U nedjelju, 29. travnja, napustio nas je naš suradnik i prijatelj Drago Trumbetaš. Tim povodom objavljujemo njegov intervju povodom izložbe Arhipelag gastarbeiter. Drago Trumbetaš i njegov svijet održane u ožujku 2010. godine.

Koja je za Vas razlika između gastarbeitera danas i pred tridesetak godina, kada ste Vi bili u toj poziciji?

To se uopće ne može uspoređivati. U ono vrijeme gastarbeiteri su dolazili iz svih država; iz Italije, Portugala, Španjolske, Turske i bivše Jugoslavije, a smještali su ih u gastarbeiterske «heimove» (domove) ili su stanovali u potkrovljima. Danas su se djeca tih gastarbeitera, ili čak već djeca njihove djece, gotovo potpuno uključila u njemački život. Okupe se samo povremeno, na raznim proslavama. Dođe ih – sam sam vidio te mladiće i djevojke – po šest, sedam stotina. Riječ gastarbeiter neće ni čuti. Vele ili “mi smo Hrvati u Njemačkoj” ili “mi živimo ovdje”. Gastarbeiterska problematika ih se ne tiče.

Nekad su pak gastarbeiteri živjeli na najnižoj stepenici – kao što sam i ja živio u potkrovlju i tamo crtao. I drugi gastarbeiteri bi ponekad uspjeli dobiti po koju sobu u potkrovlju. Možda za pedeset maraka mjesečno. Ja sam bio u sobi od sto maraka. I ostali gastarbeiteri su živjeli slično, na primjer Talijani ili Španjolci, samo njima je bilo malo bolje. Dobivali su bolje sobe i bolji smještaj. Za razliku od Turaka koje su iskorištavali vlastiti zemljaci. No bili smo i cjenjeniji nego kasnije. Dočekivani smo raširenih ruku. U gostionicama je rijetko tko rogoborio protiv nas. Svi su nas primali lijepo, samo bi im se ponekad u razgovoru potkralo nešto uvredljivo.

Bilo je, međutim, raznih gastarbeitera. Pijanci koji su došli sa svom tom silom ljudi, nakon pola godine ili mjesec-dva morali su se vratiti jer ih nitko nije htio zaposliti. Ja skoro nikad nisam na ulici vidio pijanog gastarbeitera. Jer, čim bi bio pijan, policija bi ga ulovila i vratila. Tako su svi naši ljudi morali neobično paziti – kad bi nekamo izašli, pazili su da ne izađu iz lokala pijani. Jer, u Darmstadtu ili Stuttgartu postojao je centar gdje su Nijemci te ljude stavljali u dom i od tamo ih, obično avionom, slali natrag. Kad bi se avion popunio, otišao bi za Zagreb. Čuo sam da bi policajci kružili gradom i govorili da im nedostaju još dvojica da se popuni avion. Neki naši ljudi, neke od njih sam i poznavao, čak su i mijenjali imena. Jedan, koji je napravio tešku prometnu nesreću, u Njemačku se uspio vratiti pod drugim imenom i prezimenom. Svašta sam vidio. Jednom sam putovao vlakom do Zagreba. U njemu su bila tri brata i imala sa sobom jednu crnu tašku. Kad god bi jedan izašao pušiti ili na zahod, predavao je tašku drugome. Ja sam ih upitao zašto drže tu tašku. Na to mi jedan od njih rekao, e, tu je naš novac; mi radimo na bauštelama. Ja sam prijavio da sam oženjen i imam dvoje djece, moj brat da ima troje, a treći jedno – a uopće nemamo djece niti smo oženjeni.

Bilo je varalica, lopova i kradljivaca, čak je bilo i ubojica među njima. U ulici gdje sam stanovao, u kući prije moje, jedna gastarbeiterica je polila svoga muža benzinom i zapalila. Takve stvari su bile neprestano u štampi i ja sam to sve skupljao. Jedan dio toga se vidi na ovoj izložbi.

A na poslu bilo je vrijeđanja, od kolega Nijemaca. Ja sam to sve zapisivao i crtao. Oni nisu razumjeli zašto, a ja sam govorio: “Pišem ono što govoriš. To je za mene dokument, to mi treba.” S vremenom, što sam bolje znao jezik, sve su me manje vrijeđali. Kad sam potpuno savladao njemački, nigdje više nisam doživljavao vrijeđanje. Samo ponekad, u prodavaonici živežnih namirnica ili tako. Ali ja bih tad na «hochdeutsch» /književnom njemačkom/ prigovorio njihovom ponašanju. Neka se normalno ophode, a ne kao da sam malo dijete bez obrazovanja.

Naši ljudi, kao što sam rekao, polako su zauzimali sve bolje položaje. Unatrag nekoliko desetaka godina djeca tadašnjih gastarbeitera postala su režiseri koji snimaju filmove, postala su pjevači, muzičari, sviraju klavir. Roditelji ih nastoje što bolje školovati. Sad nije kao nekad, kad se samo deralo, kad su dolazile nekakve pevaljke. Sad je to na jednoj višoj razini. Ljudi koji govore da nisu gastarbeiteri potpuno su se ukalupili u njemački život. Skupa s djecom ima ih šesto tisuća. I više se ne ubijaju po cestama. Turci su osnovali više aviokompanija. Svoje ljude voze jeftino za Istanbul pa se više ne moraju u isluženim autima mučiti po našim cestama, kroz Austriju, prijašnju Jugoslaviju, Bugarsku ili Rumunjsku. Sada dođu brzo kući i brzo natrag.

Turci, dakle muslimani, zadržali su svoju vjeru. Stoga se može reći da žive u getima. No žive po Kur’anu te se znaju događati razna ubojstva. Ako se neka kći zaljubi u Nijemca i pobjegne s njim, brat ju lovi i zakolje. To je u zadnjih dvadesetak i više godina često.

Naši ljudi su drugačiji. Kad sam bio mali, moj otac je već znao nešto njemački jer je bio u zarobljeništvu u Brandenburgu kraj Berlina. A i majka, svi su znali ponešto njemački. Tako da su naši ljudi, koji imaju normalna zanimanja, tražena u njemačkoj industriji ili poslovima, najbolje od svih ušli u njemačko društvo. Najpriznatiji su. U krvi im je: Hrvati su bili sluge Europe zadnjih tisuću godina. To sam i nacrtao. Ući u život Nijemaca, ne živjeti u getima.

Ovaj današnji život naših, recimo, gastarbeitera je puno bolji nego kada sam ja 1966. došao tamo i kad nas je svatko mogao vrijeđati i ponižavati. U ono vrijeme nije bilo nikakvih kulturnih priredbi, jedino što su konzulati preko tajnih službi i nekakvih veza pokušavali priređivati velike priredbe gdje bi se sakupljao novac za nešto, kao za cestu Zagreb-Split, gdje smo dali novac koji je nestao. Ipak, tu i tamo bilo je proslava po crkvenim dvoranama, kulturnim centrima. Bilo je čak i plesova na koje sam i ja otišao dva, tri puta.

