Kameno gnijezdo

Claudio Ugussi rođen je u Puli 1932. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, nakon čega je 1954. upisao Filozofski fakultet u Zagrebu te diplomirao na temi P. A. Quarantotti–Gambini. 1959. dobiva katedru talijanskog jezika i književnosti u gimnaziji u Bujama. Najprije se posvetio slikarstvu, privučen prije svega istarskim selima i krajolicima, osobito onima Gornje Bujštine jer, kako sam kaže, likovnim sredstvima možemo izraziti suštinske trenutke našeg življenja. Tamo se može pronaći i netaknuta priroda, ali i krajolik kojega su ljudi napustili zbog povijesno–socijalnih motiva. Na taj način ostvaruje u slikarstvu u osnovi ono slobodarsko duševno raspoloženje koje je zajedničko mnogim intelektualcima, i talijanskim i drugima, u najsurovijim godinama jednopartijskog sistema. Osobito sretno desetljeće od 1970. do 1980. okrunio je bogatom niskom izlaganja u Istri, Rijeci, Italiji i Kanadi. 1990. godine postavljena je velika i uspješna antologijska izložba u Općinskoj umjetničkoj galeriji u Trstu te u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, u organizaciji Narodnog sveučillišta iz Trsta i Talijanske unije iz Rijeke. Njegova lirika pojavila se 1964. i 1968. u zbirkama Poesia 1 i Poesia 2, a 1969, u izdanju Fratelli Palombi Editori u Rimu, izlazi kratka poetska zbirka Gli ulivi s predgovorom Renza Frattarola. Opet jedno likovno razdoblje, a zatim razdoblje proznih nastojanja. Kritička spoznaja koju nosi vrijeme zrelosti nije se izgleda mogla u cijelosti zadovoljiti slikarskim znakovljem. Pojavila se potreba da svoje misli, unutarnje drame, profinjenu i znalačku ironiju, koja se pomalo ruga pojavama ovoga svijeta, i ozljede prve mladosti prenese neposredno, a ne više jedino na posredan ili simboličan način. Kako su prolazile godine i kako se odvijao izvitopereni i nametnuti proces asimilacije i blijedjeli korijeni koji su ga duboko vezivali uz povijesno sjećanje, stvoreno od prijateljstva i osjećaja, a koji je proces onda izgledao nepovratan, te su se rane polako pretvorile u tragove gorčine i nezadovoljstva, čak i u pobunu za koju je imao goruću potrebu. Claudio Ugussi, naime, pripada generaciji koja je podnijela protuudarac egzodusa u nježnim godinama prvih ljubavi, prvih filozofskih spoznaja o velikim životnim pitanjima, kad se učvršćuju prijateljstva iz djetinjstva, dakle, u trenucima kada se napušta doba puberteta i kreće u svijet odraslih. Tada, krajem četrdesetih i početkom pedesetih, mladi je um promišljao o životnim izazovima i perspektivama. Njegova generacija ima dvadeset godina života kada ju je nemilosrdno sječivo egzodusa po drugi put udarilo, ovoga puta do kraja, razarajući socijalno i osjetilno tkivo nakon malo više od pet godina koje je jedva donekle bilo zacijelilo. Iz ovih pretpostavki razvija se temeljni poticaj Ugussijeve proze. 1981. dobitnik je prve nagrade Istria Nobilissima za pripovijest La poltrona (Naslonjač); 1987. za prvi dio La citta divisa (Podijeljeni grad), a 1988. za dugu pripovijest Viaggio di circostanza (Prigodno putovanje). Izdavač Campanotto Editore iz Udina 1992. objavio je cijeli roman La citta divisa, a dvije godine kasnije isti izdavač objavljuje djelo Il nido di pietra (Kameno gnijezdo), složeno od osam pripovijesti koje su nastajale u rasponu od 1968. do 1993.