Zbirka Populacija II miks je eseja i autobiografskog pripovijedanja u kojem Goran Bogunović piše o običnim događajima koje supostavlja začudnim idejama da bi ostvario efekt neopterećenog, inteligentnog, ali izuzetno zabavanog. Bogunović je vrlo blag i nenametljiv pripovjedač, prepun duhovitih detalja i naoko nevažnih opažanja iza kojih stoji poziv na dublje preispitivanje predmeta stvari. U istraživanju neobične strane svakodnevnog vergilijevski ga vode Ry Cooder i Kraftwerk, Sebald, Perec, Captain Beefheart i Kruno Levačić. Implicitne sugestije koje se skupljaju na rubovima teksta su da čovjek ipak nije mjera svih stvari i da bi svijet nastavio postojati i bez njega. Taj posthumanistički sentiment pro-vlači se u raznim vedrim i tužnim oblicima kroz sve eseje koji se nižu od jednostavnijih i komičnih prema složenijima i ozbiljnijima da bi završili predivnom, poetičnom »Populacijom II« prema kojoj je knjiga dobila ime.

Fotografija na omotu: Ana Opalić

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Zvuk je više od “standardnog” osjeta, jer nas uz ostalo čini svjesnima perspektive vremena i prostora, prenoseći podatke o brojnim odnosima koji zahvaćaju u kompleksnost ljudske egzistencije. Današnje doba ima “moć” izdvojenog slušanja, dok se s pomoću slušalica i prijenosnog medija distanciramo iz mnoštva, a javni prostor privatiziramo, onemogućavajući izravni kontakt s “ušima grada”. S druge strane svjedočimo opstanku “klasičnih” metoda emitiranja koje pridonose krhkom osjećaju zajedništva. U izložbenom prostoru zvuk često nije moguće mimoići; međusobnim preklapanjem njegovih izvora nastaje kakofonija, možda čak i buka kao oblik nove socijalnosti. Podvrgnuti smo postupcima zvučne kompresije, adaptiramo se zavisno od novih tehnologija, često ne razmišljajući o podražajima koje zvuk izaziva kod voljnih (i slučajnih) slušatelja. Knjiga Eveline Turković Slika od zvuka – Zvuk u vizualnoj umjetnosti u velikoj je mjeri posvećena zvuku kao izražajnom sredstvu i fenomenu proizišlom iz konteksta suvremene vizualne umjetnosti. No osim audioradova stvorenih specifično za radijski program i emitiranih u ciklusu emisija Slika od zvuka na Trećem programu Hrvatskoga radija, autorica ovom knjigom zahvaća širi kontekst obilježen zvučnim valovima. Riječ je o specifičnim događajima koje – kao subjekti koji slušaju – iskustveno dijelimo u zajedničkom vremenu, aktivirajući osobne osjetilne resurse. (Sandra Križić Roban)

EVELINA TURKOVIĆ (1964.), povjesničarka je umjetnosti, kustosica, likovna kritičarka. Urednica emisija o vizualnim umjetnostima na Trećem programu Hrvatskoga radija (Triptih, Ogledi i rasprave, Slika od zvuka, Stvarnost prostora), autorica dokumentarnih radiodrama (Odjel Drama Hrvatskoga radija). Autorica i urednica emisije Jedno djelo (Treći program Hrvatske televizije, u suradnji s Anom Marijom Habjan). Kustosica je izložbi 1:1, među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti (HDLU, Zagreb, 2006., u suradnji s Radmilom Ivom Janković), Ja, ti, vi, mi Vlaste Žanić (Umjetnička galerija, Dubrovnik, 2010.), Na duge staze Antuna Maračića (MMSU, Rijeka, 2017.) te više postava Slike od zvuka (MKC, Split, 2010.; ARL, Dubrovnik, 2011.; MSU, Zagreb, 2011.; Pogon Jedinstvo, Zagreb, 2013.; Stara vojna bolnica, Zagreb, 2017.). Autorica je tekstova u monografijama Atelijer Kožarić (IdeaImago, 1995.), Igor Rončević (Meta, 2009.) i u knjizi fotografija Lokrum (Meta, 2004.) Antuna Maračića, urednica je monografije Naći se sa sobom Vlaste Žanić (Meta, 2011.). Dobitnica je Godišnje nagrade HRT-a 2012. i Godišnje nagrade Hrvatske sekcije AICA-e 2014.

Knjiga je objavljena u suradnji s Hrvatskom sekcijom AICA-e uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Dinko Šokčević dobitnik je ovogodišnje nagrade „Jaroslav Šidak“ inozemnom povjesničaru.

Prof. dr. Dinko Šokčević (mađ. Sokcsevits Dénes) povjesničar je i kroatist iz Mađarske. Rodio se u Baji u Mađarskoj 1960. godine. Osnovnu i srednju školu je završio u Budimpešti, studirao je južnoslavenske jezike i književnosti u Novom Sadu te povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ovdje je diplomirao 1987. godine. Od 1990. do 2014. radio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Janus Pannonius u Pečuhu. Između 2008. i 2014. bio je pročelnik Odsjeka za kroatistiku i ravnatelj Instituta za slavistiku na Sveučilištu u Pečuhu. Na Sveučilištu u Pečuhu Dinko Šokčević je doktorirao povijesne znanosti na temu Slika Mađara kod Hrvata u razdoblju od 1790. i 1918. godine. Svoj je doktorski rad objavio pod naslovom Magyar múlt horvát szemmel (Mađarska prošlost – hrvatski pogled) u Budimpešti 2004. godine.

U međuvremenu je proširio istraživanja i na stereotipe koje su Mađari imali o Hrvatima u navedenom periodu te objavio u obliku knjige pod naslovom Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata. Kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika drugoga? (Naklada Pavičić, Zagreb 2006.). Nekoliko je godina predavao predmet Mađarska povijest na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Od 1. siječnja 2014. godine do 31. prosinca 2017. Dinko Šokčević bio je prvi ravnatelj novoosnovanoga Mađarskog instituta u Zagrebu i savjetnik za kulturu Veleposlanstva Republike Mađarske u Zagrebu. Suradnik je Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj te vanjski suradnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Od 1. siječnja 2018. viši je znanstveni suradnik Odjela za Jugoistočnu Europu Instituta za povijest Centra za humanističke znanosti Mađarske akademije znanosti u Budimpešti.

Rezultati dosadašnjega rada dr. Šokčevića važni su i zbog njegova zanimanja za povijest bačkih Hrvata i uopće za poznavanje suvremenog položaja hrvatske manjine u Mađarskoj. U svojim je knjigama i drugim prilozima nastojao što više prostora posvetiti upravo tim skupinama koje su se stjecajem okolnosti pomalo našle na margini historiografije. Taj fenomen je još važniji za hrvatsku stranu zbog toga što su se mađarski Hrvati suočili s akulturacijskim problemima, što u svakom slučaju zaslužuje istraživačku pozornost.

Svoja djela dr. Šokčević piše na hrvatskom i mađarskom jeziku. Najvažnije mu je djelo objavljeno 2011. godine u Budimpešti: bio je to prvi hrvatske povijesti koji je objavljen na mađarskom jeziku (Horvátország a 7. századtól napjainkig, Mundus Novus, Budimpešta 2011). Istu je knjigu 2016. godine u Zagrebu objavio Durieux u hrvatskome prijevodu (Hrvatska od stoljeća 7. do danas).

Redakcija Fantoma slobode prepustila je uređivanje prvog ovogodišnjeg broja časopisa Fantom slobode trojici pisaca mlađe generacije – Svenu Popoviću, Darku Šeparoviću i Andriji Škari.

