Knjiga Ljeto za tri godišnja doba prva je žurnalistička knjiga Željka Ivanjeka, poslije desetak drugačijih, među kojima je kritika posebno izdvojila i pohvalila Mali rječnik romantizma (2001), Staljingrad (2010) i Poluistine (2012; sabrane pripovijesti). Njen prvi oblik, i poticaj, bio je novinski feljton, koji je podigao nakladu jednom dnevniku za nekoliko tisuća primjeraka, pa je ovo sada prerađena, knjižna varijacija.
Spojem priče, odnosno anegdote, eseja i ljetopisa pisac stvara mješavinu namijenjenu zabavi i pouci. U kratkim poglavljima, kronološki je sabran pregled njegovih ljetovanja, od 1966 – 1996. No, knjiga je više od „lažirane“ autobiografije, od cjelovitosti života svedenog na ljetne mjesece, i na samo ljetovanje; ona teži osvijetliti makar neke „povijesne“ momente bivše Jugoslavije i prve godine Republike Hrvatske, i to pomoću autorskih tablica o zbivanjima u društveno–političkom i kulturnom životu, posebno zabavno–glaz-benom.
Ljetujući na Hvaru, u Fažani, u Mošćeničkoj Dragi, pa u ame-ričkoj Louisiani i francuskoj Provansi itd., Ivanjek piše o nama i vama, o domaćem i stranom, tražeći pouzdane definicije u vlastitom svijetu što se raspao s jednom zemljom i njenim društveno–političkim sustavom. Tko smo to mi, a tko oni? Ova kronika ljetovanja može se, jednako tako, čitati kao kronika „krivog“ odrastanja, odnosno opis jednog naraštaja koji je uživao sreću socijalizma i doživio njegov vrhunac u krvoproliću i ratu 90-ih. I to u takozvanim najboljim godinama. (Kao da je poistovjetio demokraciju s krvoprolićem, i obratno.)

Željko Ivanjek (1954) pojavio se u književnosti s pjesmama (časopis „Forum“, 1969), pa zatim s omladinskim romanom (U sjeni Južnog medvjeda, 1978). Sastavio je Antologiju američke kratke priče (1985), prevodio E. Panofskog s engleskog (Peto razdoblje, posebni broj časopisa „Quorum“, 1987), objavio usred rata knjižicu za djecu Knjiga pingvina (1992), pa potom knjige eseja (Pohvala zaboravu, 2006) i pjesama (Vunderkindova smrt, 2007). Dobio je nagradu Marin Držić — treću, za dramu Legenda o Josipi (2006). Niz godina radio kao TV-režiser i scenarist. Na stranicama Jutarnjeg lista, u kome je zaposlen, tiskao za protekla dva desetljeća nekoliko rasutih knjiga tekstova i intervjua.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

Lapidarij uma je prva knjiga Dinka Nazora, maštovitog pisca, majstora stila i vrhunskog erudita. Trinaest priča vode njegove junake od Zagreba do Španjolske, od pučinskih otoka do Švicarske, od Pakla do Apokalipse, od uma do duše. Autorovoj imaginaciji kao da nema kraja: majmun koji piše, mrtvac koji telefonira, san koji hoda – sve su to dijelovi zapanjujuće Nazorove slagalice o povijesti i književnosti, o fizici i fiziologiji, o životu i smrti, o iznenađenjima i fatumu, o snovima, dugama, ljubavi, vjeri i varavim odrazima… jednom riječi, o tebi, čitatelju.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

Kino Hrvatska Marijana Krivaka je knjiga filmskih kritika »hrvatskog filma«. Ali, opći ton tekstova odudara od klasične »filmske kritike«. Kroz diskurs o pojedinim filmovima razvija se i širi psiho-socijalni kontekst. Naime, tekstovi uvijek govore i »nešto više« negoli tek o filmu i kinu. Svojim postavom oni su »umješteni« u svojevrsni teorijski, pa i filozofski diskurs – upravo stoga što se filmska umjetnost nameće podatnom za takvu vrst pristupa.

