funkcioniraju kao poetski dnevnici koji bilježe trenutke nadahnuća.
Darovita splitska pjesnikinja Marija Butirić piše o požrtvovnosti majke i samoživosti oca, o strahu od samoće i o nepresušnoj ljudskoj sklonosti ogovaranju.
Novinska urednica i pripovjedačica Tanja Beljanski poslala nam je sugestivnu priču »Avgust«, nabijenu neizgovorenim mislima i emocijama. Tu su zatim dvije priče Kristine Gavran: jedna je satirična i duhovita, druga je ozbiljna, a u objema se ističe autoričin nesumnjiv talent za pripovijedanje.
Radiodrama Neve Lukić, More govori o usamljenosti osoba koje pate od Alzheimerove bolesti te o mučnoj situaciji koja nastaje kad komunikacija udari u zid.
Prema riječima pjesnikinje i kazališne redateljice Rajne Racz, poetsko kazalište je nedefiniran, pomalo gluh prostor koji se dohvaća iz različitih teorijskih smjerova. U eseju »Prema poetskom kazalištu« Racz uspostavlja relaciju između poezije i kazališta, koristeći se nizom negativnih kategorija njemačkog teoretičara Huga Friedricha vezanih uz principe moderne lirike.
U rubrici »Kritika & esej« Franjo Nagulov piše o romanu Javiera Maríasa Berta Isla, Ana Mušćet piše o romanu Viktora Radonjića Nađin karusel, a Jadranka Pintarić o romanu Joso Ognjena Rađena i Natalije Grgorinić.
Naposljetku, Branko Franceschi u rubrici »Kontejner« govori o izložbenom prostoru koji je umjetnica Dubravka Lošić uspostavila u bivšem pogonu tekstilne industrije Trikop u Blatu na Korčuli.
Autori u ovom broju:
Dejan Aleksić (Kraljevo, 1972.) pjesnik je, dramski pisac, romanopisac i stvaralac književnih djela za djecu. Diplomirao je na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavio je jedanaest pjesničkih zbirki, knjigu drama, jedan roman i preko dvadeset knjiga za djecu. Dobitnik je brojnih književnih nagrada za poeziju: »Vasko Popa«, »Meša Selimović«, Zmajeva nagrada Matice srpske, »Branko Miljković«, »Miroslav Antić«, Nagrada SANU iz Fonda »Branko Ćopić«, »Risto Ratković«, Prosvetina nagrada, Matićev šal, Brankova nagrada. Poezija mu je prevođena na desetak europskih jezika, a zasebne knjige pjesama objavljene su na španjolskom, poljskom, francuskom, slovenskom i makedonskom. Za roman Petlja dodijeljene su mu nagrade »Miloš Crnjanski« i »Vladan Desnica«. Za dramu Vina i pingvina 2010. godine dodijeljena mu je Pekićeva stipendija. Kao autor literature za djecu zastupljen je u čitankama i obaveznoj lektiri za osnovnu školu. Radi kao glavni i odgovorni urednik Izdavačke delatnosti »Povelja«, u Narodnoj biblioteci »Stefan Prvovenčani« u Kraljevu.
Karlo Nikolić rođen je 1975. u Zagrebu. Završio je srednju veterinarsku školu u Križevcima. Studirao je agronomiju i novinarstvo. Bio je frontmen šansonijerskog benda Skaramuži s kojim je 2005. objavio CD. Kao novinar surađivao je s dvotjednikom za kulturu Zarez, tjednikom Nacional, Trećim programom Hrvatskog radija i T–portalom. S engleskog je preveo knjige Genijalne misli Alberta Einsteina, Kako razgovarati sa psima Stanleya Corena te Doba podjela Tima Marshalla. Poeziju je dosad objavljivao u Vijencu i Fantomu slobode. Živi u Zagrebu i bavi se obukom pasa i edukacijom njihovih vlasnika/skrbnika.
Stana Dinić Skočajić rođena je u Strumici u Sjevernoj Makedoniji. U Beogradu je studirala Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu. Jedan je od pokretača časopisa za kritiku Niški analitičar. Kao umjetnički direktor Književne kolonije »Sićevo« uredila i vodila brojne okrugle stolove, tematske rasprave i uređivala program kolonije. Autor je održivog projekta Dani Stevana Sremca i pokretač Nagrade »Stevan Sremac«, koja se dodeljuje za najbolju knjigu priča ili roman. U časopisu Gradina uređivala prozu. U više navrata bila je članica žirija književnih nagrada »B. Miljković«, »Stevan Sremac« i »Ramonda Serbika«. Uređivala je Književni program u Niškom kulturnom centru. Za zbirku pjesama Teglice za Bubice osvojila je Nagradu »Milica Stojadinović Srpkinja«, a za rukopis priča I neka mi neko posle kaže Nagradu »Slaviša Nikolin Živković«. Prevođena je na engleski, ruski, španjolski, talijanski, poljski, bugarski i makedonski jezik. Članica je Društva književnika i književnih prevodilaca Niša, kao i Srpskog književnog društva. Živi u Nišu. Dosad je objavila zbirke priča Gladna tama (BIGZ, 1996.), Mrtvi smo ozbiljni (Narodna knjiga, 2001.) i Tu si, ptičice (Narodna knjiga, 2004.) te zbirke pjesama Ušivanje senke (Prosveta–Niš, 1996.), Mreža (Prosveta–Niš, 1998.), Noć u golom vrtu (Narodna knjiga, 2006.), Vlažni cvil (Narodna knjiga, 2008.), I povedi me tamo (Biblioteka »Stefan Prvovenčani« 2010.), Biće snega, (Zavod za kulturu Vojvodine, 2017.), Ako moram zdravo da se hranim (NKC, 2019.).
Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku. Osnovnu i srednju školu završio je u Petrinji, a studij engleskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, eseje i scenarije te prevodi s engleskog. Objavio je deset pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano (2012.), slikovnicu Zimska potraga (2015.) u koautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem i autofikcionalni roman Album (2001.), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini. Objavio i prijevode knjiga Paula Austera, Anne Carson i Wang Jiaxina. Član je programskog odbora Goranova proljeća. Živi u Zagrebu gdje radi kao srednjoškolski profesor.
Igor Vučak rođen je u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za historiju umjetnosti i Odsjeku za komparativnu književnost, baveći se istraživanjem francuske, engleske i američke književnosti kroz prizmu interdisciplinarne književne kritike i kulturoloških studija. Magistrirao je kulturološke studije i komparativnu književnost na sveučilištima Santiago de Compostela, St Andrews i Bergamo (Erasmus Mundus Joint Master Degree Crossways in Cultural Narratives). Kao povjesničar umjetnosti, komparatist, kustos i koautor publikacija radio je za Narodno pozorište Sarajevo, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Umjetničku galeriju BiH, Sarajevski ratni teatar kao i druge institucije kulture. Kritičke eseje, književnu i likovnu kritiku, novinske članke i komentare objavljuje u časopisima Život umjetnosti, Novi Izraz, i dnevnom listu Oslobođenje.
Predrag Vrabec rođen je u Čakovcu 1955. godine. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Hrvatskog društva pisaca i Društva književnika Vojvodine. Bavio se konceptualnom umjetnošću, verbo–vizualnom poezijom, gestualnom poezijom, foničnom poezijom, kazalištem i izvodio perfomanse. Objavljuje u raznim časopisima i na radiju. Zastupljen je u antologijama, panoramama i izborima poezije i proze. Objavio je zbirke Juriš lake konjice (Biblioteka Quorum, 1987.), Stabla visine (Celeber, 2009.), Ormarin (Stajergraf, 2010.), Voljeti (HDP Zagreb, 2013.) i Tijelo beskraja (Meandarmedia, 2019.)
Vladimir Milojkovity rođen je u Szabadki, u Jugosloaviji. Član engleskog PEN Centra. Piše na svim jugoslavenskim jezicima ovisno o osjećaju u trenutku. Član je jedine neformalne i posljednje signalističke grupe autora na prostoru bivše Jugoslavije. Sa signalistima je sudjelovao u izradi dve zbirke signalističke, DADA i vizualne poezije Magija signalisma / The Magic of Signalism (2016.) i Vizije signalizma / Visions of Signalism (2017.). Njegova audio–poezija uvrštena je u kompilaciju MATLIT (Materialidades da Literatura) iz 2018. u organizaciji portugalskog Coimbra Univerziteta. Njegov kratki audio–film »Verschwinden« napravljen u suradnji s Verene Dürr i Sofijom Živković bio je u finalu International Smarth Phone Festivala u Abuji (Nigerija) 2018.–2019. Njegova izložba vizualne poezije »signal–iza–C–i–JA« postavljena je u Novom Sadu 2019., Zagrebu 2020. i u Subotici 2021. Milojkovity je objavio tri zbirke poezije:Razgovor sa Hertom 2014. (nagrada »Prvenac« za najbolji rukopis mladog autora), Teško u glavi (Presing, 2020.), u kući od ljudske kože (Nagrada »Presing« za 2021. godinu za najbolji ukopis).
Marija Butirić rođena je 1986. u Splitu. Završila je MIOC i potom studij psihologije u Zagrebu. Poziv su joj glazba i pisanje, kako poezije, tako odnedavno i proze. Napisala je stotinu pjesama i više priča u stihu za djecu, svi strpljivo traže nakladnika. Poezija joj je objavljivana u bespućima interneta te u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Tanja Beljanski rođena je u Novom Sadu 1975. Živi u Gentu u Belgiji. Urednica je modnog časopisa L’Officiel Arabia i suradnica časopisa WatchTime Arabia. Pored srpskog jezika, govori engleski i nizozemski. Njene kratke priče objavljene su u književnim časopisima Dometi i Koraci, kao i na portalima Eckermann i XXZ magazin.
Kristina Gavran rođena je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča (True–Life Storytelling). Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj, te s Hrvatskim radijem. Drame za djecu Dječak koji je tražio zmaja, Koruptivitis u Mišogradu i Sonata za kantu za smeće nagrađene su nagradom Mali Marulić, a drama za odrasle Spremni dobila je nagradu Marin Držić i postavljena je u ZKM–u. Drama na engleskom Papar i med u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji. Objavila je zbirku kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (Disput, 2016.) za koju je dobila nagradu »Slavić« za najbolji prvijenac. Roman Gitara od palisandra (Disput, 2018.) osvojio je nagradu Mirko Kovač za najbolje djelo mladog autora. S kratkom pričom »Potpis« osvojila je prvu nagradu Večernjeg lista. Posljednji roman Između objavila je 2022.
Neva Lukić rođena je u Zagrebu, 1982. Diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala teoriju moderne i suvremene umjetnosti na sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. Aktivna je kao kustosica, likovna kritičarka i književnica. Do sada je objavila knjigu kratkih priča Ljudi bez parka (2009.), zbirku poezije Haljina Obscura (2011.), za koju je nagrađena Nagradom »Zdravko Pucak«, te zbirku poezije Sjene sjemenki (2015.). Članica je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) i studijske sekcije Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) te Hrvatskog društva pisaca (HDP).
Rajna Racz rođena je 1997. u Zagrebu. Diplomirala je Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Kazališnu i radijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bila je asistentica režije na brojnim predstavama, kao što su Eichmann u Jeruzalemu u režiji Jerneja Lorencija u Zagrebačkom kazalištu mladih (2019.) i Tko se boji Virginije Woolf? u režiji Lenke Udovički u produkciji Teatra Ulysses teatra (srpanj, 2019.). Godine 2018. režira performativnu izložbu u muzeju Mimara, Slavenska mitologija s kojom je sudjelovala i na Prague Quadrennial. U sklopu Akademije dramske umjetnosti režirala je predstavu Ona je samo došla telefonirati. Njena druga predstava Razmeđe podneva Paula Claudela izvedena je u lipnju 2019. godine u Teatru &td kao suradnja Akademije dramske umjetnosti i kazališta. Performerica je u performansu Time is out of joint — ispisivanje antifašističke poezije u režiji Olivera Frljića te u performansu Usmeni spomenik u režiji Anice Tomić i Queer udruge Domino (2019.).
Franjo Nagulov rođen je u Vinkovcima 1983. godine gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju poslije čega je završio studij knjižničarstva te hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Do sada je objavio jedanaest zbirki poezije, dva romana i književnoznanstvenu studiju o pjesničkom opusu Branka Maleša. Objavljivao je u nizu relevantnih književnih časopisa te u emisijama »Šest minuta poezije u šest«, »Poezija naglas« te »Bibliovizor«. Zastupljen je u više antologija te panorama. Dobitnik je ukupno šest nagrada za književnost te književnu kritiku.
Ana Mušćet (1981.) multimedijalna je umjetnica. Doktorandica na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju Likovnih umjetnosti u Zagrebu, magistra kiparstva s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Slavomira Drinkovića. Godine 2010. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pri Odsjeku za hrvatski jezik i književnost, uz ruski jezik i književnost. Za rad o Golom otoku, Na promjenu zraka, dodijeljen joj je Freedom Award na festivalu Passion for Freedom u Londonu 2015. Iste godine osvaja Posebno priznanje za ostvarenje od međunarodne važnosti, Dies Academicus. Godine 2016. na 25. slavonskom bijenalu osvaja Grand Prix za rad Zastave, a 2017. i Nagradu publike na istoj izložbi. Godine 2019. Zaklada Adris dodijelila joj je nagradu u kategoriji Stvaralaštvo. Godine 2023. za rad Horizont osvojila je Grand Prix na 57. zagrebačkom salonu. Radovi joj se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, Galeriji umjetnina u Splitu, a od 2020. u fundusu Galerije Antun Augustinčić. Živi i radi u Zagrebu. Umjetnička je suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj predaje izborni kolegij Narativ.
Jadranka Pintarić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka u kulturi na radiju i televiziji, pisala za novine i časopise. Uređivanjem knjiga kontinuirano se bavi od 1994. godine, prije za nekoliko nakladničkih kuća, a danas kao vanjska urednica. Potpisala je više od šesto izdanja, književnih, publicističkih, znanstvenih, umjetničkih. Od 2000. do 2008. bila je u statusu samostalne umjetnice u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika u kategoriji književnog kritičara. Priče i tekstove objavljivala je na 3. programu Hrvatskog radija, te u časopisima Europski glasnik, Forum i Riječi. Objavila je knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza pod naslovom Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu pripovijesti Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.).
Dubravka Lošić (Dubrovnik, 1964.), poznata je po umjetničkom radu koji u duhu njene generacije nadilazi formalna i izvedbena određenja njene inicijalne posvećenosti slikarstvu, razvojem štafelajne slike u prostor prema trodimenzionalnom objektu uz upotrebu netipičnih, često industrijskih materijala. Sadržaj njenog rada neizravno je vezan uz iskustva rodnog kraja, pejzaža, ljudi i recentne povijesti s refleksijama na sveobuhvatni utjecaj kulturološkog ozračja Mediterana. Realizira ga s naglašenim osjećajem za taktilne vrijednosti i simboličko značenje materijala u snažnim bojama koje nikad na prelaze prag prirodnog tonaliteta. Zbog navade prekrivanja, preslikavanja i gomilanja uzorka, opus Dubravke Lošić upućuje na jednostavnu istinu da je stvarnost daleko bogatija slojevima, detaljima i značenjem u odnosu na ono što naš pogled odmah susreće. Slikarstvo je diplomirala 1988. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ferdinanda Kulmera. Živi i radi u Dubrovniku i u Blatu na Korčuli.
Broj je uredila Ivana Rogar.
Ovaj broj časopisa objavljen je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba
