Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Arhiva

Fantom slobode 1-2024

Fantom slobode 1-2024

Još je nekoliko dana ostalo do proljeća pa za ublažavanje učinka zimske depresije preporučujemo čitanje novog broja časopisa Fantom slobode koji započinjemo poetičnom, zamamnom prozom riječke autorice Tee Tulić. Ulomak iz romana u nastanku Gajardo pripovijeda žena čudnovate perspektive kojoj zacijelo ne možemo vjerovati, ali koja nas svejedno osebujnim glasom uvlači u svoj bajkoviti i nesigurni svijet.

Nastavljamo izuzetno duhovitom alegorijskom pričom pjesnikinje i pripovjedačice Mirjane Mrkele o upravitelju utvrde koji ne želi s drugima dijeliti plodove smokve koja raste u njegovoj blizini.

Bosanskohercegovačka teoretičarka i spisateljica Lamija Milišić napisala je dojmljivu priču o traumatičnoj mladosti mladića Jana, čiji je otac počinio samoubojstvo.

Vinkovački pjesnik Davor Ivankovac piše o otuđenju i rascijepljenom subjektu koji su rezultat suvremenog svijeta: stvari su se promijenile, ljubavi više nema, ostaju nam samo krhotine sebstva.

Karlovačka pjesnikinja Marija Skočibušić u pjesmama objavljenima u ovom broju demonstrira nemogućnost originalnosti, odnosno pisanja novog jer, kako nas je postmoderna teorija već poučila, svi tekstovi već su napisani, a autori a da i ne znaju variraju već napisano na tisuću i jedan način.

Mario Brkljačić, pjesnik i prozaist iz Zagreba, napisao je prema vlastitim riječima »slalom između poezije i proze«. Riječ je o ulomku iz nadolazeće knjige Fantom i Šanel.

Pjesnik i sveučilišni profesor Ivan Koprić u pjesničkom ciklusu »Pjevaj Evita« oživljava žarku atmosferu Južne Amerike.

Pišući o mačkama i lisicima, Mirta Maslać piše i o iskustvima queer populacije, o tranziciji, seksu i životu u heteronormativnom svijetu.

Meditativna poezija Renate Ivančan posvećena je promatranju i ostalim senzacijama. Nižući naizgled nepovezane vizualne motive, Ivančan gradi pjesmu kao verbalnu sliku.

Pripovjedačica i prevoditeljica Iva Gjurkin odlučila je prevesti na hrvatski klasik Djune Barnes Nightwood. U ovom broju donosimo ulomak iz romana i Ivin esej o tom jezično iznimno zahtjevnom djelu engleske moderne književnosti.

Riječka spisateljica Dunja Matić ovdje predstavlja dva eseja iz svoje nadolazeće knjige Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedima koja će izaći u nakladi Durieuxa.

U dijelu časopisa posvećenom književnoj kritici Franjo Nagulov piše o lirskom dnevniku hrvatskog pjesnika Petra Gudelja Gora oko dvora te o zbirci priča U čekaonicama srpske književnice Dragane V. Todoreskov. Jadranka Pinarić analizirala je knjigu Velibora Čilića Autoportreti s damama.

U rubrici Kontejner Branko Franceschi piše o izložbi djela Dušana Džamonje postavljenoj u Gradskoj galeriji Labin u kojoj se prikazuje umjetnikov iskorak od skulptura prema arhitekturi.

Fotografije za prilog Kontejner svojom nam je dobrotom ustupio Fedor Džamonja koji je, na žalost, preminuo na dan kada je ovaj broj Fantoma slobode trebao ići u tisak.
Autori u ovom broju:

Tea Tulić rođena je u Rijeci. Prozu objavljuje u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima. Godine 2011. osvojila je nagradu »Prozak« za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina, na temelju koje je objavila knjigu Kosa posvuda (2011.). Kosa posvuda objavljena je i u Srbiji, Italiji, Makedoniji i Velikoj Britaniji. Engleski prijevod našao se u polufinalu za nagrade European Bank for Reconstruction and Development Literature Prize i Warwick Prize for Woman in Translation 2018. godine. Tulić je članica žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit. U suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski Premijeri, objavila je spoken word album Albumče (2014.). Objavila je i knjigu poetske proze Maksimum jata (2017.) koja se našla u širem izboru za nagradu tportala za roman godine te kratki roman Strvinari starog svijeta (2023.)

Mirjana Mrkela rođena je 1955. Otkako je oslijepila, intenzivnije se bavi pisanjem (pjesme, priče, romani, drame) i do sada je objavila više od 10 knjiga. Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva za djecu i mlade te Udruge Zadarski pisci (ZaPis). »Na ovom planetu osim nas, Brambonjaca, žive još dva narodaje« njezina je priča iz buduće zbirke o grafitima.

Lamija Milišić (1995., Sarajevo), književna kritičarka i teoretičarka. Izvršna direktorica Međunarodnog festivala književnosti BOOKSTAN. NO EAST. NO WEST. i urednica u izdavačkoj kući Buybook u Sarajevu. Diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost, uz priznanja za najbolju studenticu Univerziteta u Sarajevu i »Zlatna značka« Univerziteta u Sarajevu. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije. Istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i videoigre. Od 2016. do 2020. godine je bila dopisnica časopisa za književnost i kulturu Život. Od 2020. do 2023. godine je bila generalna tajnica i koordinatorica projekata P. E. N. Centra Bosne i Hercegovine. Njene znanstvene radove, književnoteorijske eseje, književne i kazališne kritike objavili su časopisi Umjetnost riječi, Novi Izraz, Pozorište, Bona i časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli DHS — DRUŠTVENE I HUMANISTIČKE STUDIJE, te web–portali MESS, Oslobođenje, Radio Sarajevo, Strane, Dunjalučar, E–volucija itd.

Davor Ivankovac rođen je u Vinkovcima 1984. Piše poeziju, prozu, eseje. Objavio je dosad Rezanje magle (poezija, 2012.), Freud na Facebooku (poezija, 2013.), Doba bršljana (poezija, 2018.), Prikazati više (izabrane kritike i eseji, 2022.), Život treći (roman, 2022.), S dna Panonskog mora: priče kronike, reportaže (priče, 2023.)

Marija Skočibušić (2003., Karlovac) studentica je komparativne književnosti i švedskog jezika i kulture. Dobitnica je nagrade »Na vrh jezika« za rukopis »Kraćenje razlomaka«.

Mario Brkljačić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Prozu i poeziju objavljivao je dugi niz godina u Godinama novim, Libri Liberi, Quorumu, Republici, Trećem trgu, Vijencu i Zarezu. Pobijedio je na natječaju Studentskog centra za prvu knjigu 2003/2004. zbirkom pjesama Gledaj me u oči. Objavio je knjige Nikad nije plesao pogo (2004.), Muha u juhi (2005.), Ne mogu ga gledati takvog (2006.), Doručak za Bič (2019.) i Sam (2022.)

Ivan Koprić je sveučilišni profesor i dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je tri zbirke poezije (Hologrami nade, 2019., Intergalaktički peljar, 2021., Lekcije iz botanike, 2023.), a u objavi mu je i četvrta (Tata kupi mi jedan mali rat, 2024). Uz to, u pripremi je i zbirka Običan dan u purgatoriju. U suautorstvu je objavio knjigu Pjesništvo vrbovečkoga kraja: perlice u sivilu povijesti (2022.). Poetski ciklusi su mu objavljeni u časopisima Forum HAZU, Republika, Književna republika, Tema, Kolo, Vijenac, Mogućnosti i Riječi, kao i na specijaliziranim mrežnim portalima. Uredio je dvije zbirke pjesama Josipa Buturca (Slavujice, 2023., Karanfilke, 2024.). Također je u svojstvu autora, suautora, urednika i suurednika objavio više od 30 znanstveno–stručnih knjiga, udžbenika i monografija, a autor je ili suautor više stotina znanstvenih i stručnih radova, objavljenih u zemlji i inozemstvu, s tematikom iz područja javne uprava, javnog menadžmenta, lokalne i regionalne samouprave i demokracije, upravne teorije, javnih službi, upravnog prava, i dr.

Mirta Maslać rođena je u Zagrebu 1993. gdje je diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost. Fakultetsko obrazovanje razvilo je njen interes za pisanje i književnu teoriju, osobito za feminizam, queer teoriju, psihoanalizu i lijevu misao. Njeni se znanstveni radovi temelje na jezičnoj analizi: na portalu Stilistika.org 2018. objavila je članak o promjeni odnosa hrvatskih rječnika prema ideologemima od socijalizma do tranzicije, a njen je interdisciplinarni diplomski rad o govoru drag queens objavljen u časopisu Centra za ženske studije Treća (br. 22, 2020.). Njen je prvi roman Junak ili čudovište izašao 2018. Nakon toga prebacila se se na kraću formu te osvojila četvrto mjesto na natječaju za kratku priču Nastavi priču (2021.) te treće mjesto na natječaju Festivala europske kratke priče (2022.).

Renata Ivančan rođena je 1977. godine u Zagrebu, gdje je diplomirala upravno pravo na Pravnom fakultetu. Također završava glumački program studija Kubus u Zagrebu. Pjesnički izričaj ju je oduvijek privlačio, a pjesme su joj objavljene u časopisu «Poezija«. Od 2015. godine živi i radi u Dublinu.

Iva Gjurkin rođena je 1976. u Zagrebu, a živi u Samoboru. Diplomirala je indologiju i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se pisanjem na hrvatskom i engleskom jeziku te prevođenjem. Prvi roman, Līlā, objavila je 2019. u Durieuxu. Drugi, Pjesma o vjernosti, objavila je 2021., a treći, Svijet u zrnu pijeska, 2023. kod istog nakladnika. Autorske tekstove objavila je u časopisima Scopus i Književna smotra. S engleskog na hrvatski prevodila je članke i književne tekstove za časopis Libra Libera. Za Multimedijalni institut prevela je knjige Građanin između povijesti i književnosti Franca Morettija, Misli na izložbi Brune Latoura te Obrasci i interpretacija Franca Morettija i suradnika. Također je prevela dijelove zbirki pripovijedaka Istanbul Noir, Stockholm Noir i USA Noir za izdavačku kuću Durieux.

Dunja Matić (Split, 1988.) diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije, Filozofskog fakulteta u Rijeci na kojemu od 2015. radi kao vanjska suradnica, a od 2020. kao asistentica na kolegijima Metodologija istraživanja u kulturi, Uvod u kulturalne studije i Uvod u Sociologiju. Trenutno pohađa Interdisciplinarni doktorski program humanističkih i društvenih znanosti pri Fakultetu za društvene znanosti Sveučilišta u Ljubljani. Autorica je romana Troslojne posteljine (Studio TiM, 2017.), zbirke kratkih priča Sinestezije (Vertia, 2019.), te romana Mirovanje (VBZ, 2022.) za koji je 2023. dobila regionalnu nagradu Štefica Cvek. Od 2018. godine članica je neformalne književne skupine RiLit. Živi u Rijeci.

Franjo Nagulov rođen je u Vinkovcima 1983. godine gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju poslije čega je završio studij knjižničarstva te hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Do sada je objavio jedanaest zbirki poezije, dva romana i književnoznanstvenu studiju o pjesničkom opusu Branka Maleša. Objavljivao je u nizu relevantnih književnih časopisa te u emisijama »Šest minuta poezije u šest«, »Poezija naglas« te »Bibliovizor«. Zastupljen je u više antologija te panorama. Dobitnik je ukupno šest nagrada za književnost te književnu kritiku.

Jadranka Pintarić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka u kulturi na radiju i televiziji, pisala za novine i časopise. Uređivanjem knjiga kontinuirano se bavi od 1994. godine, prije za nekoliko nakladničkih kuća, a danas kao vanjska urednica. Potpisala je više od šesto izdanja, književnih, publicističkih, znanstvenih, umjetničkih. Od 2000. do 2008. bila je u statusu samostalne umjetnice u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika u kategoriji književnog kritičara. Priče i tekstove objavljivala je na 3. programu Hrvatskog radija, te u časopisima Europski glasnik, Forum i Riječi. Objavila je knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza pod naslovom Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu pripovijesti Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.).

 

Ovaj broj časopisa objavljen je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

http://durieux.hr/wordpress/wp-content/uploads/2014/11/ministarstvo-kulture-grad-zagreb.png

Kako dabrovi grade branu

Kako dabrovi grade branu

Kako dabrovi grade branu je knjiga kratkih priča pjesnika i kratkopričaša Gorana Bogunovića, a govori o iščašenjima koja ljudi poduzimaju kako bi se uklopili u suvremeni život. Kroz začudnu tematiku ovih priča (o jezivim perfomansima ratnih kamiona Magirus Deutza iz Drugoga svjetskog rata na zagrebačkim ulicama, nadrealnom noćnom posjetu domu za starije i o ženi koja je hladnokrvno ustrijelila poslovnog anđela) autor se pita jesmo li uopće stvoreni tako da možemo shvatiti da smo dio problema ili nam to brane zakoni kvantne mehanike. Kako se pobuniti protiv fizikalnih zakona? Je li ta pobuna ono što nas razlikuje od životinja? I, naposljetku, možemo li živjeti kao što dabrovi grade branu?

Iz mraka se bježi ravno u kaktus

Iz mraka se bježi ravno u kaktus

Iz mraka se bježi ravno u kaktus, reći će lirska protagonistica nastupne pjesničke zbirke Mateje Tutiš. Poznajemo, ili slutimo, brojna značenja koja možemo upisati u mrak, no – kako je to biti unutar kaktusa? Baš tu, u tom tankom, a uglavnom bodljikavom međuprostoru završava iskustveni, a počinje poetski govor strukturno snažno izražene lirske protagonistice. Poezija je to koja se realizira kroz opreke, od razine motiva, prostora lirskog zbivanja ili sjećanja, pa do same forme, a da nam uglavnom nije i ne mora biti jasno što je bilo prije: motiv ili forma? Njihova međusobna uvjetovanost dovedena je do točke kada opreke: interijer – eksterijer, grad – selo, svjetlost – tama, prošlost – sadašnjost, pa i sama realizacija kroz stihove i prozu, postaju identitetsko tkivo lirske junakinje, te se prepuštamo njezinom pouzdanju u oko, u vid, u gledanje. U organske leće, ali i one koje pospješuju i olakšavaju gledanje (sunčane naočale, špijunka na vratima). Estetskom dojmu ne odmažu ni različite igre zrcaljenja (u izlogu, ogledalu, staklu veš-mašine, pegli, žlici itd.). Naprotiv, čini se da je lom svjetlosti temelj ove poezije, samo izvorište; bio to lom u oku, zrcalu ili optičkoj prizmi. Nakon loma nastaje slika. Lirska junakinja zna da prostor između istovremeno spaja i razdvaja (prozor, vrata, balkon), stoga su joj naslovi pjesama ponekad veznici, sugerirajući da su i tijela pjesama, tako imenovana, negdje između, da odvajaju i spajaju, komuniciraju i šifriraju, kako to poezija i radi.

Zbirka je strukturirana od dva, a možda i tri ciklusa, ali razdijeljena tek pjesnikinji dragim šavom, tankim rubom, preko kojeg prijeđemo okretanjem stranice i iz svijeta lirske pjesme i proznoga fragmenta uđemo ili izađemo u svijet prozne pjesme i lirskoga fragmenta, a da na to i jesmo i nismo spremni. Što je prošlost, što prezentu bliska sadašnjost? Što je veliko, a što malo? Što je izvana, a što iznutra? Dižemo roletnu, „šarafimo oči“, a „neboderi kao frižideri“, pjesme kao proza, fragmenti kao cjelina. Riječ je svakako o iskustvenoj poeziji koja uspješno izbjegava zamke danas popularnih stvarnosnih poetika i prečaca, društveno angažiranih parola i kvazidnevničkog zapisa, a njeguje refleksivnost kao rijetku i dragu biljku iz majčinog vrta. Refleksivnost i refleksiju. Uvjet je dakle svjetlost, ali i mrak, i svi ti predmeti i pojave, a tu su negdje i kaktusi i orke, na svoj način istinska čuda živoga svijeta, ali rijetki prolaznici i stanari suvremene hrvatske poezije.

Dječje tradicijske igre s pjevanjem

Dječje tradicijske igre s pjevanjem

Dječje tradicijske igre s pjevanjem prva su knjiga koja na nov način prezentira segment narodne baštine i razvija senzibilitet djece i zajednice u kojoj se ostvaruju. Radi se o djelu koje s aspekta glazbene narodne baštine ima kulturološko značenje i promovira zavičajnu i nacionalnu kulturu u prožimanju s drugim kulturama. Iz tog značenja proizlazi sociokulturološki aspekt odgoja djece i osvješćivanja potrebe za razumijevanjem vlastitog i drugih identiteta u multikulturalnoj zajednici društvu. (Renata Sam Palmić)

Knjiga Dječje tradicijske igre s pjevanjem prva je takva zbirka na području Hrvatske koja sadrži detaljna objašnjenja o porijeklu i izvođenju pjesme i igre. U njoj su predstavljene pjesme i igre svih etnografskih regija Hrvatske. Važnost glazbe u odgoju djece je neupitna i znanstveno dokazana, pa je ovo djelo prava glazbena riznica s obzirom na broj igara koje prikazuje. Osim što predstavlja polaznu bazu za daljnja muzikološka istraživanja, knjiga je važan segment u radu s djecom. Stoga će knjiga biti korisna ponajprije svima uključenima u odgoj i obrazovanje djece: odgajateljima, učiteljima, voditeljima dječjih folklornih skupina i roditeljima. (Marina Bazina)

 

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Glasovi iz tame

Glasovi iz tame

Glasovi iz tame: Psihijatrijski diskurs u hrvatskom društvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Vinka Korotaja Drače u analizi obuhvaća razdoblje od 1879., kad je osnovana prva psihijatrijska institucija u hrvatskom dijelu Austro-Ugarske, do 1918., kad je završio Prvi svjetski rat. Teorijski i metodološki pristup knjige temelji se na konstruktivističkoj školi povijesti psihijatrije, koja smatra da je tadašnji medicinski pogled na um i duševno zdravlje bio obilježen povijesnim kontekstom, institucionalnim praksama psihijatrije i dominantnim emotivnim režimom društva. Psihijatrijski diskurs razvijao se u komunikaciji psihijatara i štićenika zavoda, te psihijatara i drugih institucija i pojedinaca: pravosudnih organa, organa lokalne administrativne vlasti, obitelji štićenika i drugih liječnika. Kao izvor za opis i analizu te mreže odnosa autoru su poslužili tadašnji psihijatrijski članci, knjige i povijesti bolesti štićenika sačuvane u arhivu Klinike za psihijatriju Vrapče. Na temelju njih Korotaj Drača je analizirao nastanak i razvoj hrvatske psihijatrije u kontekstu europskih intelektualnih kretanja druge polovice 19. stoljeća, naročito s obzirom na tadašnje prevladavajuće evolucionističke i somaticističke teorije te narative o degeneraciji i primitivizmu povezane sa znanstvenim rasizmom. Autor opisuje uvjete života štićenika i terapeutske metode primjenjivane u zavodu, a osobitu pažnju posvećuje mjestu roda, seksualnosti, straha i sukoba u psihijatrijskom diskursu. Pri analizi Korotaj Drača nastoji dati istaknuto mjesto upravo glasovima štićenika i štićenica, iako se onodobna psihijatrija prema njihovu govoru ponašala ambivalentno. S jedne strane, isti je bio pomno zapisivan, s druge strane kao „govor luđaka“ bio je delegitimiran, te su štićenici bili podvrgnuti epistemičkom nasilju.

 

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Dangube iz Starih dvora

Dangube iz Starih dvora

Durieux je upravo objavio knjigu Dangube iz Starih dvora rumunjskog autora Mateiua Iona Caragialea u prijevodu Gorana Čolakhodžića.

Dangube iz Starih dvora najpoznatiji je rumunjski modernistički roman, isprva serijaliziran u tisku od 1926. do 1928., a zatim objavljen kao knjiga 1929. godine. Njegovu autoru, Mateiuu Caragialeu trebala su puna dva desetljeća da ga zgotovi i on predstavlja njegovo središnje književno djelo. Roman je specifičan po kontemplacijskom stilu na koji je utjecao Proust i dekadencija fin de sièclea te po ciničnom i trezvenom prikazu jednog društva pred zalaskom. Fabula prati trojicu imućnih i obrazovanih potomaka bojara kojima je njihovo porijeklo osiguralo dobre manire, ali ih ne priječi da posjećuju bordele. Nasuprot njih autor postavlja četvrti lik – sirovog Balkanca čime najavljuje raspravu o specifičnosti rumunjske osobnosti koja se pokrenula nakon objavljivanja romana. Dangube iz Starih dvora poseban je roman i zato što je uveo u književnost mnoštvo riječi iz rumunjskog slenga ranog 20. stoljeća i tadašnje vulgarizme, te je usvojio tadašnji razgovorni običaj čestog izražavanja na francuskom jeziku.

Knjiga je objavljena uz potporu Tradukija i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

min-traduki2

U zvuku muzike

U zvuku muzike

Sve navedeno u novoj knjizi Aleksandra Mihalyija Recepciji u doba nosača zvuka se događalo na više lokacija od raznih ljudi koji nisu bili povezani kao tim već interesna grupa koja radi na patentu ili snimci od koje se očekuje dobra prodaja. Ubrzani tempo je bila temeljna značajka aktivnosti jer je prodaja išla dobro uz značajan i jedva usporedivim interesom s drugim proizvodom koji je omogućavao procvat tamo gdje se prije otkrića gramofona nije od nikog očekivao. Informacije su, razumljivo, u to vrijeme bile škrte i teško je bilo načiniti mapiranje koje bi izdiferinciralo pojavu recepcije. Dapače tajnovitost je bila poslovična. To je i temeljnim razlogom da ne postoje u knjigama za sada cjeloviti uvidi u recepciju. Prisutno je tek nevezanih objašnjavanja pojedinih etapa u diskografskoj industriji, ali bez kritičkih komentara o negativnom utjecaju na glavne glazbene tokove s obzirom na to da se pratilo ono što su radili vodeći producenti i nosači zvuka kompanija koje su radile nosače zvuka. Sva tehnika se razvijala takvom brzinom da nije bilo odmaka za teoriju nakon svake od opisanih etapa i nakon njih dovoljne akumulacije nosača zvuka. Sve se događalo parcijalno. Također čitavi opusi su tako bili gurnuti ili su ostali na strani bez ijednog nosača zvuka do sedamdesetih. Nije bila riječ samo o suvremenoj glazbi već i o ranoj ambijentalnoj, elektronskoj, eksperimentalnoj itd. U ovoj knjizi se pored povijesti diskografske industrije i njezinih manje poznatih anomalija iznosi i lista skladatelja bez kojih danas ne možemo govoriti o ne samo suvremenoj glazbi. Također, opisani su i čitavi suvremeni pravci i žanrovi koji su također bili gurnuti u stranu.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

http://durieux.hr/wordpress/wp-content/uploads/2014/11/ministarstvo-kulture.png

Likovna kritika Branka Franceschija

Likovna kritika Branka Franceschija

Povodom dodjeljivanja Godišnje nagrade HS AICA-e Branku Franceschiju objavljena je njegova knjiga Likovna kritika.

Tekst Marka Goluba povodom nominacije Branka Franceschija za Godišnju nagradu HS AICA-e:

