Do sada je Željko Ivanjek objavio četiri knjige kratkih priča, i to: Epicikli u azilu (1988), Kraj povijesti (1989) i 350.332 udarca (2003), što ih je potom sabrao u Poluistinama (2012). Ova nova zbirka, Pongračevo, njemu je peta, a objavljuje ju niz godina poslije prethodne, kakogod se gledalo.

Da li se pisac u međuvremenu promijenio ili je ostao vjeran temama koje su kritičari opisivali fokusiranim na male, obične ljude i njihove probleme? I jedno i drugo: protagoniste je mijenjalo vrijeme, no uporno ih je slijedio ne tako davni rat. U središtu pripovijedanja ostali su Zagreb, odnosno Trešnjevka i njezin kvart Pongračevo sa svojim stanovnicima.

Sudbinu glavnih protagonista ovih kratkih priča Željka Ivanjeka određuje blizina velike tvornice (Končar), staračkog doma i Remize. Odrasli u sjeni prve televizije i domaćih junaka Mende i Slavice, u periferijskom kinu s Jamesom Bondom i westernom, likovi skoro svake Ivanjekove priče skrivaju poneku tajnu — djed skriva vanbračno dijete pred kćeri, starac dječačku ljubav pred prijateljicom, supruga dvostruki život pred mužem, dama koja, radeći sa strancima u velikoj socijalističkoj tvornici, taji svoj pravi posao pred prvim susjedima… Jedan pubertetlija otkriva očevu teku s nerazumljivim šlagerima. I strahove rata. Pjesnik koji je »nestao« u SAD–u, pojavljuje se poslije nekoliko desetljeća s knjigom na engleskom. U nekim pričama čitatelj će prepoznati aluzije na stvarne događaje — na višestruko ubojstvo ili na izbor Bond–djevojke. Među likovima pojavljuje se, konačno, i književni kritičar Željko I., kojeg neposredno imenuje trgovac starim knjigama.

Iz priča je vidljiva autorova namjera proniknuti u cjelinu stvarnosti, sastavljenu od proživljenih i zamišljenih dijelova.

I na kraju, nije nevažno spomenuti da je najpoznatiji stanovnik Pongračeva bio pjesnik – Tin Ujević.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Podijeljena u nekoliko većih poglavlja, knjiga Pro i protiv predstavlja akribičnog pisca i umjetnika čije su metode primjećivanja, prepoznavanja i uvođenja zamijećenih sadržaja u medije, u kojima i sam stvara, odavno zapažene. Knjiga omogućuje pogled na umjetničku scenu u Hrvatskoj, sa specifičnim razumijevanjem umjetnosti i njezinih složenih dominantnih odnosa, dok osvrti i polemike opisuju stanje na institucionalnoj razini, nerijetko uz komentare o kulturnoj politici u cjelini. Upravo će zato njezino objavljivanje u ovom izdavačkom nizu znatno pridonijeti historizaciji umjetničkih fenomena te poznavanju odnosa (pa i odnosa snaga) na području kulture. Uzimajući u obzir i buduće čitatelje, za potrebe sveobuhvatnog pregleda i recepcije suvremene umjetničke produkcije, knjiga je strukturirana tako da omogućuje perspektivu konstitutivnih aspekata suvremenoumjetničkog identiteta. Od dugogodišnjih druženja, koja su se kod pojedinih umjetnika protegnula i na više desetljeća, preko izložbenih prostora u kojima je kustoski djelovao, sve do gradova i mjesta podvrgnutih njegovu istraživačkom pogledu – Maračićevo stajalište pro i protiv važno je ne samo kao pregled osobne kritičarske misli nego i kao kritički uvid o umjetnosti i umjetnicima koje počinje pratiti od ranih osamdesetih godina. (Sandra Križić Roban)

Antun Maračić rođen je 12. 12. 1950. u Novoj Gradiški. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, predmet likovne umjetnosti, 1971. godine, te slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976., u klasi profesora Šime Perića. Od 1976. do 1979. bio je suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Kao multimedijski umjetnik priredio je 50-ak samostalnih i sudjelovao na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te izveo više vlastitih akcija i performansa. Dobio je više nagrada za svoj umjetnički rad, uz ostale i Vjesnikovu nagradu Josip Račić za 2004. godinu. Kao kustos osmislio je i postavio veliki broj izložbi domaće i međunarodne umjetnosti. Vodio je Galeriju Studentskog centra, Galeriju Zvonimir, Galeriju proširenih medija te Galeriju Forum, u Zagrebu, a od 2000. do 2012. bio je ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Autor je mnogih tekstova o umjetnosti (recenzija, kritika, polemika, eseja…) objavljenih u dnevnom i periodičnom tisku, u specijaliziranim časopisima za kulturu i umjetnost te predgovora u katalozima brojnih izložbi. Objavio je više knjiga svojih radova i monografija o drugim umjetnicima. Dobitnik je Godišnje nagrade za likovnu kritiku Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) za 2016. godinu. Živi i radi u Zagrebu.

Uredila: Evelina Turković

Naslovnica: Igor Kuduz

Knjiga je objavljena u suradnji s Hrvatskom sekcijom AICA-e uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Od prethodnog broja Fantoma slobode u Hrvatskoj se nije mnogo promijenilo s obzirom na situaciju s Covidom–19. Mnogi ostaju bez posla, mogi su u neizvjesnosti. Mala utjeha u tom kaosu jest da se i dalje piše i da se čita. Jesenski Fantom ponovno donosi pregršt dobre proze i poezije pa ako već ne možemo uživati u opuštenijem ponašanju u društvu zbog mjera sigurnosti, uživajmo u književnosti.