Kako se razvijala hrvatska državotvornost razvijala se i hrvatska kinematografija. Nakon posrtanja u prvoj polovici 90-ih, HR-film polako se počeo ne samo kvantitativno već i kakvoćom uzdizati, da bi u posljednih nekoliko godina postao značajnim čimbenikom HR-kulture i umjetnosti a svojim je kvalitativnim dosezima – posebice u zadnjoj »petoljetki«! – nadmašio svoje rivale u regiji. Između ostalog u knjizu se govori kako se razvijala hrvatska državotvornost od 90-ih naovamo, na koji se način to može prepoznati u hrvatskim filmovima, te kako se u kinu i filmovima umjetnički ocrtava sadržaj svih najvažnijih zbivanja u »Lijepoj Našoj« od osamostaljenja do posljednjih nekoliko godina.

Tekstovi se, osim kratke uvertire koja govori o nekim boljim hrvatskim kino-ostvarenjima iz 90-ih, usredotočuju na HR-filmove od 2006. do danas i poredani su kronološkim slijedom. Tako se ponajbolje vidi evolucija i razvoj Kina Hrvatske u posljednjem razdoblju. Ali, drugi je razlog što se tako vidi i svojevrsna evolucija autorova stava o vrijednosti hrvatskog filma. Konačni zaključak je da se i osobni autorski diskurs poboljšavao s kvalitativnim usponom samozadanog temata!

Tekstovi počesto imaju namjerno provokativni ton. Razlog tomu je to što je autor želio pokrenuti polemiku o pojedinim ovdašnjim filmovima i navesti gledatelja na razmišljanje…. Razmišljanje o tomu koliko se hrvatska stvarnost prepoznaje u HR-filmu. I… može li se to?

Na omotu scena iz filma Dalibora Matanića: Kino Lika (Ivo Gregurević, Jasna Žalica i Petar Tudja)
Snimio: Zoran Mikinčić Budin