S druge strane, u ono vrijeme je među gastarbeiterima iz prijašnje Jugoslavije bilo puno više drugarstva. Više smo se šalili, cijenili se, pomagali jedan drugome ako je nekome trebalo dvadeset maraka ili nešto slično. Svijet u kojem smo se našli za svakoga od nas bio je nešto novo, pa smo svi nastojali biti prijazni jedan prema drugome. Danas naši ljudi sigurno žive drukčije. Svaki živi posebno, kao i ovdje. Nitko nikoga ne priznaje. Kad je nekakva priredba, onda se vidi tko je kakav gastarbeiter – tko na primjer ima dijete koje muzicira ili piše nešto. Drugi gastarbeiteri budu pak zavidni pa, kao što je običaj kod Hrvata, taj jal koji je svuda na svakom koraku, distanciraju se od njih govoreći: njegov sin svira na klaviru, što ću ja s njima. Ali, kako su se u posljednjih dvadeset godina uključili u njemački život, naši ljudi se polako gube. Mnogi su primili državljanstvo, njemačko, tako da ih ne možeš izbaciti iz Njemačke. Ja nisam tražio državljanstvo. Ja sam Hrvat, a ne Nijemac, što ću uzimati državljanstvo pa da budem Nijemac. To nikad nisam htio. Imam samo stalnu dozvolu boravka.

Što su vam govorili prijatelji, kolege gastarbeiteri, nakon što su vidjeli Vaše crteže i kako prikazujete njih i sebe?

Kad sam s tušem izvukao svojih prvih dvadeset crteža, pokazao sam ih gospodinu Boži Biškupiću koji je imao galeriju negdje u sjevernoj Njemačkoj. Rekao mi je da mu ih donesem doma, pa ćemo vidjeti. U slagarni u kojoj sam radio šest crteža olovkom sam prvo pokazao mojem prijatelju Makedoncu i potom jednom Nijemcu. Prijatelj mi je rekao: “A što misliš ako ovog trenutka sto gastarbeitera po Njemačkoj crta takve crteže?” Bila mi je čudna ta ideja. Potom nisam više ništa pokazivao, nego dalje crtao.

Kad je Biškupić štampao prvu mapu, odnio sam je najvećem novinaru u «Frankfurter Rundschau», Peteru Idenu. Sjedio je u svojoj sobi. Na moje zaprepaštenje zapitao me je: «Zašto ste donijeli meni?» Odgovorio sam da ću imati izložbu u galeriji «Omnibus» i zapitao ga da li je može doći pogledati. On je dotle s dva prsta okretao grafičke listove kao da su zamazani. Zamislite, okretao je grafičke listove s dva prsta! “Ako ću imati vremena, doći ću”, rekao je. Ali nije došao na izložbu. Došao je međutim jedan osamdesetogodišnji profesor s večernje akademije, mislim da se zvao Hagemann, koji je imao ženu studenticu od dvadeset i četiri godine. Pozvao me k sebi i rekao: «Crtaj tako kako crtaš i nemoj nikoga slušati, bilo što da ti tko veli». Zahvalio sam mu se.

Kad mi je izašla knjiga sa šezdeset i četiri crteža kod Büchergilde Guttenberg, moji kolege su to vidjeli u novinama i na televiziji – kulturni magazin «Titel, Thesen, Temperamente» donio je prikaz kritičarke Bärbel Dickenberger, koja me snimila i u mojoj sobi. Tada su me u kolege u slagarni počeli vrijeđati, ponižavati. Od toga sam dobio čir na želucu i morao otići liječniku. Bilo nas je trideset slagara i metera koji su prelamali “Rundschau”. Svi su me ponižavali: «Pljuješ na ruku koja te hrani. Mi ti dajemo radno mjesto, dajemo ti sobu, dajemo ti krevet, jedeš našu hranu i plaćamo te».

Ispalo je da je «Rundschau» kao novina na van napredna, a ljudi unutra bili su nazadni, totalno. Jedan novinar je u subotnjem kulturnom prilogu tog našeg lista otisnuo jednu moju sliku i pisao o meni. Svejedno, kolege – s dvojicom sam išao u školu! – nisu tako mislili. Jedan je taj broj lista bacio na pod i gazio po njemu. Kao i ostali radnici, ni oni nisu razumjeli što ja crtam. Ja sam pak sve to zapisao i nisam popustio ni za zarez, ništa. Radio sam prema svom planu kad sam uzeo list papira i napisao pedeset naslova za crteže. Sve te naslove sam sljedećih godina nacrtao, sve dok nisam dovršio ciklus, u kojem ih je na kraju bilo preko sto.

Jeste li Vi politički angažiran slikar i pisac?

Ne znam točno. Ni u Frankfurtu ni ovdje nisam se politički angažirao. Nisam u partijama, jer sam otkrio da umjetnik ili pisac, koji se miješa u politiku, uvijek bude popišan i odbačen. Zato sam odlučio da se nikamo politički ne miješam: nisam rođeni političar, nisam ni sposoban da budem nekakav predsjednik ili zamjenik negdje gdje bi me opet, na druge načine, ponižavali. Dakle, odavno sam odlučio da samo slikam svoje slike i pišem svoje tekstove.

Naravno da ja kritiziram društvo u Njemačkoj, u Europi – i to što rade iz nas, iz Hrvatske. Moji crteži su dijelom i politički. Pokazuju da sam svjestan toga što se dešava oko mene. Kad god mogu, nastojim što bolje nacrtati odnos prema poniženima i ljudima na rubu egzistencije. Tako se nekima čini da želim politički djelovati. Kad sam nacrtao jedan svoj autoportret, u Njemačkoj su mi prišivali da sam i fašist i komunist. Nazivali bi me ljudi i na posao u slagarnu, i govorili: «Tebe treba spaliti nasred Frankfurta i tvoj pepeo baciti u Majnu, skupa s tvojim knjigama i crtežima». Djelovao sam politički jer su se ljudi uzrujavali.

Nakon što sam bio osuđen tu u Zagrebu, neki čovjek mi je napisao pismo od dvanaest gusto tipkanih stranica, gdje me psuje i pljuje. Kroz dvanaest stranica! Nacrtao je i sliku, erotsku, koju je pobrao iz jednog mojeg crteža. Pljuvao je i po svim gastarbeiterima koji su bilo što nacrtali ili napisali.

