Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Arhiva

Preminuo Branko Polić

Preminuo Branko Polić

9. studenoga 2014. u Zagrebu je preminuo naš dugogodišnji autor Branko Polić. Rođen je 24. travnja 1924. godine u Zagrebu. Drugi svjetski rat mu je prekinuo školovanje te s obitelji pred ustaškim progonom Židova bježi u Kraljevicu, a potom bio interniran u talijanskom logoru na otoku Rabu. Godine 1945. ubrzano svladava gradivo za osmi razred klasične gimnazije, a zatim studira na Sorbonni gdje stječe diplomu profesora francuskog jezika. Nakon povratka, 1948. godine, nastavlja studij engleskog jezika i diplomira na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u “rekordnom roku” 1950. godine. Ubrzo je primljen u kulturnu redakciju Radio Zagreba gdje je ubrzo postao kritičar u glazbenom programu, a potom urednik muzičko-govorne redakcije (1956-1964). Nakon osnutka Trećeg programa, postaje njegov urednik i komentator sve do umirovljenja (1985), a suradnju je nastavio sve do 2012. godine, kada je snimio posljednje razgovore s velikim hrvatskim glazbenim umjetnicima. Autor je stotina razgovora s glazbenicima i nekoliko tisuća emisija o glazbi i glazbenicima za koje je građu prikupljao i na mnogim putovanjima. Članci, rasprave, prikazi, eseji, kritike i prijevodi Branka Polića razasuti su po domaćim i inozemnim časopisima, novinama, leksikonima i zbornicima. Durieux mu je objavio četiri autobigorafske knjige (Vjetrenjasta klepsidra, 2004., Imao sam sreće, 2006., Pariz u srcu studenta, 2008., Na pragu budućnosti, 2010. te dvije knjige anegdota: 1000 glazbenih anegdota, 2012. i Pregršt glazbenih anegdota, 2013. Branko Polić bio je i aktivan član Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, a posljednjih dvadeset godina i urednik časopisa Novi omanut koji donosi vrijedne priloge domaćih i inozemnih autora o židovskoj povijesti i kulturi.

Nova knjiga Vjerana Zuppe

Nova knjiga Vjerana Zuppe

Ovih dana iz tiska je izašla knjiga Vjerana Zuppe, Subjekt kao gost. Mala hermeneutika dramskog lika.

Dva pojma zauzimaju središnje mjesto u ovoj knjizi Vjerana Zuppe, uglednog pisca, esejiste, dramatologa i, nadasve, „teatarskog čovjeka“. To su pojmovi subjekta i lika, koji tvore tematsku i problematsku okosnicu njegovih razmatranja ili, možda je bolje reći, njegovih diskurzivnih majstorija. Izbor baš tih pojmova nije nimalo arbitraran već je određen njihovim bitno konstitutivnim statusom u cjelini i pojedinostima teatarskog imaginarija. Iako su ti pojmovi od ključne važnosti i u drugim područjima racionalnog umovanja i estetskog stvaranja, od filozofske i znanstvene refleksije do raznovrsnih svjetova umjetnosti, pa su, prema tome, u neku ruku transverzalni, u teatarskom imaginariju oni su ipak neuporedivo važniji, vidljiviji, dojmljiviji i životniji. I to naprosto zbog toga što se upravo tu, kao nigdje drugdje, prikazuje, uprizoruje, transponira njihovo značenje i njihov međuodnos.

Teatarski imaginarij zapravo i živi od igre i međuigre subjekata i likova i stoga Zuppa u svojoj „hermeneutici dramskog lika“, pojednostavljeno rečeno, nastoji protumačiti što subjekt znači liku a lik subjektu. A za takav je zahvat nužno ne samo proživljeno, u iskustvu akumulirano teatarsko znanje nego i spoznajno–referencijalni okvir koji uključuje suverenu intelektualnu komunikaciju s vrhovima tematski relevantne dramske, filozofske, književne i književnopovijesne literture, što, u Zuppinoj tekstualnosti, obuhvaća više od pedeset čvornih misaonih autoriteta, u rasponu od Aristotela, Hegela i Nietzschea do Brechta, Heideggera, Sartrea, Habermasa, Steinera, Lacana, Deleuzea itd., da spomenemo samo neke od uporišnih autora tradicije i suvremenosti. Zuppina knjiga nije niti želi biti konvencionalna povijest međuodnosa subjekta i lika u dramskoj umjetnosti, ali u njegovu su pristupu, bilo pozadinski bilo eksplicitno, prisutni tonovi i iskazi stanovite historizacije. To je posve razumljivo, pa i nužno, ima li se na umu makar i minimalan uvid u ono što bi se moglo nazvati avanturama i metamorfozama subjekta i lika u dugoj povijesti kazališne umjetnosti kao nerazdvojnog dijela socijalne i kulturne povijesti čovječanstva. Umjesto konvencionalnog historijata ova knjiga nudi svojevrsni mozaik dobro smišljenih, zaokruženih, međupovezanih i na jednoj tematskoj crti poredanih esejističko-analitičkih problematizacija ili problematskih slika „subjekta kao gosta“ u životu dramskoga lika.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Tamno ogledalo Ivane Rogar

Tamno ogledalo Ivane Rogar

Svijet priča Ivane Rogar na prvi pogled djeluje poznato, da bi se malo–pomalo stvarnost u njima raspala. No tek potom čitatelja čeka pravo iznenađenje: autorica virtuozno vodi dvostruku igru u kojoj najvećom tajnom nisu zahvaćeni likovi nego upravo pripovjedači. Njih četrnaestero hrabro je stavila pred tamno ogledalo — priče koje nam pričaju — i vješto sakrila u njemu. Profinjena proza o okrutnom svijetu.

Kako sam tražio Srbe po gradu

Kako sam tražio Srbe po gradu

U romanu Splitting, zlokobno višeznačnog podnaslova Kako sam tražio Srbe po gradu (koji bi u drugoj kulturi, recimo češkoj, mogao biti naslov kakve hašekovske humoreske), čitav se jedan svijet dobrih susjeda, prijatelja i školskih drugova dijeli, puca po šavovima i urušava. Utemeljena na iskustvu mladosti koja tek dozrijeva pod socijalističkim zgradurinama Splita kroz igru baluna, prva pijanstva, sitne krađe, markiranje nastave i smušeni, neobavezni seks, splitske djece koja odjednom, još u svojim zelenim godinama, doznaju kako „nismo svi isti“, ova proza precizno dočarava i demistificira vrijeme u kojem je dalmatinska metropola potresno i zauvijek mijenjala svoje lice. Radnja romana najvećim se dijelom zbiva u jednome od splitskih kvartova koje su nastanjivala vojna lica bivše JNA, uglavnom na službi u bivšoj Ratnoj luci Lora, u rasponu od Nove godine 1990. do 15. studenoga 1991., kada su prve granate s brodova tadašnje jugoslavenske mornarice pale na Split. Ispričana iz pozicije više likova, većinom maloljetnih srednjoškolaca, koji prema promjenama što nastupaju iskazuju više ili manje nerazumijevanja i otpora, ova se splitska priča doima autentičnijom i istinitijom od svega o tome dosad napisanog. Ovim se romanom novinar i publicist Damir Pilić nametnuo kao izvrstan pripovjedač, a Splitting definitivno spada u vrh recentne domaće prozne produkcije.