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Novi broj Fantoma slobode specifičan je po odmaku od pripovjedne proze koja je prešutnim dogovorom postala žanr koji najviše zanima čitatelja i koji je najunosniji (ako u književnosti uopće možemo govoriti o nekakvoj unosnosti). Pripovijedanje je ono koje donosi zgode i događajnost koja je na površini vrlo primamljiva i lako zaokupira um. Međutim, ovaj broj Fantoma posvećujemo onim manje zastupljenim žanrovima drami, lirskoj prozi, poeziji, hibridnoj formi te kritici. Uobičajene epske elemente i naraciju zamijenili smo lirikom i senzacijom te na kraju sve dobro začinili stručnim tekstovima o filozofiji.
Prva je na redu lirska proza »Slike s izložbe« Danijele Milosavljević u kojoj autorica niže slike iz života baš kao što se nižu slike na izložbi. Nada Topić iz Solina priča o ljudskom tijelu kao o nekom drugom biću, kao o prijateljici, kao da je ono stan na posudbu. Pjesme sadrže analizu tijela kao Drugog, kao samostalnog stroja koji funkcionira nezavisno od lirskog subjekta. Opisuje ga se astronomskim registrom, kao svemirsko tijelo, matematičkim i geografskim registrom čime autorica pokazuje da se metaforički o nečemu može govoriti kroz razne registre i pritom ga vjerno dočarati. Somborski pjesnik Dragan Krsnik igra se riječima i rečenicama, stvarajući višestruke pjesničke slike. Njegov je jezik prepun aluzija koje postiže neopterećenim, nepretencioznim sintagmama. Krsnik spaja naizgled nespojivo da bi čitatelju potom otkrio novi svijet u kojem slika sasvim dobro funkcionira. Mlada pjesnikinja i znanstvenica Petra Jelača kroz radove sagledava teške ljudske probleme. Međutim, čini to iz druge perspektive, ne one koju su usvojili humanisti, čuvari političke korektnosti, oni koji smatraju da je borba za život — kakav god on bio — najvažnija odlika ljudskosti. Poezija Staše Aras je kaotična, silovita, puna krika i bijesa, nosi čitatelja energično i baca ga u zrak: snađi se, druže! Za hrabru poeziju potreban je hrabar čitatelj. Arasine snažne slike mame i opčinjavaju čitatelja magičnim nadrealizmom.
Nakon bloka poezije dolazi komad uspješne mlade dramatičarke Kristine Gavran o klasičnoj hrvatskoj obitelji. Obitelj živi u zgradi koja je devedesetih predstavljala simbol nade u napredak, u Mamutici, prema kojoj se drama i zove. Kroz dijaloge polako se filtriraju stvarna situacija naroda koji je ovdje sinegdohalno predstavljen u obitelji, izgubljene iluzije i ruglo koje Mamutica danas predstavlja.
Iza teksta s tradicionalnom konstrukcijom slijedi drugi izvedbeni tekst koji je potpuno oprečan svakom tradicionalnom shvaćanju drame. Display izvedbeni tekst, kako ga je sam prozvao autor Srđan Sandić, ne uspostavlja nikakav odnos prema tradiciji, ni kritički ni parodijski, a dakako ni kao vrsta hommagea, nego iznalazi novu poetiku zbog koje se Aristotel vjerojatno okreće u grobu. Premda smo tri jedinstva davno zaobišli, usudivši se reći da ih drama ne mora slijediti da bi zadovoljavala estetske kriterije, itekako smo ostali vezani za nasljeđe antike.
Fantom zatvaramo trima sjajnim recenzijama suvremene filozofske produkcije. Teoretičarka Katarina Peović Vuković na nekoliko razina obrazlaže zašto vrijedi pročitati knjige Bernarda Stieglera (Prijeći na djelo), Žarka Paića (Posthumano stanje) te Borisa Ružića i Saše Stanića (Fragmenti slike svijeta). Peović Vuković pokazuje kako se sve tri knjige nadovezuju na filozofsko nasljeđe i kakvu vrstu nadgradnje ostvaruju u kontekstu današnjeg društva. U obrazloženjima Peović Vuković je izuzetno uvjerljiva jer se, naposljetku, sama već godinama bavi filozofijom i kritičkom teorijom.
Prema običaju na kraju Fantoma dolazi Kontejner Branka Franceschija koji donosi osvrt na djelo jednog vizualnog stvaratelja. Ovaj put riječ je o konciznoj, a sjajnoj analizi izložbe medijskog umjetnika Dana Okija u Galeriji umjetnina u Splitu. (Iz Uvoda)

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

Nakon Dublina, Zagreba i Rima, poprište zločina u novoj antologiji krimi pripovijedaka koje izlaze u biblioteci DURIEUX NOIR jedan je od najživopisnijih mediteranskih i europskih gradova, čije lice i naličje određuje kako mračna, mistična prošlost, tako i bizarna, karnevalska raskalašenost. Najbolji suvremeni španjolski, odnosno katalonski autori žanra svoj su grad prozreli bespoštednim crnim okom noira, upirući prstom u njegovo trulo tkivo, da bi mu se već na sljedećim stranicama bacali u strastveni ljubavnički zagrljaj.

“Sama njezina ljepota, sve te okolne planine i pogled na more, arhitektu Antoniju Gaudíju bili su dovoljan razlog da na njezinu tlu podigne svoju verziju svijeta mašte, svijeta koji svakodnevno potiče gradske pantomimičare i žive kipove da zauzmu mjesto duž ulice Las Ramblas i pretvore je u svoju pozornicu.
No nemojte se zavaravati. Unatoč otmjenim pročeljima i veličanstvenoj vanjštini, Barcelona nije uvijek uspijevala suzbiti mračnu čežnju svojeg Jekylla za svojim Hydeom. Poticaj tome davala je i zapaljiva, represivna smjesa načinjena od malo religije, pregršti monarhizma i velike doze režima generala Francisca Franca, koja je bila u stanju temeljito uzburkati nezavisan, anarhistički duh katalonskog naroda. Duh koji mu je omogućio da sačuva svoj jezik i svoje običaje, toliko različite od ostatka Španjolske, i koji je pod veličanstvene palme i mediteransko svjetlo oduvijek privlačio kreativnu avangardu. (…) Gušenje, poroci, useljenici… ovih četrnaest priča skrenut će vam pogled s vreve na Las Ramblasu i s Gaudíjevih tornjeva i usmjerit će ga prema mračnijoj strani Barcelone. Onoj koju nećete naći ni u jednom turističkom vodiču.” (Iz Uvoda)

AUTORI U OVOJ ZBIRCI:  Andreu Martín, Antonia Cortijos, Santiago Roncagliolo, Isabel Franc, Lolita Bosch, David Barba, Teresa Solana, Jordi Sierra i Fabra, Imma Monsó, Eric Taylor–Aragón, Cristina Fallarás, Valerie Miles, Raúl Argemí, Francisco González Ledesma

Zbirku su priredile Adriana V. López i Carmen Ospina

Knjigu je s engleskoga preveo Duško Čavić.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

Navečer, 21. kolovoza 1986, za mlada mjeseca, u dolini u sjeverozapadnom Kamerunu izumro je sav život. Kokoši, pavijani, zebui i ptice mrtvi padaju u travu — isto kao i 1746 muškaraca, žena i djece. Razaranja nema: kolibe i palme su neokrznute.
To su činjenice. Ali što se dogodilo?
Ugušena dolina analizira svaku fasetu tog zagonetnog masovnog umiranja — u priči nalik trileru koji se odvija od Islanda do Havaja. Precizno i s velikom sposobnošću predočavanja Frank Westerman otkriva tri sloja istine, pri čemu se svaki put mijenja pogled na misteriju.
Autor čitatelja vodi kroz šumu priča koje su u dvadeset pet godina niknule u dolini smrti. Koje su riječi prionule uz činjenice i kako su izrasle u mitove? Kako nastaju priče?

_

Jedan od ponajboljih svjetskih non-fiction pisaca, Frank Westerman, koji »publicistiku piše perom i umješnošću velikog pisca romana«, ovu knjigu piše iz trostruke perspektive: iz perspektive “Ubojica mitova” (znanstvenika – vulkanologa i geologa), iz perspektive “Donositelja mitova” (zapadnih misionara) te perspektive ”Stvaratelja mitova” (domorodaca). Ugušena dolina je u Nizozemskoj izazvala veliki interes te je u roku od tri mjeseca po objavljivanju prodano je preko 25.000 primjeraka.

—

Frank Westerman jedan je od najprevođenijih nizozemskih autora — s 40 izdanja na 15 jezika. Po struci je agronom, stručnjak za tropsku agrikulturu, a radio je kao dopisnik nizozemskih novina u Beogradu i Moskvi. Jedan je od rijetkih novinara koji je bio u Srebrenici tijekom opsade, o čemu je s kolegom napisao i knjigu. Odlikuje ga izvrstan stil i velika informiranost, zbog čega se njegovi putopisi čitaju kao vrhunski romani. U Hrvatskoj mu je Durieux dosad objavio knjige Inžinjeri duše. Pisci pod Staljinom (2003), Ararat (2010) i Lipicanci (2014). Njegova knjiga El Negro en ik /Crnac i ja/ (2004) dobila je nagradu Zlatna sova.

Više o njemu možete vidjeti na njegovoj internetskoj stranici www.frankwesterman.nl