Kad sam ja došao u Njemačku, još nitko nije pisao ili crtao. Poslije su se javili Turci. U Berlinu je to bio Aras Ören. Pisao je pjesme i izdao nekoliko knjiga kod Rotbuch Verlaga. Ja sam mu jednu ilustrirao. Poslije su se javili još neki.

U Njemačkoj ste počeli intenzivno slikati i voditi dnevnike. Je li to bilo više zbog Vas osobno, ili s namjerom da ti materijali postanu javni?

Pošto su me vrijeđali, prvo za sebe. Naročito jedan stari Nijemac u slagarni, vođa smjene. Makar nekad nitko nije imao što raditi, on bi se okomio na mene. Nakon nekog vremena sam uzimao papir i olovku i počeo to zapisivati. Pitao me što to zapisujem, a ja bih mu odgovorio «ono što ti govoriš, to mora ostati kao dokument, jer si mene vrijeđao». Onda je s vremenom prestao, ali sve skupa je trajalo nekoliko godina. To je trebalo izdržati.

Slikati sam počeo iz drugog razloga. Kad sam se 1973. zaposlio u «Rundschauu», tjednom magazinu «Frankfurter Allgemeine Zeitunga», na naslovnoj stranici donio je sliku Turčina koji sjedi na stolici, usred kruga kredom. Uz to je stajao dugački članak da je autor grčki slikar koji je živio dvije godine u Berlinu, jer je pobjegao pred vojnim režimom iz Grčke, i pokazao izložbu u cijeloj Njemačkoj. On nije crtao. Stavio bi izvan kruga kofer, ormarić, lavabo ili neke torbe, a u sredinu kruga posjeo bi uvijek nekog pravog gastarbeitera. Novinari su jednog takvog pitali što je on, razumije li on što taj slikar radi s kredom. Odgovorio je: «Nix verstehen, ich Türke».

Na to sam sebi rekao: «Ja ću vam nacrtati život gastarbeitera». Odmah sam napravio plan što će se vidjeti i počeo crtati. Prva izložba je bila kod gospodina Biškupića, a onda su se pomicale u Dramstadt, Berlin i po cijeloj Njemačkoj. Ponekad po četiri mjesečno, tako da nisam mogao stići na svaku – osim subotom kad sam mogao otići na otvorenje. Nisam mogao biti u tri grada mjesečno, nisam imao leteći tanjur. Išao sam jedanput na mjesec, na onu koja mi je bila najbliža. To je trajalo od 1976. do 1979. Ukupno oko šezdeset izložbi, najčešće u Frankfurtu i okolici.

Koji umjetnici, pisci i ljudi iz kulture su Vas se tada najviše dojmili?

U to vrijeme sam detaljno istraživao gastarbeiterski problem, a u «Frankfurter Rundschauu» sam mogao čitati i ostale listove kao što su «FAZ», «Die Zeit», «Süddeutsche Zeitung», razni magazini. Najviše je o gastarbeiterima pisao Günter Wallraff. Kupio sam sve njegove knjige i proučavao što je radio, kako je pisao. Na primjer, uspio se obući poput Turčina, nalijepio je brkove i metnuo si kapu sa šiltom, pa potom bilježio što mu Nijemci govore na ulici. Dakle, on je sve dokumentirao. Ta knjiga se zove «Na samom dnu».

Bilo je i gastarbeitera i gastarbeiterica koji bi napisali po jednu knjigu, nešto o životu gastarbeitera. To sam ja sve pokupovao i pročitao, oko sto i pedeset knjiga. Talijani bi obično pisali o svojem selu, Turci o svojem, Grkinja bi pisala o nekoj svojoj Grkinji. Vidio sam dobre strane i loše strane takve literature. Ja sam pak od početka u ciklus o gastarbeiterima uključio i druge, ne samo Hrvate ili Jugoslavene.

U čemu vidite smisao i poruku ove izložbe u kojoj su predstavljeni i novinski isječci, i privatne fotografije, i Vaši crteži?

Budući da je Europa odbacila riječ gastarbeiter i metnula riječ imigranti, odlučio sam dokumentirati period kad sam došao u Njemačku, od 1966. do 1985. godine. Tada sam i sakupljao materijale. Poslije devedesete godine više ne, jer su se gastarbeiteri koji su ostali utopili u Njemačkoj i žive isto kao Nijemci. Također, ovakvu izložbu naši ljudi nikad nisu vidjeli, niti znaju kako smo mi živjeli tamo u to vrijeme. Ona može objasniti kako je Europa postupala prema nama i kako je s nama postupala naša država, koja je tada bila Jugoslavija. Ja ne želim to doba tumačiti naknadno, nego pokazati kako je zaista bilo.

Kako se Jugoslavija odnosila prema gastarbeiterima, a kako to čini samostalna Hrvatska?

Jugoslavija se jako loše odnosila prema gastarbeiterima. Kad je Jugoslavija vidjela da ima previše radne snage, jednostavno su ljudima izdani pasoši da mogu ići van i da šalju novac svojim obiteljima. Na taj način se budžet Jugoslavije povećavao, a ona je izlazila iz svojih problema. I Jugoslavija je mijenjala te nazive za nas koji smo radili vani. Obično su govorili “radnici na privremenom radu u inozemstvu”. A kad bi došlo vrijeme za dopuste, za urlaube, onda bi se najedanput u štampi pojavili razni savjeti za gastarbeitere. Kako se treba ponašati kod kuće, kamo treba uložiti novac. Čak su bile osnivane posebne banke; po cijeloj Njemačkoj bile su reklame da se novac uloži u njih. Mnogi ljudi su nasjeli, a mnogi i nisu. Ja sam sve to obradio u svom ciklusu.

Danas, otkad je Hrvatska postala samostalna, u štampi o ljudima vani nema praktički ničeg. Spomenu se ponekad: da su skupljali novac kad je bila srpska agresija na Hrvatsku. Kulturni razvitak gastarbeitera se većinom prepušta Njemačkoj, pa se asimilacija tamo odvija svakodnevno. Čini mi se da ni pjevačice i pjevači ne idu tako često po Europi i više ne beru novac među gastarbeiterima. To se znalo jako dobro organizirati, tako da se pozovu Vera Svoboda ili Ivica Šerfezi ili netko drugi.

Tko Vas je podupirao, pisao o Vama u Hrvatskoj?

Prvi je pisao, i to nekoliko puta, Veselko Tenežera, u “Startu”, u “Vjesniku”. On je tada najviše pisao o meni, na čemu sam mu jako zahvalan. Do sada je najviše pisao Igor Zidić. On je u knjizi «Dragi Vincent» napisao nevjerojatno dobar predgovor: mislim da u Europi nema tako dobrog predgovora. Počeo ga je pisati pred šesnaest godina kad smo u Galeriji Račić imali prvu izložbu od četrdeset – od do sada ukupno sto i četrdeset i pet – pisama Van Goghu. Također, prošle godine je Antun Maračić postavio ogromnu izložbu u Dubrovniku. U vrlo dobrom katalogu napisao je izvanredan predgovor, zajedno s dvije njegove kustosice, gospođama Petrom Golušić i Rozanom Vojvoda. Ti prilozi su kasnije preštampani u «Vijencu» i drugim listovima u Zagrebu.

Zatim je posljednjih godina tu bio Miljenko Jergović. Još u Njemačkoj sam u listu «Feral Tribune» pročitao da Miljenko Jergović pišući o kulturnim događajima u jednoj rečenici spominje i mene. Kazao je otprilike da «ova ignorantska kulturna sredina u Zagrebu Trumbetaša u svakom pogledu nesmiljeno nastoji gurnuti pod tepih». Nedavno, kad smo predstavljali moj roman na Književnom petku, ponovio je da ga zaprepašćuje da se ta politika zagrebačkih kulturnih krugova, koje ja zovem «kokošji mozgovi», nastavlja. Bilo što da ja napravim, to se prešućuje.

Kako je došlo do toga da Bogdan Žižić o Vama snimi film?

Kad mi je Božo Biškupić organizirao prvu zagrebačku izložbu u kuli Lotrščak, istu večer nakon otvorenja morao sam ići raditi u Frankfurt. Ali Veselko Tenžera je doveo na izložbu režisera Bogdana Žižića. On je odmah htio napraviti dokumentarni film. Zatražili su od Radio-televizije Zagreb dotaciju da dođu s jednim kombijem meni u Frankfurt.

Kasnije, baš sam bio na ulici s Božom Biškupićem, prišao mu je pjesnik Mate Ganza, a da uopće nije znao da se radi o meni – i rekao mu: «Prošlo je». Sinopsis Veselka Tenžere i Bogdana Žižića bio je dakle odobren: put u Frankfurt i natrag i snimanje tamo.

Poslije je Bogdan Žižić došao i na ideju da snimi dugometražni film, u suradnji s Krunoslavom Quieneom kao scenaristom, a s Ivom Grgurevićem i Fabijanom Šovagovićem kao glumcima. Gospodin Žižić i njegova ekipa stigli su upravo kad je Frankfurt bio sav raskopan zbog postavljanja trase i instalacija za podzemnu željeznicu. Tako su mogli snimiti razne scene na licu mjesta s Ivicom Grgurevićem. Ja sam pomagao koliko god sam mogao. Odveo sam ih tako i u lokal gdje su se subotom i nedjeljom navečer okupljale čistačice iz cijelog Frankfurta, od osamnaest do osamdeset godina. Tamo su dolazili i mladi gastarbeiteri. One su plesale s njima i, ako su htjele, odvodile ih kući. Gospodin Žižić mogao je tamo snimati scene za film. Uspio je i neposredno snimiti u wc-u na Hauptwache glas jedne čistačice koja je, mislim, bila kajkavka. Film se zvao «Ne naginji se van» i dobio je prvu nagradu u Puli.

Nakon što su Žižićevi filmovi bili prikazani, jesu li do Vas doprle reakcije iz Jugoslavije?

Nije bilo nikakvih reakcija. A kad su televizijski filmovi i izvještaji emitirani u Njemačkoj, bilo je obrnuto. Tako je 1979. ZDF bio poslao ekipu u dvojim kolima u Veliku Mlaku i snimili su film od 45 minuta. Nakon emitiranja dobio sam oko četrdeset i pet pisama od Nijemaca i Njemica. Neki su me kudili, a neki hvalili. A iz prijašnje Jugoslavije ili Hrvatske nisam nikada primio nikakvo pismo. Mislim da su samo iz Njemačke pisale dvije žene koje su bile naše. Kratka pisma, pozitivna.

Interesantno je da se iz Jugoslavije uopće nisu brinuli o tome, da se nisu htjeli brinuti. Samo prilikom mojih izložbi, kad bi me sreli naši diplomati, tapšali su me po ramenu i hvalili kako dobro crtam.

Kasnije ste napravili ciklus o Staroj Gradiški gdje ste robijali. O tome je jako lijepo pisao Vlado Gotovac.

Upoznao sam Vladu Gotovca nakon što je dao intervju tjedniku «Die Zeit» i rekao da mu ne dozvoljavaju raditi, te da ne zna od čega da živi. Odmah sam uzeo prvih sto trideset i devet stranica svoga romana, pozvonio i pitao da li mu mogu dati roman da ga pročita i napiše predgovor, a da bih mu za to platio tristo maraka. Još mu je prva žena bila živa i donijela nam je čaj. On je rekao da rukopis ostavim na stolu. Stavio sam, ali on nije ništa rekao, da će pročitati, napisati predgovor. Samo smo razgovarali. Nakon nekoliko mjeseci nazvao sam, a on je rekao da ne, neka dođem i uzmem rukopis. Poslije toga sam mu – kad sam spremao izložbu u Velikoj Gorici gdje su bili ciklusi o Romima i Ciganima, a na katu onaj ciklus o zatvoru – iz Njemačke pisao da li bi želio otvoriti izložbu, jer smo obojica bili u Straroj Gradiški, samo u različitim vremenima. Nije ništa odgovorio. Ali kad sam došao na dopust, sreli smo se na Jelačićevom trgu. On je išao uz apoteku gore na Gornji grad. Sa svih strana su ga salijetale žene, a ja sam čekao sa strane. Kad su otišle, pitao sam ga hoće li mi moći otvoriti izložbu. Rekao je da hoće. Na izložbu je došao ranije, prije mene, i pregledavao slike. Nije imao ništa zapisano, govorio je slobodno. Moj sin je snimao svaku njegovu riječ, tako da su snimljeni njegov ton i cijeli govor. Poslije smo otišli u gostionicu u selu Pleso i satima razgovarali. Prije toga nikad nisam bio s njim na taj način, a kasnije ga više nisam nikad sreo. Bio je u Matici hrvatskoj predsjednik, a kasnije je obolio, tako da više nisam mogao do njega.

S gastarbeiterskim ciklusom ste završili?

Crteži su završeni. Pismovno još nije završen. To se odnosi na roman «Pušači i nepušači» u pet knjiga. U njemu pišem o većem broju gastarbeitera koji odlaze na rad po Europi, čak i u Australiju i Kanadu. To sam pratio ovdje, mnoge sam intervjuirao, a da neki nisu ni znali da sam to zapisivao. Kad ću im se na kraju zahvaliti, imena će zauzeti više stranica. Samo za prvu knjigu sam skupljao materijal petnaest godina. Prikupljanje materijala i činjenica zahtjeva puno, jako puno strpljenja, čitanja novina, praćenja izvora.