Branko Franceschi jedna je od najagilnijih i najproduktivnijih figura u kustoskoj i kritičarskoj praksi u Hrvatskoj u ovom trenutku, autor koji kontinuirano, nesmanjenim intenzitetom kao kustos i kritičar djeluje sad već više od 30 godina, a od kraja osamdesetih do danas njegova aktivnost značajno je obilježila hrvatsku suvremenu umjetničku scenu, iz koje god je pozicije nastupao. Kao voditelj Galerije »Miroslav Kraljević« od 1987. do 2004. godine uspio je taj mali izložbeni prostor, osnovan u sklopu KUD-a radnika INA-e, profilirati kao galeriju s internacionalnim ugledom, jedan od prvih takvih nezavisnih prostora koji su imali rezidencijalni program i koji je producirao neke od prvih projekata internetske umjetnosti, koji je jednako vodio brigu o predstavljanju domaćih umjetnika svih generacija, kao i o tome da hrvatskoj publici kontinuirano predstavlja i inozemne umjetnike svjetskoga glasa. Upravo na temeljima koje je Franceschi uspostavio galerija se nastavila razvijati i nakon njegovog odlaska s novim generacijama kustosa, te i danas ima isti, prestižan status. Nakon 2004. godine nastavio je obnašati upravljačke funkcije u nekima od najuglednijih hrvatskih institucija i organizacija, poput ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (2004. – 2008.), ravnatelja Doma Hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (2008. – 2010.), ravnatelja Virtualnog muzeja avangarde (2010. – 2014.) te od 2014. do danas kao ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu. U svim tim institucijama pomogao je ostvariti značajne pomake i u dinamiziranju njihovog programa, popularizaciji njihove aktivnosti, kao i u umrežavanju s drugim institucijama i organizacijama, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom i međunarodnom nivou. Upravo je kao ravnatelj Galerije umjetnina Franceschi uspio ostvariti niz suradnji, što formalnih, što neformalnih, s drugim muzejima i galerijama, udrugama civilnog društva i drugima, razumijevajući ulogu kulturno-umjetničke institucije koju vodi kao mjesta koje, između ostaloga, mora pomoći približiti i osnažiti sve aktere na sceni koji imaju slične potrebe, ciljeve i interese. Samo u 2017. godini, na koju se odnosi aktualna nagrada HS AICA-e, realizirao je kao kustos i kritičar čitav niz važnih izložbi i tekstova: monografiju Ivana Meseka (izd. MSU Zagreb), izložbu Sandre Sterle Zaboraviti, sjetiti se, znati (Galerija umjetnina – kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Izvora Pendea i Daniela Richtera Plivati zajedno (Galerija umjetnina, MMSU, MSU – kustos izložbe, tekst u katalogu), izložba Jadranka Runjića Metalno kolo (Galerija umjetnina – kustos izložbe s Marijom Stipišić Vuković, autor teksta), izložbu Arhitektura u suvremenoj umjetnosti (Galerija umjetnina, kustos izložbe s Jasminkom Babić, kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Što je moglo, a sad više ne može – povodom 30 godina Artljeta Split (Galerija umjetnina, kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Granično: Carlos Aires, Paolo Canevari, Aurora Reinhard (kustos izložbe), izložbu Miriam Simun Nisam morala ubiti da bih preživjela (u sklopu 16. dana performansa u Varaždinu, kustos izložbe), izložbu Feđe Klarića Splitske 70-e (Galerija umjetnina, kustos izložbe, tekst kataloga), predgovor grafičke mape Iz bijelog Petra Barišića (izd. Moderna galerija u Zagrebu), tekst o Lindi Molenaar za međunarodnu izložbu The Raft. Art is not Lonely (kustosi Jan Fabre i Joanna De Vos, Mu.Zee, Oostende, Belgija) te nekoliko drugih. Osim toga, bio je kustos Međunarodnih dana performansa 2017. u Varaždinu, iste godine pokrenuo je i program sudjelovanja hrvatskih vizualnih umjetnika u međunarodnom rezidencijalnom programu Art Omi u SAD-u te je tijekom čitave godine bio voditelj i producent polusatne tjedne emisije o vizualnoj umjetnosti Radio galerija na Jadranskom radiju u Splitu, za koju je ove godine dobio i nagradu Hrvatskog muzejskog društva u kategoriji marketinško-propagandnog programa.

Za nominaciju za Godišnju nagradu HS AICA-e izdvajamo dvije od tih aktivnosti koje su međusobno komplementarne i za koje svakako smatram da Branko Franceschi zaslužuje ovu nagradu za navedeno vremensko razdoblje. Prije svega to je produkcija, uređivanje i vođenje spomenute emisije Radio galerija na Jadranskom radiju, čije je značenje višestruko. U situaciji u kojoj se medijski prostor za bilo kakvo informiranje, ozbiljnu raspravu i diskurs o vizualnoj umjetnosti dramatično sužava, naročito u lokalnim sredinama, odnosno lokalnim medijima, ta emisija stvorila je dragocjenu malu oazu koja još od 2015. godine kad ju je Franceschi pokrenuo (te ju danas vodi u alternaciji s kolegicom Jasminkom Babić) daje glas umjetnicima, kustosima, teoretičarima i kritičarima umjetnosti koji ima priliku čuti daleko šira publika od one koja inače posjećuje likovna događanja u muzejima i galerijama. Riječ je o ozbiljnim dijalozima koji ni na koji način ne podcjenjuju svoju publiku, vođenima s pažnjom, velikim znanjem i sviješću o nužnosti da se ozbiljan, ali komunikativan diskurs o vizualnoj umjetnosti mora poticati i među širokom publikom kako bi ju se zaintrigiralo, zainteresiralo, privuklo umjetničkim sadržajima, kako bi umjetnost doživjela kao blisku, a ne udaljenu od života. Osim toga, riječ je i o krajnje nekonvencionalnom i hrabrom iskoraku u smislu promidžbene aktivnosti same Galerije umjetnina, koja nema pravu službu za odnose s javnošću ni budžet alociran za takvo nešto. Takvom intervencijom u medije, u javnu sferu, osvojen je mali, ali ključan teritorij, što je naročito važno u situaciji u kojoj u većini medija cirkuliraju prepisani ili prepričani nestimulativni PR tekstovi bez uključenoga ozbiljnijeg autorskog udjela i truda. Pritom je važno napomenuti kako je taj rad u osnovi volonterski, baziran na čistom entuzijazmu te još važnije – da Galerija umjetnina pod Franceschijevim vodstvom u ovoj emisiji ne promovira samo vlastite programe nego čini vidljivima mnoga bitna aktualna događanja na lokalnoj i nacionalnoj likovnoj sceni, dovodeći u goste zavidan broj njenih protagonista.

Druga aktivnost koju izdvajamo je izložba (i Franceschijev tekst u katalogu) Izvora Pendea i Daniela Richtera Plivati zajedno. Iako se u konceptualnom smislu naslanja na hvaljeni izložbeni ciklus „Jedan na jedan“ koji je uspostavio prethodni ravnatelj Galerije Božo Majstorović, Franceschi je kao kustos tom izložbom zapravo pokrenuo novi program „double-feature“ izložbi. Za razliku od prije, kad su se radile izložbe po dvoje hrvatskih umjetnika kojima se po istoj logici pridružuje i dvoje kustosa, izložba Izvora Pendea i Daniela Richtera prva je u planiranom nizu u kojima se, na ravnopravnoj osnovi, jukstaponiraju djela po jednoga hrvatskog i jednoga internacionalnog umjetnika svjetskog glasa. U ovom slučaju riječ je o dvojici slikara – mladom dubrovačkom umjetniku Izvoru Pendeu i dvije generacije starijem njemačkom umjetniku Danielu Richteru. I s kustoske i s kritičarske strane držim da je kolega Franceschi realizirao iznimno zanimljiv projekt. Kao kustos izložbe dozvolio je da ga ne vodi vlastiti autorski ego, nego da prije svega nastoji moderirati jedan autentičan dijalog između dvojice umjetnika, odnosno njihovih umjetničkih polazišta i praksi – tim više što one, osim u opredjeljenju obojice umjetnika za slikarstvo, imaju više međusobnih razlika nego sličnosti. U današnjem vremenu kad su teze o smrti slikarstva odavno ostavljene postrani, upravo iz primjera Richtera i Pendea (putem odabira radova, ali i Franceschijeva tumačenja) otvara nam se prostor vrlo uzbudljivih razmišljanja o razlozima opredjeljenja za sliku kao medij, koja su uvjetovana i generacijskim rakursom i duhom vremena, i životnim i umjetničkim svjetonazorima, i promišljanjima same svrhe, uvjetno rečeno „poslanja“ umjetnosti u širem društvenom kontekstu. Situacija koju je Franceschi u ovom slučaju kao kustos režirao, i o njoj pisao, tim je napetija i samom činjenicom da iza Richterova slikarstva stoji ekstrovertirano intelektualno zaleđe, dok Pende, primjerice, svojoj umjetnosti pristupa posve drugačije, visceralno, po „diktatu unutrašnje potrebe“. Sam izbor djela, koji su u tijesnoj suradnji s kustosom načinili upravo umjetnici, svjedoči o svojevrsnom pomirenju tih dviju pozicija, o spremnosti na dijalog i pronalaženje zajedničkog prostora pregovora koji se prema publici uspostavlja kao nova vrijednost, nov sadržaj u percipiranju umjetnosti. U konačnici, analizirajući Richterova i Pendeova djela, Franceschi na vrlo zanimljive načine interpretira neke stare dvojbe, poput odnosa figuracije i apstrakcije, pitanja autonomije umjetnosti, pa i prirode umjetnosti same.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba

http://durieux.hr/wordpress/wp-content/uploads/2014/11/ministarstvo-kulture-grad-zagreb.png

 

 

 

Spontana ideologija svakodnevnih pojmova

Spontana ideologija svakodnevnih pojmova

Upravo je objavljena knjiga Katarine Peović: Spontana ideologija svakodnevnih pojmova.

Katarina Peović u osnovi se bavi demaskiranjem poretka, prokazivanjem njegovih kamuflažnih sredstava i tehnika, rasvjetljavanjem njegovih magli, proziranjem njegovih ideoloških trikova, a zatim — u dobroj ateističkoj tradiciji — i desakraliziranjem svih onih liturgijskih napjeva pod kojima se odvija svakodnevna eksploatacija i proizvodnja nepravde… (Ovom knjigom) se autorica (iznova) potvrđuje kao jedna od rijetkih pojava na hrvatskoj intelektualnoj sceni, a sasvim jedinstvena na onoj političkoj, čemu valja dodati žilavu — i »da, tvrdoglavu« — borbu za javnu prisutnost ideja koje zastupa, usprkos brutalnim napadima kojima je redovno izložena. (Iz pogovora Viktora Ivančića)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Napustio nas je Vjeran Zuppa

Napustio nas je Vjeran Zuppa

Danas, 10. listopada, preminuo je naš autor Vjeran Zuppa.

Vjeran Zuppa rođen je 26. siječnja 1940. u Splitu. Gimnaziju i Filozofski fakultet završio u Zagrebu gdje je i doktorirao na Filozofskom fakultetu s temom Pojam dramaturgije u 20. stoljeću. Radio je 1964–1966. kao upravitelj Galerije Studentskog centra; 1966–1977. bio upravitelj i dramaturg Teatra Itd.; 1977. direktor dramskog programa Splitskog ljeta; 1977–1979. urednik biblioteke Studentskog centra; 1979–1984. radio na mjestu glavnog urednika Grafičkog zavoda Hrvatske; 1980–1984. dramaturg HNK Split; umjetnički ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih 1988–1990. Bio je (2013.) savjetnik u HNK Split.

Od 1981. na Akademiji dramske umjetnosti nastavnik je predmeta: Sociologija kulture. U zimskom semestru 1984/85. bio je izabran za docenta na Odsjeku dramaturgije. Kolegij: Dramatologija.

Član Društva književnika Hrvatske od 1963, član PEN–a od 1969., član Hrvatskog društva pisaca od 2003. Urednik Kulturne rubrike Studentskog lista 1960–1961. Urednik u časopisu Razlog 1961–1967. Urednik u tjedniku Telegram 1969–1971. Urednik časopisa Teka 1972–1975, a kraće vrijeme i Novi Prolog. Urednik časopisa Teatar i teorija na ADU, a kratko urednik i u časopisu Frakcija. Uređivao je biblioteke časopisa Razlog, Teka, te biblioteke Zora, Teka, Niz u izdavačkom poduzeću GZH.

1993. pokreće s piscem i pjesnikom Albertom Goldsteinom i Nikšom Župom izdavačku kuću Izdanja AntiBarbarus.

Objavljuje književne kritike, eseje i razne oblike teorijskih i znanstvenih radova od 1959.

Antologiju mlađe hrvatske poezije (izbor i predgovor) pod naslovom Pjesnici objavio je 1962.

1966. objavljuje knjigu eseja o suvremenim pjesnicima Isprika za pjesmu.

1969. prijevod knjige G. Bachelarda Plamen voštanice s pogovorom.

S Antom Stamaćem, od 1969. do 1972. sastavlja, komentira i prevodi knjigu Nova evropska kritika (I–III).

1970. Objavio je knjigu književnih kritika o poeziji slovenskoj, hrvatskoj i srpskoj, pod naslovom Lirika i navika.

1974. objavljuje Slučajnu panoramu hrvatskih pjesnika, vrstu zbornika poezije svoje generacije.

1976. objavljuje poemu Prijatelj Silvestar.

1978. u celjskom Narodnom gledališču igran je njegov scenski projekt Floria Tosca, Prolog i Epilog, koreodrama u stihovima i u prozi.

1988. objavljuje poemu Život i smrt lovca Luke, grafičku mapu u zajednici sa slikarom D. Jelavićem.

1989. objavljuje studiju o teorijskom radu dr. B. Gavelle: Uvod u fenomenologiju suvremenog hrvatskog glumišta, ili: Štap i šešir.

1995. objavio studiju gramatike dramskog teksta, Uvod u dramatologiju, knjigu koja je objavljena i na makedonskom: Voved vo dramatologijata (2001.) i na francuskom jezika Introduction à la dramatologie (2004.).

1997. objavio je pjesmotvor De rationes communi.

2000. objavio je Bilježnicu, ogled o europskim i nacrt hrvatske kulturne politike, koji je 2001. objavljen i na engleskom (Notebook).

2004. objavljuje dramatološku knjigu Teatar kao sholé.

2o07. objavljuje knjigu »razgovora uglavnom o politici« Ispruženi jezik.

2014. objavljuje knjigu Subjekt kao gost. Mala hermeneutika dramskog lika. (Durieux, Zagreb)

2018. objavljuje dopunjeno i izmijenjeno izdanje poeme Kristijan Silvestar. (Durieux, Zagreb)

S francuskoga i talijanskoga prevodi teorijske spise, poeziju i dramske tekstove: Ionesca, Becketta, Milosza, Lanouxa, Foucaulta, Derride, Bachelarda, Wahla, Valérya, Apollinaira, Mallarmea, Bretona, Saint–John Persa, te brojnih drugih francuskih i talijanskih pjesnika i teoretičara.

Zastupljen je u značajnim antologijama jugoslavenskog eseja D. Kiša, J. Pogačnika, hrvatske poezije i esejistike, F. Zagoričnika, Z. Mrkonjića, B. Hećimovića, M. Šicla, itd. U vremenu kada je bio upravitelj i dramaturg zagrebačkog Teatra Itd, taj je teatar osvojio pedesetak internacionalnih, nacionalnih i gradskih nagrada.

Eseji, pjesme, drama, prevođeni su na brojne svjetske, slavenske, a i na mađarski jezik.

Dobitnik je više književnih nagrada.

2000. godine International Biographical Centre, Cambridge, uvrštava ga u knjigu 2000 Outstanding Scholars of the 2oth Century s obrazloženjem “in honour of a an outstanding contribution in the field of dramatology”.

2022. objavljuje knjigu Intelektualac. Čovjek u pitanju. (Durieux, Zagreb)

Na Akademiji dramske umjetnosti bio je direktor, predstojnik Odsjeka za dramaturgiju, pročelnik Katedre teorije, prodekan i dekan. Sveučilište u Zagrebu 2011. izabire ga u počasno zvanje professor emeritus.