Knjigu je uz potporu Nizozemske zaklade za književnost – Nederlands letterenfonds s nizozemskoga prevela Maja Weikert.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Alica u Zemlji čudesa počinje s relativnošću vremena — dok dobro nam znana djevojčica provodi pospani i tupi ljetni dan, u kojem se vrijeme, bez sumnje, vuče, dotle Bijeli Zec žuri pogledavajući na sat: jer njemu vrijeme leti. Taj nas je zec iz devetnaestog uveo u dvadeseto stoljeće, a leti i dalje, odvukavši Alicu u Zemlju čuda i još dalje, skroz iza zrcala.
I sad smo tu gdje jesmo.
Prve stranice Lewisa Carrolla sjetio sam se čitajući ulomke iz romana u nastajanju Ede Popovića, Ludwiga Bauera i Igora Rajkija, koje su ljubazno podijelili s nama. I po temi, i po vokabularu, i po gorkoj mudrosti takvi tekstovi mogli su nastati samo u 21. stoljeću, kada je posve jasno da bjesomučna jurnjava nikamo ne vodi i kada se može samo uzalud čeznuti za onim beskrajnim ljetnim danom dok još nismo znali za Bijelog Zeca. Edo piše antiutopijski roman o zastrašujućoj organizaciji rada i modificiranom čovječanstvu — tema koja bi mogla biti čudna onome tko je čitao Edu autora romana o Zagrebu, ali sasvim je prirodna svima koji čitaju Edu pametnog i angažiranog komentatora svakodnevice; Lujo, pak, piše roman što na prvi pogled djeluje kao križanac Švejka i Kafkine Amerike, Zaratustre i Don Kihota, gdje likovi upadaju iz jedne scene u drugu držeći agitacijske govore u koje više nitko ne vjeruje; Igor je zavirio s druge strane spomen–ploče avangardnom piscu i ondje otkrio čitav roman… Sve su to tekstovi koji na nov način govore i o svijetu i o sebi — nije slučajno da čak dva imaju autotematizirajuće podnaslove, biblioterapija i autografemija (neka mi nitko ne zamjeri da tim piscima govorim ti, ti treba reći svima koje volite).
Dorti Jagić, s kojom sam prijatelj na Facebooku, a u stvarnosti se jedva ikad vidimo, predložio sam ovaj deal: budući da su njeni postovi savršene male pjesme, neka mi dozvoli da izaberem nešto od toga za časopis (i to ja, jer ako to prepustim njoj, neće nikad biti gotovo, imam takvih iskustava). Rado je pristala i bez riječi prihvatila ovaj izbor, reduciran za neke relativno osobne komentare i uglavnom proizvoljno ograničen na jednu godinu. Izbor je daleko iznad mene, posve po mjeri pjesnikinje.
Irena Matijašević predstavljena je s dva kratka ciklusa — Sjene i Jeka. Kada čovjek bolje razmisli, što nikada ne činimo jer jurimo za zecom koji kasni, jeka je zapravo sjena glasa, a sjena je zapravo jeka čovjeka. Uostalom, i Mjesec iz romana Ede Popovića je sjena i jeka Zemlje, pa i u Alicinu zrcalu nalazimo svoju jeku i sjenu.
Ali treba ići dalje, još dalje, dalje od zeca na Mjesecu, dalje s gospodinom Kubitschekom, dalje s druge strane spomen–ploče.
Prije dvjesto godina jedna je kršćanska djevojčica, koju je oteo bosanski dizdar, pobjegla na koncu natrag svojima, pokrećući teška pitanja o vjeri, obitelji, identitetu… svemu zbog čega je otada poginulo i previše ljudi. Željko Ivanjek, srećom, zbog svega toga nije pokrenuo još jedan rat, nego je napisao zamršenu persiflažu — dramu šale i apsurda, u kojoj se govor o prošlosti razotkrio kao govor o budućnosti, a na koncu i dramu o kazalištu u kojoj se jedan od likova čak zove Sven Lasta.
Šećer dolazi na kraju (to jest mousse, i to od čokolade). Vrsna novinarka Davorka Vukov Colić napisala je svojevrsne memoare veleposlanikovice, zapise iz života sa suprugom Draženom, hrvatskim ambasadorom, uz kojega je uvijek bila pratnja, nevidljiva, a nužna. Njena je knjiga, iz koje je ovdje predstavljen dio što se odnosi na Beč i Sofiju, mali priručnik iz diplomacije, memento ugodnih i neugodnih anegdota, galerija poznatih likova i — pomalo ironično, jer i politika ulazi kroz želudac — zbirka odličnih recepata za više ili manje svečane i formalne ručkove i večere.

Boris Beck

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba