Napetice iskosa opsežno je izdanje sabranih tekstova o glazbi autora, voditelja i urednika Aleksandra Mihalyija.
Zašto Napetice iskosa? Zato što je glazbena scena, sudeći po teoretskim tekstovima i stilskoj ili žanrovskoj heterogenosti, toliko razjedinjena da gotovo blokira neopterećen pristup slušatelja, osim ekskluzivnog pristupa pojedinoj od prisutnih grupa. Pojednostavljeno rečeno: svaka od postojećih grupa ima svoju teoretsku logistiku koja je njoj posvećena te koja ignorira postojanje drugih. Unutar grupa, a pogotovo među grupama, postoji napetost koja se ili skriva ili naglašava. Da se iza ovoga ne krije intenzivna, snažna i raznovrsna te brojna glazbena ili audio kreativna scena po broju sudionika i manifestacija, ne bi ni bilo ovih tekstova. Ova je razjedinjenost posljedica nepostojanja dominantnog kreativnog modela i, paradoksalno, upravo zbog toga imamo ovako bogatu i pluralističku scenu. Je li vrijedna, ili što je vrijedno, to je bez jasnog i jednoznačnog odgovora. Vrijednosna skala se uspostavlja tek u granicama grupe ili izma.
Knjiga čitatelju ponajprije podastire izuzetno bogatstvo koje nam nudi suvremena glazbena scena u mogućoj izgradnji i zadovoljenju nevjerojatnog dijapazona duhovnih potreba. Nikada se u povijesti pred nekim pojedincem nije nudilo slušanje suvremene glazbe s toliko divergentne glazbene scene: Bachove h-mol mise s Tonom Koopmanom, Einsteina na plaži Philipa Glassa, uz režiju Roberta Wilsona i glazbovanje njegovog ansambla, In vain Georga Friedricha Haasa uz Bečki Klangforum ili vokalno glazbovanje Ami Yoshide. Zajedničko im je šok novog ili posvećenost vrsnih glazbenika te doticanje kulturnih, interpretativnih i perceptivnih limita. Svemu smo tome suvremenici! Kakvo je stanje u teoriji, pokazala je nedavna rasprava o tome što je to suvremenost pa slijedno, i što je suvremena glazba — jednoznačnog stava nije bilo.
Ova je knjiga i svojevrsni bedeker koji će zainteresiranom pomoći da dobije uvid u zbivanja, upozna glavne protagoniste i, na kraju, preporuke za slušanje, gledanje i čitanje onoga što se nudi u pojedinim vrstama izražavanja.
Napisano nije protiv ičega, već je za afirmiranje, stvaranje reda i bržeg pristupa glazbenoj sceni danas. Čak je i zbrka oko pojmova prevelika, a uvođenje reda Sizifov posao. Primjerice, ako čitate za jednog skladatelja na raznim mjestima da pripada: eklekticizmu, postmodernizmu, polistilizmu, donekle ruskom misticizmu, spiritualnom minimalizmu, te da ima sve poznate značajke svoje generacije i tome slično, što očekujete čuti?
