Pratitelji ovog časopisa prisjetit će se broja koji je izašao prije deset godina, a sastojao se samo od crteža. Crteži su bili djelo umjetnika Ivice Malčića koje je izradio tijekom 2006. godine kao svojevrstan dnevnik, svaki dan jedan crtež na običnom papiru. Malčić ih je potom izložio u kružnoj dvorani Galerije PM, a onda objavio u Fantomu. Otada je prošlo okruglo desetljeće pa smo odlučili tome u čast, kao podsjetnik na jedan truda vrijedan konceptualan projekt ponoviti takav Fantom. Ovaj put riječ je o crtežima koji su nastajali tijekom godine 2016., također svakim danom jedan, da bi zatim bili izloženi u istoj galeriji u kontinuitetu u kojem su nastajali.
Vanja Babić o Malčiću:
Ivica Malčić osebujna je i prepoznatljiva osobnost na hrvatskoj likovnoj sceni, a vjerojatno i šire. Svi koji su bili u prilici pobliže ga upoznati dobro znaju i zbog čega. Ipak, za one manje upućene valja, makar u najosnovnijim crtama, još jednom ponoviti. On je, naime, slikar koji svoje slike proizvodi masovno, ali to nipošto ne rezultira njihovom devalvacijom. Upravo suprotno! Svaka nova slika — a to isto vrijedi i za kolaže, asamblaže ili crteže — novi je kamenčić u mozaiku umjetnikova života, još jedan trag na nečemu što već odavna nije tabula rasa. Neke Malčićeve uratke možemo proglašavati boljima ili zanimljivijima od drugih te u tom smislu iznositi i prividno smislene kritičarske odnosno kunsthistoričarske argumente, ali na razini koncepta oni su, zapravo, nužno podjednako vrijedni i značajni. Klasična formalna analiza u ovome je, dakle, slučaju ne samo nepotrebna, već i besmislena. Ali osim što masovno proizvodi, ovaj umjetnik kontinuirano od svojih najranijih početaka vodi i preciznu evidenciju o vlastitome opusu. Primjerice, svaka njegova slika uvijek će na poleđini nositi i vlastitu »osobnu kartu« s podacima o rednome broju, datumu i mjestu (ateljeu) nastanka. A za one što ih je prodao ili odlučio pokloniti uvijek će se pobrinuti da u poseban notes zabilježi ime novoga vlasnika. Svi spomenuti postupci nipošto nisu tek popratna pojava; oni doista predstavljaju integralan dio jedne snažno profilirane autorske poetike, baš kao i gotovo svakodnevni — čak pomalo ritualni — slikarevi odlasci u atelje »na posao«. U jednom ranijem tekstu o Ivici Malčiću osjetio sam potrebu posegnuti i za ovom usporedbom: »Obrazlažući Duchampovo odustajanje od slikarstva, umjetnik i galerist Billy Copley svojedobno je ustvrdio da je njegova umjetnost napustila slikarsko platno kako bi postala život, odnosno da je Duchampov život postao slikarskim platnom njegove umjetnosti. Za Malčića vrijedi suprotno: on je počeo slikati kako bi cijeli svoj život smjestio u slike.« I doista, Malčićeve slike potrebno je sagledavati kao dvodimenzionalne inačice njegova života. One nisu tek tragovi jedne egzistencije, već tvore njen neposredan odraz, čiju istinitost spoznajemo posredstvom slikareve intimno uvjetovane simbolike i subjektivne ikonografije.
Osim slika izvedenih uglavnom na različitim starim daskama ili lesonit–pločama, Malčić redovito i također obilno proizvodi i radove na papiru. Individualni stil, odnosno poetika ovih radova identični su kao i na slikama, ali vrijeme i mjesto nastajanja to nisu. Malčićeve slike, naime, bez iznimke nastaju »u radno vrijeme«, dakle tijekom njegova prijepodnevna, odnosno ranoposlijepodnevna boravka u ateljeu. Za razliku od toga, sve ono što autor kolokvijalno naziva »papirima« svoje postojanje duguje njegovoj »kućnoj radinosti«. Iz ove, naoko posve banalne i nevažne činjenice, autor svojedobno osmišljava pomalo radikalnu zamisao. O čemu se radi? Odlasci u atelje, ma koliko redoviti bili, ipak ne mogu biti svakodnevni u punom smislu riječi, a i rad na slici, čak i u primjeru Malčićeve konceptualno tretirane masovne produkcije, nerijetko traje dulje od jednoga dana. S radovima na papiru to nije slučaj; oni bez problema mogu nastajati svakodnevno. Rezultat nije teško naslutiti; Malčić odlučuje čitavu jednu godinu pokriti svojim »papirima« po jednostavnom dnevničkom principu: koliko dana u godini toliko i radova. Prvi put to će učiniti prije točno deset godina u Galeriji PM. Kontinuirano kružni prostor ove galerije Malčić je, ritmički ujednačeno, ispunio s 365 crteža, kolaža, frotaža, asemblaža ili pak kombinacijama svih pobrojanih tehnika. Početni rad na vidljivu je mjestu bio datiran s 1. 1. 2006., a posljednji s 31. 12. iste godine. Služeći se raznolikim vizualnim — katkada i vizualno–verbalnim — asocijacijama na različite događaje i njima prouzročene osjećaje što ih je doživljavao tijekom 2006., autor će iz vlastite subjektivne pozicije detaljno popratiti, a samim time i nadasve dojmljivo »arhivirati«, spomenutu godinu. Dvije godine kasnije, u još jednom kružnom prostoru — radilo se o Galeriji Bačva smještenoj točno ispod Galerije PM — Malčić će ponoviti svoju koncepciju dnevničkog principa, ali s 366 rada jer je 2008., dakako, bila prijestupna.
Od premijernog dnevnički koncipiranog Malčićeva nastupa u Galeriji PM proteklo je točno deset godina. Ovoga puta umjetnik u istom prostoru »arhivira« 2016., ali uz neke promjene. Ponajprije, svi radovi sada su izvedeni isključivo olovkom na papiru. Time autor intenzivira svoj kontakt s papirnatom podlogom, a neke izvorne artefakte koje bismo na prethodnim dvijema izložbama zacijelo promatrali u formi kolaža ili čak ready–madea sada možemo doživjeti isključivo posredstvom crteža. Postoji, međutim, još jedna — možda i važnija — promjena. Ukoliko bi, naime, u ateljeu dovršio sliku, Malčić bi je istoga dana (re)interpretirao i u crtežu. Na taj način umjetnik duhovito izokreće i na određeni način ironizira uvriježeno postupanje po kojem crtež, u obliku svojevrsne skice, prethodi slici. A u dane kada ne dovrši sliku, on izrađuje crteže što se referiraju na doživljaje ili događaje povezane sa stvaranjem ili konzumiranjem umjetnosti, a po potrebi i šire od toga.
U suvremenoj likovnoj praksi čimbenik protoka, odnosno bilježenja vremena izuzetno je aktualan. Svojim specifičnim dnevničkim pristupom Ivica Malčić pruža zanimljiv prilog spomenutim tendencijama, pozicionirajući se pritom kao nadasve originalan slikar u čijim radovima možemo jasno osjetiti i naznake postkonceptualnih promišljanja