Roman prekaljenog eventualista Daria Šareca Totentanz evocira ono zlokobno prisutno u svakom životu — smrtnost. Pomisao na smrtnost pojavljuje se u romanu na rubovima komunikacije i nazire tek u znakovitim natruhama. Protagonist, nezaposleni novinar, osjeća uzaludnost potrage za srećom i krhkost sretnih trenutaka pa se uzaludnosti odlučuje smijati u lice, što rezultira mnogim situacijama naoko banalnog, a zapravo gorkog, autoironičnog humora. Baveći se srećom, njenim metafizičkim i nestalnim karakterom, Šarec daje naslutiti da je ona iluzorna i nedostižna, ali da nešto u nama ipak ne dopušta da odustanemo od potrage: želja za preživljavanjem na koncu je prejaka.
Dario Šarec suosnivač je udruge za promicanje književnosti Eventualizam koju su činili pisci okupljeni oko ideje buđenja hrvatske književne scene, a jedan od pokazatelja njihovih stremljenja je i 2006. godine objavljena zbirka kratkih priča, Nagni se kroz prozor. Osim te knjige, objavio je romane Ljubav na lomači (2009) te Na putu za Neverland (2013). Piše za Playboy, objavljuje kratke priče i kao mladić je vrlo stručan u cijepanju drva, krečenju i bojanju namještaja, na veliko zadovoljstvo svoje bake.
Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za prosvjetu, kulturu i sport Grada Zagreba.
Ovojesenski broj Fantoma slobode (2/2017) je, unatoč svim nedaćama i mukama po izdavaštvu/knjižarstvu krenuo u distribuciju. Kako bi rekli na dnevniku “evo što donosimo u ovom broju”:
Uz Aljošu Antunca Mario Brkljačić je naš najneprepoznatiji odličan prozaist. U toj izmišljenoj riječi najneprepoznatiji valjalo bi smjestiti značenjske odrednice poput: nedovoljno priznat, a izuzetno kvalitetan.Brkljačić je dosad objavio niz zbirki poezije i priča u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige pa su one dostupne na istoimenoj internetskoj stranici, a nagrađenu knjigu, Gledaj me u oči objavio je 2004. Studentski centar. Brkljačićevo je ime postalo sinonim za underground scenu na kojoj, danas barem, kao da više nitko ne želi ostati. Pišući ponajviše o životu radničke klase, kroz njegovo se pismo provlači blaga ironija prema vječito lošem stanju proleterijata. U pričama najčešće kreira lik melankoličnog, depresivnog radnika intelektualca koji vječno pati u ljubavi iako to ne pokazuje na van. Međutim, u svojoj melankoliji Brkljačić ne zapada u patetiku, nego je zabavan i vrlo životan, uvjerljiv i duhovit. Kod njega život ide sporo, ali postojano, bez naglih prekida ili neobičnosti. Opisuje ga u svoj njegovoj monotonosti radničke klase. Kroz priče se najčešće provlače isti likovi i jednaka svakodnevica koja kao da postaje imanentna čovjeku koji radi fizičke poslove i ne može se uspeti na socijalnoj ljestvici. Tu leži ujedno i kritika tako strukturiranog društva da namnoge načine onemogućuje vertikalno napredovanje pojedinca. Za Brkljačićeve likove vrijeme je stalo i njegovim se pričama ništa ne mijenja pa stoga samo naizgled djeluju kao anegdote iako skrivaju mnogo više.
Priča Jelena Zlatar Gamberožić »Poklon«, u autorici svojstvenom stilu, govori o ispraznosti u koju se može pretvoriti život. Zlatar je poznata po svojem dubinskom zadiranju u psihu likova i ova priča nije iznimka. Autorica triju proznih knjiga u kojima dočarava dubinska psihička stanja, Zlatar je osvojila za jednu od priča i Nagradu Sedmica & Kritična masa.
Luka Mataković neobična je pojava na hrvatskom književnom polju i odgovorno tvrdimo da bi se taj mladi autor mogao prometnuti u vrhunskog pisca nastavi li tako dobro pisati. Fantom ovdje donosi jedanaest Matakovićevih pjesama u prozi (odnosno grozi, kako kaže sam autor) koje su harmsovski duhovite i kafkijanski zastrašujuće. Njegova je proza enigmatična, apsurdna i dobrimsedijelom oslanja na ismijavanje birokracije svake vrste. Nadamo se da ćemo od Matakovića čitati još djela.
Niška poetesa i prozaistica, voditeljica književnog kluba »Prejaka reč«, Jadranka Milenković, donosi nam svoje stihove koji ostavljaju otisak žara, strasti pisanja i pitanja. Pitanja koja Milenković postavlja u poeziji mahom su ontološke i epistemološke prirode, upućena kroz figurativan jezik. Kaže se da se iz tuđeg pisanja može procijeniti koliko i što pisac čita. Tragom toga, za Jadranku Milenković može se ustanoviti da čita mnogo i to vrhunsku književnost.
Lidija Deduš, varaždinska pjesnikinja i prozaistica, koja je objavljivala na raznim domaćim i regionalnim književnim portalima kao što su Strane i Afirmator, piše poeziju specifičnu po tome što izbjegava interpunkcije pa ona nalikuje baš na današnji ubrzani stil života kojem se teško odhrvati ako si zaposlen i živiš u gradu. Osim takvog mimetizma govori o svakodnevici ispunjenoj klasičnim brigama 21. stoljeća koje se nižu jedna za drugom, ne dajući ni prostora ni vremena za odmor.
Iako zvuči nemoguće, Sveta Absinthia Tonija Juričića istovremeno je monodrama i regularna drama, tekst u kojem igra više lica i samo jedno. Autor je naziva metastaziranom monodramom. Likovi su Sveta Absinthija, muška kurva koju unajmljuje neodređeno lice da čita tekst. Neodređeno lice je duh iz lubanje što stoji na stolu, a s kojim je začela treće lice u ovoj začudnoj igri — tekst koji treba čitati, a čiji glas samo ona čuje. Sveta Absinthia pravo je remek–djelo u preispitivanju granica teatra i u tom bi se smislu moglo nazvati »Autor traži tri lica«.
U teorijskom dijelu komparatistica Dunja Kučinac daje opširnu analizu zbirke pjesama Darka Rundeka Uhovid sa stajališta teorije mjesta, odnosno spatial turna. Kučinac analiza načine na koje se prostor formira kroz tekst te načine na koje prostor oblikuje tekst, pritom pokazuje da tekst zbirke, u svom tumačenju i oblikovanju pjesničkog prostora i identiteta lirskog subjekta koji u njemu opstaje i koji ga proizvodi, nastoji biti postmoderan, ali da pritom zadržava neke tradicionalne vrijednosne modele.
Ovo izdanje Kontejnera donosi opis izložbe suvremenog slikara Izvora Pende iz koje se vidi da je umjetnik nakon početnog i dugog razdoblja figuracije krenuo u apstrakciju.
Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.
U razdoblju socijalizma humanističke i društvene znanosti izgradile su jednu u glavnim crtama više–manje točnu sliku međuratnih intelektualnih gibanja, ali — zbog imperativa i interesa tada vladajuće ideologije — vrlo selektivnu, parcijalnu i plošnu. Uspostavom pluralističkog društva unazad više od četvrt stoljeća perspektiva iz koje se interpretira to razdoblje je proširena, ali su mnogi u interpretaciji tog vremena nastavili s podjednako plošnim, parcijalnim i selektivnim pristupom kao ranije, s jedinom razlikom da su dojučerašnji negativci postali pozitivci, a pozitivci — negativci.
Vinko Krišković, Mate Ujević, Zlatko Gašparović i Kruno Krstić — autori kojima se bavi ova zbirka tekstova — hrvatski su javni intelektualci (sveučilišni profesori, autori, urednici i dr.) i kroz priče o njima autor pokazuje kako se o gorućim problemima onog vremena (nacizam i fašizam, kriza parlamentarne demokracije, rasa, nacija i dr.) tada govorilo iz liberalne, odnosno kršćansko–socijalne perspektive, pazeći pritom da mu optiku ne zamute naknadne ideološke interpretacije.
Ova knjiga između ostalog pokazuje kako je prepoznavanje opasnosti fašizma i alarmiranje javnosti, dakle antifašizam na djelu — istinabog ne s puškom u ruci — bio zadaća koju su prepoznali i obavljali i »građanski« intelektualci, a ne samo mala grupa komunista i njihovih simpatizera. Osim toga, pokazat će se kako nisu samo radikalni nacionalisti i klerikalci kritizirali komunističku teoriju i praksu, već su se time bavili i autori liberalne građanske orijentacije, i to kvalitetnije i objektivnije nego ovi prvi.
Enis Zebić rođen je 21. listopada 1958. u Zagrebu. Diplomirao i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao novinar. Već se u diplomskom radu »Milan Durman — prilog biografiji« počinje baviti međuratnim hrvatskim intelektualcima, a doktorirao je 2012. s temom »Filozofija politike Julija Makanca«. Nešto proširen i dopunjen tekst disertacije objavljen je pod naslovom Od liberalnog do autoritarnog. Filozofija politike Julija Makanca (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2013.). Zastupljen u zbornicima Hrvatskog filozofskog društva Demokracija na prekretnici (2014.) i Mediteranski korijeni filozofije (2016.). Radove iz povijesti hrvatske filozofije, o problemima funkcioniranja parlamentarne demokracije, ulozi medija u demokratskom procesu i alternativnim pokretima i prikaze znanstvene i memoarske literature objavljuje u časopisima, novinama za kulturu i na portalima u Hrvatskoj i susjedstvu — Filozofska istraživanja (Zagreb), Časopis za suvremenu povijest (Zagreb), Cris (Križevci), Novi omanut (Zagreb), forum.tm (Zagreb), Odjek (Sarajevo), akuzativ.com (Novi sad), Interkulturalnost (Novi Sad) i dr. Sudjeluje na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i susjedstvu. Član je Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatskog novinarskog društva.
Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Već je u svojem prvom romanu “Osvetinje” Amir Alagić pokazao veliko poznavanje ljudske duše, pri čemu je osobito umijeće opisivanja uzdigao na najvišu razinu, uspijevajući kroz vanjsko prodrijeti do najdubljeg. U drugom, upravo objavljenom, romanu “Stogodišnje djetinjstvo” poduzeo je novi korak u razvijanju svoje umjetnosti. Pozornica ljudskih drama ovaj je put Pula, a vrijeme se proteže i više od stoljeća, obuhvaćajući ne samo suvremenost, nego i Prvi i Drugi svjetski rat. Pri tome grad postaje pravi theatrum mundi, čvorište sudbina različitih narodnosti gdje prepoznatljivi pulski lokaliteti svjedoče o prolaznosti života i gdje svaki život znači priču za majstora pripovijedanja.
Amir Alagić rođen je 1977. godine u Banjaluci. Objavio zbirku međusobno povezanih priča Pod istim nebom (2010) te roman Osvetinje (Durieux, 2016). Priče i pjesme objavljivao u raznim književnim časopisima i zbornicima. Scenarist i redatelj kratkog igranog filma Poigravanja ili Pokvareni bojler (2012). Živi u Puli.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Pule.
“Dnevnik iz grada P.” tek su u prvoj etaži bilješke o privatnim, političkim i društvenim povodima tokom 2013. godine: iznad toga diže se čitava zgrada zapisa i eseja o signalima bijede odnosno državne moći kakve malotko u Hrvatskoj uopće primjećuje, o knjigama kakve malotko u Hrvatskoj uopće čita, o gotovo nestvarnim činjenicama koje su u Hrvatskoj malokome uopće čudne… Kako uistinu izgleda mikrokozmos sakupljača boca po kontejnerima? Kamo doista vode moderne autoceste koje se spuštaju od graničnih prelaza šengenske zone prema gluhim balkanskim regijama? Kako jedna obična zgrada demaskira cijelu povijest nekadašnje austrougarske ratne luke? Naposljetku, kako je tokom jezičnih ratova zadnjih 150 godina kajkavski dijalekt završio “u jarku kraj ceste”, tek kao društvena karikatura? Naime, ovaj dnevnik, kojem su geografska zadanost (grad na moru) i historijski trenutak (godina ulaska u EU) nužan kontekst, zapravo je nekonvencionalna anatomija stvarnosti koja teče, detaljna i sveobuhvatna u isti mah.
Izdavač, publicist i prevodilac Nenad Popović rođen je 1950. u Zagrebu. Radio je kao urednik u izdavačkim kućama Grafički zavod Hrvatske i Durieux. Piše za novine i časopise, a objavio je knjige “Svijet u sjeni”, Pelago, 2008, te “Ogled o stanovništvu”, privatna naklada, 2014.
Fotografija na omotu: Stanko Abadžić
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.
Nakon francuskog Fantoma slobode od tisuću stranica, koji je predstavio velik broj suvremenih hrvatskih pisaca francuskom čitateljstvu, vraćamo se suvremenicima na hrvatskom, srpskom, bosanskom i crnogorskom jeziku. Počinjemo s najpoznatijim koprivničkim piscem, Markom Gregurom, koji je nedavno objavio roman na podravskom kajkavskom Kak je zgorel presvetli Trombetassicz. Roman žanje pohvalu za pohvalom pa je i to jedan od razloga da vas potaknemo na čitanje njegove priče »Tata« o odnosu oca i sina koji se opisuje kroz dugačak period u kojem se njihovi životi vremenski preklapaju.
Sarajevska spisateljica Lejla Kalamujić, dobitnica prošlogodišnje nagrade »Edo Budiša« za zbirku Zovite me Esteban u ovoj priči, »Mozart protiv Mozarta«, piše o prekarnom radu na kojem se, u ime kulture, izrabljuju radničke mase. Diskurs Lejle Kalamujić naoko je hladan, odmjeren i suzdržan, ali u njemu leži sloj ironije čime pričapostaje glasna i politički snažna.
Putopisac i romanopisac Danijel Konjarik počastio nas je dvjema prilično različitim, ali intrigantnim pričama. Posebno je zanimljiva druga, duhovita i satirična »Gost« u kojoj autor kroz fantastiku govori o obračunu jednog ustaše i komunista.
Srpski pisac i vizualni umjetnik Žarko Aleksić, čiju smo spot-specific poeziju objavili u jednom od prethodnih brojeva Fantoma slobode, sad je prisutan s polu-harmsovskim, suludim, urnebesnim i oštroumnim anegdotama. Aleksić, naoko, izmiče smisao ispod teksta da bi se čitatelj okliznuo na apsurdu i upao u poantu.
Mladen Blažević niže putopisne anegdote u kojima efektno zalazi u karikaturu.
Nakon proze slijedi temat Snježane Beronje o erasure poeziji. Uz uvod o erasureu Beronja niže nekoliko radova iz , možemo vidjeti nekoliko radova iz navedenog žanra.
Beogradski pjesnik Danilo Lučić nudi izraz bogat metaforikom dok piše o prirodi ljubavi kao nečemu što se povinuje zakonima fizike, teoretizira o seksualnosti i ironizira birokraciju. Pritom njegova je poezija lišena jednoznačnosti, štoviše, kao da proizvodi suvišak značenja koji ne možemo odjednom primiti – jouissance teksta.
Monika Herceg, ovogodišnja dobitnica Gorana za mlade pjesnike očarava magičnom okrutnošću i suočava nas s našim, vlastitim sramom kojem pokušavamo pobjeći te nas ponekad, poput srednjovjekovnog motiva plesa smrti, podsjeća da ne budemo tašti jer svi smo samo prolaznici.
Pjesnik koji je u stanju oponašati sve pjesnike, Sven Adam Ewin je standardno ludički raspoložen. Dobacuje, prebacuje, izbacuje štoseve, ali ne podbacuje. Igra se metrom, rimom, slogom, metaforom i sinegdohom, ulazi u pravilo pa ga razbija, naizgled vrlo unutar granica, a zapravo neukrotiv, divlji i razbacan.
Bosanskohercegovački pjesnik i književni aktivist Mirko Božić kombinira gorku i slatku ironiju u prikazivanju doma, običaja, ljubavi, a u sjećanju ostaje njegova kovanica ljudovišta za ljude koji su prestali biti ljudima.
Poezija splitske pjesnikinje Petre Rosandić odvažna je i hrabra, ide naprijed, kao avangarda. Njezin izričaj je upečatljiv i neumoljiv, katkad i okrutan. Bilo da se poigrava etimologijom »strasti« ili u stihove ubacuje skatološke elemente, njene se pjesme ne zaboravljaju.
Crnogorski pjesnik Srđan Sekulić sjajnim refleksivnim pjesmama govori o stihotvorstvu. Ti se zavodljivi metamomenti miješaju s raznim drugim refleksijama, ali ostaju dominantni.
Kontejner ovog broja govori o izložbama fotografija Feđe Klarića, bivšeg fotoreportera Slobodne Dalmacije, posvećenih Splitu.
Ivan Pauletta rođen je 1936, u Premanturi kod Pule. Kao dječak živio je godinama u Ventimigliji, na granici Italije i Francuske, gdje mu je otac radio u talijanskoj pograničnoj službi. Diplomirao je u Zagrebu kao inženjer strojarstva; objavljivao je znanstvene radove iz struke. Politikom se počeo baviti 1988. godine, kada je počeo pisati i za lokalne istarske i riječke novine, u širokom izboru tema. Osnivač je i prvi predsjednik Istarskog demokratskog sabora. Godine 1991. otišao je u Italiju, i tamo više od godinu dana radio kao fizički radnik. Vratio se 1993. i ubrzo postao zastupnik Hrvatskog sabora – Županijskog doma. Povukao se iz politike 1997. godine. Krajem 1999. godine izašla mu je knjiga Histria kolaž 1999. Godine 2005. Durieux mu je objavio zbirku priča Bjegunci, 2007. monografiju o rodnom mjestu Premantura te 2009. zbirku Štorije iz Istre.
U nastavku pročitajte o knjizi Bjegunci, urednika Nenada Popovića:
Knjigu Bjegunci Ivana Paulette čine pripovijesti o ljudima koji su iz Jugoslavije bježali u Italiju. Ljudi o kojima piše stvarne su osobe i uglavnom Talijani. Razdoblje i okolnosti također su stvarne. To je doba rigidnog jugoslavenskog komunizma četrdesetih i pedesetih godina, pa i ranih šezdesetih, negdje do pada Aleksandra Rankovića.
Pauletta bilježi sudbine i pothvate prosječnih mladih ljudi, djevojaka i momaka, koji se žele dočepati slobode, koja je s druge strane, te neumoljivosti i okrutnosti jugoslavenske milicije i vojske. Bjegovi su nakon 1945. dugo bili nužni ako se željela napustiti zemlja, i po život opasni. A i kad bi uspjeli, nisu imali osobito sretan ishod: značili su raskid s dotadašnjim životom. A ako ne bi uspjeli, i bjegunka ili bjegunac bio bi uhvaćen, slijedile su teške zatvorske kazne. Milicija, vojska, sudstvo, razni organi državne i partijske vlasti te mlade ljude više su no samo kriminalizirali. Postajali su izdajice zemlje i socijalizma, politički delikventi, dezerteri jedne „narodne vojske“.
Bježati iz zemlje bio je tako teški grijeh, izvještava Pauletta, da se na ljude koji bježe, pri «povredi granice», moglo i pucati. Odnosno patrolnim čamcima jednostavno pregaziti na moru.
Ivan Pauletta bavi se činjenicama i stvarima o kojima se ni danas mnogo ne govori. Prvih petnaestak, dvadeset godina Titove Jugoslavije kao da je u nekakvoj izmaglici kolektivne memorije i javnog diskursa. Nisu predmet nekog osobitog interesa tadašnji politički procesi vođeni u Ljubljani ili Zagrebu, ne zanima protjerivanje stotina tisuća Nijemaca i Talijana ni velike kampanje naseljavanje njihovih ispražnjenih kuća, imanja, sela pa čak i skoro kompletnih gradova. Nije neka tema ni ondašnji, kako kaže Pauletta, sveopći strah. Zašto je tako da hodamo ulicama Pule, Osijeka ili Zagreba, ali ne gledamo unatrag, ni lijevo ni desno, već gledamo naprijed? Ne želimo li vidjeti prozore iza kojih su nekad živjeli neki drugi ljudi, dućane koji su ne tako davno nosili neke sasvim druge natpise? Ne vidimo židovske stanove, talijanske zgrade, njemačka i mađarska sela na sjeveru Hrvatske. Ne vidimo, opravdavamo se, jer na kraju konca nismo mi bili te ustaše, nismo mi bili ti staljinisti, fašisti, nacisti, okupatori i otimači.
Međutim, Ivan Pauletta ne želi sve to zaboraviti. On se i te kako želi sjetiti, te vjerno, reporterski rekonstruira život generacije prije nas, život naših roditelja. On priziva jednu drugu žalost: kad je bilo pogrešno što si Talijan, kad je bilo pogrešno što želiš iskazati svoje osjećaje i gubitke, kada si morao mijenjati jezik i navike. A iskazivati patriotski socijalistički žar za zemlju u kojoj si građanin drugog reda. Sumnjivo lice, neželjeni višak, pritajeni iredentist, pripadnik fašističkog naroda.
Ivan Pauletta rekonstruira nešto fundamentalno: jedno doba kada se i čežnja za običnim dostojanstvom i običnim, malim stvarima života – poput vespe ili auta – morala tajiti. A čežnja je bila preko granice, na par kilometara, tako blizu da je vidiš prostim okom, i osjećaš. Prema nama čitaocima nije kod toga nimalo obziran ili sentimentalan. On nas u knjizi Bjegunci s tom generacijom konfrontira direktno. Njegovi likovi su osobe Dario, Miroslav, Walter, Nino, Giordano, Armida, Edoardo, Branko, Mario. Njihove adrese, sudbine, poslovi, ljubavi, zatvore i strahove kao i mjesta njihovih drama. Mjesta zbivanja su mjesta naše svakodnevice: pulska Stoja i Giardini, fažanski molo, rovinjska luka, vrsarski rt, autobusne stanice i kolodvori u Pazinu i Sežani.
Pisac Pauletta nas uzima u svojevrsne škare.
U Bjeguncima nam objašnjava što uistinu znače one dvojezične table u Istri. Što su ti prometni natpisi samo generaciju prije značili konkretno, životno: nečije zavičaje, nečije mladosti, identitet, škole koje se pohađalo, neki zanat koji se izučio, prva životna iskustva, prijatelje, obiteljsku kuću. Zahvaljujući Pauletti sad se Istrom možemo voziti drugačije i natpise na talijanskom čitati kao narativ i rekonstrukciju. I podsjetiti se da je ovdje, ne tako davno, jedna država izvela operaciju na živim tkivu svoga stanovništva.
To je, dakako, gorko i nimalo ugodno. Zato je valjda književnik i kritičar Željko Ivanjek i napisao da nakon objavljivanja ove knjige ništa neće biti kao što je bilo do sada. Mislio je pri tome da je konačno javno i književno artikulirana jedna vrlo važna istina. Veći kompliment neki kritičar autoru ne može dati: da mu je knjiga datum.
Naravno da smo znali, čuli, tu i tamo nešto pročitali: da je Jugoslavija imala jednu svoju dugu i okrutnu fazu. Da je iz Hrvatske u egzodusu 1945-1960. nestalo najmanje 200.000 Talijana, nije novost niti veličina ove knjige. Ali, s Bjeguncima je prekinuta svojevrsna šutnja i polu-govor o tome, prije svega posebnom talijanskom egzodusu, esodu.
Snaga Paulettinog pisanja je otvorenost, trezvenost i dosljednost pripovijedanja o poraznim činjenicama. Značaj pak je u jakoj gesti sjećanja. U sjećanju kao činu. Ima, dakle,mnogo razloga da se tom autoru izrazi puni književni i moralni respekt. A rekao bih i zahvalnost. Njegov posao pamćenja i njegovu kulturu memorije ja sam doživio kao obogaćenje i neku vrstu olakšanja. Lakše i dostojanstvenije je živjeti u zemlji gdje su sve karte stavljene na stol.
Roman Omara spisateljice Ive Ušćumlić, koja je zamjetno umijeće pokazala već prvijencem Duhovi, daje atmosferičnu sliku vrućeg ljetnog Zagreba kad nestaje jedna žena i košmara u što se pretvara život njenih bližnjih. Premda je u prvom pripovjednom planu rješavanje zagonetke nestale osobe, teško bismo ovaj roman mogli svrstati u krimić. S iznimno napetom radnjom isprepliće se unutarnji život protagonista te analiza jedne ljubavi pa tekst naposljetku prerasta u metafizičko propitkivanje ontologije tog najvažnijeg od svih osjećaja: od čega se on sastoji, što ga okida i što prekida. Za razliku od mnogih drugih hibridnih tekstova, ovaj roman nema vidljive šavove spajanja elemenata zabavne i visoke književnosti. Pripovijedanje klizi toliko glatko da je teško odvojiti kriminalističku fabulu od metafizičkih pitanja. Sve se tu stapa u jedan homogen, čvrst diskurs bez pukotina kojem niti što nedostaje niti čega ima previše. Pripovjedačica se analeptički poigrava sa sižeom i fabulom, sa „sada“ i „nekoć“, te tako majstorski konstruira priču koja sa svakom novom pročitanom stranicom postaje zanimljivija, stvarnija, bliža. Radnja romana zbijena u nekoliko vrućih mjeseci zapravo se proteže na trideset godina gradeći od priče savršen mozaik.
Iva Ušćumlić autorica je hvaljenog prvijenca Duhovi (Zagreb, 2013.). Rođena je 1977. godine u Zagrebu, gdje karijeru započinje kao novinarka. Danas kreira različite sadržaje, svaki prilagođen svom mediju, od copywritinga u oglašivačkoj industriji preko pisanja knjiga i eseja, do angažiranih mini-priča i kreativnih natuknica na društvenim mrežama. Britko i nerijetko duhovito oblikovanje ovih posljednjih dovode je na prestižnu listu najvećih internet influencera u regiji. Ova multitalentirana autorica strastveno se bavi i fotografijom koja je, baš poput njenog pisanja, iznimno intimna, čak i kad interpretira otvorene prostore. Njezino pisanje i fotografiranje uvijek prati osebujan stil i profinjen osjećaj za ritam. Prijateljima te frendovima i followerima na Facebooku poznata je i po svojim ad hoc esejima u kojima naizgled prosječne svakodnevne scene reinterpretira na originalan način koji potiče razmišljanje i diskusiju,
Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za prosvjetu, kulturu i sport Grada Zagreba.
Crna limfa/Zeleno srce: Alternativni leksikon duše Željke Matijašević je glosar pojmova koje je autorica smatrala značajnima za kolektivno i individualno psihičko ljudsko stanje. Kao i u običnom leksikonu, uz pojam se nalazi njegova definicija, no za razliku od običnih leksikona, u alternativnom je selekcija pojmova i metodologija njihove obrade drukčija. U njemu ćete naći naizgled proizvoljno odabrane natuknice s nedosljedno odrađenim defnicijama, bez simulacije objektivnog odmaka. No upravo takvim, subjektivnim i ironičnim pristupom autorica iz pojmova duhovito izvlači ona svojstva koja su važna u nekim ne tako rijetkim životnim situacijama. U onima koje se tiču naše psihičke dobrobiti. Matijašević skoro uvijek ekstrapolira i za opis pojma uzima pojedinačni primjer koji sinegdohalno ili metonimijski funkcionira kao globalna metafora. Uvidi do kojih pritom dolazi često su potpomognuti primjenom psihoanalitičkog instrumentarija na kojem je, između ostalog, ova sveučilišna profesorica doktorirala te o kojem je napisala nekoliko znanstvenih knjiga. U ovoj neznanstvenoj knjizi, koja parodira znanstvenu strukturu leksikona kao takvog, ona se koristi istim instrumentarijem da bi prikazala kako funkcioniraju narcisi, egomanijaci, razni psihopati i sociopati koji su postali društvena norma umjesto iznimke. Želite li znati što je zajedničko melankoliji i fatalnim ženama ili koja je povezanost patokracije i tramvaja? Alternativni leksikon duše će vam sve objasniti i pritom vas dobro nasmijati.
Željka Matijašević rođena je 1968. u Zagrebu. Završila je XV. gimnaziju, diplomirala je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala i doktorirala na Sveučilištu Cambridge (Trinity College) tezom o odnosu lacanovske psihoanalize i filozofije. Zaposlena je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Temeljni joj je znanstveni interes teorijska i primijenjena psihoanaliza. Autorica je četiriju knjiga: Lacan: ustrajnost dijalektike (Zagreb: HFD, 2005), Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan (Zagreb: AGM, 2006), Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde (Zagreb: Leykam, 2011) te Stoljeće krhkog sebstva: psihoanaliza, društvo, kultura (Zagreb: Disput, 2016). Crna limfa/Zeleno srce njezino je prvo neznanstveno djelo.
Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
U svojoj knjizi Hrvatska od stoljeća 7. do danas Dinko Šokčević prikazuje povijest Hrvata i Hrvatske od samih početaka; dakle, od sedmog stoljeća do današnjih dana. Takvih povijesnih sinteza u svim nacionalnim kulturama nikad dovoljno; one su izuzetno popularne i među običnim čitateljima koji žele steći temeljne informacije o povijesti svojeg naroda i njegove države, ali i među profesionalnim povjesničarima, osobito ako knjige uspostavljaju novu historiografsku vizuru i donose dosad nepoznate informacije.
Dinko Šokčević (Sokcsevits Dénes) podrijetlom je Hrvat, rođen u Mađarskoj, sveučilišni profesor, u ovom trenutku ravnatelj Mađarskog instituta u Zagrebu (Zágrábi Magyar Intézet); bilingvalan je, cijenjen kao vrstan proučavatelj i mađarske i hrvatske povijesti; posebna specijalnost mu je istraživanje mađarsko–hrvatskih odnosa.
Njegova knjiga prvotno je objavljena na mađarskom jeziku; budući da je bila namijenjena mađarskim čitateljima, za hrvatsko izdanje autor ju je temeljito redigirao i dopunio.
Ono što Šokčevićevu povijest bitno razlikuje od većine dosadašnjih hrvatskih povijesnih sinteza jest da on ne robuje stereotipima o permanentnom antagonizmu Hrvata i Mađara, o »hrvatskom podjarmljivanju« u državnopravnoj zajednici s Mađarima, pri čemu su posebno negativnu ulogu imali hrvatski mađaroni. Odbacujući historiografske i političke klišeje, Šokčević prikazuje te odnose u mnogo kompleksnijoj optici. Donosi pritom i brojne podatke iz suvremenih mađarskih povijesnih istraživanja koja su, zbog jezične barijere, bila dosad nepoznata hrvatskim povjesničarima.
Koliko je ta dimenzija hrvatske povijesti, za koju je Šokčević opremljen specijalističkim znanjima, važna (a dosad nepokrivena ) vidi se iz činjenice kako su velik dio svojih nacionalnih povijesti Hrvati i Mađari proveli u zajedničkoj državi (Ugarsko–hrvatskom kraljevstvu, 1102.–1918.), pa je zapravo hrvatsku povijest nemoguće pojmiti u punoj kompleksnosti bez uvida u istraživanja mađarskih historiografa. Šokčevićeva knjiga stoga popunjava veliku prazninu koja je dosad postojala na tom planu.
Ta kompleksnija, nova historiografska vizura osobito je uočljiva u poglavlju Hrvati i Mađari u Habsburškoj Monarhiji 1849.-1918., koje je temeljito potkrijepljeno rezultatima novih istraživanja; Šokčević pokazuje kako je, uz antagonizme, to i razdoblje intenzivne suradnje društvenih i gospodarskih elita, na političkom planu te zajedničke borbe za obnovu ustavnih sloboda, a protiv bečkog apsolutizma. Tada se hrvatsko društvo preobražava iz staleški ustrojenog sustava u moderno zapadnoeuropsko građansko društvo, koje postupno i ekonomski napreduje. Unatoč stereotipima o mađarskoj imperijalnoj politici, u tom razdoblju su uspostavljene temeljne hrvatske kulturne institucije i započeta preobrazba Zagreba u metropolu, što pokazuje kako je ipak to razdoblje obilježeno ekonomskim prosperitetom, koji je velikim dijelom posljedica uključenosti u šire zajedničko tržište.
Šokčević vrlo iscrpno i upućeno obrađuje i razdoblje nakon 1918. i stvaranja zajedničke jugoslavenske države donoseći pritom i zanimljive podatke o djelovanju ustaške baze u Jankapuszti koja je funkcionirala do atentata na kralja Aleksandra. Također se bavi i prikazom prilika u razdoblju 2. svjetskog rata te društvenim procesima u socijalističkom razdoblju da bi knjiga završila prikazom tranzicije iz socijalizma u građansku demokraciju, pri čemu je osobita pozornost posvećena srpskoj pobuni, raspadu Jugoslavije i Domovinskom ratu.
Ovo je knjiga koja može poslužiti kao korisna sinteza onome tko želi dobiti osnovne informacije o hrvatskoj povijesti, ali zasigurno može biti zanimljiva i profesionalnim povjesničarima koji iz nje mogu dobiti informacije o suvremenim mađarskim istraživanjima, bez kojih je zapravo nemoguće dobiti cjelovit uvid u povijest Hrvatske. Time ona popunjava jednu važnu, dosad praznu, nišu u našoj historiografiji. (Velimir Visković)
Knjiga je suizdana s Društvom mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj
Objavljivanje knjige poduprli su:
INA — Industrija nafte, d.d.; Institut Balassi, Budimpešta / Balassi Intézet, Budapest i Nacionalni fond za kulturu / Nemzeti Kulturális Alap NKA
