U biblioteci Ellipsis upravo je objavljena knjiga Mirele Dakić: Rod, avangarda i politika pisanja.

Već se dugo u hrvatskom književno-znanstvenom području nije pojavila knjiga koja bi se s toliko akribičnosti i suverenosti kretala međunarodno zakučastim i razgranatim područjem povijesti feminističke književne teorije, koje se posljednjih desetljeća kanda uspjelo prije svega u nas legitimirati bez nekih ambicioznije artikuliranih polemičkih tonova, gotovo u nekoj atmosferi prividna konsenzusa oko temeljnih kategorija i istraživačkih pretpostavki. Bez obzira na uže područje konfrontacije avangarde i modernizma kao prekretničkih projekata književnopovijesnoga značaja s književnoteorijskim okvirom feminističke intervencije u književno-znanstveni krajolik, knjiga je relevantna kao znak svojevrsna buđenja diskusije oko nekih temeljnih prijepora koji su u hrvatskoj akademskoj sredini ostali gotovo zataškani, zbog čega je i ugled feminističke teorije u okružju ostalih književno-kritičkih i teorijskih pristupa platio neki danak. (Lada Čale Feldman)

Svojom ambicijom, širinom, načinom argumentacije, pažljivim radom s pojmovima i dubinskim zahvatom u temeljne tekstove feminističke teorije, autorica pokazuje da se podsjećanjem na avangardne izvore određenih ključnih pojmova, poput primjerice écriture féminine, valja vratiti rigoroznosti formalnih analiza umjetničkih postupaka kada se želi govoriti o revolucionarnosti ili emancipacijskom potencijalu književnosti. Knjiga je namijenjena književno-znanstvenoj zajednici, studentima neofiloloških studija, komparatistima, studentima filozofije, sociologije, rodnih studija, proučavateljima avangarde, književno-kritičkoj i kritičko-teorijskoj publici, nastavnicima jezika, književnosti, filozofije, sociologije i svima zainteresiranima za političku i društvenu dimenziju književnosti i umjetnosti kao i teorije i naslijeđe avangarde. (Zrinka Božić)

Tema knjige korespondira sa hrvatskim i regionalnim, ali i evropskim i svetskim kontekstom i tendencijama, pri čemu autorka nudi originalnu disciplinarnu samokritiku“ savremenog feminizma i teorije avangarde, koja se ogleda u svesnom i obrazloženom preispitivanju, unutar oba naznačena polja, statusa književnosti i njenog estetskog i ideološkog smisla. Posredi je značajna teorijska intervencija, koja nije lišena ni implikacija unutar šireg područja (ne samo lokalne) humanistike. (Predrag Brebanović)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanostim obrazovanja i mladih Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Odbor Nagrade „Vladimir Nazor“ na sjednici održanoj 5. svibnja 2025. godine donio je odluke o dobitnicima za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj za 2024. godinu u području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.

Nagradu dodjeljuje Odbor Nagrade „Vladimir Nazor“ na prijedlog komisija za pojedina područja umjetnosti, u kategorijama godišnje nagrade i nagrade za životno djelo.

Dobitnik Nagrade „Vladimir Nazor“ na području književnosti je Franjo Nagulov za knjigu poezije Krvava knjiga!

Nakon vrlo uspješne prve knjige Bez dijagnoze, autobiografske proze u kojoj autorica donosi svoja sjećanja na uzbudljivo odrastanje u poznatoj glumačkoj obitelji, kao i upečatljive doživljaje iz svoje bogate profesionalne karijere renomirane kardiologinje, privlačeći čitatelja slobodom svog duha, duhovitošću te kritičkim (i samokritičkim) razmišljanjima, u svojoj novoj knjizi Portret glumice Maja Strozzi, jednako hrabro i s iznimnim spisateljskim darom, zakoračila je u posve novo književno područje. U Portretu glumice autorica na temelju povijesnih dokumenata, obiteljskih priča i fotografija, ali i vlastite mašte, rekonstruira privatni i profesionalni život svoje bake Marije Ružičke Strozzi, legende hrvatskog glumišta s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koja je na daskama starog Gornjogradskog kazališta, a potom zagrebačkog HNK, od njegova otvorenja, oduševljavala publiku više od pedeset godina te utjelovila više od 600 dramskih likova. Knjigom Portret glumice Maja Strozzi potvrdila se kao novo ime ne samo autobiografske i biografske nego i fikcionalne proze, koja zadivljuje svojom zrelošću, širinom pogleda, smislu za humor i istančanim osjećajem empatije.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i Odsjek za povijest hrvatskog kazališta dodijelio je Suzani Marjanić Nagradu Marko Fotez za knjigu Umjetnost performansa i kinizam: izvedbena linija otpora u izdanju Durieuxa i Hrvatske sekcije AICA-e.

Iz obrazloženja dodjele Nagrade:

»Jednoglasnom odlukom Ocjenjivačkoga Odbora središnju teatrološku Nagradu Marko Fotez za razdoblje od 2020. do 2023. godine dobiva Suzana Marjanić za knjigu studija Umjetnost performansa i kinizam: izvedbena linija otpora (Zagreb: Durieux i Hrvatska sekcija AICA, 2022.). Konceptualno nastavljajući svoja pionirska istraživanja umjetnosti performansa čije je temelje uspostavila u prethodnim monumentalnim studijama Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas i Topoi umjetnosti performansa. Lokalna vizura, Marjanić sondira teorijske i poetičke okvire diljem hrvatske performerske scene od 1980-ih godina do danas. Suvereno koristeći interdisciplinarne izvore – od etnografije, antropologije, studija izvedbe, filozofije i teatrologije – autorica analizira širok spektar performerskih intervencija u javnu sferu, primjereno kontekstualizirajući estetske dimenzije s političkima. U teorijskom smislu polazi od Sloterdijkove koncepcije kinizma kao ishodišno subverzivne prakse koju se onda prepoznaje u poetičkim gestama i političkim zagovorima mnogih odabranih primjera, koji se protežu od urbanih arhitektonskih intervencija, modnih performansa, ritualnih tjelesnih praksi do izvedbi sjećanja. U svim slučajevima skrupuloznom se etnografskom metodom bilježi i posredno arhivira fenomen te potom podvrgava kritičko-analitičkoj obradi. U konačnici takav pristup nudi sustavan i akribičan pregled fenomenâ umjetnosti performansa, neizostavan za sva buduća znanstvena bavljenja temom, ali i informativnu riznicu za zainteresiranu čitateljsku publiku. Zbog svega navedenog, smatramo da unatoč obilju izvrsnih studija koje smo ocjenjivali, ovaj rad Suzane Marjanić obuhvatom materije i analitičkom oštrinom zaslužuje Nagradu Marko Fotez.«

U Ann Arboru je u 96. godini života preminuo hrvatski liječnik Stevo Julius. 

Rodio se 15. travnja 1929. u Kovinu u Srbiji, a sa sedam godina doselio se s obitelji u Zagreb gdje je završio osnovnu i srednju školu. Od 1943. bio je sudionik Antifašističke borbe i partizanski kurir u Lici i na Banovini. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1953., a 1964. doktorirao. Kao specijalist interne medicine i asistent u Internoj klinici Rebro radio do 1964. nakon čega je otišao na Sveučilište države Michigan u Ann Arbor u SAD, gdje bio voditelj Odsjeka za hipertenziju i nastavnik više od 40 godina. Istraživački interes Steve Juliusa bio je usmjeren na područje patofiziologije ranih faza arterijske hipertenzije i metaboličkog sindroma. Proučavao je hemodinamiku i patofiziologiju arterijske hipertenzije te dokazao da krvni tlak primarno regulira središnji živčani sustav, bez obzira na stanje periferne cirkulacije. Istraživao je ulogu kardio-pulmonalnih mehanoreceptora u normalnoj cirkulaciji i u hipertenziji te sekundarne promjene na srcu i krvnim žilama pri povišenu krvnom tlaku. Naročito se bavio graničnom arterijskom hipertenzijom.

Bio je gost profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu od 1990., a dopisnog člana HAZU izabran je 2012.

Stevo Julius bio je autor više od 400 objavljenih radova u vodećim svjetskim časopisima i poglavlja u knjigama, a o njegovu široku intelektualnom interesu svjedoče dvije knjige memoara: Neither Red Nor Dead (Durieux ju je objavio na hrvatskom 2005. pod naslovom Ni crven ni mrtav: Odrastanje u bivšoj Jugoslaviji za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata) i Adventures in Hypertension. Bio je član uredničkih odbora najuglednijih časopisa iz područja hipertenzije. Dugogodišnji doprinos Steve Juliusa istraživanju i liječenju arterijske hipertenzije ostavio je trajan i najdublji trag u svjetskoj znanosti, a posebno je zaslužan za razvoj i unaprjeđenje istraživanja i liječenja arterijske hipertenzije u Hrvatskoj.

