Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Knjige

MOJE_RAZGOLICENO_SRCE_web2014

Baudelaire, Charles

Moje razgolićeno srce

Nedostupno

Poezija

Opis proizvoda

Izbor, prijevod i pogovor Višnja Machiedo

“Nećemo kazati ništa novo ako ustvrdimo kako je Charles Baudelaire pisac koji je u isti mah i nedvojbeni klasik, čvrsto ukorijenjen među najznačajnijim imenima jedne tako velike književnosti kakva je francuska, još i danas živ i utjecajan autor, čije odjeke nerijetko prepoznajemo i u književnosti koja nastaje u našem vremenu, a da se ne govori o Baudelaireovu djelovanju na cjelokupnu povijest modernog pjesništva. Novi prijevodi djela takvih autora nekoj su kulturnoj sredini neophodni ne samo kao školska, književno–povijesna informacija, nego i zbog svog, ma kako naizgled posrednog djelovanja na današnju duhovnu klimu. Nitko ne može izmjeriti i zajamčiti takvo djelovanje, ali čini se vrlo bitnim da slike, opsesije, ritmovi velikog pisca iznova, sada i ovdje, prostruje našim jezikom. Upravo je u tome iznimno značenje ove nevelike, no pomno složene knjižice, svojevrsnog autorskog projekta vrsne hrvatske prevoditeljice s francuskog, Višnje Machiedo.” (Hrvoje Pejaković, Vjesnik)

“Nemoguće je prelistati bilo koje novine, od bilo kojeg dana, mjeseca ili godine, a da se u njima u svakom retku ne nalaze znakovi najgroznije ljudske pokvarenosti, istodobno kad i najzačudnija hvalisanja glede poštenja, dobrote, milosrđa, te najbezočnije tvrdnje u odnosu na napredak i uljudbu.
Svake su novine samo, od prvog do posljednjeg retka, tkanje užasa. Ratovi, zločini, krađe, razvrat, mučenja, zlodjela vladara, zlodjela naroda, zlodjela pojedinaca, opijenost posvemašnjom okrutnošću.
A upravo s tim odvratnim aperitivom civilizirani čovjek upotpunjuje svoj zajutrak. Sve na ovome svijetu vonja po zločinu: novine, zidovi i čovječje lice.
Ne shvaćam kako neka čista ruka može dotaknuti novine a da se ne zgrči od gađenja.”

Recenzije

Još nema recenzija.

Budite prvi koji će recenzirati proizvod “Moje razgolićeno srce”

Detalji

  • ISBN : 953-188-025-5
  • Broj stranica : 106
  • Uvez : meki, 13 x 20 cm
  • Izdavač : Durieux, Zagreb 1995.
  • Cijena s PDV–om : rasprodano

O autoru

Author

Charles BAUDELAIRE rodio se 9. travnja 1821. u Parizu, u drugom braku Françoisa Baudelairea s Carolinom rođ. Archimbaut–Dufaÿs. Početkom 1827., malom Charlesu koji će za sebe kasnije govoriti da je »dijete dvadesetsedamgodišnje majke i sedamdesetdvogodišnjeg oca«, umire otac, ali mu se majka već krajem iduće godine preudaje za francuskog časnika Jacquesa Aupicka, budućeg pukovnika i generala. Nakon očuhova premještaja u Lyon, Charles uči u tamošnjem kraljevskom koledžu od 1832. do 1835. da bi 1836. prešao u Collège Louis–le–Grand u Parizu. Ističe se svojom nadarenošću, tankoćutnošću, zanima se za književnost, ali se katkad ponaša buntovno i neposlušno. Iz njegovih pisama već tada izbija bolna osamljenost, ranjiva čuvstvenost, dosada i kajanje zbog napada bezvoljnosti i lijenosti. U travnju 1839. istjeran je iz koledža zbog nediscipline, ali ipak uspijeva maturirati. Počinje studirati pravo, upušta se u ljubavnu pustolovinu s prostitutkom Louchette (Sarah), druži se s mladim pjesnicima–boemima i upoznaje Gérarda de Nervala, Balzaca, Gustavea Le Vavasseura i dr. Na zgražanje majke i očuha, odlučuje se posvetiti pjesništvu. Uznemiren sablažnjivim sklonostima svojeg pastorka, Aupick ga ljeti 1841. šalje na kazneno–popravno putovanje egzotičnim južnim morima, ali se Charles već u veljači 1842. svojevoljno vraća u domovinu »s mudrošću u džepu«. Potražuje očevo nasljedstvo, napušta roditeljski dom i susreće mulatkinju Jeanne Duval, »crnu Veneru«, uz koju unatoč mnogim krizama i prekidima ostaje vezan cio svoj život, kao uz putenu, demonsku protutežu platonskom idealu ljubavi i žene, nedostižne gospe. Ključ za takvu podvojenost između mizoginije i obožavanja, psihoanalitička kritika nalazi, dakako, u Charlesovu odnosu prema majci koju je »preoteo« očuh. Mladi dendi živi raskošno i rastrošno i povezuje se s Théophileom de Gautierom te pristupa klubu uživatelja hašiša. 1844. zabrinuta gđa Aupick nameće sudskim putem svojem sinu doživotna skrbnika, bilježnika Ancellea, bez čijeg odobrenja on više ne može posegnuti za preostalim, već znatno smanjenim očevim nasljedstvom. Dodatna frustracija što ne samo novčano nego i simbolično koči sazrijevanje i osamostaljenje mladog pjesnika. Njegov odnos s majkom još se više komplicira, prožima se gorčinom, predbacivanjem i molbama za pomoć. 1845. objavljuje prvu pjesmu iz budućih Cvjetova zla i, uoči prvog pokušaja samoubojstva, piše Ancelleu: »Ubijam se bez tuge... Ubijam se zato što više ne mogu živjeti, zato što mi zaspati i buditi se postaje nepodnošljivo zamorno. Ubijam se zato što drugima nisam od koristi — a samome sebi sam opasan. — Ubijam se zato što vjerujem da sam besmrtan, i zato što se nadam.« Novinarski rad, književna i likovna kritika, prijevodi i pjesme također mu ne mogu zajamčiti materijalnu neovisnost, pa mu život prolazi u znaku oskudice, dugova, poniženja, moljakanja, bjegova pred vjerovnicima, neostvarenih književnih nauma. Nakon Salona 1845 i Salona 1846 izlazi mu pripovijetka Fanfarlo; 1848. sudjeluje u februarskoj pobuni i tiska svoj prvi prijevod Edgara Allana Poea, ali njegov revolucionarni zanos i zalaganje za društvenu pravdu ubrzo jenjavaju. 