Crni anđeli

Opis proizvoda

“Iznenađujući obrat u stilu i formi Smilja Kursar-Pupavac pravi u priči »Klitemnestra iz predgrađa«, koja je po meni, uz »Robinju«, i najbolja. Tu je njezin jezik stegnut, pročišćen, kroz distanciranu naraciju svjetlucaju ironija i opori humor, a fabula – život u kojem se sukobljavaju strasti i moral, ubojstva i preljubi, koji teče u grču da se shvati sva zlehudost duhovne i fizičke egzistencijalne prijevare koja je čovjeku nametnuta kao kanon, fabula prerasta u iščašenu tragediju suvremenoga čovjeka, u tragediju koja to nije. Pripovijetka »Kornjača«, metaforički i simbolički lako je čitljiva, fabularno je linearna, ali možda jedina iz zbirke koja u čitaočevu želucu izaziva grč nelagode i bijesa prema nasilju, prema nasilniku, a empatiju prema žrtvi. Dok skupina dokonih dječaka nogama ubija veliku kornjaču koja se kao priviđenje dogega do trga u nekom malom mjestu, nemilosrdno gnječeći joj utrobu, jedno dijete, promatrajući sa strane, čitavu scenu racionalizira usklikom »Tata, pa to je bila igračka!«. Iza »magluštine« pripovjedaka Smilje Kursar-Pupavac čitalac nalazi suvremenu bajku u kojoj nemani razdiru anđele, u kojoj anđela gotovo da i nema – crni su.” (Daša Drndić)

“Rad stroja diktira joj pokret. Ruke se pokreću u njegovu ritmu i ona mu dodaje dio po dio ravnih željeznih pločica koje on oblikuje i šalje trakom dalje na obradu i dopunu. Nikada nije vidjela konačni oblik te željezne pločice. Nije je ni zanimao. Gotovi predmeti, oblikovani, pakirali su se u drugom odjelu,a ona u njega nikada nije odlazila. Prekidala bi rad samo na zvuk zvona, za pauzu, odlazila u garderobu, jela sendvič i čitala povijesne ljubavne romane o vitezovima i princezama. Na zvuk zvona za kraj pauze vraćala bi se u halu i ponovno nastavljala mehanički puniti stroj, sve do znaka za kraj radnoga dana. Na kraju radnog vremena upisivala bi na papirić ubačenu količinu pločica, predala ga na izlazu iz hale i odlazila u garderobu. To su bili rutinski pokreti koje je ponavljala svakoga dana i on bi je, s dolaskom u halu, ciklično pokretali u krug. Završetak svakog kruga značio je jednu dnevnicu više, i ona je za to bila spremna zaboraviti na kočenje prstiju desne ruke kojom je pločice ubacivala u stroj, i na nagluhost ušiju od strojne buke. Da biste je dozvali dok radi, morali ste nekoliko puta glasno viknuti njezino ime. Marija! i još je prodrmati za ramena, tek bi tada čula i okrenula se prema vama. (…) Dok prolazi tvorničkim hodnikom njezin je lik nevin, izgleda ranjivo i nezaštićeno, visoka, gotovo djevojački vitka, iako ima već trideset godina. Pristojno se osmjehuje, svaki dan na isti način, i ljubazno se pozdravlja sa svima, nježno, ali dubokim i promuklim glasom, malo nakrivljene glave, s izrazom lica koji poziva na nježnost i suosjećanje. Samo joj je pogled pritom prazan i pomalo odsutan, ali to nitko ne primjećuje. Njezine oči često su oborene, daleko od tvornice, čijim hodnicima korača, i ljudi koje susreće. Sve ono što prelazi granice pristojnosti ona skriva iza oborenog pogleda…”