Biserka Goleš Glasnović jedna je od najkvalitetnijih autorica putopisa za koje je osvojila i nagrade. Uz to, ona je i pjesnikinja, kritičarka, esejistica i antologičarka. Pred čitateljima je njezina nova putopisna zbirka Šarm oskudice koja objedinjuje tekstove s raznih putovanja. Ovdje čitamo o putovanju na Island, zatim Češkom do Dečína na Labi pa njemačkim Lužicama do otoka Rügena na Baltiku; o putovanju Švedskom, od Stockholma do Västeråsa, o putovanju Sjedinjenim Američkim Državama, o putu od Mukačeva, preko Lavova do Ivano-Frankivska u Ukrajini te o istraživanju predromaničke Dalmacije uz rijeku Cetinu, u Kaštelima i Poljicima. Tekstovi ujedinjuju povijesnu, likovnu i književnu erudiciju i raznolike govore u susretu s (ne)poznatim kulturama i narodima. Autorica piše o povijesti mjestâ kroz koja putuje i u kojima boravi te o njihovoj vanjskoj i unutrašnjoj ljepoti — o ljepoti zakrivenoga, nepoznatoga i pronađenoga izvan turističkih atrakcija. Njezina je razmišljanja često odvode u zanosne digresije u kojima se pak nadahnuto bavi odnosom hrvatskog i ukrajinskog jezika, slavenskom mitologijom i predromaničkim crkvama. Uz fotografije u knjizi koje je snimila sama autorica, Šarm oskudice zasigurno će čitatelja zainteresirati za putovanja, a i potaknuti na čitanje ostalih putopisa ove neumorne putnice.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Temeljitom analizom nemalog broja književnih i kulturnih fenomena koji egzistiraju nakon raspada Jugoslavije, a koji simbolički pamte i promišljaju zajedničku prošlost Jugoslavije te dijele probleme i izazove suvremenog kapitalizma, argumenti Borisa Postnikova govore u prilog tezi o postjugoslavenskom književnom i kulturnom polju koje vrijedi istraživati i iz čijeg istraživanja možemo izlučiti važne (metodološke, društvene, ekonomske i ine) lekcije. Pritom, autor ne želi od postjugoslavenske književnosti načiniti neku novu esencijalističku kategoriju, već je artikulira kao fleksibilan koncept koji donosi analitički dobitak za suvremenu znanost o književnosti. (dr. sc. Maša Kolanović)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanostim obrazovanja i mladih Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Nakon prethodne zbirke Pred lavu (2019.), kojom nas je uvela u predapokaliptično stanje društva kasnog kapitalizma, Petra Rosandić nastavlja govoriti o potrebi za izlazom koji ona pronalazi u svojevrsnoj toplinskoj smrti svemira. U novoj zbirci poezije Hvala vatri, nižući začudne slike bez interpunkcije, Rosandić stvara košmarni svijet čije se sastavnice kao u snu premještaju i stapaju. Onirički ugođaj osnažen je nadrealističkim vizijama među kojima se posebno ističu prikazi religijskih elemenata i simbola kao kamatara i vampira. Identificirajući traumatično stanje svijeta i ironično se oslanjajući na mit o pročišćenju od grijeha, pjesnikinja predviđa da će vatra, koja uništava, biti i ona koja će nas osloboditi.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

To što je pisao knjige zasjenilo je zapravo njegov novinarski rad koji je stajao u znaku njegovog velikog uzora, poljskog novinara Ryszarda Kapuścińskog.

Najvažniju publicističku knjigu, “Sarmatski krajolici”, izdao je 2005. To je zbirka eseja autora koji žive na potezu od Baltika preko Poljske, Bjelorusije, Ukrajine do Moldavije. Tada je to bio neviđen i neočekivan pothvat, reklo bi se avangardan, jer nam je danas, dvadeset godina kasnije, posve normalno da čitamo Andrzeja Stasiuka, Jurija Andruhoviča ili Andrija Ljubku. U tom i sličnim uredničkim pothvatima, Pollack je otkrio koliko daleko seže Srednja Europa, u svakom slučaju dalje od granica koje su postavili Claudio Magris i Milan Kundera, a prije Pollacka tek naznačili Czesław Miłosz sa svojom Vilnom i Elias Canetti s donjim tokom Dunava u autobiografiji “Spašeni jezik”.

U svakom slučaju, slavenska Europa Martinu Pollacku duguje duhovno, politički i literarno iznimno mnogo, duguju mu i oni koji za njega nikad nisu čuli.

U svojim djelima bio je usredotočen na dvije teme, Europu istočno od Labe te nacističku prošlost vlastite obitelji i prikriveni, tinjajući antisemitizam. Potonji je maestralno opisao u dokumentarnoj – i odmah na velike jezike prevedenoj – knjizi “Optužba: oceubojstvo. Slučaj Philippea Halsmanna” iz 2002. godine.

Postupak da, svim alatima istraživačkog novinarstva, sam napiše portret svog oca koji je bio SS-ov oficir i okrutni egzekutor-ubojica, strašan je književni uradak. Strašan po sadržaju, strašan za sina koji piše. Knjigu o ocu naslovio je “Mrtvac u bunkeru” (Durieux, Zagreb 2019.) i to je jedina kod nas prevedena Pollackova knjiga.

Nastavak tog portretiranja jedne obitelji “u sjeni fantoma”, kako bi rekao Ivan Lovrenović, autorovih predaka razdrtih između velikonjemačkog nacionalizma i protonacizma te, s druge strane, potpune, skromne normalnosti nastavio je u bolnoj biografiji “Žena bez groba” iz 2016. godine

Nakon “Žene bez groba” nije više mogao pisati veće knjige, borio se sa zloćudnim tumorom i metastazama. Ali, do posljednjeg daha ulagao je sav svoj autoritet i intelektualni glas u podupiranju Ukrajine u njenoj tragediji, skupa, uostalom, sa svojim drugom po peru Claudijom Magrisom.

Umro je 17. siječnja u osamdesetoj godini života u Bocksdorfu u južnom Gradišću. Ostavio je za sobom niz knjiga koje je preveo s poljskog, za što je nagrađivan, te osamnaest svojih knjiga, autorskih i uredničkih, mahom o istočnijoj srednjoj Europi. Neke su ponavljane i proširivane, poput “Bogata zemlja siromašnih ljudi, književne šetnje Galicijom” koju je uredio zajedno s Karl-Markusom Gaussom. Kruna prevodilačkog opusa je izdanje sabranih djela Ryszarda Kapuścińskog koja je preveo na njemački. Najveće nacionalne i europske nagrade koje je dobio nema smisla ni nabrajati.

Kad je bio pri završetku svoje knjige o Laškom, kamo je istražujući i propitujući navraćao često, tokom jedne od zadnjih šetnji kraj Savinje mimoišao se s jednom nepoznatom starijom gospođom, Slovenkom. Na trenutak je pogledala tog Austrijanca laščanskih korijena, usporila korak i rekla mu glasno: “Majte se dobro”.

Inovativnost je knjige Samotni Šetač u obuhvatnosti pristupa. Pri tome nije riječ o nekoj parataktičnosti, to jest jednostavnom nizanju, jer se ukazuje na unutrašnju povezanost, pa i proturječja, dakle o pristupu koji je jedinstveno primjeren Rousseauovu djelu i činjenici da se ono i dalje doživljava značajnim i poticajnim, a ne neutraliziranim predmetom rekonstrukcije. Neki su aspekti aktualnosti odmah očiti: filozofija prirode za današnje rasprave o sudbini planeta; politički spisi kao stalan izvor rasprava o suverenitetu, narodu, oblikovanju volje; konstrukcija subjektnosti u autobiografiji, načela odgajanja — njihovo uzajamno prožimanje i vezivanje uz kontekst unutarprosvjetiteljskog dijaloga i suvremenog rada, pa onda povijesti recepcije i tog sklopa te vezanost prosvjetiteljstva uz trajno preispitivanje fundamentalnog filozofskog projekta pokazuju punu snagu izabranog pristupa. (Nadežda Čačinović)

Filozofija Jean–Jacquesa Rousseaua nezaobilazan je temelj moderne filozofije politike, prava i države. Međutim, autor se u ovoj knjizi ne bavi jednim partikularnim aspektom Rousseauove filozofije, već pozornost usmjerava na analizu njegova cjelokupna djela, pa, oslanjajući se uvelike na francusku literaturu, donosi studiju koja ističe najvažnije segmente njegova filozofskog i književnog rada. Ovo je prva knjiga u nas koja cjelovito obuhvaća Rousseauove metafizičke, političke, estetičke, enciklopedijske, ali i manje poznate korespondencijske i autobiografske segmente koji u potpunosti oslikavaju ne samo njegovu misao nego i prijepore u francuskom prosvjetiteljstvu u osvit Francuske revolucije. (Goran Gretić)

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske