Charles Péguy francuski pjesnik i esejist, rođen je 1873. u Orléansu. U ranim književnim radovima blizak je anarhoidnom socijalizmu te, revoltiran antisemitizmom, postaje veliki branitelj Alfreda Dreyfusa. Iako se tada nalazi na lijevoj strani političko–književnog spektra, ipak je odgojen u katoličkom duhu pa 1906. nastupa proces njegova političkog obraćenja u odnosu na socijalizam. Zrele godine njegova stvaranja potpuno su prožete katolicizmom i domoljubljem. Péguy stvara lako razumljive i ganutljive pjesničke slike o ljubavi prema Bogu i domovini. No njegovo napuštanje socijalizma ne znači pristajanje uz tradicionalističku desnu političku opciju pa i dalje bespoštedno osuđuje nehumani merkantilistički kapitalizam i pokvarenu buržoaziju. Péguy je idealist čiji je ideal lik nevina djeteta, dobra i mirna učenika, na što ga je nadahnula uspomena na njegova pučkoškolskog učitelja. Glavne su odlike njegova stila bujnost riječi, na tragu pjesničkog opusa Victora Hugoa, kao i poseban ritam stvoren čestim opetovanjem liturgijskih formula, nadahnut ponavljanjima u molitvama i psalmima. Péguy je poginuo na bojnom polju 1914., na početku bitke na Marni u Prvom svjetskom ratu.