Upravo je izašao iz tiska novi roman Igora Rajkija: Puteni nametnik.

Puteni nametnik roman je o nemogućnosti življenja – Igor Rajki propituje svijest čovjeka na samrti, odnos ličnosti i stvarnosti, iluzije i smrtnosti. U sudaru biološkog i kulturnog svi se jezični, društveni, filozofski i religijski koncepti pokazuju nedostatnima kada se suoče s konačnošću postojanja ljudskog bića. Kao i obično kod Rajkija, središnji motiv je upravo čin pisanja romana i u tome se očituju sva obilježja njegova samosvojnog izričaja: eksperimentira s formom, žanrom i temom, virtuozno se poigrava jezikom u rasponu od neočekivanih igri riječima pa do jezičnih dvosmislica, stvara vlastite kovanice, kreće se amo-tamo između fantastike i zbilje, ruši mitove i krši tabue, uvijek duhovito. U romanu u kojem se Zagreb otkriva na neočekivan način često su, osim humora, ključna grafička i koncepcijska poigravanja s tekstom i varijacije sadržaja. Unatoč svim navedenim avangardnim i postmodernističkim značajkama, kod Rajkija ne nedostaje političke provokativnosti. Na zabavan način i kroz razbarušenu fabulu djetinju maštovitost, bajkovite elemente i detalje stvarnosti spaja u štivo koje ne robuje nikakvim konvencijama. U zbrci fizičkog i metafizičkog  izranja groteskni prikaz društvenog i duhovnog života iskazan inovativnim i kreativnim jezikom.

Uredio Boris Beck

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

Pozivamo vas na promociju zbirke priča Tamno ogledalo autorice Ivane Rogar objavljene u nakladi Durieuxa

u ponedjeljak 24. studenoga u 20 sati, cafe »U Dvorištu«, Žerjavićeva 7/2

O knjizi će govoriti njen urednik, Boris Beck, urednica i prevoditeljica Vivijana Radman i autorica.

»Tamno ogledanje u ovom slučaju nije tek leit motiv koji se provlači iz priče u priču, nego po-etička okosnica – u pitanju je suočavanje s vlastitim tamnim odrazom, s tamom koju nosimo u sebi i koja je to gušća što jače od nje odvraćamo pogled, o istom tamnom odrazu koji nalazimo u pogledu drugog (i upadamo u zamku vjerovanja da je to tama Drugog), a taj drugi može biti i blisko biće i stranac, o tamnim odrazima koje se zgušnjavaju u grupama i zajednicama i strategije koje se nalaze da se zajednice s ne suoče s njom, da je pretvore u nešto drugo, od obiteljskih mitologija do nacionalnih ideologija.« (Dušanka Profeta)

Dođite da popričamo i proveselimo se!

Od Brooklyna do Tel Aviva, preko Dublina i Zagreba… U deset godina otkako postoji, edicija Noir obišla je globus. Umiješala se u uličnu vrevu, zavirila u mračne veže, nalaktila se na izlizane šankove, namignula svom čovjeku na burzi i — osvojila svijet. Popis autora ovih zbirki originalnih krimi priča koje nose imena gradova uz koje su tematske vezane svojevrsni je Who is Who žanra u svjetskim razmjerima. Durieux donosi najbolje od tog noir svijeta. Danas Dublin i Zagreb, sutra Rim, Barcelona, Istanbul, Stockholm…

* * *

“Turisti koji dolaze na odmor u Irsku u pravilu krenu od Dublina i u konačnici uvijek nekako završe u Temple Baru, irskoj inačici Times Squarea — na kojem ne manjka ni bijede, ni droge, ni beskućnika ni psihotičnih lutalica… Legendarni direktor Dublinskoga umjetničkog festivala Pat Boran pozvao me je jednom na književnu večer u Temple Bar. Tijekom mojeg nastupa neka žena iznenada umre… Temple Bar se pojavljuje u mnogim pričama, i jasno je da pisci osjećaju te noir vibracije.
Ovdje se grad ne promatra baš kroz ružičaste naočale. Crni irski humor zrači iz svih priča, kao da su pisci nagonski znali: Ako želiš nešto učiniti na dublinski način, onda želiš da to bude smiješno kao grijeh i mračno kao osmijeh na Joyceovu licu kad je saznao da je na popisu zabranjenih knjiga. Biti Irac znači plesati na Titanicu; smijeh uistinu jest najbolja osveta, to je naš način da poravnamo račune. Nećete ovdje naći mnogo irskih vilenjaka ili tradicijskih bubnjeva, bodhrana — i nitko neće podići uvis svoj zeleni šešir u znak pozdrava. »Mirni čovjek« je postao mračan, i još kako. Ako ništa drugo, ova će zbirka zabiti zadnji čavao u lijes irske karikature prodavača verbalne magle i slatkorječivih baljezgarija. U danima britanske okupacije biti izvan Dublina značilo je biti izvan civilizacijskog kruga. Ova je zbirka toliko daleko od toga perimetra da granicu ne možete ni vidjeti.” (Iz uvoda Kena Bruena)