1851. objavljuje niz pjesama–prethodnica planiranoj zbirci pod naslovom Limb (prvi predviđeni naslov: Lezbijke), a 1852. veliku studiju o E. A. Poeu. U međuvremenu, poslije Carigrada, general Aupick je imenovan francuskim veleposlanikom u Madridu. Charles se zaljubljuje u glumicu Marie Daubrin, a od 1852. piše niz pjesama nadahnutih platonskom ljubavlju prema gđi Sabatier, koja okuplja oko sebe ugledan književni salon. Uz 18 pjesama u Revue des Deux Mondes pojavljuje se prvi put naslov Les Fleurs du mal (Cvjetovi zla) 1855.; nakon Poeovih Neobičnih priča (1856) izlazi napokon i prvo izdanje Cvjetova zla 25. lipnja 1857. kod nakladnika Poulet–Malassisa, velikog bibliofila i autorova prijatelja. General Aupick umire uoči tog događaja, ali Baudelaireova imena nema ni na osmrtnici ni u oporuci. Poslije žestoka napada u Figarou pokrenut je sudski postupak protiv autora zbirke i nakladnika; nekoliko mjeseci ranije osuđena je i Flaubertova Madame Bovary. Zbog povrede javnog ćudoređa Baudelaire i Poulet–Malassis kažnjeni su globom (300 i 200 franaka) a 6 pjesama iz knjige je zabranjeno (Leta, Dragulji, Lezbos, Prokletnice, Preveseloj i Preobražaji vampira). »Vaši Cvjetovi zla — piše V. Hugo iz progonstva — isijavaju i bliješte kao zvijezde (...) Upravo ste dobili jedno od rijetkih odlikovanja što vam ga može dodijeliti sadašnji režim. To što on zove pravdom osudilo vas je u ime onoga što naziva svojim moralom; radi se o dodatnom vijencu.« Skinuvši veo tajne sa svoje ljubavi prema gđi Sabatier, razočaran njezinim tjelesnim ispunjenjem, Baudelaire prekida tu vezu ali ne i prijateljstvo s poznatom pariškom ljepoticom. Krajem godine pada u duboku depresiju, a 1858. počinje osjećati ozbiljnije zdravstvene smetnje; izlazi mu u knjizi prijevod Pustolovina Arthura Gordona Pyma, dok u književnoj radionici nastaju prve pjesme u prozi. Početkom 1859. boravi napokon neko vrijeme kod majke u Honfleuru; paraliziranoj Jeanni Duval plaća troškove bolničkog liječenja u Parizu; objavljuje Poeovu Filozofiju kompozicije i stavlja na papir prve bilješke Mojeg razgolićenog srca. 1860. Baudelaire sklapa novi ugovor s Poulet–Malassisom za Cvjetove zla (II. izdanje), Umjetne rajeve (Les Paradis artificiels), Književna mnijenja (buduću Romantičku umjetnost — Art romantique) i Estetičke zanimljivosti (Curiosités esthétiques), od kojih iste godine izlaze samo Umjetni rajevi. Drugo znatno prošireno izdanje Cvjetova zla izlazi 1861., kad i značajna studija o Richardu Wagneru. U pismima majci tuži se na zlostavljanja, uvrede, »možda izgubljeno duhovno zdravlje«, umor i bolest, ali je i dalje pun književnih projekata (»teme za dvadeset romana, dvije drame i velika knjiga o meni samom, moje Ispovijedi« koje će potamniti Rousseauove!). Krajem iste godine kandidira se za mjesto u Francuskoj akademiji, ali povlači svoju kandidaturu (»odiseja bez sirena i lotosa«). Početkom 1862. ponovno se budi »stara rana« (sifilis), a Baudelaire pomišlja da napusti Francusku, jer ga u njoj nitko ne shvaća osim Flauberta, Sainte–Beuvea, d’Aurevillya, Gautiera... Objavljuje 20 pjesama u prozi i posvetno pismo (predgovor) A. Houssayeu, kojemu štoviše u jednom pismu najavljuje Rakete (Fusées et Suggestions) — prvi i posljednji spomen tog naslova i nauma u njegovoj prepisci. U The Spectatoru A. Ch. Swinburne posvećuje Cvjetovima zla članak pun udivljenja i naziva sebe Baudelaireovim učenikom. Tijekom 1863. izlazi nezaobilazna studija o Constantinu Guysu (Slikar modernog života) i tekst posvećen preminulom Eugèneu Delacroixu te Poeova Eureka. Naslov Spleen Pariza nalazi se prvi put 1864. uz 4 pjesme u prozi. Baudelaire odlazi u Bruxelles, ogorčen i potišten, u potrazi za nakladnicima i pristojnijim honorarima; drži predavanja o Delacroixu, Gautieru i Umjetnim rajevima s osrednjim uspjehom i honorarima nižim od obećanih. Razočaran, putuje i skuplja građu za žučljiv pamflet protiv Belgije (Raskrinkana Belgija), u kojoj razotkriva sve francuske mane dignute na kubus. Očarava ga jedino »jezuitska umjetnost«, a zdravstveno stanje mu se sve više pogoršava; krajem 1865. Baudelaire pribjegava čak opijumu da ublaži bolove. »Prekasno je da bih sebi uzmogao stvoriti neko malo bogatstvo, naročito sa svojim neugodnim i nepopularnim talentom — piše on majci. — Ali ako mi se ikada povrati svježina i snaga što sam ih katkad posjedovao, olakšat ću svoj gnjev strahovitim knjigama. Htio bih čitav ljudski rod sebi suprotstaviti.« Jedina utjeha koja mu preostaje pored nekoliko znakova besmrtnosti (članci puni udivljenja što ih objavljuju Mallarmé i Verlaine). U jeku mučnih i nekorisnih natezanja s nakladnicima, Poulet–Malassis ipak tiska Ostatke (Les Épaves) u veljači 1866. Sredinom ožujka, prigodom posjeta svojoj omiljenoj crkvi Saint–Loup u Namuru (uspoređenoj u bilješkama sa »strašnim i prekrasnim katafalkom«!), Baudelaireu pozlije i sruši se na pod. Ubrzo zatim očituje se hemiplegija i prvi simptomi afazije; više ne može ni govoriti, ni čitati, ni pisati, ali razumije što mu se kaže. Glasa se jedino potresnim, sjetnim ili strašnim »crénom...« U srpnju je prebačen u lječilište dr. Duvala u Parizu, gdje ga posjećuju odani prijatelji: Asselineau, Maxime du Camp, Banville, Leconte de Lisle, Sainte–Beuve, Nadar, E. Crépet, gđa Sabatier i dr. U časopisu izlaze Novi Cvjetovi zla (16 pjesama) koji će se pridodati posthumnom izdanju (1868). Poslije duge agonije, primivši posljednju pomast, Baudelaire umire blago u majčinom naručju 31. kolovoza 1867. s navršenih četrdeset šest godina. Istoga dana počinje izlaziti u časopisu posljednja serija pjesama u prozi. Ironijom sudbine, Baudelaire je pokopan na groblju Montparnasse pokraj očuha Aupicka, a nadgrobni govor drži Théodore de Banville i Charles Asselineau. Nakladnik Michel Lévy, otkupivši prava za objavljivanje Baudelaireovih Sabranih djela, krajem 1868. tiska Cvjetove zla (I. svezak, bez osuđenih pjesama) te Salone i dr. kritičke tekstove (II. svezak) bez podudarnosti s autorovim nacrtima. Početkom 1869. C. Asselineau objavljuje prvi životopis (s izvacima iz Raketa, Mojeg razgolićenog srca i naslovima poglavlja nedovršene knjige o Belgiji). Tijekom iste godine izlaze Romantička umjetnost (III. sv. — književne monografije, tekstovi o Delacroixu, Wagneru, itd.), Umjetni rajevi; Fanfarlo; Male pjesme u prozi (IV. sv.) i Neobične pripovijesti E. A. Poea (V. sv.) Za njima slijede 1870. ostali prijevodi Poea (VI. i VII. sv.). Gđa Aupick umire 16. kolovoza 1871. u Honfleuru. Prvo i nepotpuno izdanje Raketa i Mojeg razgolićenog srca izlazi 1887. kod Quantina u Posmrtnim djelima i neobjavljenoj prepisci, uz biografsku studiju Eugènea Crépeta. Mercure de France tiska 1906. Pisma (1841–1866), a 1908. izlazi drugo potpunije izdanje Posmrtnih djela. Od tada slijede mnoga nova izdanja sabranih i pojedinačnih djela što ih uređuju vrsni kritičari i znalci Baudelaireova stvaralaštva; među njima i Sabrana djela u »Biblioteci Plejade« (u dva sveska, Gallimard, 1975. i 1976., ur. Claude Pichois). Revizija sudskog procesa protiv Cvjetova zla objavljena je tek 1946., kad je naposljetku i poništena presuda. Charles Baudelaire je odavno izazov hrvatskoj kritici i prijevodnoj književnosti, ali je u potonjoj ipak prednjačilo zanimanje za pjesničke tekstove, pa je uz Male pjesme u prozi (Mladost, 1955. u prijevodu Vladislava Kušana) hrvatsko čitateljstvo dobilo i kompletno izdanje Cvjetova zla (Matica hrvatska, 1963; III. izd, 1971, prev. A. Jurević, V. Kušan, D. Robić i T. Ujević).