Skok s Liburnije

Opis proizvoda

Prevela sa slovenskoga Mirjana Hećimović

“Tomaž Šalamun kaže da u ritmu proze Drage Jančara postoji neka neopoziva, čvrsta konstanta. To je pisac koji se bavi nadindividualnim, trajnim pitanjima koja pred njega postavljaju nova, sve zahtjevnija pitanja, ostavljajući pri tome čitatelju sve više slobodnog prostora. Prostora u kojem su iz određene perspektive bračna svađa na godišnjem odmoru i fotografije dvojice desaparecida u rukama starice s Majskoga trga na začudan, ali ne i neočekivani način sukladni.
Zbirka pripovjedaka suvremenog slovenskog spisatelja Drage Jančara trebala bi na hrvatskoj književnoj sceni odjeknuti poput svakog pravog književnog događaja. Trebala bi, kažem, jer doista više ne mogu biti siguran kakvo je danas u Hrvatskoj značenje sintagme književni događaj. Posve pojednostavljeno, da bi se moglo govoriti o spomenutom fenomenu potrebno je određeno književno djelo, potrebno je nadalje da autor tog djela posjeduje svoju priču, trivijalno rečeno nekakvu karizmu, a prije svega je potrebna publika čije kriterije i želje na neki način posreduju strukovnjaci koji s više ili manje umješnosti sudjeluju u profiliranju određene književne scene.” (Vjesnik, 5. 9. 1996.)

“Skoči. – Stajao je oko metar od ruba. Tamna površina dna naglo se pomicala. Stajao je oko metar od ruba na brodskom boku, jednom rukom držao se ograde iza svojih leđa, gledao je u vodenu površinu, što je naglo promicala mimo, druga mu se ruka zanjihala i za njom malo nagnuto tijelo. – Skoči – reče. Bila je noć, odozgo je oblacima bila zatvorena školjka neba, odozdo tama ploha. Možda se lagano talasala, možda se uz bokove broda pomicala poput hrpta velike životinje. U zraku se osjećao vonj po dimu, što je sukljao iz široke gubice dimnjaka gore nad njima. Nikakva vjetra nije bilo, no dim je ipak pritiskalo prema dolje, te ga je od vremena do vremena oštro osjetio u nosnicama, pomiješanog s mirisom vode, možda soli. Skoči, reče, i njezin ga mirni, bezbrižni glas prereza posred tijela, sjede mu na vrh želuca. Osjećao je da ga sada nešto uistinu vuče dolje, u dubinu. Osjećaj se javio tren prije toga, možda minutu prije toga, minutu prije nego što je preskočio ogradu i zakoračio korak od nje, prema tamnoj provaliji koja se naglo micala. Minutu prije toga bio je ispružen u ležaljci, s nogama na rubu ograde, minutu prije toga pušio je cigaretu…”