Ali intenzivno se bavite Vincentom Van Goghom?

Još 1957. godine u Velikoj Gorici sam jednoj studentici iz Dubrovnika poklonio knjižicu o Van Goghu. Pitala me, zašto sam izabrao baš Van Gogha? Nisam mogao točno reći, osim da je u životu strašno patio i bio ponižavan. Ja sam se valjda odmah bio identificirao s njim. Kad sam u Njemačkoj prvi put imao nešto novaca, prvo što sam kupio bila su njegova sabrana pisma u šest knjiga. Tako sam preko tih pisama i slika mogao pratiti njegov život. I kasnije sam kupovao svaku njegovu knjigu. Imam ogromnu biblioteku o Van Goghu. Konačno, 1990. održavala se izložba povodom stogodišnjice njegove smrti na tri mjesta u Nizozemskoj, u Haarlemu, Amsterdamu i još u jednom gradu. Uopće nisam znao kako se dođe do te izložbe, nego sam jedne subote sjeo na vlak i otputovao u Amsterdam. Kad sam doputovao tamo, na kolodvoru mi je rekao jedan čovjek da sam se trebao najaviti tri mjeseca ranije, jer se posjetioci primaju samo uz najavu. Ipak, otišao sam do ulaza, no nisu me pustili. Tad sam u sebi rekao, kao i kod gastarbeiterskih slika, da ću si sam nacrtati izložbu Van Gogha. Vrativši se, kupio sam si pedeset platna raznih veličina, od dvadeset na trideset do pedeset na sedamdeset. Crtao sam šest mjeseci. Prvo prateći njegove crteže, a potom sam naslikao stotinjak mojih pisama upućenih njemu.

Oduvijek, otkako sam prvi put vidio njegove slike, snažno sam osjećao, kao neki poriv, da mi je srodan. To u meni traje već šezdeset godina. Ljudi su me uvijek i svuda nastojali ponižavati i vrijeđati. A ja sam uvijek govorio: Ja ću izdržati sve i raditi samo ono što ja hoću. Jako sam ponosan da sam i započeo i završio crteže o gastarbeiterima i o Van Goghu.

Prvi ovogodišnji Fantom specifičan je po odsustvu poezije koja je inače redovito u njemu zastupljena. Umjesto nje ovaj put je tu prozni temat posvećen čudovištima, metaforičkim ili stvarnim te prikazanima iz raznih perspektiva. Autori pišu o svojem viđenju onog što u očima drugih obično čini čudovište. Mirta Maslać, čiji roman Junak ili čudovište uskoro izlazi u Durieuxovoj nakladi, bavi se čestom percepcijom psihički nestabilnih ljudi kao čudovišta, odnosno kao nekoga tko nikako ne spada u opće poimanje poželjnog sugovornika, a kamoli sudruga. Danijel Konjarik piše o percepciji različitih, drukčijih ljudi i životinja, koji se ne uklapaju u društvene obrasce svojim izgledom. Tena Lončarević i Dario Šarec pripovijedaju o psihičkom i fizičkom nasilju koje ljude pretvara u monstrume. O nestanku humanosti u trenutku čega čovjek postaje svoja suprotnost, ono što ne pripada kategoriji humanosti.
Ostale pripovjedne prakse predvodi sarajevska spisateljica i psihologinja Emina Žuna, koja je s prošlim romanom bila nominirana za regionalnu nagradu »Meša Selimović«. ovdje nam daje poglavlje iz svojeg novog romana Čovjek iz budućnosti, tip spekulativne proze u kojoj čitamo o junaku koji se vraća u jugoslavenske osamdesete ne bi li spriječio rat na Balkanu. Žuna je pažljiva u dočaravanju osamdesetih na ovim prostorima, posebnu pažnju posvećujući  brendovima prehrambenih proizvoda koji su se tada koristili te nazivima stripova i knjiga od kojih jedna daje ime njezinu odlomku u Fantomu.
Sven Popović stilski rafinirano piše priču u drugom licu jednine o modernom Orfeju. Na svega nekoliko stranica primjećuje se autorovo bogato čitalačko iskustvo pa moramo reći da od njega nadalje očekujemo izuzetne radove.
Srđan Sekulić, novo ime u regionalnoj književnosti, postaje sve poznatiji. Osim što neumorno objavljuje po čitavoj regiji, njegov talent prepoznao je i Miljenko Jergović koji mu pjesme uvrštava u svoju rubriku »Ajfelov most«. U ovom broju Fantoma donosimo poglavlje iz Sekulićeva romana u nastanku Hronika Dukađin vilajeta, a koji stilom podsjeća na stare usmene predaje.
Dojmljiva priča komparatista Gorana Glamuzine donosi kratku, vješto napisanu povijest jednog padanja u ludilo, a poznati putopisac i reporter s Bliskog istoka Hrvoje Ivančić zabavit će vas duhovitom pričom o neobjašnjivom nestajanju kave iz doma glavnog lika.
Goran Bogunović ovaj put se pojavljuje u Fantomu s četiri prozna uratka koje je teško žanrovski odrediti. Oni posjeduju svojstva eseja, priče i memoarskog zapisa dok je zadnji parodija znanstvenog eksperimenta. Bogunovićevo pripovijedanje kao i inače teče glatko, bilo da je riječ o prisjećanju na filmove Tarkovskog bilo da je posrijedi opis eksperimenta. Svaka slika je jasna i posve na mjestu te djeluje toliko prirodno i neopterećeno, da je tekstove izuzetno ugodno čitati.
U teorijskom dijelu Fantoma Boris Kvaternik pokušava pomiriti dvije naoko proturječne filozofije – buddhizam i marksizam da bi pokazao kako se ujedinjene mogu učinkovitije boriti protiv kapitalističkog ustroja društva.
Kontejner je posvećen dvama vizualnim umjetnicima, Josephu Cornellu i Yayoi Kusami te njihovu potencijalnom međusobnom utjecaju na rad. Autorica teksta je povjesničarka umjetnosti Barbara Martinović.

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

S kraja književnih vrsta gdje jezik obrće vlastitu nutrinu, gdje um vjeruje, još malo, samo u zaumnu vedrinu, zalutala je među nas, neočekivano, ova toliko raspuštena, toliko rigorozna silvestrovska poema.

U takozvanoj maloj, čak do karikatura konvencionalnoj književnosti kakva je pretežno naša, kao da se ipak živi, slobodno živi, jedino od iznenađenja. Takvih  neospornih, kakve predstavlja i ovaj tekst integralnog oslobođenja, napisan mimo svega, unatoč svemu.

Kako da nas stoga ne razveseli, ta nepredviđena Silvestrova posjeta s granica nemogućeg i stvarnog. Ovakav odvažan i graciozan prijelaz preko ulice baš tamo gdje vlada najveća gužva, usred historije profane i duhovne, priče i šutnje.

Dražesni i gorki Silvestar najviše je nalik demonu kakvog svatko nosi u sebi, ubijajući ga sve dok živi.

On je lik savjesti, duha koji traži konačan račun. Javlja se u znaku otpora zemaljskoj sili teže, nestaje u svakoj mogućnosti slobodnog pada. Kada je slučajno već tu, čini se da je nepovratni prijatelj Silvestar svakako morao nastati. Da ga nema, naravno, trebalo bi ga izmisliti.

Nismo li sami, pazite, upravo tako nešto htjeli reći?

Ali Silvestar nam ne prodaje nikakve indulgencije. Grješno stvarni ipak smo mu zahvalni što nas podsjeća kako bi zapravo pjesnički trebalo živjeti na zemlji. No, nismo ni krivi što nas idile ne žele, što se sve pretvara u ljupke obrise stravične groteske. Silvestar, ah jedino on veselo shvaća tugu zemnika.

Toliko nerazdvojna jedna od drugih poglavlja, epizode ove ironične poeme okretno pjevaju o raznim stranama istoga. Elegično su nasmiješene zbog himnodije koje nema. Posjeduju izvanredna scenska, govorna i predstavna svojstva jedne misterije buffo.

Zar se to već posljednji čovjek, posljednjeg dana, posljednje godine svijeta, iz jurećeg života, opasno naginje van? To događanje ispovijesti ovi fragmenti, čvrsto zagrljeni u zagonetku koja to ostaje – usput objašnjujući toliko toga – znače igru koja se morala odigrati. Vesela nauka silvestrovskih pjevanja oporučno pripada nekoj zamirućoj logici srca.

Tko hoće još veći dokaz koliko smo živjeli od odlomaka, od ironije na vlastiti račun, od traženja neke krunske dosjetke i skupljali u sebi ta vremena koja nikako ne laskaju umu, debljajući od neizdrživog ludila. Neka nas, najzad, zamijene nauke o nama!

Pustiti jeziku samom na volju i tako, u ljubavnom sporu s njime, izvući sve što se može gradeći zatvorenu strukturu, zagonetku jedne metafore za sve, takvo umijeće pisanja dolazi ovdje na svoj račun, ono se zaista bogovski igra svijeta.

Bez tog „velikog testamenta“ razlogovske generacije na istom bi mjestu zijapila neobjašnjiva praznina. Ovako se barem postigla transparencija pogotka u prazninu oskudnih vremena, tuga što je čak i vedri Silvestar uzaludno bio tu. Nitko nas nije mogao spasiti. Lakše je, makar i s takvim znanjem oko srca. Još kadrog da proslavi poneke praznike transcendentalne vedrine. (Bruno Popović)

Durieux je upravo objavio zbirku izabranih drama jednog od najznačajnijih dramskih pisaca 20. stoljeća Jeana Anouilha.

U izboru i prijevodu s francuskoga Vere Vujović Ljubavni sastanak u Senlisu sadrži drame Ljubavni sastanak u Senlisu, Léocadia, Divljakuša, Proba ili kažnjena ljubav i Poziv u dvorac.

“Ono što će kasnije Albert Camus formulirati kao nadomjestak za nadu u budućnost čovjekova svijeta, kako preostaje »sačekati da dođe vrijeme mladih«, u osnovi je filozofije Anou­ilhovih komada: socijalna izloženost, krhkost i osjetljivost ujedno je i snaga, a slijepa prirodna nesposobnost za kompromis ujedno je i mudrost. Filozofski idealizam »mladih« bića svojom prirodom može samo iz temelja reformirati društvo, za njih ne postoji nijedna prihvatljiva strana prilagodbe »establišmentu« kakav jest niti pomirljivost sa »starim«. (…) Iznenadit će broj otvorenih, a i za nas gorućih pitanja koja Jean Anouilh u žaru scenske igre s lakoćom otvara / pa zatvara kao prozorčiće na papirnatom kalendaru: toleriranje prijestupa, kompromis svake vrste radi materijalnog avansiranja, radna emancipacija žena, iznošenje intime privatnog u javnost i zdravi sram koji se tome suproststavlja, osrednje–umjetnički polusvijet i njegova ovisnost o alkoholu i novcu, udružena manipulacija, kukavičluk i predrasude, nasilnost, kultura nebliskosti i oblici zatomljivanja praznine, korporacije i burza, teret financijske moći koja instrumentalizira moćnika; dinamika prijateljstva i zavisti; svakovrsna nejednakost, a ponajviše nejednakost darovitosti — kao vječne čežnje onih koji njome jesu u određenoj mjeri, ali nisu apsolutno obdareni. Njihova oksimoronska plemenita intimna zavist, koja je mala drama sama za sebe. (Vera Vujović)

Ilustracije: Stéphane Michel.

Knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Francuski institut.

Autorica knjige Topoi umjetnosti performansa. Lokalna vizura, Suzana Marjanić, tijekom posljednjih petnaestak godina prometnula se u najvažniju istraživačicu, kroničarku i promotoricu umjetničke prakse performansa u Hrvatskoj, o čemu svjedoče stotine marljivo ispisanih članaka i intervjua s većinom njenih živućih protagonista, kao i iznimno vrijedno djelo Kronotop hrvatskog performansa: od Travelera do danas (2014.) koje na jednom mjestu okuplja svu tu golemu količinu saznanja o ovom bitnom umjetničkom mediju 20. i 21. stoljeća. Izdanje koju držite u rukama sadržajno je i organizacijski drukčija knjiga – mnogi od tekstova sadržanih u njoj pisani su i objavljivani nakon dovršetka Kronotopa, a fokusiraju se na određene teme prisutne u umjetnosti performansa ili pak promatraju djela performansa u odnosu na druge žanrove i kontekste izvan ili na rubu onog što konvencionalno označavamo pojmom vizualne umjetnosti. Autorica tako suvereno ulazi u analizu isprepletenosti performansa i eksperimentalne i pop glazbe, izvedbene umjetnosti, feminističkog i ekološkog aktivizma, borbe za prava životinja, ljudskih prava, pa i pojava poput terorizma, izbjegličke krize te drugih ključnih političkih i društvenih pitanja
našeg vremena. Takva tematska inkluzivnost i otvorenost ne samo što je temeljna za razumijevanje prakse umjetničkog performansa nego nas suočava s daleko širim i uzbudljivijim horizontom umjetnosti performansa od onog na koji smo
pripremljeni. Da bi nam se otvorio, taj horizont traži i u Suzani Marjanić nalazi sistematičnu i pedantnu istraživačicu, nadasve organiziranu autoricu i konačno – iznimno vještu pripovjedačicu koja će pomoći da se umjetnička praksa čije
su manifestacije nerijetko efemerne i suprotstavljene komodifikaciji, ne samo prikladno zabilježi nego i oživi pred čitateljima. (Marko Golub)

Suizdanje s Hrvatskom sekcijom AICA.

Objavljivanje su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

Prošlo je malo više od sto godina od rođenja jednog od najznačajnijih dramatičara francuskog modernizma, Jeana Anouilha, a dosad nije bilo većih prijevoda njegovih djela na hrvatski. Drama koju donosimo u ovom izdanju Fantoma slobode, Ljubavni sastanak u Senlisu, najava je zbirke odabranih Anouilhovih igrokaza koji uskoro izlaze u izdanju Durieuxa, a u prijevodu sjajne prevoditeljice i poznavateljice Anouilhova djela, Vere Vujović. Ovaj zakašnjeli homage tom velikom umjetniku, koji je često progovarao o licemjerju aristrokracije i buržoazije, bilo da je njihove likove smještao u »ružičast« bilo »mračan« ambijent, posvećen je njegovim ranim djelima koja se počesto bave odnosom bogatih i siromašnih te jazom koji je ponekad nepremostiv. Također bave se potragom za srećom, koju nam se obećaje dok smo djeca, a uskraćuje kad odrastemo.

Nakon drame Fantom donosi pjesme troje sjajnih pjesnika, sarajevskog Mirka Popovića, splitsku Sanju Baković, angažiranu na više polja književnosti osim samog pisanja te zagrepčanina Gorana Bogunovića. Ciklus sjetnih pjesama Mirka Popovića otvara pjesnički dio Fantoma. Riječ je o pjesamama koje odišu rezignacijom, ali i ljubavlju; tugom, ali i reminiscencijama na sretne trenutke, lijepe momente iz prošlosti koji su ostali zakopani negdje da bi se izvukli sad kad valja pisati.

Sanja Baković je ime koje je zvučno postalo relativno nedavno, a unatoč tome njime su potpisane odlične, zrele pjesme iz kojih je jasno da tu nije riječ o početniku. Baković, koja je na sceni prisutna i kao književna kritičarka i osnivačica projekta Odvalimo se poezijom, ovdje nas suočava s novim okrutnim pjesmama iz okrutnog, ali ipak našeg, poznatog svijeta. Bez patetike ona stvara svijet lišen empatije, ponekad i začudno surov.

Goran Bogunović nekako je nepravedno izbačen iz fokusa publike zacijelo jer knjigu nije objavio već deset godina iako i dalje piše. Riječ je o jednom od naših plodnijih mlađih autora koji se baš i nije gurao u prvi plan niti zasjedao na naslovnice, duplerice i ine ice hrvatskih časopisa premda su mu i proza i poezija vrlo duhovite, inteligentne i zanimljive. Stoga ovdje donosimo trideset Bogunovićevih pjesama, ništa manje kvalitetnih od onih koje je objavio u dvjema svojim zbirkama Ovdje (2002.) i Područje pojačanog naoblačenja (2004.), a koje vam od srca preporučujemo da pročitate.
Kontejner Branka Franceschija obilježava trideset godina od akcije grada Splita, izložbe sedamnaest skulptura koje je trinaestoro autora izradilo i postavilo u splitski povijesni centar i luku, a koja je nastala u sklopu Kiparske radionice pod vodstvom Gorkog Žuvele.

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

Rod i Balkan Marine Matešić i Svetlane Slapšak inkorporira dvije studije o porodnjavanju balkanizma, odnosno o rodnom čitanju balkanizma. U prvoj autorice bilježe povijesnu praksu prikazivanja Balkana u djelima muških putnika da bi im supostavile ženske autorice koje su u svojim putopisima rastakale patrijarhalno viđenje Balkana tijekom 18. i 19. stoljeća. Podrobno analizirajući putopise Mary Wortley Montagu, Emily Strangford, Dore d’Istrije, Jelene Dimitrijević, Marije Karlove, Pauline Irby i Georgine Mackenzie, zaključuju da je njihova protofeministička uloga išla zajedno s njihovim čestim imperijalističkim nastojanjima. S time u skladu autorice u drugoj studiji govore o rodnoj situaciji na Balkanu u 20. stoljeću te preispituju koncept roda, njegovu aproprijaciju za razne proizvoljne teze i ideje te njegovu posljedičnu kontaminaciju. Također, zalažu se za sagledavanje pojma mobilnosti kao politički obilježenog.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Jesen je 1942., mještani sela Gata u omiškom zaleđu na nalog partizana ruše cestu koja talijanskim fašistima služi za opskrbu. Okupatori šalju zloglasnu četničku jedinicu u osvetnički pohod na nenaoružane seljane. Tog dana, 1. listopada, na zvjerski način ubijeno je 79 žitelja Gata. Među rijetkima koji su preživjeli pokolj bila je i mala Elza. Pronašli su je gotovo na samrti i nakon nekoliko mjeseci bolničke njege smjestili u obližnje sirotište. Život u domu normalan je i uređen koliko je to moguće u ratnom kaosu. Elza se ubrzo nađe na meti dvojice nasilnika, a uobičajena dječja podmetanja i smicalice polako se otimaju kontroli i prerastaju u brutalnu borbu na život i smrt.
Debitantski roman Vedrana Buble eksplozivna je mješavina stvarnosti i fikcije. Iz obiteljskih pripovijesti i sudbina te svjedočanstva onih koji su preživjeli užas fašističkog terora u omiškom zaleđu izrasla je Kaverna, priča o jednoj nevjerojatnoj djevojčici i odrastanju prepunom ožiljaka.

Vedran Buble rođen je u Splitu 1983. godine. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti 2007. Njegova kratka priča Crvotočina ušla je među 20 finalista na Europskom festivalu kratke priče 2016., a iste je godine »It smells like Christmas« izabrana među osam najboljih i tiskana u zbirci »Iskopane priče 2«, urednika Zorana Antičevića. Godine 2015. posjetio je sve zemlje Južne Amerike, a svoje doživljaje zabilježio je u serijalu putopisa za portal Lupiga.hr. Krajem 2015. i početkom 2016. provodi pet mjeseci u jugoistočnoj Aziji. Doživljaje s Filipina, Vijetnama, Kambodže, Malezije i Indije opisao je za Index.hr, u serijalu putopisa pod nazivom »Azijski šund«. Putopisi Vijetnam i Kambodža proglašeni su od strane Hrvatskog kluba putnika za tri najbolja u Hrvatskoj u 2015. godini. Radi kao kolumnist na portalu Index.hr.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Roman prekaljenog eventualista Daria Šareca Totentanz evocira ono zlokobno prisutno u svakom životu — smrtnost. Pomisao na smrtnost pojavljuje se u romanu na rubovima komunikacije i nazire tek u znakovitim natruhama. Protagonist, nezaposleni novinar, osjeća uzaludnost potrage za srećom i krhkost sretnih trenutaka pa se uzaludnosti odlučuje smijati u lice, što rezultira mnogim situacijama naoko banalnog, a zapravo gorkog, autoironičnog humora. Baveći se srećom, njenim metafizičkim i nestalnim karakterom, Šarec  daje naslutiti da je ona iluzorna i nedostižna, ali da nešto u nama ipak ne dopušta da odustanemo od potrage: želja za preživljavanjem na koncu je prejaka.

Dario Šarec suosnivač je udruge za promicanje književnosti Eventualizam koju su činili pisci okupljeni oko ideje buđenja hrvatske književne scene, a jedan od pokazatelja njihovih stremljenja je i 2006. godine objavljena zbirka kratkih priča, Nagni se kroz prozor. Osim te knjige, objavio je romane Ljubav na lomači (2009) te Na putu za Neverland (2013). Piše za Playboy, objavljuje kratke priče i kao mladić je vrlo stručan u cijepanju drva, krečenju i bojanju namještaja, na veliko zadovoljstvo svoje bake.

Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za prosvjetu, kulturu i sport Grada Zagreba.

Ovojesenski broj Fantoma slobode (2/2017) je, unatoč svim nedaćama i mukama po izdavaštvu/knjižarstvu krenuo u distribuciju. Kako bi rekli na dnevniku “evo što donosimo u ovom broju”:

Uz Aljošu Antunca Mario Brkljačić je naš najneprepoznatiji odličan prozaist. U toj izmišljenoj riječi najneprepoznatiji valjalo bi smjestiti značenjske odrednice poput: nedovoljno priznat, a izuzetno kvalitetan.Brkljačić je dosad objavio niz zbirki poezije i priča u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige pa su one dostupne na istoimenoj internetskoj stranici, a nagrađenu knjigu, Gledaj me u oči objavio je 2004. Studentski centar. Brkljačićevo je ime postalo sinonim za underground scenu na kojoj, danas barem, kao da više nitko ne želi ostati. Pišući ponajviše o životu radničke klase, kroz njegovo se pismo provlači blaga ironija prema vječito lošem stanju proleterijata. U pričama najčešće kreira lik melankoličnog, depresivnog radnika intelektualca koji vječno pati u ljubavi iako to ne pokazuje na van. Međutim, u svojoj melankoliji Brkljačić ne zapada u patetiku, nego je zabavan i vrlo životan, uvjerljiv i duhovit. Kod njega život ide sporo, ali postojano, bez naglih prekida ili neobičnosti. Opisuje ga u svoj njegovoj monotonosti radničke klase. Kroz priče se najčešće provlače isti likovi i jednaka svakodnevica koja kao da postaje imanentna čovjeku koji radi fizičke poslove i ne može se uspeti na socijalnoj ljestvici. Tu leži ujedno i kritika tako strukturiranog društva da namnoge načine onemogućuje vertikalno napredovanje pojedinca. Za Brkljačićeve likove vrijeme je stalo i njegovim se pričama ništa ne mijenja pa stoga samo naizgled djeluju kao anegdote iako skrivaju mnogo više.

Priča Jelena Zlatar Gamberožić »Poklon«, u autorici svojstvenom stilu, govori o ispraznosti u koju se može pretvoriti život. Zlatar je poznata po svojem dubinskom zadiranju u psihu likova i ova priča nije iznimka. Autorica triju proznih knjiga u kojima dočarava dubinska psihička stanja, Zlatar je osvojila za jednu od priča i Nagradu Sedmica & Kritična masa.

Luka Mataković neobična je pojava na hrvatskom književnom polju i odgovorno tvrdimo da bi se taj mladi autor mogao prometnuti u vrhunskog pisca nastavi li tako dobro pisati. Fantom ovdje donosi jedanaest Matakovićevih pjesama u prozi (odnosno grozi, kako kaže sam autor) koje su harmsovski duhovite i kafkijanski zastrašujuće. Njegova je proza enigmatična, apsurdna i dobrimsedijelom oslanja na ismijavanje birokracije svake vrste. Nadamo se da ćemo od Matakovića čitati još djela.

Niška poetesa i prozaistica, voditeljica književnog kluba »Prejaka reč«, Jadranka Milenković, donosi nam svoje stihove koji ostavljaju otisak žara, strasti pisanja i pitanja. Pitanja koja Milenković postavlja u poeziji mahom su ontološke i epistemološke prirode, upućena kroz figurativan jezik. Kaže se da se iz tuđeg pisanja može procijeniti koliko i što pisac čita. Tragom toga, za Jadranku Milenković može se ustanoviti da čita mnogo i to vrhunsku književnost.

Lidija Deduš, varaždinska pjesnikinja i prozaistica, koja je objavljivala na raznim domaćim i regionalnim književnim portalima kao što su Strane i Afirmator, piše poeziju specifičnu po tome što izbjegava interpunkcije pa ona nalikuje baš na današnji ubrzani stil života kojem se teško odhrvati ako si zaposlen i živiš u gradu. Osim takvog mimetizma govori o svakodnevici ispunjenoj klasičnim brigama 21. stoljeća koje se nižu jedna za drugom, ne dajući ni prostora ni vremena za odmor.

Iako zvuči nemoguće, Sveta Absinthia Tonija Juričića istovremeno je monodrama i regularna drama, tekst u kojem igra više lica i samo jedno. Autor je naziva metastaziranom monodramom. Likovi su Sveta Absinthija, muška kurva koju unajmljuje neodređeno lice da čita tekst. Neodređeno lice je duh iz lubanje što stoji na stolu, a s kojim je začela treće lice u ovoj začudnoj igri — tekst koji treba čitati, a čiji glas samo ona čuje. Sveta Absinthia pravo je remek–djelo u preispitivanju granica teatra i u tom bi se smislu moglo nazvati »Autor traži tri lica«.

U teorijskom dijelu komparatistica Dunja Kučinac daje opširnu analizu zbirke pjesama Darka Rundeka Uhovid sa stajališta teorije mjesta, odnosno spatial turna. Kučinac analiza načine na koje se prostor formira kroz tekst te načine na koje prostor oblikuje tekst, pritom pokazuje da tekst zbirke, u svom tumačenju i oblikovanju pjesničkog prostora i identiteta lirskog subjekta koji u njemu opstaje i koji ga proizvodi, nastoji biti postmoderan, ali da pritom zadržava neke tradicionalne vrijednosne modele.

Ovo izdanje Kontejnera donosi opis izložbe suvremenog slikara Izvora Pende iz koje se vidi da je umjetnik nakon početnog i dugog razdoblja figuracije krenuo u apstrakciju.

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.