AUTORI U OVOJ ZBIRCI:  Eoin Colfer, Ken Bruen, Pat Mullan, Reed Farrel Coleman, Peter Spiegelman, Jim Fusilli, Jason Starr, Charlie Stella, Ray Banks, Olen Steinhauer, John Rickards, Kevin Wignall, Laura Lippman, James O. Born, Sarah Weinman, Gary Phillips, Patrick J. Lambe, Duane Swierczynski, Craig Mcdonald

S engleskoga prevela Davorka Ćurković

Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

Ima li u matematici poezije? Kako bismo spojili tu egzaktnu znanost s posve individualističkim izražavanjem čije se konačno značenje nikako ne može svesti na jednu formulu, nego se, upravo suprotno, u njemu neprestano iznalaze novi semantički slojevi? Pripovjedna proza Suzane Matić koja otvara ovaj broj Fantoma slobode odličan je putokaz za odgovor. Poetizacijom matematičkog razmišljanja Matić suočava čitatelja s oksimoronom: stabilni pojmovi i konstante dovode se postupno do značenjskog bezdana u kojem se na kraju gube. Prozni blok nastavljaju priče Mladena Vukšića u kojima se kroz dijaloge profiliraju različiti karakteri koji slične događaje popraćuju svaki vlastitom, osobitom reakcijom. Vukšić nas časti prikazom višestrukog doživljaja koji je uvijek uvjetovan specifičnim horizontom očekivanja (ne samo čitatelja, nego i lika). Nakon pripovjednog dijela na redu je dijaloški roman beogradskog pisca Zorana Ilića Da sam ja Neko. Fantom ga ovdje donosi u cijelosti prije službenog objavljivanja knjige. Napisan u dijaloškoj maniri Diderotovih romana, Da sam ja Neko kroz razgovore protagonista preispituje odnos umjetnika i umjetnosti, umjetnika i okoline te umjetnosti i okoline ukazujući pritom na probleme s kojima se umjetničko stvaralaštvo suočava, od predrasuda preko cenzure do sukoba taština. Kroz dijalog protagonista Ilić razvija kognitivnu mapu u kojoj povezuje razne umjetnike i njihova djela koja u stvarnosti nisu ni u kakvom odnosu i tako izlaže osobnu sliku svijeta. Kako autor sam kaže, »kratki fragmentarni roman Da sam ja Neko kroz stvarni ili imaginarni dijalog dva junaka, Nekog i Pajaca, između ostalog, bavi se mjestom i ulogom umjetnika u svijetu koji nas okružuje. Fokusiran, prije svega, na umjetnike iz svijeta kazališta i filma (Bertolt Brecht, Fassbinder, Fritz Lang, Želimir Žilnik…) koji su često upravo oni koji nezadrživo hrle naprijed, u novo i nepoznato.« Blok poezije donosi petoricu mlađih pjesnika koji osvajaju ingenioznim slikama. Prvi u nizu je Josip Ivić koji će nas ganuti i posjeći grubom osjećajnošću i gubitkom iluzija. Slijedi ga srbijanski pjesnik Žarko Aleksić, autor vizualno-pjesničkog ciklusa Skupovi: osamnaest pjesama popraćene su svaka svojom fotografijom samog autora koja je na svojstven način komentira i, što je još bolje, navodi čitatelja na aktivno sudjelovanje u kreiranju smisla. Fizičar Goran Gatalica sjajno spaja znanstveni diskurs astronomije i kajkavsko narječje, domišljate jezične eskapade i prizori Dubravka Zlateca pršte od smionosti, a Mladen Blaževićće nas vratiti u neka nepoznata vremena i čudnovate prostore. Nakon poezije slijedi esejistički dio sačinjen od duhovitih i oštroumnih promišljanja Gorana Bogunovića koji kroz apsurdne prispodobe postavlja zanimljiva pitanja o odnosu čovjeka i muzike, smislu ritma i dražima kaosa. Nakon Bogunovića slijedi putopisna proza; ovaj put je riječ o meditativnom, smirujućem prikazu putovanja Francuskom Anastazije Komljenović. Potom su na redu tri kulturološke analize suvremenih medija, pogotovo televizijskih emisija koje će i zagrižene ljubitelje realityja navesti da preispitaju njegove vrijednosti. Završavamo kao i uvijek još jednim Kontejnerom Branka Franceschija: što je posebno u ciklusu Tišina slikara Damira Babića.

Naposljetku bismo istaknuli da je uredništvo odlučilo, kako bi časopis bio još pristupačniji čitateljima, od ovog broja smanjiti maloprodajnu cijenu.

Ovih dana iz tiska je izašla knjiga Vjerana Zuppe, Subjekt kao gost. Mala hermeneutika dramskog lika.

Dva pojma zauzimaju središnje mjesto u ovoj knjizi Vjerana Zuppe, uglednog pisca, esejiste, dramatologa i, nadasve, „teatarskog čovjeka“. To su pojmovi subjekta i lika, koji tvore tematsku i problematsku okosnicu njegovih razmatranja ili, možda je bolje reći, njegovih diskurzivnih majstorija. Izbor baš tih pojmova nije nimalo arbitraran već je određen njihovim bitno konstitutivnim statusom u cjelini i pojedinostima teatarskog imaginarija. Iako su ti pojmovi od ključne važnosti i u drugim područjima racionalnog umovanja i estetskog stvaranja, od filozofske i znanstvene refleksije do raznovrsnih svjetova umjetnosti, pa su, prema tome, u neku ruku transverzalni, u teatarskom imaginariju oni su ipak neuporedivo važniji, vidljiviji, dojmljiviji i životniji. I to naprosto zbog toga što se upravo tu, kao nigdje drugdje, prikazuje, uprizoruje, transponira njihovo značenje i njihov međuodnos.

Teatarski imaginarij zapravo i živi od igre i međuigre subjekata i likova i stoga Zuppa u svojoj „hermeneutici dramskog lika“, pojednostavljeno rečeno, nastoji protumačiti što subjekt znači liku a lik subjektu. A za takav je zahvat nužno ne samo proživljeno, u iskustvu akumulirano teatarsko znanje nego i spoznajno–referencijalni okvir koji uključuje suverenu intelektualnu komunikaciju s vrhovima tematski relevantne dramske, filozofske, književne i književnopovijesne literture, što, u Zuppinoj tekstualnosti, obuhvaća više od pedeset čvornih misaonih autoriteta, u rasponu od Aristotela, Hegela i Nietzschea do Brechta, Heideggera, Sartrea, Habermasa, Steinera, Lacana, Deleuzea itd., da spomenemo samo neke od uporišnih autora tradicije i suvremenosti. Zuppina knjiga nije niti želi biti konvencionalna povijest međuodnosa subjekta i lika u dramskoj umjetnosti, ali u njegovu su pristupu, bilo pozadinski bilo eksplicitno, prisutni tonovi i iskazi stanovite historizacije. To je posve razumljivo, pa i nužno, ima li se na umu makar i minimalan uvid u ono što bi se moglo nazvati avanturama i metamorfozama subjekta i lika u dugoj povijesti kazališne umjetnosti kao nerazdvojnog dijela socijalne i kulturne povijesti čovječanstva. Umjesto konvencionalnog historijata ova knjiga nudi svojevrsni mozaik dobro smišljenih, zaokruženih, međupovezanih i na jednoj tematskoj crti poredanih esejističko-analitičkih problematizacija ili problematskih slika „subjekta kao gosta“ u životu dramskoga lika.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Svijet priča Ivane Rogar na prvi pogled djeluje poznato, da bi se malo–pomalo stvarnost u njima raspala. No tek potom čitatelja čeka pravo iznenađenje: autorica virtuozno vodi dvostruku igru u kojoj najvećom tajnom nisu zahvaćeni likovi nego upravo pripovjedači. Njih četrnaestero hrabro je stavila pred tamno ogledalo — priče koje nam pričaju — i vješto sakrila u njemu. Profinjena proza o okrutnom svijetu.