»Nas zapravo nema, nije nas nikada ni bilo kao što nije bilo ni boljih vremena za kojima bi trebali žaliti. Književna generacija u Hrvatskoj ili bilo gdje u svijetu godine 2019. ne postoji jer godina rođenja ne može biti plašt ispod kojeg će se smjestiti svi rođeni tog i tog datuma, te i te godine, e da bi onda govorili o generacijskom pismu i sličnim masmedijskim fantazijama. Ako nas nema, ako ne postoji književna generacija,  čega onda ima, što je preživjelo, tko piše, a tko čita?
Ne znamo odgovor na to pitanje, ali znamo čije smo knjige čitali i čije knjige bismo i dalje voljeli čitati. Autori/ce koji/e pišu u ovom broju su ljudi koji će pisati sljedećih pedesetak godina, zato nazovite svoje i odgodite dogovor, natočite neko osvježavajuće piće, provjetrite sobu jer ćete čitati: panoramski uvid Ivana Tomašića u knjige objavljene u periodu 2018./19., fragmente kemijske sreće Ide Ugar, kratak presjek društvene mreže twitter Darka Šeparovića, štorije o birtijama Andrije Škare, Berlinski notebook Dine Pešuta, šalu na stranu Vida Barića, pregled party scene Tene Šarčević, književnu dijagnostiku Luke Ostojića, neobjavljenu priču »Hajka« Marija Glavaša, ulomak romana u nastajanju Marka Gregura, priču Franje Janeša »Čovjek i zvijer «, ulomak iz romana »Neizmjerno more« Ružice Aščić, nove pjesme Monike Herceg i Lare Mitraković, hitove Alena Brleka, osam pjesama iz nedavno objavljene knjige Pred gradom su kosci Gorana Čolakhodžića i pjesme iz Vučjeg sata Lucije Butković u kombinaciji s novim pjesmama.

One koji pišu i tebe koji/a čitaš povezuju slova. Ona kroz očnu šupljinu ulaze u mozak, a tamo se oblikuju u nešto smislenije od znaka na bijelom papiru. Uživaj u tom procesu.« (Gostujući urednici)

Broj je ilustriran forografijama Anje Flego.

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Zbirka “Na samotnoj prevlaci otoka Vange” pulskog pripovjedača i pjesnika Vojina Pašića objedinjuje šest neobičnih priča koje su istinsko književno otkriće. Već to što su pisane štokavskim makaronskim mišungom krajnje istočnih i krajnje zapadnih opcija govori da je riječ o autoru koji nije fasciniran granicama i službenim viđenjem stvarnosti, niti jezične niti bilo koje druge. Međutim, ova knjiga vrije upravo od “stvarnosti” — i prošle i sadašnje i buduće i nikad viđene i bezbroj puta viđene…
Uplićući fantastične momente u čvrst realistički prosede, vezan ponajviše uz Pulu ili otok Hvar, Pašić svojim baroknim modelom, svojim dugim rečenicama i apartnim usporedbama, pokazuje da narativno zaplitanje ne mora biti znak autorske slabosti. Naprotiv. Stoji da kod mnogih novih pisaca takav poetički izbor obično na ekstenzivnosti — prizemnije rečeno: u brbljanju — i završi, no Pašić za razliku od njih svoju bogatu narativnu smjesu nevidljivo drži na uzdi. Naime, autor sve priče ove zbirke vodi ravno do suverenog kraja, pa mu zapravo epska potreba da se njihov završni akcent dugo priprema ima itekakvog rezona.
O čemu god da Vojin Pašić piše, radi to vrlo fino i ironično i u određenoj dozi subverzivno na malo puta viđen način. I što je posebno važno: nimalo nije doslovan, jer svaka njegova priča bez ostatka sadrži i duplo dno.
Za one koji traže manje: da, u pričama ima politike, seksa i uznemirujućih prizora.

Nakon više elektroničkih knjiga, pisac i udarnik Mario Brkljačić, napokon se dao nagovoriti na objavljivanje djela u papirnatom obliku. Upravo je objavljena njegova zbirka priča Doručak za Bič.

Autorov svijet, sačinjen od zagrebačkih šljakera koji piju, psuju i razgovaraju u slengu, a povremeno pokažu i nježnu stranu, poprište je bizarnih događaja, poput gutanja vlastitog zubala, kao i sasvim obične svakodnevice sastavljene od peglanja. Međutim, o čemu god Brkljačić pripovijedao, uvijek je zabavno kao da je riječ o ludom tulumu pa bilo to i obično pecanje na Savi. Između čaša vina i pelinkovca bubre život, emocije i humor kakav žive oni s ruba, neprivilegirani i beznačajni.

Marija Brkljačića moglo bi se opisati kao našeg najneprepoznatijeg odličnog prozaista. U tu izmišljenu riječ »najneprepoznatiji« valjalo bi smjestiti značenjske odrednice poput: nedovoljno priznat, a izuzetno kvalitetan. Brkljačić je dosad objavio niz zbirki poezije i priča u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige dok je nagrađenu knjigu, Gledaj me u oči, objavio 2004. u nakladi Studentskog centra. Brkljačićevo je ime postalo sinonim za underground scenu na kojoj, danas barem, više nitko ne želi ostati. Pišući ponajviše o životu radničke klase, Brkljačić kroz svoje pismo provlači blagu ironiju prema vječito lošem stanju proletarijata. U pričama najčešće kreira lik melankoličnog, depresivnog radnika intelektualca koji vječno pati u ljubavi iako to ne pokazuje na van. Međutim, u svojoj melankoliji Brkljačić ne zapada u patetiku, nego je zabavan i životan, uvjerljiv i duhovit. Kroz priče se najčešće provlače isti likovi i jednaka svakodnevica koja kao da postaje imanentna čovjeku koji radi fizičke poslove i ne može se uspeti na socijalnoj ljestvici. Tu leži ujedno i kritika tako strukturiranog društva da na mnoge načine onemogućuje vertikalno napredovanje pojedinca.

Mario Brkljačić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Prozu i poeziju objavljivao je dugi niz godina u Godinama novim, Libri Liberi, Quorumu, Republici, Trećem trgu, Vijencu i Zarezu. Pobijedio je na natječaju Studentskog centra za prvu knjigu 2003/2004. zbirkom pjesama Gledaj me u oči. Objavio je knjige Nikad nije plesao pogo (2004.), Muha u juhi (2005.), Ne mogu ga gledati takvog (2006.).

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

U suradnji s Institutom za etnologiju i folkloristiku Durieux je u biblioteci Rotulus Universitas objavio knjigu Andree Matoševića Doći u Pulu, dospjeti u tapiju. Etno-filozofska studija lokalnog fenomena.

»Doći u Pulu, dospjeti u tapiju knjiga je koja pripada onim iznimnim prinosima znanosti koji kompleksnim i slojevitim tumačenjima uspijevaju naoko sitnu pojavnost — jedan jedini pojam nazočan na margini osebujne pulske urbane stvarnosti — uklopiti u razgranat i širokoznačenjski kontekst i njegovo prožimanje s prošlošću i sadašnjošću.« (Miroslav Bertoša)

»Autor slojevito koristi teorijski obaviještenu etnografiju, znanja iz kulturalne povijesti i sociolingvistike u opisu jednoga, lokalno specifičnog koncepta. Posebno je zanimljivo vidjeti društveni život pojma kojim se emocionalno markira, ali i aksiološki prosuđuje i presuđuje. Ova će studija postati korisnim štivom za sve koji se zanimaju za suptilnije forme emocionalne organizacije i iskazivanja u zajednici, onkraj Hrvatske, Istre i Pule.« (Aljoša Pužar)

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Istarske županije i Grada Pule.

U prigodi 110. obljetnice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića, Durieux je objavio knjigu dr. Antuna Česka Fenomenologija kategorije subjekta u arhitektonici Kranjčevićeva poetskoga opusa – u koordinatama geneze književnoteorijske metodologije. Autoru je ovo treća monografija koju objavljuje na temelju tridesetogodišnjega sustavnog bavljenja Kranjčevićevim djelom. Prvu, Strukturna načela u genezi Kranjčevičeva pjesništva, objavila je Matica hrvatska Dubrovnik i za nju je autor dobio Nagradu grada Dubrovnika te Zlatnu plaketu Središnjice iz Zagreba. Drugu monografiju, Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije, objavila je također Matica hrvatska 2015. Kao priznanje za prinos hrvatskoj znanosti o književnosti, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelila je toj knjizi nagradu za književnost u 2015. godini.

