Ovojesenski broj Fantoma slobode (2/2017) je, unatoč svim nedaćama i mukama po izdavaštvu/knjižarstvu krenuo u distribuciju. Kako bi rekli na dnevniku “evo što donosimo u ovom broju”:
Uz Aljošu Antunca Mario Brkljačić je naš najneprepoznatiji odličan prozaist. U toj izmišljenoj riječi najneprepoznatiji valjalo bi smjestiti značenjske odrednice poput: nedovoljno priznat, a izuzetno kvalitetan.Brkljačić je dosad objavio niz zbirki poezije i priča u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige pa su one dostupne na istoimenoj internetskoj stranici, a nagrađenu knjigu, Gledaj me u oči objavio je 2004. Studentski centar. Brkljačićevo je ime postalo sinonim za underground scenu na kojoj, danas barem, kao da više nitko ne želi ostati. Pišući ponajviše o životu radničke klase, kroz njegovo se pismo provlači blaga ironija prema vječito lošem stanju proleterijata. U pričama najčešće kreira lik melankoličnog, depresivnog radnika intelektualca koji vječno pati u ljubavi iako to ne pokazuje na van. Međutim, u svojoj melankoliji Brkljačić ne zapada u patetiku, nego je zabavan i vrlo životan, uvjerljiv i duhovit. Kod njega život ide sporo, ali postojano, bez naglih prekida ili neobičnosti. Opisuje ga u svoj njegovoj monotonosti radničke klase. Kroz priče se najčešće provlače isti likovi i jednaka svakodnevica koja kao da postaje imanentna čovjeku koji radi fizičke poslove i ne može se uspeti na socijalnoj ljestvici. Tu leži ujedno i kritika tako strukturiranog društva da namnoge načine onemogućuje vertikalno napredovanje pojedinca. Za Brkljačićeve likove vrijeme je stalo i njegovim se pričama ništa ne mijenja pa stoga samo naizgled djeluju kao anegdote iako skrivaju mnogo više.
Priča Jelena Zlatar Gamberožić »Poklon«, u autorici svojstvenom stilu, govori o ispraznosti u koju se može pretvoriti život. Zlatar je poznata po svojem dubinskom zadiranju u psihu likova i ova priča nije iznimka. Autorica triju proznih knjiga u kojima dočarava dubinska psihička stanja, Zlatar je osvojila za jednu od priča i Nagradu Sedmica & Kritična masa.
Luka Mataković neobična je pojava na hrvatskom književnom polju i odgovorno tvrdimo da bi se taj mladi autor mogao prometnuti u vrhunskog pisca nastavi li tako dobro pisati. Fantom ovdje donosi jedanaest Matakovićevih pjesama u prozi (odnosno grozi, kako kaže sam autor) koje su harmsovski duhovite i kafkijanski zastrašujuće. Njegova je proza enigmatična, apsurdna i dobrimsedijelom oslanja na ismijavanje birokracije svake vrste. Nadamo se da ćemo od Matakovića čitati još djela.
Niška poetesa i prozaistica, voditeljica književnog kluba »Prejaka reč«, Jadranka Milenković, donosi nam svoje stihove koji ostavljaju otisak žara, strasti pisanja i pitanja. Pitanja koja Milenković postavlja u poeziji mahom su ontološke i epistemološke prirode, upućena kroz figurativan jezik. Kaže se da se iz tuđeg pisanja može procijeniti koliko i što pisac čita. Tragom toga, za Jadranku Milenković može se ustanoviti da čita mnogo i to vrhunsku književnost.
Lidija Deduš, varaždinska pjesnikinja i prozaistica, koja je objavljivala na raznim domaćim i regionalnim književnim portalima kao što su Strane i Afirmator, piše poeziju specifičnu po tome što izbjegava interpunkcije pa ona nalikuje baš na današnji ubrzani stil života kojem se teško odhrvati ako si zaposlen i živiš u gradu. Osim takvog mimetizma govori o svakodnevici ispunjenoj klasičnim brigama 21. stoljeća koje se nižu jedna za drugom, ne dajući ni prostora ni vremena za odmor.
Iako zvuči nemoguće, Sveta Absinthia Tonija Juričića istovremeno je monodrama i regularna drama, tekst u kojem igra više lica i samo jedno. Autor je naziva metastaziranom monodramom. Likovi su Sveta Absinthija, muška kurva koju unajmljuje neodređeno lice da čita tekst. Neodređeno lice je duh iz lubanje što stoji na stolu, a s kojim je začela treće lice u ovoj začudnoj igri — tekst koji treba čitati, a čiji glas samo ona čuje. Sveta Absinthia pravo je remek–djelo u preispitivanju granica teatra i u tom bi se smislu moglo nazvati »Autor traži tri lica«.
U teorijskom dijelu komparatistica Dunja Kučinac daje opširnu analizu zbirke pjesama Darka Rundeka Uhovid sa stajališta teorije mjesta, odnosno spatial turna. Kučinac analiza načine na koje se prostor formira kroz tekst te načine na koje prostor oblikuje tekst, pritom pokazuje da tekst zbirke, u svom tumačenju i oblikovanju pjesničkog prostora i identiteta lirskog subjekta koji u njemu opstaje i koji ga proizvodi, nastoji biti postmoderan, ali da pritom zadržava neke tradicionalne vrijednosne modele.
Ovo izdanje Kontejnera donosi opis izložbe suvremenog slikara Izvora Pende iz koje se vidi da je umjetnik nakon početnog i dugog razdoblja figuracije krenuo u apstrakciju.
Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.
