Tijelo žene

Opis proizvoda

Roman o ljudima koji »poznaju nijemi plač, krik bez glasa, obamrlost čula, neizrecivu, duboku, strašnu, nepokretnu tišinu svijeta koji ih je prevario. Oni se ne žale. Oni su žalba sama.«

“V., naravno, nikada više nije vidjela čovjeka s kojim je doživjela tako burnu noć a nije to ni željela, jer je cijeli događaj nastojala potisnuti iz pamćenja i zaboraviti, premda je vrlo često žestoko prodirao u njezine snove. Ono na čemu je sada inzistirala bila je snaga toga doživljaja, kako ju je ona osjetila, i taj nevjerojatni osjećaj da u sebi ima tu divlju, golemu žudnju za životom, koja se te noći bila probudila i pokazala joj što bi i kakav bi njezin život mogao biti kad bi imala hrabrosti suočiti se sama sa sobom. Govoreći to V. je nesuzdržano plakala, uopće se ne osvrćući i čak ne primjećujući izraz povrijeđenosti i poniženja na mome licu.
Nikad poslije, rekla je, nisam osjetila ništa slično. Da, bilo mi je lijepo s tobom, često sam istinski uživala, imala sam osjećaj da je sve upravo onako kako treba biti, i na tome sam zahvaljivala Bogu, ali ta spoznaja prave istine o tome što bismo mogli biti, kad bismo znali kako to ostvariti, nikad mi se više nije vratila i ja sam tu svoju frustraciju osjećala kao gubitak koji se ničim ne da nadomjestiti. Vjerojatno i sama znaš (opet mi se obraćala kao da sam žena) da ima žena koje iznenada polude, ostave muža i djecu, i nestanu. Tu ludost moguće je objasniti samo time da su doživjele isto to što sam doživjela ja i da su krenule u potragu za trenutkom koji će im to ponoviti. Naravno, i ja sam pomišljala na to, nema čovjeka koji može biti apsolutan gospodar svojih misli i fantazija. U tim časovima vjerovala sam da bih ponovno mogla naći čovjeka s kojim bih doživljavala to što sam doživjela te noći, znala sam da to ne mora nužno biti upravo taj isti čovjek, znala sam čak da je vrlo vjerojatno da to upravo s njim drugi put možda ne bih doživjela, jer se s istom osobom nikada ni jedna stvar ne može učiniti dva puta na isti način; ali vjerovala sam da u svijetu postoji jedan snažni, samosvjesni kurac koji čeka mene i koji će učiniti ono o čemu sanjam, tako da bar još jednom – barem samo još jednom – dodirnem vrata vječnosti i da barem još jednom prislonim usta uz izvor života koji postoji u svima nama i da usrčem barem malo one njegove blagotvorne sluzi. Nakon naših urednih ševa ta mi se misao vraćala kao kakav gorki prijekor i ponekad mi je bivalo tako da više nisam mogla izdržati i svladale bi me suze.”