»Teorijski konstrukt i složena pojmovna rešetka kojima su ovom zgodom obuhvaćene neke od najkarakterističnijih Kranjčevićevih pjesama, daje nam – metodom pars pro toto – novi uvid u impresivnu cjelinu opusa. Podržana golemom empirijom i pravom hermeneutičkom empatijom, knjiga Antuna Česka značajan je prilog ne samo razgranatoj kranjčevićologiji nego i razumijevanju i valorizaciji čitavog modernog hrvatskog pjesništva, koje upravo u Kranjčeviću ima svoj početak i, gotovo, vrhunac. Preporučiujem stoga ovu knjigu kao važan korak u proširivanju vidika na inače standardizirane i konvencionalnim pristupom umrtvljenje i reducirane pojave. A Kranjčević u Českovoj vizuri upravo je pjesnik koji izmiče ograničenjima jednostranog pristupa.« (Iz recenzije Tonka Maroevića)

Objavljivanje knjige pomogli su Ministastvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske
i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Upravo objavljeni Florilegij izbor je iz djela velikog francuskog pjesnika s prijelaza 19. na 20. stoljeće, Charlesa Péguyja. U knjizi su sadržani ulomci iz zbirki Eva, Misterij o svetoj nevinoj dječici, Misterij o milosrdnoj ljubavi Ivane Orleanske, Tapiserija svete Genoveve i Ivane Orleanske, Tapiserija Majke Božje i Predvorje misterija o drugoj kreposti te proznih djela Novac i Klio. Glavne su odlike Péguyjeva stila bujnost riječî, na tragu pjesničkog opusa Victora Hugoa, i poseban ritam stvoren čestim opetovanjem liturgijskih formula, nadahnut ponavljanjima u molitvama i psalmima. Antologiju je priredio i pjesme odabrao Stéphane Michel, koji je sudjelovao i u njezinu prijevodu s prevoditeljem Miljenkom Mayerom. U odabiru prednost je ustupljena Péguyjevim misterijima, pisanima biblijskim stihom, odnosno stihom koji označava prijelaz iz stiha u prozu, te velikoj Péguyjevoj zbirci Eva koja sadrži blizu 2000 katrena.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.

Bez linije — »Volendamom« iz Nizozemske u Sjevernu Ameriku 1950. i 1951. zapisi su s dvaju putovanja po zapadnoj Europi prema Sjevernoj Americi Aleksandra Flakera. Napisani u heterogenoj žanrovskoj formi dnevničkih zapisa, putopisa, izvještaja i eseja, njihovoj zanimljivosti uvelike pridonose autorove ilustracije koje prate zapise s putovanja iz 1951. Objavljivanje ovih dvaju, iz logike putovanja međusobno povezanih rukopisa, doista možemo smatrati pravim otkrićem. Riječ je o tekstovima osobite literarne, kulturološke i povijesne vrijednosti, važnih ponajprije zbog posredovanja jednoga osebujnog intelektualnog pogleda na domaće i svjetske prilike sredinom proteklog stoljeća. Flakerova putovanja odvijala su se, poslužimo li se formulacijom britanskog povjes-ničara Erica Hobsbawma, u višestruko interesantnim vremenima: tijekom godina kada je socijalistička Jugoslavija svježe napustila sovjetsko bratstvo te tražila svoj autentičan politički, ekonomski i kulturni put u komunizam dok svjetsku političku scenu potresaju krize  (hladnoratovsko propagandno djelovanje obiju strana; separatističke pobune i proturežimsko djelovanje islamističkoga pokreta 1950. u Indoneziji; Korejski rat i dr.). Kao takvi, zapisi će zasigurno zaintrigirati povjesničare književnosti, historiografe i sve one koji se zanimaju za putopisnu, političku i povijesnu publicistiku druge polovice 20. st. Vrijedilo bi ih također u njihovoj specifičnoj političkoj, pa i utopijskoj dimenziji, uključiti u promišljanje naše suvremenosti kao i »svijetle budućnosti kapitalizma«, pri čemu velik broj Flakerovih zapažanja ponovno postaje  itekako  aktualan.