Glasovi iz tame: Psihijatrijski diskurs u hrvatskom društvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Vinka Korotaja Drače u analizi obuhvaća razdoblje od 1879., kad je osnovana prva psihijatrijska institucija u hrvatskom dijelu Austro-Ugarske, do 1918., kad je završio Prvi svjetski rat. Teorijski i metodološki pristup knjige temelji se na konstruktivističkoj školi povijesti psihijatrije, koja smatra da je tadašnji medicinski pogled na um i duševno zdravlje bio obilježen povijesnim kontekstom, institucionalnim praksama psihijatrije i dominantnim emotivnim režimom društva. Psihijatrijski diskurs razvijao se u komunikaciji psihijatara i štićenika zavoda, te psihijatara i drugih institucija i pojedinaca: pravosudnih organa, organa lokalne administrativne vlasti, obitelji štićenika i drugih liječnika. Kao izvor za opis i analizu te mreže odnosa autoru su poslužili tadašnji psihijatrijski članci, knjige i povijesti bolesti štićenika sačuvane u arhivu Klinike za psihijatriju Vrapče. Na temelju njih Korotaj Drača je analizirao nastanak i razvoj hrvatske psihijatrije u kontekstu europskih intelektualnih kretanja druge polovice 19. stoljeća, naročito s obzirom na tadašnje prevladavajuće evolucionističke i somaticističke teorije te narative o degeneraciji i primitivizmu povezane sa znanstvenim rasizmom. Autor opisuje uvjete života štićenika i terapeutske metode primjenjivane u zavodu, a osobitu pažnju posvećuje mjestu roda, seksualnosti, straha i sukoba u psihijatrijskom diskursu. Pri analizi Korotaj Drača nastoji dati istaknuto mjesto upravo glasovima štićenika i štićenica, iako se onodobna psihijatrija prema njihovu govoru ponašala ambivalentno. S jedne strane, isti je bio pomno zapisivan, s druge strane kao „govor luđaka“ bio je delegitimiran, te su štićenici bili podvrgnuti epistemičkom nasilju.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Durieux je upravo objavio knjigu Dangube iz Starih dvora rumunjskog autora Mateiua Iona Caragialea u prijevodu Gorana Čolakhodžića.

Dangube iz Starih dvora najpoznatiji je rumunjski modernistički roman, isprva serijaliziran u tisku od 1926. do 1928., a zatim objavljen kao knjiga 1929. godine. Njegovu autoru, Mateiuu Caragialeu trebala su puna dva desetljeća da ga zgotovi i on predstavlja njegovo središnje književno djelo. Roman je specifičan po kontemplacijskom stilu na koji je utjecao Proust i dekadencija fin de sièclea te po ciničnom i trezvenom prikazu jednog društva pred zalaskom. Fabula prati trojicu imućnih i obrazovanih potomaka bojara kojima je njihovo porijeklo osiguralo dobre manire, ali ih ne priječi da posjećuju bordele. Nasuprot njih autor postavlja četvrti lik – sirovog Balkanca čime najavljuje raspravu o specifičnosti rumunjske osobnosti koja se pokrenula nakon objavljivanja romana. Dangube iz Starih dvora poseban je roman i zato što je uveo u književnost mnoštvo riječi iz rumunjskog slenga ranog 20. stoljeća i tadašnje vulgarizme, te je usvojio tadašnji razgovorni običaj čestog izražavanja na francuskom jeziku.

Knjiga je objavljena uz potporu Tradukija i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Sve navedeno u novoj knjizi Aleksandra Mihalyija Recepciji u doba nosača zvuka se događalo na više lokacija od raznih ljudi koji nisu bili povezani kao tim već interesna grupa koja radi na patentu ili snimci od koje se očekuje dobra prodaja. Ubrzani tempo je bila temeljna značajka aktivnosti jer je prodaja išla dobro uz značajan i jedva usporedivim interesom s drugim proizvodom koji je omogućavao procvat tamo gdje se prije otkrića gramofona nije od nikog očekivao. Informacije su, razumljivo, u to vrijeme bile škrte i teško je bilo načiniti mapiranje koje bi izdiferinciralo pojavu recepcije. Dapače tajnovitost je bila poslovična. To je i temeljnim razlogom da ne postoje u knjigama za sada cjeloviti uvidi u recepciju. Prisutno je tek nevezanih objašnjavanja pojedinih etapa u diskografskoj industriji, ali bez kritičkih komentara o negativnom utjecaju na glavne glazbene tokove s obzirom na to da se pratilo ono što su radili vodeći producenti i nosači zvuka kompanija koje su radile nosače zvuka. Sva tehnika se razvijala takvom brzinom da nije bilo odmaka za teoriju nakon svake od opisanih etapa i nakon njih dovoljne akumulacije nosača zvuka. Sve se događalo parcijalno. Također čitavi opusi su tako bili gurnuti ili su ostali na strani bez ijednog nosača zvuka do sedamdesetih. Nije bila riječ samo o suvremenoj glazbi već i o ranoj ambijentalnoj, elektronskoj, eksperimentalnoj itd. U ovoj knjizi se pored povijesti diskografske industrije i njezinih manje poznatih anomalija iznosi i lista skladatelja bez kojih danas ne možemo govoriti o ne samo suvremenoj glazbi. Također, opisani su i čitavi suvremeni pravci i žanrovi koji su također bili gurnuti u stranu.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Povodom dodjeljivanja Godišnje nagrade HS AICA-e Branku Franceschiju objavljena je njegova knjiga Likovna kritika.