Zagrebačka prevoditeljica i književnica Iva Gjurkin piše novi roman naslovljen Marutam. Riječ je o njezinom drugom romanu, koji će, nakon uspješne Līle, ponovno izaći u nakladi Durieuxa. Marutam je pojam iz tamilske poetike i označava pjesme kojima je tema nesloga i nevjera u ljubavnom odnosu. To je istovremeno i tema doktorata glavne junakinje romana, koja se tijekom istraživanja u Londonu upoznaje i povezuje s učiteljem engleske književnosti. Privlačnost koju prema njemu osjeća dovodi u pitanje njeno vjerovanje u vjernost i dotadašnji odnos s nevjenčanim suprugom u Zagrebu. Iva Gjurkin ponovno prožima svoj pripovjedni svijet indijskom kulturom te pokazuje kako je velik znalac i vješt pisac.

Beogradski romanopisac i kratkopričaš Vladimir Bulatović šalje nam priču »Omča za Šekspira« koja kroz razlomljenu perspektivu daje fragmente povijesti jednog traumatičnog djetinjstva i života. Tekst funkcionira kao slagalica čije dijelove postupno spajamo u cjelinu da bismo dobili košmarnu sliku života jednog uspješnog kazališnog djelatnika. Bulatović sjajno kombinira različite pripovjedače i fokalizatore dozirajući fragmente referencama na vješanje kojim priča počinje te i završava.

Dugogodišnja novinarka kulturnih rubrika u raznim hrvatskim novinama i časopisima te autorica hvaljenog romana Nekoliko dana kolovoza, Mirjana Dugandžija, uskoro objavljuje novu proznu knjigu. Riječ je o zbirci kratkih priča iz koje donosimo intrigantnu »Rujansku kupačicu«. Dugandžija piše jednostavnim jezikom, duhovito, s oštrom poantom na kraju.

Ulomak iz futurističkog romana Pravilnik leskovačke autorice Marije Pavlović govori o svijetu čija je geopolitička i ekološka situacija sasvim drukčija od današnje. Povijest se dijeli na vrijeme prije Velikog Talasa i ono nakon njega, kada svijetom upravlja žuta armija i kada važe sasvim druge zakonitosti. Pavlović, autorica više knjiga, inače je sklona fantastici i odmaku od poznatog pa tako i ovdje kroz fantastičnu priču implicitno govori o današnjim globalnim procesima koji će neminovno dovesti do radikalne ekološke promjene na Zemlji.

Mladen Kopjar, nagrađivani autor romana i priča za djecu, objavio je dosad u časopisima i više pripovijedaka za odrasle. Među njegova djela za odraslu publiku ubraja se i hvaljena zbirka priča Veliki bijeli. Kopjarove dvije priče objavljene u ovom broju Fantoma slobode odlikuje suzdržan pripovjedni glas koji govori o prilično uznemirujućim stvarima. Ne stvarajući pompu oko svojih jezovitih tema, Kopjar postiže snažan učinak.

Beograđanka Ana Vučković, autorica hvaljenih romana Epoha lipsa juče i Yugoslav, napisala je priču »Trka«, priču o trčanju, adrenalinu i uzbuđenju koje ono proizvodi, o sreći i ushitu te opsesiji koji se kroz priču gomilaju i rastu stilskim gomilanjem dojmova, osjeta, podataka tako da pripovjedačicu naposljetku ponese izvan realnosti.

Fantastičnu priču poslao nam je i svestrani Dinko Kreho. Autor eseja, poezije i pripovjedne proze te književni kritičar i teoretičar, u priči »Komesari« pripovijeda o ingenioznom obliku oaze skrivene usred milijunskog grada. O ekosistemu koji se sam održava igranjem videoigara te kao takav predstavlja prijetnju vladajućim strukturama.

Dragoljub Stanković, pjesnik, prozaist i urednik iz Jagodine, u pjesničkom ciklusu Pohvale s ironijskim odmakom daje apologiju raznim apstraktnim konceptima, poput mraka, zaborava i neznanja, a koji imaju uglavnom negativne konotacije. Stankovićeve su pjesme duhovite, ali nisu čista šala jer daju razmišljati o nekim predrasudama koje gajimo i ne samo prema navedenim pojmovima.

Maja Marchig, pjesnikinja i kratkopričašica iz Rijeke, piše jezgrovitu, ali metaforički osebujnu poeziju. Njene pjesme o pojedinim ljudima toliko su tople i uvjerljive da ostavljaju dojam kao da su proživljene, pisane o stvarnim i bliskim osobama. Lakonski i nenametljiv izraz Maje Marchig povezan s tom toplinom ostvaruje poseban učinak te pričinja neobičan užitak pri čitanju.

Ovaj broj Fantoma donosi i deset pjesama iz nove zbirke poezije Gorana Bogunovića Vježbe hrabrosti, koja će sljedeće godine izaći u nakladi Durieuxa. Riječ je o poeziji koja svojem predmetu pristupa s ljubavlju, afekcijom, razgrađuje ga na atome da bi ga nakon brižne analize ponovno sastavila. To je u suštini ljubavna poezija i kada ne govori o ljubavi, jer pjesnički subjekt pokazuje zavidan stupanj privrženosti onome o čemu piše, bila to osoba ili stablo.

Mostarski pjesnik i kritičar Mirko Božić, pokretač i organizator književnog festivala Poligon, šalje nam slojevitu, višedimenzionalnu poeziju. Ona je miks melankolije, strasti i nostalgije za prošlim i za onim što je moglo biti, a nije. Njezine su slike, čak i kada je riječ o realističnima i jednostavnima, višeznačne i magijske. Božić je majstor u očuđavanju svakodnevnog i onog što doživljavamo kao banalno.

Dva teksta koje je teško žanrovski odrediti donosi nam Tamara Bakran, zagrebačka pjesnikinja i prevoditeljica. Možda najbliži odrednici lirskog eseja, prvi je tekst hibridni prikaz džungle koji spaja stihove, prozu pa i tehniku popisivanja. Drugi je tekst osvrt na film Fantomska nit Paula Thomasa Andersona. Bakran zapravo ne analizira sam film koliko odnos dvoje protagonista i čini to iz feminističke perspektive.

U rubrici Kontejner Krešimir Purgar piše o referencijalnosti u likovnoj umjetnosti te na primjeru rada Vladimira Freliha pokazuje kako apstraktan likovni rad može biti referencijalan iako ga takvim ne doživljavamo.

Autori u ovom broju

Iva Gjurkin diplomirala je indologiju i hungarologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se prevođenjem te pisanjem na hrvatskom i engleskom jeziku. Autorske tekstove objavila je u časopisima Scopus, Književna smotra i Fantom slobode. S engleskog na hrvatski prevodila je književno–teorijske članke i književne tekstove za časopis Libra libera, knjige Građanin između povijesti i književnosti Franca Morettija (2015.), Misli na izložbi Brune Latoura (2017.) te Obrasci i interpretacija: pamfleti Stanford Literary Laba Franca Morettija i suradnika (2018.). Roman Lila objavila je 2019. godine.

Vladimir Bulatović je rođen 1979. Studirao je povijest na beogradskom Filozofskom fakultetu. Diplomirao je solo pjevanje na Akademiji Lepih Umetnosti u Beogradu. Kratke priče je objavljivao u NIN–u, Ulaznici, Avangardu, Politici, Eckermannu. Priče su mu prevođene na engleski, njemački i mađarski jezik. Književnoj publici se predstavio na Kikinda short promocijama u Beogradu, Kikindi, Zrenjaninu, Požarevcu, Novom Sadu. Roman Kaplarovo igralište (2018.) ušao je u širi izbor za Ninovu nagradu. Osnivač je i umjetnički direktor Urban pop rok festivala (2011.–2020.). Profesionalni je član pjevačkog ansambla Opere i Teatra Madlenijanum, kao i Pozorišta na Terazijama. Stalno je zaposlen na mjestu nastavnika solo pjevanja.

Mirjana Dugandžija rođena je 1960. u Požegi. Komparativnu književnost i filozofiju diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavila je roman Nekoliko dana kolovoza (2010.) i zbirku kolumni i priča Indijančeva noć (2013.). S romanom je bila u finalu nagrada »Ivan Goran Kovačić« lista Vjesnik i T–portala za najboli roman godine te nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo godine. Roman je objavljen u Beogradu (2011.) te na makedonskom jeziku (2012.).  Dio romana preveden je na njemački jezik i objavljen u časopisu HDP–a Relations. Od 1986. godine Dugandžija je radila kao novinarka u Vjesniku, Nacionalu, Globusu; trenutno je novinarka Jutarnjeg lista. Živi u Zagrebu.

Marija Pavlović, rođena 1984. u Leskovcu, autorica je dramskog teksta Čudni slučaj Gospođe Džekil i Doktorke Hajd, zbirke pjesama Imperativi, zbirke kratkih priča Horor priče svakodnevice i romana 24 koji se našao u širem izboru za nagradu NIN–a. Sudjelovala je u regionalnim festivalima i inicijativama, poput festivala kratke priče Kikinda Short, UN projekta »Pisci za budućnost« u Bosni i Hercegovini, festivala Literatorija i programa »U susedstvu« udruženja KROKODIL. Sudionica je internacionalnog programa CELA za pisce i prevodice. Priče su joj prevođene na mađarski i švedski jezik. Živi i radi u Berlinu, gdje pohađa doktorski studij iz komparativne književnosti na Freie Universität.

Mladen Kopjar rođen je 1975. u Zagrebu, gdje je diplomirao pravo i bibliotekarstvo. Objavljuje prozne i dramske tekstove, te prevodi s engleskoga jezika. Na Hrvatskom radiju emitirane su mu dvadeset dvije radiodrame i niz priča. Piše i za televiziju. Kratku prozu za odrasle čitatelje objavljivao je u Plimi, Svjetlu, Ubiqu, Vijencu i Zarezu, a za djecu u listovima Brickzine, Književnost i dijete, Modra lasta, Prvi izbor, Radost i Smib. Priče su mu uvrštene u dvadesetak čitanki za osnovnu školu. Objavio je zbirku priča Veliki Bijeli, zbirke radiodrama Plava kuverta i Otrovne žlijezde, te deset knjiga za djecu i mlade. Za zbirku priča i pripovijetki Ljubav, padobranci i izvanzemaljci dobio je Nagradu »Ivana Brlić–Mažuranić«. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade i Hrvatskog društva književnih prevodilaca. Živi i radi u Varaždinu.

Ana Vučković rođena je 1984. godine u Beogradu. Završila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a zatim i master–studije filmologije na istom fakultetu. Novinarka je Radio Beograda 2 i kolumnistkinja City Magazinea. Objavila je dosad pet knjiga: Epoha lipsa juče (2003.), Lust ‘n’ Dust (2004.), Plišani soliter (2007.), Surfing Serbia (2012.) i Yugoslav (2019.). Njene priče su objavljene u zbirkama priča grupe autora Krik! i Kraljica Lir i njena deca (2017.), a pjesme u Zborniku poezije i kratke proze mladih s prostora bivše Jugoslavije Rukopis (2010.). Njena prva i posljednja knjiga bile su u najužem izboru za NIN–ovu nagradu.

Dinko Kreho rođen je u Sarajevu 1986. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je komparativnu književnost i književnosti naroda BiH. Bio je suradnik projekta Alternativna književna tumačenja, član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez i voditelj tribine Od riječi do riječi u književnom klubu Booksa. Piše književnu kritiku za stranice booksa.hr i proletter.me, kao i za tjednik Novosti. Pjesme i eseji prevođeni su mu na slovenski, engleski, francuski, njemački, grčki i estonski jezik. Dobitnik je nagrade za najbolji neobjavljeni radiodramski tekst BH Radija 1, nagrade Šukrija Pandžo za književno djelo za djecu i mlade, te Nagrade »Treći trg« za najbolju neobjavljenu pjesničku knjigu. Objavio je zbirke pjesama Ravno sa pokretne trake (2006.), Zapažanja o anđelima (2009.), Simptomi (2019.), radiodramu Bezdrov: Zvižduk u noći u koautorstvu s Darijem Bevandom (2013.) te eseje Bio sam mladi pisac (i drugi eseji o književnom polju) (2019.).

Dragoljub Stanković rođen je u Jagodini u Srbiji 1971. godine. Pjesnik je, prozaist, kritičar, intervjuer, kolumnist i urednik. Piše za beogradski portal XXZ Magazin i za sarajevski online magazin Žurnal. Pisao je za portal E–novine, za književne dodatke Beton i Knjiga Danas dnevnog lista Danas, objavljivao u književnoj periodici (sic!, Koraci, Polja), kao i za Treći program Radio Beograda. Bio je na rezidencijalnim programima u Sarajevu i Pazinu. Objavio je tri knjige poezije: Pesme jednog dana (2005.), Barka tela (2010.) i S onu stranu noći (2014.), kao i roman Beogradski kiklop (2017.). Živi u Beogradu.

Maja Marchig rođena je 1973. godine u Rijeci. Živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više CEKAPE–ovih i Booksinih radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u časopisima Rival, Književnost uživo, Pikolo knjigomat i Strane. Članica je literarne organizacije ZLO i pjesničkog kolektiva Šlafrok. Nekoliko je puta bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKP–a 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču »Vranac« 2015., Nagrade »Post scriptum« za književnost na društvenim mrežama 2019.). Njena kratka priča »Terapija« osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA 2020. Poeziju objavljuje na Facebook–stranici »Na kornjačinim leđima«.

Goran Bogunović rođen je 1972. u Zagrebu. Diplomirao je na Elektrotehničkom te Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao inženjer. Književne radove objavljivao u domaćim i stranim časopisima, i na radiju. Objavio je knjige pjesama Ovdje (2002.), Područje pojačanog naoblačenja (2004.) i Stvari su sve dalje (2013.) te proze Sve će biti u redu (2003.), Ljenjivci i druge priče (2007.) i Populacija II (2019.). Pjesme i priče prevođene su mu na više jezika. Svirao je gitaru u više grupa (Tobić Tobić idol mladih, U pol 9 kod Sabe i dr.). Snima i producira svoj i prijateljske bendove. Svira u grupi Radost!

Mirko Božić rođen je u Mostaru 1982., gdje je diplomirao kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Pokretač je međunarodnog književog festivala Poligon. Piše poeziju, prozu, esejistiku, kritiku i prevodi. Sudjelovao je u njemačkom filmu Ljudi iz struke te predstavi Ljudi iz struke. Objavio je zbirke pjesama Jedrim kroz buru (2001.), Bijele noći (2004.) i Mrlje na njenim rukama (2012.), te roman Kristalno zvono (2017.) i monografiju Mostar iza kulisa (2017.). Prevođen je na engleski, njemački, francuski, talijanski, slovački, poljski, španjolski i albanski. Gostovao je na rezidencijama i festivalima u zemlji i inozemstvu, objavljivan je u književnim časopisima i antologijama. Dobitnik je nagrade časopisa Opomena (2003.), Šimićeve nagrade (2000.), Nagrade »Zdravko Pucak« (2012.) te nagrade CEI Fellowship (2014.).

Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo te doktorirala književnost. U Zagrebu je završila i Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Radovi su joj objavljivani uQuorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj Istri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci i čitani u emisijama Hrvatskog radija Riječi i riječi, Poezija naglas, Priča za laku noć i Radioigra za djecu i mlade. Na natječaju »Milivoj Cvetnić« osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i ta je zbirka nagrađena nagradom »Slavić« za najbolji autorski prvijenac 2012. Nakon toga izlaze joj zbirke Pastirica skakavaca (2014.), S jezerom (2016.) i Bršljanduša (2019.). Piše i priče za djecu od kojih su mnoge objavljene i kao slikovnice te objedinjene u knjizi Gvalup i druge priče. Sa slikovnicama je sudjelovala u projektu Sanje Lovrenčić Uberi priču.

Broj je uredila Ivana Rogar

Ovaj broj časopisa objavljen je uz potporu Ministarstva kulture i Grada Zagreba

Danilo Lučić zasigurno je jedan od najjačih mlađih glasova regije. Dosad je čitatelje iznenađivao domišljatošću svoje poezije, a sada će isto učiniti zbirkom pripovijedaka. Jer Sazrevanje modrica je neobičan i čudesan amalgam raznorodnih priča čiji se raspon tema proteže od rješavanja misterije nestanka osobe preko pljačke banke koju planira nekoliko starica do filozofskog traktata o umjetnosti fotografije strukturiranog kao pripovjedni tekst. Svaka od priča ispripovijedana je autentičnim glasom kojem se vjeruje, a upravo to stvaranje autentičnih, vjerodostojnih svjetova čini Lučića nezaobilaznim imenom suvremene regionalne književnosti. S obzirom na književno znanje i neosporiv talent te na spremnost da izađe iz svoje comfort zone usuđujući se pisati drukčije, Lučić kao pisac može samo rasti, a sada je već dovoljno velik da mu se posveti velika pažnja.

Ilustracija na omotu:  Marko Gole

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Zbornik Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija pod uredništvom Gorana Đurđevića i Suzane Marjanić sastoji se od 40 tekstova iz područja humanističkih i društvenih znanosti (antropologija, novinarstvo, političke znanosti, sociologija, teorija književnosti, znanost o odgoju) i umjetnosti (poezija i proza) koje su napisali 37 autorica i autora iz Hrvatske, Australije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Sjedinjenih Američkih Država, Slovenije i Srbije. Ciljevi zbornika su aktualizacija ekofeminizma i poticanje kritičkog promišljanja i analiziranja ekofeminizma u dugom trajanju na području Hrvatske i jugoistočne Europe; poticanje različitih perspektiva u teorijama i analizama kroz interdisciplinaran pristup; prožimanje globalnih i lokalnih pristupa i transfera znanja; otvorenost  mladim autorima/autoricama. Iz tih je razloga zbornik moguće iščitavati na više razina: teorijskoj kao prinos poznavanju teorije ekofeminizma u kontekstu suvremenih pravaca, društveno-političkoj kao analizu društvenih procesa i struktura, aktivističkoj kroz prizmu analize aktivizama pojedinih skupina i aktera u javnom, performativnom i političkom životu, umjetničkoj razini kroz analizu književnosti i doticaje s ekokritikom, ali i kroz pjesničko stvaralaštvo te na obrazovnoj razini kroz analizu sadržaja kurikuluma i prijedloga za razvoj nastavnih sadržaja kroz praktične radionice.

Zbornik na zaokružen i inkluzivan način okuplja ekofem–autor(ic)e s područja jugoistočne Europe i kao takav služi kao referentno polazište akademskim istraživači(ca)ma i političkim aktivisti(ca)ma za sudjelovanje u nadgradnji ove cjelotvorne discipline te — zašto ne! — izazov za možebitno progovaranje o specifičnoj »balkanskoj« razlici ekofeminizma u ovom »zapadnojužnoslavenskom arealu« u kojem smo smješteni.

Izv. prof. dr. sc. IVICA BAKOTA, Sveučilište Capital Normal, Peking, Kina

Promišljanja unutar termina kao što su antropocen, ekologija, ekofeminizam, otpor i subverzija sve su potrebnija u današnjem vremenu, ne samo kao upotpunjavanje i širenje akademskog opusa i interesa nego i kao vrijednosti koje bi trebale ulaziti kako u studijske tako i u srednjoškolske kurikulume. Zbornik „Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija“ sjajna je težnja prema jednoj takvoj potrebitosti koja je, iako se možda nekima tako ne čini, neizbježna.

Dr. sc. ZLATKO BUKAČ, Sveučilište u Zadru

Zbornik upućuje na potrebu za postkolonijalnim ekofeminističkim teorijama koje nude razumevanje vitalne uloge žena kada je u pitanju rešavanje gorućeg globalnog pitanja degradacije životne sredine, kao i klasnih, rasnih, rodnih, vrsnih i drugih diskriminatornih praksi. Stoga se veliki doprinos knjige „Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija“ ogleda u opsežnim diskusijama o ekofeminizmu, njenom potencijalu za podsticaj novih istraživanja u jugoistočnoj Evropi kao jedan od budućih vodećih udžbenika u regionu, pa samim time u doprinosu ekološkom polju i novom načinu delovanja u savremenom svetu.

ANA STOJANOVIĆ, izvedbena umjetnica i doktorandica, Kalifornijsko sveučilište Los Angeles (UCLA), Los Angeles, SAD

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Upravo objavljeni roman Željke Matijašević Obrane okusa smrti njezina je druga neznanstvena knjiga. Kao profesorica teorijske psihoanalize, napisala je brojna znanstvena djela, a književna je započela hibridnim leksikonom Crna limfa/zeleno srce (2016). U toj je knjizi zacrtala okvire svojeg svjetonazora koji se temelji na empatiji i zazire od bezosjećajnosti. Obrane okusa smrti osnažuje psihoanalitičku osnovu leksikona utoliko što još jače povezuje psihoanalizu i hibridnost: na labavo konstruiranoj priči roman inkorporira dijalog između ida, ega i super–ega, između Freuda, Junga i Lacana, esejističku usporedbu Juliana Barnesa i Gustavea Flauberta te još mnoge naoko disparatne stvari. Kako sama autorica kaže, djelo je nastalo po uzoru na Barnesovu Flaubertovu papigu, a u njemu se umjesto pojedinosti iz Flaubertova života i rada susreću Eros i Thanatos, jedan ljubavni par koji ne može realizirati vezu te prepirka starih psihoanalitičara..

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

U Kazališnoj biblioteci Tille Durieux upravo je objavljena dramska trilogija Košnice nagrađivane spisateljice Ružice Aščić koja u središte svake drame smješta jednu obitelj s njenim ključnim problemima. Protagonisti bi od života željeli nešto više od pasivnog prepuštanja okolnostima, ali se njihova nastojanja suočavaju s pritiskom okoline koja im želje gura u prostor nepoželjnog. Uslijed okolnosti likovi postaju bezvoljni pa i preslabi da promijene svoju nezavidnu situaciju. Atmosfera praznine i beznađa, ostvarena naoko ispraznim dijalozima, snažno izbija iz teksta i omata čitatelja kao paučina. U dramama se primjećuje obrnuta gradacija nemoći i malaksalosti, počevši od prve u kojoj je želja jasna, ali neprekidno udara u zid, preko druge u kojoj želje više nema te se osjeća nemogućnost ostvarivanja bliskosti do treće u kojoj vlada opća zabrana i ljubavi i čovječnosti. Ružica Aščić sigurnom rukom stvara antonionijevsku atmosferu pustinje gdje je teško naći orijentir, a kamoli oazu.

Naslovnicu je oblikovao Ivan Stanišić.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Napetice iskosa opsežno je izdanje sabranih tekstova o glazbi autora, voditelja i urednika Aleksandra Mihalyija.
Zašto Napetice iskosa? Zato što je glazbena scena, sudeći po teoretskim tekstovima i stilskoj ili žanrovskoj heterogenosti, toliko razjedinjena da gotovo blokira neopterećen pristup slušatelja, osim ekskluzivnog pristupa pojedinoj od prisutnih grupa. Pojednostavljeno rečeno: svaka od postojećih grupa ima svoju teoretsku logistiku koja je njoj posvećena te koja ignorira postojanje drugih. Unutar grupa, a pogotovo među grupama, postoji napetost koja se ili skriva ili naglašava. Da se iza ovoga ne krije intenzivna, snažna i raznovrsna te brojna glazbena ili audio kreativna scena po broju sudionika i manifestacija, ne bi ni bilo ovih tekstova. Ova je razjedinjenost posljedica nepostojanja dominantnog kreativnog modela i, paradoksalno, upravo zbog toga imamo ovako bogatu i pluralističku scenu. Je li vrijedna, ili što je vrijedno, to je bez jasnog i jednoznačnog odgovora. Vrijednosna skala se uspostavlja tek u granicama grupe ili izma.
Knjiga čitatelju ponajprije podastire izuzetno bogatstvo koje nam nudi suvremena glazbena scena u mogućoj  izgradnji i zadovoljenju nevjerojatnog dijapazona duhovnih potreba. Nikada se u povijesti pred nekim pojedincem nije nudilo slušanje suvremene glazbe s toliko divergentne glazbene scene: Bachove h-mol mise s Tonom Koopmanom, Einsteina na plaži Philipa Glassa, uz režiju Roberta Wilsona i glazbovanje njegovog ansambla, In vain Georga Friedricha Haasa uz Bečki Klangforum ili vokalno glazbovanje Ami Yoshide. Zajedničko im je šok novog ili posvećenost vrsnih glazbenika te doticanje kulturnih, interpretativnih i perceptivnih limita. Svemu smo tome suvremenici! Kakvo je stanje u teoriji, pokazala je nedavna rasprava o tome što je to suvremenost pa slijedno, i što je suvremena glazba — jednoznačnog stava nije bilo.
Ova je knjiga i svojevrsni bedeker koji će zainteresiranom pomoći da dobije uvid u zbivanja, upozna glavne protagoniste i, na kraju, preporuke za slušanje, gledanje i čitanje onoga što se nudi u pojedinim vrstama izražavanja.
Napisano nije protiv ičega, već je za afirmiranje, stvaranje reda i bržeg pristupa glazbenoj sceni danas. Čak je i zbrka oko pojmova prevelika, a uvođenje reda Sizifov posao. Primjerice, ako čitate za jednog skladatelja na raznim mjestima da pripada: eklekticizmu, postmodernizmu, polistilizmu, donekle ruskom misticizmu, spiritualnom minimalizmu, te da ima sve poznate značajke svoje generacije i tome slično, što očekujete čuti?

Zacijelo bi malo ljudi proturječilo konstataciji da je godina počela gadno. Dok se pošast preko drugih država približavala i nama, podijelili smo se na paničare i negatore, nesreću je naposljetku dočekavši više–manje spremni. Nevolja je zadesila i nas u Durieuxu pa zato proljetni broj Fantoma slobode izlazi ovako kasno.

Iz njega ćete doznati da zadarski autor Želimir Periš donosi dobre vijesti: piše novi roman. Nakon romana Mima i kvadratura duga te Mima i vaše kćeri, kojima se etablirao kao jedan od važnijih suvremenih romanopisaca u Hrvatskoj, ne sumnjamo da će i novi roman biti odličan. Kao teaser pročitajte ulomak iz rukopisa »Nevjesta kostonoga«, duhovite proze u kojoj Periš rastače žanr pastorale, tradicionalni okvir za pisanje o ljubavi, da bi prokazao prave, nimalo viteške obrasce patrijarhalnog ponašanja, odnosno, udvaranja djevojkama.

»Grafitna podmornica«, pripovijetka Svena Popovića, autora dviju knjiga pripovjedne proze, ispričana u drugom licu, tematizira razvoj odnosa dvoje mladih ljudi i kušnju na koju je stavljen. Pripovijedanje se ističe po izuzetno domišljatoj figurativnosti i jezičnim rješenjima. Ono je istovremeno neobavezno, ali jasno je da je u njega uloženo puno rada i ljubavi.

Slijedi duhovita nadrealistička proza Miljana Milanovića aleatorne prirode kod koje čitatelj ne zna na što može računati jer narativna logika na prvi pogled ne postoji. Budući da je priča ispripovijedana u prvom licu, moguće ju je tumačiti kao san, ludilo pripovjedača ili njegova drogiranost. Pažljivijim čitanjem uočit ćemo cikličko kretanje radnje. Na primjer, jedan od likova u priči na početku je mrtav; on ustaje iz mrtvih da bi na kraju priče ponovno poginuo. Znači li u tom slučaju išta njegova pogibija ili se događaji ponavljaju, a vrijeme ide u krug kao na satu?

Od dviju kratkih priča Borisa Škifića koje ovjde objavljujemo, prva je o obrazovanim ljudima bez posla i bez nade da će ga naći te siromasima koji se prehranjuju popravkom kišobrana. Tu u tom momentu fizičkog susreta oni se susreću i u svojoj bliskosti — obrazovan s diplomom i zacijelo neobrazovan na istom su položaju ekonomske ljestvice. Druga je priča o svijetu sasvim suprotnom, svijetu kojem materijalno ništa nedostaje, a duhovne potrebe namiruju sjećanja.

Novosadski pjesnik i urednik Alen Bešić piše o prirodi fotografije, bergerovski, kako se vađenjem slike iz konteksta, njezinim diskontinuitetom stvara višeznačnost. Jer ne videći kontekst možemo doći do sasvim pogrešnog zaključka. Bešić kao ilustraciju prilaže nekoliko fotografija pokazujući pritom i kako se povijest ponavlja uvijek i nezaustavljivo, bez smisla za originalnost i bez empatije.

Kragujevčanka Ivana Maksić, autorica četiriju zbirki pjesama, donosi fragmentarne zapise o ljubavi, pisanim i nepisanim običajima, djelićima života koji metonimijski sugeriraju nešto drugo, poput implicitne naznake da se nikad neće vjenčati jer se nikako ne uspijeva uvući u majčinu vjenčanicu. Zapisi su aforistički, vispreni i začinjeni trpkim humorom.

U ovom broju možete pročitati i četiri pjesme talentiranog mladog pjesnika Bonislava Kamenjaševića pred kojim je, sudeći prema pjesmama objavljenima u drugim publikacijama, blistava karijera.

Ovdje objavljena poezija poznatog crnogorskog proziasta i pjesnika Ðorđa Šćepovića kroz figurativan izričaj tematizira ono što čovjeka čini autentičnim i posebnim među drugim jedinkama. Šćepović piše o čaroliji majki koje u najtežim vremenima mogu pripraviti obrok bez ijednog sastojka, o snazi tišine i snazi govora, o dijelovima nas samih koji su važni za individualnost i ličnost, poput jezika i rodne kuće. Identitarni oslonci u ovim pjesmama poprimaju drukčiji, bajkovitiji i višeznačniji oblik.

Vanda Petanjek iz Čakovca piše pjesme o muško–ženskim ljubavnim odnosima. Njen je izraz pun zakučaste metaforike, ali je izravan i konkretan. Poezija joj je čvrsta, smjela i nabijena ironijom pa čitatelj dobija osjećaj da s lirskim subjektima Vande Petanjek nema šale.

U poeziji beogradske likovne umjetnice i prozaistice Milice Vučković vlada primat sadržajnost nad ritmom. To bi možda bilo obeshrabrujuće kad ta sadržajnost ne bi bila prožeta humorom i ludilom jednog izmještenog subjekta. Vučkovič kreira opsesivan i prilično trapav subjekt koji govori o strahu od smrti i od usamljenosti te o nezadovoljstvu životom/svijetom. To se zanovijetanje može činiti razmaženim, no zapravo je konstitutivan dio svakoga od nas. Dobar primjer toga nezadovoljstva su duhovite pjesme »Portret« i »Nepar«, sastavljene od nasumičnih referenci o sebi koje djeluju kao pomaknut opis za profil na Tinderu. Kada u jednoj od pjesama subjekt nabraja svoje dosadašnje reinkarnacije, jasno je da tu nema nijednog života koji je bio ugodan ili lagodan. Jasno je, zapravo, da nema ni nade da se takav pojavi, ali Vučković u tome pronalazi posebnost, zanimljivost i ljepotu jer im svima pristupa s humorom, ali bez cinizma.

Snježana Vračar Mihelač šokira svojim ispovjednim pjesmama, gurajući nam naš ružni dio povijesti u lice. Državotvorna politika bila je i ostala da se s tih činjenica, najblaže rečeno, skreće pogled. No upravo zato što nismo usvojili taj dio svoje povijesti, suočili se s njime, on nas nastavlja šokirati brutalnošću i nedostatkom empatije. Tako i ova poezija čitatelja sjajno bode baš tamo gdje mu je najneugodnije.

Putopis Jelene Lešaje vodi nas u Finsku. Autorica pripovijeda o doživljajima i dojmovima iz Helsinkija te s okolnih otoka, o promišljanjima o finskom jeziku i arhitekturi. Naoko ona ne daje upute za tumačenje viđenog, ali ispod tog ravnodušnog površinskog sloja nazrijevaju se orijentiri za humanost i toleranciju.

Dramska teoretičarka i redateljica Rajna Racz nudi freudovsko tumačenje Ibsenove drame Rosmersholm. Ta je drama sa svojim sablastima iz prošlosti vrlo pogodna za psihoanalitička čitanja, što je prepoznao i sam Freud kada je pisao o njoj. Racz pak proširuje i produbljuje Freudovo tumačenje dodajući vlastite uvide.

U likovnoj rubrici Kontejner Branko Franceschi upoznaje nas s projektom Viktora Daldona Kolpomorto, multidisciplinarnu instalaciju kojom umjetnik prikazuje mračnu stranu života i umjetnosti na hrvatskom obalnom području.

Autori u ovom broju

Želimir Periš rođen je u Zadru 1975. U četiri godine objavio je četiri knjige: zbirku priča Mučenice (2013.); romane Mima i kvadratura duga (2014.) i Mima i vaše kćeri (2015.); i zbirku pjesama x (2016.). Iduće četiri godine pisao je Mladenku kostonogu koja će na sunce 2020. Dobio je nekoliko relevantnih nagrada za priče, bio je u finalu nagrade za najbolji roman godine, tekstovi su mu više puta adaptirani za kazališne predstave. Vodio je književni festival Kalibar bestival, radionice pisanja OtPis, udrugu pisaca ZaPis i sudjelovao u nizu književnih događanja i inicijativa u Zadru i oko njega.

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao komparativnu književnost te engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac Nebo u kaljuži (Meandarmedia) objavljuje 2015. Roman, Uvjerljivo drugi (Fraktura) izlazi 2018. Jedan je od osnivača »TKO ČITA?«, programa namijenjenog promociji mladih autora. Priče su mu uvrštene u Best European Fiction 2017 (Dalkey Archive Press) i prevedene na engleski, njemački, poljski, katalonski i rumunjski.

Miljan Milanović rođen je 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran je istraživanjima u oblasti umjetne inteligencije i kreativnošću strojeva. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunske kvalitete. Objavio je zbirke priča Bending, 2010. i Produžetak vrste, 2019. Povremeno objavljuje po književnim časopisima.

Boris Škifić objavio je roman Priča o četiri čempresa i zbirke priča, Let leptira i Od jutra do sutra/Adios amigos.

Alen Bešić rođen je 1975., u Bihaću, u Bosni i Hercegovini. Diplomirao je na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavio je četiri knjige poezije: U filigranu rez (1999.), Način dima (2004.), Golo srce (2012.), za koju je dobio nagrade »Branko Miljković« i »Risto Ratković«, te Hronika sitnica: izabrane pjesme (2014.), kao i dve knjige izabranih književnih kritika i eseja: Lavirinti čitanja (2006.) i Neponovljivi obrazac (2012). Preveo je s engleskog jezika knjige Jean Rhys, Jamaice Kincaid, Annie Proulx, Johna Fowlesa i drugih. Pjesme su mu prevođene na njemački, engleski, francuski, ruski, makedonski, mađarski, rumunjski, španjolski i slovenski jezik. Radi kao urednik časopisa za književnost i teoriju Polja, a od 2012. i kao urednik izdavačke djelatnosti Kulturnog centra Novog Sada.

Ivana Maksić (1984.) piše poeziju, crtice, eseje i prevodi s engleskog jezika. Objavila je knjige poezije O telo tvori me (2011.), Izvan komunikacije (2013.), La mia paura di essere schiava (2014.) i chap–book Jaz sem tvoj propagandni film (2018.). Poezija joj je zastupljena u antologijama i zbornicima: Van, tu: free (2012.), RESTART (2014.), Meko tkivo (2015.), Ovo nije dom — pesnikinje o migraciji (2017.), Koordinate (IGNOR, 2018.), POLIP International (2018.) i u magazinu Recours au Poème. Sudjelovala je na međunarodnim festivalima poezije u Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu. Uredila je Zbornik poezije socijalne tematike Do zuba u vremenu (2014.) i regionalni zbornik socijalne i angažirane poezije REZ (2016.). Bila je glavna je urednica novina MAMAC. Predaje engleski jezik.

Đorđe Šćepovićje rođen 1983. godine u Titogradu. Diplomirao je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Laureat je Pivskih večeri poezije (2004.) i Festivala jugoslovenske poezije mladih u Vrbasu (2005.). Objavio knjige poezije: Provincije spasa (2004.), Molitva za Judu (2004.), Par riječi o strahu (2005.), Apostol iz bloka A (2006.), Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009.), Dok crtah mapu svojih putovanja (2016.), Prije objave (2017.) i Doba (2018.) te knjigu kratke proze Gozba (2019.). Zastupljen je u više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenski jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Živi u Podgorici.

Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisima Poezija, Polja i Tema, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.

Milica Vučković rođena je 1989. u Beogradu. Završila je Fakultet primenjenih umetnosti na kojem trenutno priprema doktorski rad. Godine 2014. objavljena joj je zbirka kratkih priča Roj. Na regionalnom natječaju Biber 2017. osvojila je prvu nagradu. Njen prvi roman, Boldvin, izašao je 2019.

Bonislav Kamenjašević (1988., Gradačac, BiH) studirao je filozofiju, diplomirao kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je pjesme u časopisima Ka/Os, Jat, Forum i Republika, na Kultipraktiku, u zborniku Rukopisa. Stručne i znanstvene priloge objavljivao u zbornicima sa znanstvenih skupova. Kritike objavljivao u Vijencu te na portalima Ziher i Arteist. Radi u Nakladi Ljevak.

Snježana Vračar Mihelač rođena je u Puli. Studirala je ekonomiju. Uređivala je časopis Enter–net, piše marketinške i autorske tekstove, te prevodi. Odnedavno svoju literarnu kreativnost materijalizira u poeziju i prozu. Radove je objavila u zinu Monstruma, na portalu Strane, u časopisu Kvaka, a u okviru literarnih radionica njene su pjesme i priča objavljene u višejezičnom zborniku Biće bolje / Bo že. Rukopis Visoke vode pohvaljen je od strane Prosudbenog povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais za 2019. godinu.

Jelena Lešaja je rođena u Zagrebu 1977. godine. Studirala je filozofiju, sociologiju i bibliotekarstvo. Radi u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Putopisnu prozu objavljuje u zvučnom časopisu Znanost i umjetnost, časopisu Riječi te na portalima i društvenim mrežama. Na natječaju metaFORA je pričom »Uho« 2015. godine osvojila drugo mjesto. Tekst »Amerika, službeno« je 2017. godine uvršten u finale za Nagradu »Dijana Klarić«. Pohađala je radionicu kratke priče CeKaPe–a.

Rajna Racz rođena je 1997. u Zagrebu. Trenutno studira Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Kazališnu i radijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radila je kao novinarka na portalu Ziher.hr u području izvedbenih umjetnosti te profesionalna debatantica u emisiji Ni da ni ne koja se emitira na Hrvatskoj radioteleviziji. Dosad je bila asistentica režije na brojnim predstavama, kao što su Eichmann u Jeruzalemu u režiji Jerneja Lorencija u Zagrebačkom kazalištu mladih (2019) i Tko se boji Virginije Woolf? u režiji Lenke Udovički u produkciji Teatra Ulysses teatra (srpanj, 2019). Godine 2018. režira performativnu izložbu u muzeju Mimara, Slavenska mitologija s kojom je sudjelovala i na Prague Quadrennial. U sklopu Akademije dramske umjetnosti režirala je predstavu Ona je samo došla telefonirati, prema motivima iz zbirke pripovijetki Dvanaest hodočasnika Gabriela Garcije Marqueza, a prema vlastitoj adaptaciji. Predstava je izvedena na međunarodnom kazališnom festivalu — Setkani Festival u Češkoj (travanj 2019), Fist Festival u Srbiji (svibanj 2019) i Vilnius International University Theatre forum u Litvi (svibanj 2019). Njena druga predstava Razmeđe podneva Paula Claudela izvedena je u lipnju 2019. godine u Teatru &td kao suradnja Akademije dramske umjetnosti i kazališta. Performerica je u performansu Time is out of joint — ispisivanje antifašističke poezije u režiji Olivera Frljića te u performansu Usmeni spomenik u režiji Anice Tomić i Queer udruge Domino (2019).

Broj je uredila Ivana Rogar

Ovaj broj časopisa objavljen je uz potporu Ministarstva kulture i Grada Zagreba