Tekst Marka Goluba povodom nominacije Branka Franceschija za Godišnju nagradu HS AICA-e:

Branko Franceschi jedna je od najagilnijih i najproduktivnijih figura u kustoskoj i kritičarskoj praksi u Hrvatskoj u ovom trenutku, autor koji kontinuirano, nesmanjenim intenzitetom kao kustos i kritičar djeluje sad već više od 30 godina, a od kraja osamdesetih do danas njegova aktivnost značajno je obilježila hrvatsku suvremenu umjetničku scenu, iz koje god je pozicije nastupao. Kao voditelj Galerije »Miroslav Kraljević« od 1987. do 2004. godine uspio je taj mali izložbeni prostor, osnovan u sklopu KUD-a radnika INA-e, profilirati kao galeriju s internacionalnim ugledom, jedan od prvih takvih nezavisnih prostora koji su imali rezidencijalni program i koji je producirao neke od prvih projekata internetske umjetnosti, koji je jednako vodio brigu o predstavljanju domaćih umjetnika svih generacija, kao i o tome da hrvatskoj publici kontinuirano predstavlja i inozemne umjetnike svjetskoga glasa. Upravo na temeljima koje je Franceschi uspostavio galerija se nastavila razvijati i nakon njegovog odlaska s novim generacijama kustosa, te i danas ima isti, prestižan status. Nakon 2004. godine nastavio je obnašati upravljačke funkcije u nekima od najuglednijih hrvatskih institucija i organizacija, poput ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (2004. – 2008.), ravnatelja Doma Hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (2008. – 2010.), ravnatelja Virtualnog muzeja avangarde (2010. – 2014.) te od 2014. do danas kao ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu. U svim tim institucijama pomogao je ostvariti značajne pomake i u dinamiziranju njihovog programa, popularizaciji njihove aktivnosti, kao i u umrežavanju s drugim institucijama i organizacijama, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom i međunarodnom nivou. Upravo je kao ravnatelj Galerije umjetnina Franceschi uspio ostvariti niz suradnji, što formalnih, što neformalnih, s drugim muzejima i galerijama, udrugama civilnog društva i drugima, razumijevajući ulogu kulturno-umjetničke institucije koju vodi kao mjesta koje, između ostaloga, mora pomoći približiti i osnažiti sve aktere na sceni koji imaju slične potrebe, ciljeve i interese. Samo u 2017. godini, na koju se odnosi aktualna nagrada HS AICA-e, realizirao je kao kustos i kritičar čitav niz važnih izložbi i tekstova: monografiju Ivana Meseka (izd. MSU Zagreb), izložbu Sandre Sterle Zaboraviti, sjetiti se, znati (Galerija umjetnina – kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Izvora Pendea i Daniela Richtera Plivati zajedno (Galerija umjetnina, MMSU, MSU – kustos izložbe, tekst u katalogu), izložba Jadranka Runjića Metalno kolo (Galerija umjetnina – kustos izložbe s Marijom Stipišić Vuković, autor teksta), izložbu Arhitektura u suvremenoj umjetnosti (Galerija umjetnina, kustos izložbe s Jasminkom Babić, kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Što je moglo, a sad više ne može – povodom 30 godina Artljeta Split (Galerija umjetnina, kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Granično: Carlos Aires, Paolo Canevari, Aurora Reinhard (kustos izložbe), izložbu Miriam Simun Nisam morala ubiti da bih preživjela (u sklopu 16. dana performansa u Varaždinu, kustos izložbe), izložbu Feđe Klarića Splitske 70-e (Galerija umjetnina, kustos izložbe, tekst kataloga), predgovor grafičke mape Iz bijelog Petra Barišića (izd. Moderna galerija u Zagrebu), tekst o Lindi Molenaar za međunarodnu izložbu The Raft. Art is not Lonely (kustosi Jan Fabre i Joanna De Vos, Mu.Zee, Oostende, Belgija) te nekoliko drugih. Osim toga, bio je kustos Međunarodnih dana performansa 2017. u Varaždinu, iste godine pokrenuo je i program sudjelovanja hrvatskih vizualnih umjetnika u međunarodnom rezidencijalnom programu Art Omi u SAD-u te je tijekom čitave godine bio voditelj i producent polusatne tjedne emisije o vizualnoj umjetnosti Radio galerija na Jadranskom radiju u Splitu, za koju je ove godine dobio i nagradu Hrvatskog muzejskog društva u kategoriji marketinško-propagandnog programa.

Za nominaciju za Godišnju nagradu HS AICA-e izdvajamo dvije od tih aktivnosti koje su međusobno komplementarne i za koje svakako smatram da Branko Franceschi zaslužuje ovu nagradu za navedeno vremensko razdoblje. Prije svega to je produkcija, uređivanje i vođenje spomenute emisije Radio galerija na Jadranskom radiju, čije je značenje višestruko. U situaciji u kojoj se medijski prostor za bilo kakvo informiranje, ozbiljnu raspravu i diskurs o vizualnoj umjetnosti dramatično sužava, naročito u lokalnim sredinama, odnosno lokalnim medijima, ta emisija stvorila je dragocjenu malu oazu koja još od 2015. godine kad ju je Franceschi pokrenuo (te ju danas vodi u alternaciji s kolegicom Jasminkom Babić) daje glas umjetnicima, kustosima, teoretičarima i kritičarima umjetnosti koji ima priliku čuti daleko šira publika od one koja inače posjećuje likovna događanja u muzejima i galerijama. Riječ je o ozbiljnim dijalozima koji ni na koji način ne podcjenjuju svoju publiku, vođenima s pažnjom, velikim znanjem i sviješću o nužnosti da se ozbiljan, ali komunikativan diskurs o vizualnoj umjetnosti mora poticati i među širokom publikom kako bi ju se zaintrigiralo, zainteresiralo, privuklo umjetničkim sadržajima, kako bi umjetnost doživjela kao blisku, a ne udaljenu od života. Osim toga, riječ je i o krajnje nekonvencionalnom i hrabrom iskoraku u smislu promidžbene aktivnosti same Galerije umjetnina, koja nema pravu službu za odnose s javnošću ni budžet alociran za takvo nešto. Takvom intervencijom u medije, u javnu sferu, osvojen je mali, ali ključan teritorij, što je naročito važno u situaciji u kojoj u većini medija cirkuliraju prepisani ili prepričani nestimulativni PR tekstovi bez uključenoga ozbiljnijeg autorskog udjela i truda. Pritom je važno napomenuti kako je taj rad u osnovi volonterski, baziran na čistom entuzijazmu te još važnije – da Galerija umjetnina pod Franceschijevim vodstvom u ovoj emisiji ne promovira samo vlastite programe nego čini vidljivima mnoga bitna aktualna događanja na lokalnoj i nacionalnoj likovnoj sceni, dovodeći u goste zavidan broj njenih protagonista.

Druga aktivnost koju izdvajamo je izložba (i Franceschijev tekst u katalogu) Izvora Pendea i Daniela Richtera Plivati zajedno. Iako se u konceptualnom smislu naslanja na hvaljeni izložbeni ciklus „Jedan na jedan“ koji je uspostavio prethodni ravnatelj Galerije Božo Majstorović, Franceschi je kao kustos tom izložbom zapravo pokrenuo novi program „double-feature“ izložbi. Za razliku od prije, kad su se radile izložbe po dvoje hrvatskih umjetnika kojima se po istoj logici pridružuje i dvoje kustosa, izložba Izvora Pendea i Daniela Richtera prva je u planiranom nizu u kojima se, na ravnopravnoj osnovi, jukstaponiraju djela po jednoga hrvatskog i jednoga internacionalnog umjetnika svjetskog glasa. U ovom slučaju riječ je o dvojici slikara – mladom dubrovačkom umjetniku Izvoru Pendeu i dvije generacije starijem njemačkom umjetniku Danielu Richteru. I s kustoske i s kritičarske strane držim da je kolega Franceschi realizirao iznimno zanimljiv projekt. Kao kustos izložbe dozvolio je da ga ne vodi vlastiti autorski ego, nego da prije svega nastoji moderirati jedan autentičan dijalog između dvojice umjetnika, odnosno njihovih umjetničkih polazišta i praksi – tim više što one, osim u opredjeljenju obojice umjetnika za slikarstvo, imaju više međusobnih razlika nego sličnosti. U današnjem vremenu kad su teze o smrti slikarstva odavno ostavljene postrani, upravo iz primjera Richtera i Pendea (putem odabira radova, ali i Franceschijeva tumačenja) otvara nam se prostor vrlo uzbudljivih razmišljanja o razlozima opredjeljenja za sliku kao medij, koja su uvjetovana i generacijskim rakursom i duhom vremena, i životnim i umjetničkim svjetonazorima, i promišljanjima same svrhe, uvjetno rečeno „poslanja“ umjetnosti u širem društvenom kontekstu. Situacija koju je Franceschi u ovom slučaju kao kustos režirao, i o njoj pisao, tim je napetija i samom činjenicom da iza Richterova slikarstva stoji ekstrovertirano intelektualno zaleđe, dok Pende, primjerice, svojoj umjetnosti pristupa posve drugačije, visceralno, po „diktatu unutrašnje potrebe“. Sam izbor djela, koji su u tijesnoj suradnji s kustosom načinili upravo umjetnici, svjedoči o svojevrsnom pomirenju tih dviju pozicija, o spremnosti na dijalog i pronalaženje zajedničkog prostora pregovora koji se prema publici uspostavlja kao nova vrijednost, nov sadržaj u percipiranju umjetnosti. U konačnici, analizirajući Richterova i Pendeova djela, Franceschi na vrlo zanimljive načine interpretira neke stare dvojbe, poput odnosa figuracije i apstrakcije, pitanja autonomije umjetnosti, pa i prirode umjetnosti same.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

Upravo je objavljena knjiga Katarine Peović: Spontana ideologija svakodnevnih pojmova.

Katarina Peović u osnovi se bavi demaskiranjem poretka, prokazivanjem njegovih kamuflažnih sredstava i tehnika, rasvjetljavanjem njegovih magli, proziranjem njegovih ideoloških trikova, a zatim — u dobroj ateističkoj tradiciji — i desakraliziranjem svih onih liturgijskih napjeva pod kojima se odvija svakodnevna eksploatacija i proizvodnja nepravde… (Ovom knjigom) se autorica (iznova) potvrđuje kao jedna od rijetkih pojava na hrvatskoj intelektualnoj sceni, a sasvim jedinstvena na onoj političkoj, čemu valja dodati žilavu — i »da, tvrdoglavu« — borbu za javnu prisutnost ideja koje zastupa, usprkos brutalnim napadima kojima je redovno izložena. (Iz pogovora Viktora Ivančića)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Danas, 10. listopada, preminuo je naš autor Vjeran Zuppa.

Vjeran Zuppa rođen je 26. siječnja 1940. u Splitu. Gimnaziju i Filozofski fakultet završio u Zagrebu gdje je i doktorirao na Filozofskom fakultetu s temom Pojam dramaturgije u 20. stoljeću. Radio je 1964–1966. kao upravitelj Galerije Studentskog centra; 1966–1977. bio upravitelj i dramaturg Teatra Itd.; 1977. direktor dramskog programa Splitskog ljeta; 1977–1979. urednik biblioteke Studentskog centra; 1979–1984. radio na mjestu glavnog urednika Grafičkog zavoda Hrvatske; 1980–1984. dramaturg HNK Split; umjetnički ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih 1988–1990. Bio je (2013.) savjetnik u HNK Split.

Od 1981. na Akademiji dramske umjetnosti nastavnik je predmeta: Sociologija kulture. U zimskom semestru 1984/85. bio je izabran za docenta na Odsjeku dramaturgije. Kolegij: Dramatologija.

Član Društva književnika Hrvatske od 1963, član PEN–a od 1969., član Hrvatskog društva pisaca od 2003. Urednik Kulturne rubrike Studentskog lista 1960–1961. Urednik u časopisu Razlog 1961–1967. Urednik u tjedniku Telegram 1969–1971. Urednik časopisa Teka 1972–1975, a kraće vrijeme i Novi Prolog. Urednik časopisa Teatar i teorija na ADU, a kratko urednik i u časopisu Frakcija. Uređivao je biblioteke časopisa Razlog, Teka, te biblioteke Zora, Teka, Niz u izdavačkom poduzeću GZH.

1993. pokreće s piscem i pjesnikom Albertom Goldsteinom i Nikšom Župom izdavačku kuću Izdanja AntiBarbarus.

Objavljuje književne kritike, eseje i razne oblike teorijskih i znanstvenih radova od 1959.

Antologiju mlađe hrvatske poezije (izbor i predgovor) pod naslovom Pjesnici objavio je 1962.

1966. objavljuje knjigu eseja o suvremenim pjesnicima Isprika za pjesmu.

1969. prijevod knjige G. Bachelarda Plamen voštanice s pogovorom.

S Antom Stamaćem, od 1969. do 1972. sastavlja, komentira i prevodi knjigu Nova evropska kritika (I–III).

1970. Objavio je knjigu književnih kritika o poeziji slovenskoj, hrvatskoj i srpskoj, pod naslovom Lirika i navika.

1974. objavljuje Slučajnu panoramu hrvatskih pjesnika, vrstu zbornika poezije svoje generacije.

1976. objavljuje poemu Prijatelj Silvestar.

1978. u celjskom Narodnom gledališču igran je njegov scenski projekt Floria Tosca, Prolog i Epilog, koreodrama u stihovima i u prozi.

1988. objavljuje poemu Život i smrt lovca Luke, grafičku mapu u zajednici sa slikarom D. Jelavićem.

1989. objavljuje studiju o teorijskom radu dr. B. Gavelle: Uvod u fenomenologiju suvremenog hrvatskog glumišta, ili: Štap i šešir.

1995. objavio studiju gramatike dramskog teksta, Uvod u dramatologiju, knjigu koja je objavljena i na makedonskom: Voved vo dramatologijata (2001.) i na francuskom jezika Introduction à la dramatologie (2004.).

1997. objavio je pjesmotvor De rationes communi.

2000. objavio je Bilježnicu, ogled o europskim i nacrt hrvatske kulturne politike, koji je 2001. objavljen i na engleskom (Notebook).

2004. objavljuje dramatološku knjigu Teatar kao sholé.

2o07. objavljuje knjigu »razgovora uglavnom o politici« Ispruženi jezik.

2014. objavljuje knjigu Subjekt kao gost. Mala hermeneutika dramskog lika. (Durieux, Zagreb)

2018. objavljuje dopunjeno i izmijenjeno izdanje poeme Kristijan Silvestar. (Durieux, Zagreb)

S francuskoga i talijanskoga prevodi teorijske spise, poeziju i dramske tekstove: Ionesca, Becketta, Milosza, Lanouxa, Foucaulta, Derride, Bachelarda, Wahla, Valérya, Apollinaira, Mallarmea, Bretona, Saint–John Persa, te brojnih drugih francuskih i talijanskih pjesnika i teoretičara.

Zastupljen je u značajnim antologijama jugoslavenskog eseja D. Kiša, J. Pogačnika, hrvatske poezije i esejistike, F. Zagoričnika, Z. Mrkonjića, B. Hećimovića, M. Šicla, itd. U vremenu kada je bio upravitelj i dramaturg zagrebačkog Teatra Itd, taj je teatar osvojio pedesetak internacionalnih, nacionalnih i gradskih nagrada.

Eseji, pjesme, drama, prevođeni su na brojne svjetske, slavenske, a i na mađarski jezik.

Dobitnik je više književnih nagrada.

2000. godine International Biographical Centre, Cambridge, uvrštava ga u knjigu 2000 Outstanding Scholars of the 2oth Century s obrazloženjem “in honour of a an outstanding contribution in the field of dramatology”.

2022. objavljuje knjigu Intelektualac. Čovjek u pitanju. (Durieux, Zagreb)

Na Akademiji dramske umjetnosti bio je direktor, predstojnik Odsjeka za dramaturgiju, pročelnik Katedre teorije, prodekan i dekan. Sveučilište u Zagrebu 2011. izabire ga u počasno zvanje professor emeritus.

Nakon EXPerimENTa i O… Profa je na tržište pustio svoj novi model — Glatka mnogostrukost. U odnosu na prijašnja dva modela, Glatka mnogostrukost umnogome je poboljšanih tehničkih, voznih i inih karakteristika.
Profa navodi da motor novog modela ima brojne sličnosti s prijašnja dva, ali je smješten nešto niže, što uveliko doprinosi boljoj vožnji, kako na ravnim dijelovima, tako i u krivinama prometnica za koje je ovaj tip vozila namijenjen. Iako ovo zvuči nemoguće, Glatka mnogostrukost stvara 20% veću potisnu silu od svojih prethodnika.
Novi model sadrži tempomat za vožnju van utabanih staza koja vozačima omogućuje odabir brzine kojom će putovati preko prljavštine ili blata automatskom kontrolom gasa i kočenja. Također, sistem automatskog kočenja u slučaju nužde, kao i sistem asistencije za održavanje vozila u prometnoj traci, koji se prethodno nisu nalazili u paketu opreme, sada dolaze u standardnim izdanjima ovog modela.
U Glatkoj mnogostrukosti olakšan je i prijenos brzine putem posebno razvijenog sekvencijalnog mjenjača sa šest brzina i spojke koja omogućuje upravljanje vozilom bez poteškoća. Stoga se može reći da novi Profin model živi u simbiozi s vozačem, pritom ga tjerajući na maksimalno uživanje prilikom upravljanja vozilom.
Ovo, naravno, nisu jedine promjene — Profini inženjeri poradili su i na finom podešavanju unutarnje dinamike fluida motora novog modela, kao i na njegovim specifičnim komponentama usvojenim zbog poboljšanja pogonske jedinice za stazu. Osim toga, poradili su i na smanjenju potrošnje goriva potrebnog za full pogon Glatke mnogostrukosti i omogućili brže vrijeme reakcije kad vozilo naiđe na zapreku.
Profa nije mnogo rekao o vanjskom dizajnu svog novog modela, no, već se na prvi pogled vidi da je Profin dizajnerski tim dao sve od sebe pri dizajniranju Glatke mnogostrukosti. U nju su ugradili sve elemente suvremene estetike koja se povezuje s ovom markom vozila: fluidne linije naglašenog sportskog karaktera, elegantne i profilirane bokove te, naravno, prepoznatljiv potpis koji pobuđuje emocije.
Na kraju spomenimo i dobru znanu izreku koju vrlo često izriču svi oni koji su barem jednom sjeli za upravljač nekog Profinog vozila: »Onaj koji nikad nije vozio nijedan Profin model visoke klase, ne zna što znači dobra i kvalitetna vožnja.«

Krenite u jesen s novim brojem Fantoma slobode u kojem ćete naći velik blok domaće i regionalne poezije. Poetski blok započinjemo s Dejanom Aleksićem, autorom iz Kraljeva, dobitnikom više nagrada za liriku. Aleksić kritički nastupa prema odabiru manjeg, prema životu u »zoni komfora«, bilo da je riječ o apatridu koji je pristao na usamljenost, o pjesniku koji je nekoć pisao hrabro, a sad se više to ne usuđuje ili pak o autoru površnih tekstova koji može biti miran jer će za njihove pjesme uvijek biti publike.

Zagrebački pjesnik Karlo Nikolić mjastor je trenutka. Premda djeluje lirski nepretenciozno, Nikolićev subjekt od jednog će naoko nebitnog trenutka načiniti čitavu pjesmu  koja koja će njegovu ulogu promatrača uzdignuti na novu razinu.

Odvažna i oštra poezija niške spisateljice Stane Dinić Skočajić posvećena je društvenom angažmanu te proziva groteskne pojave današnjice koje smo normalizirali. Dinić Skočajić piše o ljudima koji ne šute i što znači ne pristati na šutnju, o odnosu kapitala prema radniku i o statusu utvare koji ljudi dobivaju na društvenim mrežama nakon smrti.

Za poeziju Miroslava Kirina koju ovdje objavljujemo svojstven je vedar metajezički ludizam, poigravanje rimom, žanrovima te oslanjanje na jezičnu dvosmislenosti, čime autor ukazuje na artificijelnost poetskog tkiva.

Igor Vučak, sarajevski pripovjedač i pjesnik, poslao nam je poeziju elegijskog prizvuka koja izražava nostalgiju za nekim drugim vremenima i odnosima. Poezijom prevladavaju oniričke slike i mistična atmosfera koji navode na razmišljanja o onostranom i zagrobnom.

Predrag Vrabec, autor više zbirki proznih pjesama, u ovom broju počastio nas je nizom nazvanim »Strukture«. Njegove su pjesme sačinjene od kratkih, jezgrovitih rečenica koje se doimaju kao mikrokozmi sastavljeni od lirskih natuknica.

Vladimir Milojkovity, pjesnik iz Subotice koji živi u Londonu, piše osobit oblik poezije. Svaka je pjesma popraćena preciznim vremenskim odrednicama i mjestom nastanka, pa mu zbirke funkcioniraju kao poetski dnevnici koji bilježe trenutke nadahnuća.

Darovita splitska pjesnikinja Marija Butirić piše o požrtvovnosti majke i samoživosti oca, o strahu od samoće i o nepresušnoj ljudskoj sklonosti ogovaranju.

Novinska urednica i pripovjedačica Tanja Beljanski poslala nam je sugestivnu priču »Avgust«, nabijenu neizgovorenim mislima i emocijama. Tu su zatim dvije priče Kristine Gavran: jedna je satirična i duhovita, druga je ozbiljna, a u objema se ističe autoričin nesumnjiv talent za pripovijedanje.

Radiodrama Neve Lukić, More govori o usamljenosti osoba koje pate od Alzheimerove bolesti te o mučnoj situaciji koja nastaje kad komunikacija udari u zid.

Prema riječima pjesnikinje i kazališne redateljice Rajne Racz, poetsko kazalište je nedefiniran, pomalo gluh prostor koji se dohvaća iz različitih teorijskih smjerova. U eseju »Prema poetskom kazalištu« Racz uspostavlja relaciju između poezije i kazališta, koristeći se nizom negativnih kategorija njemačkog teoretičara Huga Friedricha vezanih uz principe moderne lirike.

U rubrici »Kritika & esej« Franjo Nagulov piše o romanu Javiera Maríasa Berta Isla, Ana Mušćet piše o romanu Viktora Radonjića Nađin karusel, a Jadranka Pintarić o romanu Joso Ognjena Rađena i Natalije Grgorinić.

Naposljetku, Branko Franceschi u rubrici »Kontejner« govori o izložbenom prostoru koji je umjetnica Dubravka Lošić uspostavila u bivšem pogonu tekstilne industrije Trikop u Blatu na Korčuli.

Autori u ovom broju:

Dejan Aleksić (Kraljevo, 1972.) pjesnik je, dramski pisac, romanopisac i stvaralac književnih djela za djecu. Diplomirao je na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavio je jedanaest pjesničkih zbirki, knjigu drama, jedan roman i preko dvadeset knjiga za djecu. Dobitnik je brojnih književnih nagrada za poeziju: »Vasko Popa«, »Meša Selimović«, Zmajeva nagrada Matice srpske, »Branko Miljković«, »Miroslav Antić«, Nagrada SANU iz Fonda »Branko Ćopić«, »Risto Ratković«, Prosvetina nagrada, Matićev šal, Brankova nagrada. Poezija mu je prevođena na desetak europskih jezika, a zasebne knjige pjesama objavljene su na španjolskom, poljskom, francuskom, slovenskom i makedonskom. Za roman Petlja dodijeljene su mu nagrade »Miloš Crnjanski« i »Vladan Desnica«. Za dramu Vina i pingvina 2010. godine dodijeljena mu je Pekićeva stipendija. Kao autor literature za djecu zastupljen je u čitankama i obaveznoj lektiri za osnovnu školu. Radi kao glavni i odgovorni urednik Izdavačke delatnosti »Povelja«, u Narodnoj biblioteci »Stefan Prvovenčani« u Kraljevu.

Karlo Nikolić rođen je 1975. u Zagrebu. Završio je srednju veterinarsku školu u Križevcima. Studirao je agronomiju i novinarstvo. Bio je frontmen šansonijerskog benda Skaramuži s kojim je 2005. objavio CD. Kao novinar surađivao je s dvotjednikom za kulturu Zarez, tjednikom Nacional, Trećim programom Hrvatskog radija i T–portalom. S engleskog je preveo knjige Genijalne misli Alberta Einsteina, Kako razgovarati sa psima Stanleya Corena te Doba podjela Tima Marshalla. Poeziju je dosad objavljivao u Vijencu i Fantomu slobode. Živi u Zagrebu i bavi se obukom pasa i edukacijom njihovih vlasnika/skrbnika.

Stana Dinić Skočajić rođena je u Strumici u Sjevernoj Makedoniji. U Beogradu je studirala Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu. Jedan je od pokretača časopisa za kritiku Niški analitičar. Kao umjetnički direktor Književne kolonije »Sićevo« uredila i vodila brojne okrugle stolove, tematske rasprave i uređivala program kolonije. Autor je održivog projekta Dani Stevana Sremca i pokretač Nagrade »Stevan Sremac«, koja se dodeljuje za najbolju knjigu priča ili roman. U časopisu Gradina uređivala prozu. U više navrata bila je članica žirija književnih nagrada »B. Miljković«, »Stevan Sremac« i »Ramonda Serbika«. Uređivala je Književni program u Niškom kulturnom centru. Za zbirku pjesama Teglice za Bubice osvojila je Nagradu »Milica Stojadinović Srpkinja«, a za rukopis priča I neka mi neko posle kaže Nagradu »Slaviša Nikolin Živković«. Prevođena je na engleski, ruski, španjolski, talijanski, poljski, bugarski i makedonski jezik. Članica je Društva književnika i književnih prevodilaca Niša, kao i Srpskog književnog društva. Živi u Nišu. Dosad je objavila zbirke priča Gladna tama (BIGZ, 1996.), Mrtvi smo ozbiljni (Narodna knjiga, 2001.) i Tu si, ptičice (Narodna knjiga, 2004.) te zbirke pjesama Ušivanje senke (Prosveta–Niš, 1996.), Mreža (Prosveta–Niš, 1998.), Noć u golom vrtu (Narodna knjiga, 2006.), Vlažni cvil (Narodna knjiga, 2008.), I povedi me tamo (Biblioteka »Stefan Prvovenčani« 2010.), Biće snega, (Zavod za kulturu Vojvodine, 2017.), Ako moram zdravo da se hranim (NKC, 2019.).

Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku. Osnovnu i srednju školu završio je u Petrinji, a studij engleskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, eseje i scenarije te prevodi s engleskog. Objavio je deset pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano (2012.), slikovnicu Zimska potraga (2015.) u koautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem i autofikcionalni roman Album (2001.), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini. Objavio i prijevode knjiga Paula Austera, Anne Carson i Wang Jiaxina. Član je programskog odbora Goranova proljeća. Živi u Zagrebu gdje radi kao srednjoškolski profesor.

Igor Vučak rođen je u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za historiju umjetnosti i Odsjeku za komparativnu književnost, baveći se istraživanjem francuske, engleske i američke književnosti kroz prizmu interdisciplinarne književne kritike i kulturoloških studija. Magistrirao je kulturološke studije i komparativnu književnost na sveučilištima Santiago de Compostela, St Andrews i Bergamo (Erasmus Mundus Joint Master Degree Crossways in Cultural Narratives). Kao povjesničar umjetnosti, komparatist, kustos i koautor publikacija radio je za Narodno pozorište Sarajevo, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Umjetničku galeriju BiH, Sarajevski ratni teatar kao i druge institucije kulture. Kritičke eseje, književnu i likovnu kritiku, novinske članke i komentare objavljuje u časopisima Život umjetnosti, Novi Izraz, i dnevnom listu Oslobođenje.

Predrag Vrabec rođen je u Čakovcu 1955. godine. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Hrvatskog društva pisaca i Društva književnika Vojvodine. Bavio se konceptualnom umjetnošću, verbo–vizualnom poezijom, gestualnom poezijom, foničnom poezijom, kazalištem i izvodio perfomanse. Objavljuje u raznim časopisima i na radiju. Zastupljen je u antologijama, panoramama i izborima poezije i proze. Objavio je zbirke Juriš lake konjice (Biblioteka Quorum, 1987.), Stabla visine (Celeber, 2009.), Ormarin (Stajergraf, 2010.), Voljeti (HDP Zagreb, 2013.) i Tijelo beskraja (Meandarmedia, 2019.)

Vladimir Milojkovity rođen je u Szabadki, u Jugosloaviji. Član engleskog PEN Centra. Piše na svim jugoslavenskim jezicima ovisno o osjećaju u trenutku. Član je jedine neformalne i posljednje signalističke grupe autora na prostoru bivše Jugoslavije. Sa signalistima je sudjelovao u izradi dve zbirke signalističke, DADA i vizualne poezije Magija signalisma / The Magic of Signalism (2016.) i Vizije signalizma / Visions of Signalism (2017.). Njegova audio–poezija uvrštena je u kompilaciju MATLIT (Materialidades da Literatura) iz 2018. u organizaciji portugalskog Coimbra Univerziteta. Njegov kratki audio–film »Verschwinden« napravljen u suradnji s Verene Dürr i Sofijom Živković bio je u finalu International Smarth Phone Festivala u Abuji (Nigerija) 2018.–2019. Njegova izložba vizualne poezije »signal–iza–C–i–JA« postavljena je u Novom Sadu 2019., Zagrebu 2020. i u Subotici 2021. Milojkovity je objavio tri zbirke poezije:Razgovor sa Hertom 2014. (nagrada »Prvenac« za najbolji rukopis mladog autora), Teško u glavi (Presing, 2020.), u kući od ljudske kože (Nagrada »Presing« za 2021. godinu za najbolji ukopis).

Marija Butirić rođena je 1986. u Splitu. Završila je MIOC i potom studij psihologije u Zagrebu. Poziv su joj glazba i pisanje, kako poezije, tako odnedavno i proze. Napisala je stotinu pjesama i više priča u stihu za djecu, svi strpljivo traže nakladnika. Poezija joj je objavljivana u bespućima interneta te u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Tanja Beljanski rođena je u Novom Sadu 1975. Živi u Gentu u Belgiji. Urednica je modnog časopisa L’Officiel Arabia i suradnica časopisa WatchTime Arabia. Pored srpskog jezika, govori engleski i nizozemski. Njene kratke priče objavljene su u književnim časopisima Dometi i Koraci, kao i na portalima Eckermann i XXZ magazin.

Kristina Gavran rođena je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča (True–Life Storytelling). Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj, te s Hrvatskim radijem. Drame za djecu Dječak koji je tražio zmaja, Koruptivitis u Mišogradu i Sonata za kantu za smeće nagrađene su nagradom Mali Marulić, a drama za odrasle Spremni dobila je nagradu Marin Držić i postavljena je u ZKM–u. Drama na engleskom Papar i med u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji. Objavila je zbirku kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (Disput, 2016.) za koju je dobila nagradu »Slavić« za najbolji prvijenac. Roman Gitara od palisandra (Disput, 2018.) osvojio je nagradu Mirko Kovač za najbolje djelo mladog autora. S kratkom pričom »Potpis« osvojila je prvu nagradu Večernjeg lista. Posljednji roman Između objavila je 2022.

Neva Lukić rođena je u Zagrebu, 1982. Diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala teoriju moderne i suvremene umjetnosti na sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. Aktivna je kao kustosica, likovna kritičarka i književnica. Do sada je objavila knjigu kratkih priča Ljudi bez parka (2009.), zbirku poezije Haljina Obscura (2011.), za koju je nagrađena Nagradom »Zdravko Pucak«, te zbirku poezije Sjene sjemenki (2015.). Članica je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) i studijske sekcije Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) te Hrvatskog društva pisaca (HDP).

Rajna Racz rođena je 1997. u Zagrebu. Diplomirala je Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Kazališnu i radijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bila je asistentica režije na brojnim predstavama, kao što su Eichmann u Jeruzalemu u režiji Jerneja Lorencija u Zagrebačkom kazalištu mladih (2019.) i Tko se boji Virginije Woolf? u režiji Lenke Udovički u produkciji Teatra Ulysses teatra (srpanj, 2019.). Godine 2018. režira performativnu izložbu u muzeju Mimara, Slavenska mitologija s kojom je sudjelovala i na Prague Quadrennial. U sklopu Akademije dramske umjetnosti režirala je predstavu Ona je samo došla telefonirati. Njena druga predstava Razmeđe podneva Paula Claudela izvedena je u lipnju 2019. godine u Teatru &td kao suradnja Akademije dramske umjetnosti i kazališta. Performerica je u performansu Time is out of joint — ispisivanje antifašističke poezije u režiji Olivera Frljića te u performansu Usmeni spomenik u režiji Anice Tomić i Queer udruge Domino (2019.).

Franjo Nagulov rođen je u Vinkovcima 1983. godine gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju poslije čega je završio studij knjižničarstva te hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Do sada je objavio jedanaest zbirki poezije, dva romana i književnoznanstvenu studiju o pjesničkom opusu Branka Maleša. Objavljivao je u nizu relevantnih književnih časopisa te u emisijama »Šest minuta poezije u šest«, »Poezija naglas« te »Bibliovizor«. Zastupljen je u više antologija te panorama. Dobitnik je ukupno šest nagrada za književnost te književnu kritiku.

Ana Mušćet (1981.) multimedijalna je umjetnica. Doktorandica na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju Likovnih umjetnosti u Zagrebu, magistra kiparstva s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Slavomira Drinkovića. Godine 2010. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pri Odsjeku za hrvatski jezik i književnost, uz ruski jezik i književnost. Za rad o Golom otoku, Na promjenu zraka, dodijeljen joj je Freedom Award na festivalu Passion for Freedom u Londonu 2015. Iste godine osvaja Posebno priznanje za ostvarenje od međunarodne važnosti, Dies Academicus. Godine 2016. na 25. slavonskom bijenalu osvaja Grand Prix za rad Zastave, a 2017. i Nagradu publike na istoj izložbi. Godine 2019. Zaklada Adris dodijelila joj je nagradu u kategoriji Stvaralaštvo. Godine 2023. za rad Horizont osvojila je Grand Prix na 57. zagrebačkom salonu. Radovi joj se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, Galeriji umjetnina u Splitu, a od 2020. u fundusu Galerije Antun Augustinčić. Živi i radi u Zagrebu. Umjetnička je suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj predaje izborni kolegij Narativ.

Jadranka Pintarić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka u kulturi na radiju i televiziji, pisala za novine i časopise. Uređivanjem knjiga kontinuirano se bavi od 1994. godine, prije za nekoliko nakladničkih kuća, a danas kao vanjska urednica. Potpisala je više od šesto izdanja, književnih, publicističkih, znanstvenih, umjetničkih. Od 2000. do 2008. bila je u statusu samostalne umjetnice u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika u kategoriji književnog kritičara. Priče i tekstove objavljivala je na 3. programu Hrvatskog radija, te u časopisima Europski glasnik, Forum i Riječi. Objavila je knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza pod naslovom Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu pripovijesti Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.).

Dubravka Lošić (Dubrovnik, 1964.), poznata je po umjetničkom radu koji u duhu njene generacije nadilazi formalna i izvedbena određenja njene inicijalne posvećenosti slikarstvu, razvojem štafelajne slike u prostor prema trodimenzionalnom objektu uz upotrebu netipičnih, često industrijskih materijala. Sadržaj njenog rada neizravno je vezan uz iskustva rodnog kraja, pejzaža, ljudi i recentne povijesti s refleksijama na sveobuhvatni utjecaj kulturološkog ozračja Mediterana. Realizira ga s naglašenim osjećajem za taktilne vrijednosti i simboličko značenje materijala u snažnim bojama koje nikad na prelaze prag prirodnog tonaliteta. Zbog navade prekrivanja, preslikavanja i gomilanja uzorka, opus Dubravke Lošić upućuje na jednostavnu istinu da je stvarnost daleko bogatija slojevima, detaljima i značenjem u odnosu na ono što naš pogled odmah susreće. Slikarstvo je diplomirala 1988. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ferdinanda Kulmera. Živi i radi u Dubrovniku i u Blatu na Korčuli.

Broj je uredila Ivana Rogar.

Ovaj broj časopisa objavljen je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

U biblioteci Ellipsis upravo je obljavljena knjiga Gorana Sunajka: Estetika genija.

Treba hrabrosti latiti se tako središnje teme refleksije o umjetnosti, a taj je posao u ovoj knjizi obavljen u povezanosti akribije i spekulativnih izleta, kako je jedino i moguće. Temeljni okvir je povijest filozofije, dakle i rasprave koje prethode razdoblju središnje uloge pojma genija u shvaćanju umjetnost. Teorijski je najzanimljivije pitanje suvremenog stvaranja i relevantnosti pojma genija u dvadesetom stoljeću pa i danas. U luku od antike do današnjeg dana pojam genija nije razmotren samo tamo gdje je nominalno prisutan nego i tamo gdje se stvaratelj pojavljuje kao problem, a uzeti su u obzir i posebni aspekti, na primjer rodna određenost pa onda pokušaji posebno znanstvenog ispitivanja psihologije pa i fiziologije stvaratelja, granična područja (gotovo dva stoljeća rasprave o ludilu i geniju!). Inovativni je pristup najnovijem zbivanju nestanka i ponovnog pojavljivanja iznimnosti stvaranja u tzv. postmoderni. (NADEŽDA ČAČINOVIČ)

Pojam genija iznimna je i osobita filozofijska, napose estetička tema koja svoje mjesto ima još u antičkim raspravama kada je povezivana s daimonom kao stvaralačkim duhom, a svoj vrhunac doživljava u filozofiji klasičnog njemačkog idealizma koji je inzistirao na tomu da se genij treba razumijevati s onu stranu racionalističkih postavki kakvima su sklone na empirizmu i racionalizmu utemeljenje znanosti. Riječ je o prvoj u nas sistematiziranoj filozofijskoj studiji o pojmu genija koja na jednome mjestu objedinjuje sve relevantne pristupe pojmu. Autor ne piše studiju deskriptivno, već kritički provlači tezu o geniju kao umjetničkom, a ne znanstvenom pojmu. Također, autor ne ostaje u granicama klasičnog njemačkog idealizma i književnog romantizma u kojima je pojam genija bio najzastupljeniji, već nastoji propitati mogućnosti razumijevanja genija u suvremenim filozofijskim, odnosno estetičkim raspravama, interpretacijama i pristupima. (GORAN GRETIĆ)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

U biblioteci Ellipsis upravo je obljavljena knjiga Zvonimira Glavaša: Postmarksističko stanje. Književnost, politika, teorija

U vremenu dubinske krize ideje prosvjetiteljstva i kolapsa velike priče moderniteta, knjiga Postmarksističko stanje. Književnost, politika, teorija prizivajući u naslovu davnu knjigu Jean-Françoisa Lyotarda Postmoderno stanje, pokušaj je da se kroz književnu perspektivu prizovu sablasti Marxa (u množini), a s njima i različita lica marksizma i na taj način jasno ocrta trag marksizma kao najeksplicitnijeg emancipacijskog modernističkog projekta. U domaćem kontekstu s jakom intelektualnom tradicijom drugačijeg tipa marksizma (potisnutom u tzv. mainstream književnoj i znanosti), takvo prizivanje je itekako dobrodošlo. (ZRINKA BOŽIĆ)

Postmarksističko stanje. Književnost, politika, teorija prva je domaća studija koja se bavi problematizacijom koncepta postmarksizma, a način na koji to čini pionirski je i izvan domaćih znanstvenih krugova. Riječ je općenito o prvoj studiji o postmarksizmu koja predstavlja pomak od heteroklitnog nizanja razmjerno labavo povezanih imena prema sustavnijem opisu polja, te o prvoj studiji u čijem je središtu književnost. Temeljitim i pronicljivim analizama autor u knjizi ocrtava ispreplitanje političkog i književnoteorijskog diskursa potaknuto onim što se u literaturi srodnih tradicija naziva napuštanjem ontološkog realizma ili decentriranjem strukture, a pokazuje se s jedne strane diskurzivnom konceptualizacijom politike, a s druge strane koncepcijama književnosti kao imanentno političke. (TOMISLAV BRLEK)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske