Izabrane pjesme

Konstantin Kavafis jedan je od malobrojnih pjesnika suvremene Grčke koji su međunarodnu slavu stekli u vrijeme kada novogrčka književnost u zapadnoj i srednjoj Europi nije izazivala neku osobitu pozornost. Zahvaljujući prijevodima i komentarima E. M. Forstera, dvadesetih godina ovoga stoljeća Kavafis je postao poznatiji u Engleskoj kao glavni predstavnik tzv. aleksandrijske škole, a manje kao grčki pjesnik. Uzrok tomu ne leži samo u činjenici što je Kavafis pretežni dio svoga života proveo u rodnome gradu Aleksandriji, već ponajprije u njegovu opusu, koji nije imao ništa zajedničko s tadašnjim glavnim strujanjima u novogrčkoj poeziji. Naime, u vrijeme kada je Kavafis stvarao svoje djelo, u samoj je Grčkoj dominirala patetičko–retorička škola Kostisa Palamasa, izrazite nacionalne orijentacije. Teme koje su težile učvršćivanju nacionalne svijesti, velika ideja priključivanja matici Grčkoj vjekovnih grčkih ognjišta što su ih zauzeli Turci i ponovnog okupljanja svih Grka u jednu državu, Kavafisa nisu zanimale. Kavafisovo helenstvo jest helenstvo Grka dijaspore — i to Aleksandrije, grada bogate helenske prošlosti, koji ga je i usmjerio na helenizam, na svijet stvoren osvajanjima Aleksandra Velikog. Povijest toga prijelaznog doba, doba ispreplitanja kultura, naroda i religija, te mitski grad Aleksandrija, u kojemu su zajedno živjeli i Grci i Hebreji i pogani i kršćani, zauzimaju središnje mjesto u Kavafisovu opusu. Pjesnikov je historicizam bez iluzija, čitava poezija odiše ciničnim stavom prema politici i ironijom spram vječnih tema čovječanstva. Kavafis aktualizira doba dinastije Ptolemejevića kako bi izrazio tragičnu bit ljudskog postojanja, osjećaj sveopćeg rasula i uzaludnosti ljudskog postojanja. Duša svete dekadencije i vodeći eremit Aleksandrije nazvao ga je Nikos Kazandzakis, dok su ga ostali Grci suvremenici upravo zbog te dekadencije osuđivali, uostalom kao i zbog homoseksualnih tema koje je nesputano obrađivao. Tek nakon bolnog iskustva maloazijske katastrofe, kada je u kasnom međuratnom razdoblju domoljubnu poeziju zamijenila ona pesimističkih tonova, poezija beznađa, apatije i traumatičnih ratnih iskustava, mogla se Kavafisova poezija prihvatiti u samoj Grčkoj. Od nekoć osuđivanog poeta, kojega su smatrali strancem i orijentalcem, postao je neiscrpan izvor sljedećim naraštajima novogrčkih pjesnika škrtim i jednostavnim izrazom, distanciranom i sugestivnom osjetljivošću, proznim i epigramskim izrazom, te estetskim perfekcionizmom, kakvim ga je definirao najeminentniji kavafolog, Edmund Kelley. Rodio se u travnju 1863. godine kao deveto i posljednje dijete u uglednoj obitelji aleksandrijskih Grka, Petra i Hariklije Kavafis. Otac, koji se uspješno bavio trgovinom pšenice i pamuka, bio je među osnivačima grčke općine, a majka je vukla podrijetlo od carigradskih fanariota. () Kada mu je u sedmoj godini preminuo otac, obitelj se odselila u Liverpool i u London, gdje je pjesnik pohađao osnovnu i srednju školu, koju je i nastavio u grčkoj trgovačkoj školi — liceju Hermes u Aleksandriji 1879. g. Nakon velike gospodarske krize u Egiptu, te neuspješnih financijskih transakcija starije braće, bankrotira trgovačka kuća Kavafisovih. Pjesnik odrasta u oskudici i čestom mijenjanju mjesta boravka. Kada je tijekom političkih sukoba 1882. između Egipta i Engleske izgorjela obiteljska kuća, Kavafisova majka ponovno s djecom odlazi iz Aleksandrije, ovaj put svome ocu u Carigrad. O tom putovanju Kavafis je sastavio (izgubljeni) dnevnik. Od 1885, kada se vraća u Aleksandriju, pa sve do 1892, kada dobiva stalno zaposlenje kao tajnik u gradskom vodovodu, bavi se novinarstvom i pisanjem svojih pjesama. Čitav mu je život tekao ustaljenim ritmom: trideset je godina radio kao običan službenik jednolične administrativne poslove za istim pisaćim stolom, sa striktnim radnim vremenom, koje mu je barem, kao što je sam isticao, ostavljalo slobodna popodneva. Osim kratkih posjeta Parizu, Londonu i Ateni nije napuštao rodni grad. Posljednjih je 26 godina živio u Rue Lepsius, u stanu koji je, prema kazivanjima posjetilaca, bio kičasto opremljen obiteljskim relikvijama i uvijek neobično osvijetljen svjetiljkama i petrolejskim lampama. To obitavalište nije želio promijeniti ni kada je čitav kvart postao među sumnjivijima u gradu, te se na prvome katu udomila javna kuća. I sam je Kavafis objašnjavao kako ne želi ići drugamo kad mu je sve pri ruci: Gdje bih mogao bolje živjeti? Dolje je mjesto za potrebe tijela. Tamo je crkva koja oprašta grijehe. A malo dalje je bolnica gdje ćemo umrijeti. Umro je 1933. godine na dan svoga rođendana, od raka grla. Za razliku od pjesnika matične Grčke, na koje je utjecala francuska, talijanska, pa i njemačka književnost, Kavafis je započeo stvarati pod neposrednim utjecajem engleske romantične škole, i općenito engleske tradicije, pogotovu djela Shakespearea i Oscara Wildea. Prve je pjesme i počeo pisati na engleskome (kao Constantin P. Cavafy) 1884. godine. No, služio se i francuskim, te je dobro upoznao Prousta, Baudelairea i Verlainea. Kavafisov se po obimu skroman opus, koji sadrži sveukupno 253 naslova, konvencionalno dijeli na filozofske, povijesne i erotske pjesme. Međutim, jedino 154 pjesme pisane u razdoblju od 1897. do 1932. godine, dakle od Zidina do U predgrađu Antiohije, priznaje sam autor, te one čine neupitan autorov kanon. () Pjesnik se odrekao dvadeset i četiri pjesme nastale od 1886, pisane u romantičarsko–simbolističkom duhu, zajedno s još 75 pjesama koje su nastale kasnije. () Poezija je Kavafisu predstavljala način života, njegovo oplemenjivanje i osmišljavanje. Gajio je aristokratski i elitistički odnos prema svojim djelima. Težeći savršenstvu, bezbroj ih je puta prepravljao ili čak uništavao, sve dok ne bi postale željena verzija Nikada nije ponudio niti jedno svoje djelo na prodaju, a dvije male zbirke poezije, koje su objavljene za života, objavio je u vlastitoj nakladi. Kretao se u vrlo uskom, odabranom krugu prijatelja i obožavatelja, kojima je davao svoje pjesme na čitanje. Sam je pjesnik odredio 1911. kao godinu preokreta, kao razdjelnicu između vremena svoga naukovanja i zrelosti (iako je tada navršavao 48 godina). Ta je godina, međutim, označavala još mnogo toga: definitivno predavanje muzi — poeziji, postupno objelodanjivanje svojih erotskih sklonosti i početak stvaranja mitskoga grada, Aleksandrije. Georgios Savidis, utvrdio je kako je ta godina značila promjenu u određivanju Kavafisove osobnosti: od darovitog esteta, koji je tražio samoga sebe, pretvorio se u osviještenog pjesnika, koji je točno znao kamo se kreće, koji su mu ciljevi i stvaralački put. Cijelo sljedeće desetljeće, počev od Bog napušta Antonija, prevladavaju pjesme o antičkoj Aleksandriji, koje evociraju sve ono što ju je pretvaralo u mitski grad i što je sve do arapskog osvajanja uspjelo nadživjeti i slavno ptolemejsko doba. Kavafijeva Aleksandrija nije samo grad bogate knjižnice, velebnih građevina, slavnih kraljeva, umjetnika i bogatih trgovaca, središte znanosti i poezije, već ponajprije grad prožet hedonizmom, erudicijom i predanošću ovozemaljskim užicima. To je grad prelijepih ljudi, pogotovu efeba, u kojemu su raznorodna erotska nagnuća ne samo podnošljiva već, štoviše, slavljena. U Kavafijevu Gradu hedonizam i umjetnost izražavaju aleksandrijski način života, u kojemu dominira grčki jezik kao spona svih mnogobrojnih rasa i vjera, koje su koegzistirale u toj najvećoj luci helenističkog i rimskog doba. Pjesmom Filhelen (1918) Kavafis širi aleksandrijski mit na velika prostranstva helenskog svijeta — na Malu Aziju, Siriju, Libiju, Judeju s drugim središtima poput Seleukije, Sidona, Bejruta i Antiohije, ali kojima Grad još uvijek ostaje uzor življenja. Petnaest pjesama posvećeno je Siriji, i to trima kratkim razdobljima iz sirijske prošlosti — od bitke kod Magnezije (190. g. pr. Kr.) do vladavine Aleksandra Valasa (150–145. g. pr. Kr.), tijekom vladavine Julijana Apostata sredinom 4. st. posl. Kr. i u periodu prve polovine 5. stoljeća, kada se kršćanstvo testiralo povijesnim mijenama. Ta je regija značila za pjesnika novu mitsku zemlju, a Antiohija novi Grad. Suvremeni grčki kritičar Georgios Valetas utvrdio je kako je za Kavafisa Aleksandrija bila majka, a Antiohija ljubavnica; prva izvor mudrosti, a druga užitka. U kasnijim pjesmama nastalim od 1920. do 1927, uključena su i zbivanja u Bizantu (od 1078. do 1453.), dakle u doba dezintegracije i raspada golemoga carstva, a potom i vrijeme kraja slavne države–grada Sparte (od 220. do 200. g. pr. Kr.). Protežući povijesnu nit kroz osamnaest stoljeća, Kavafis je prikazao sličice helenskoga ili heleniziranoga života, povezujući veliki novi helenski svijet, preko grčko–rimskih vremena i prodora kršćanstva, s godinama sumraka Bizanta i pada Konstantinopola. Kavafisa u tome velikom vremenskome luku ne zanimaju slavna razdoblja povijesti, već ona prijelazna, u kojima vladaju moralna i politička konfuzija i nesigurnost. Porazi, slomovi i krizna vremena inspiriraju Kavafisa, jer najbolje kroz njih može iskazati dramski napregnute sudbinske situacije. To su trenuci u kojima osjećaje uzaludnosti, pesimizma i fatalizma zamjenjuju osjećaji dostojanstva i ponosa, kada se neminovnost tyche pretvori u snagu glavnoga lika. Kavafis je uvijek na strani gubitnika ili izopćenika te iste povijesti, na strani onih koji su izmanipulirani političkim događanjima. Stoga i prikazuje politička i povijesna zbivanja i kroz privatnost, kroz osobne obiteljske događaje, što se reflektira i u ciklusu Antonija i Kleopatre. Ciničan stav prema svim velikim povijesnim događanjima, Kavafis najbolje iskazuje ironijom, popraćenom tragičnom grimasom. U njegovoj poeziji nema radosnih nota. Prevladavaju ozbiljnost, težina i odmjerenost. Kavafis je najviše zaokupljen helenističkim i, pax romana, grčko–rimskim svijetom, kojega naročito određuje jer to je svijet u kojemu prepoznaje dekadenciju svoga fin de sicle–a i prvih desetljeća 20. stoljeća. Nepostojanje posebne domovine, uskog nacionalizma i obvezujuće tradicije, te sloboda komuniciranja i morala, pogotovu spolnog, sve je to korespondiralo s dobom helenizma. Kavafis je bio žestoki protivnik nacionalnog čistunstva i sam je naglašavao kako on nije ‘Åëëçí (Helen–Grk), niti åëëçíßćåéí (helenizirati–heleniziran), već åëëçíéêüò (helenski). () Grčku pjesnik nije razumijevao teritorijalno. Bio je više opčinjen grčko–helenskim duhom, koji se širio i utjecao i na druge narode (barbare), a uspio se sačuvati i za vrijeme bizantskog carstva. Svi ti barbari nastojali su se helenizirati, tj. postati uvjerljivim zaljubljenicima helenskih stvari (ili praviti se da to jesi) i biti ponosnim na pripadnost tome kulturnom krugu. E. M. Forster već je bio primijetio kako je rasna čistoća Kavafisu dosađivala i umarala ga, uostalom kao i politički idealizam, te da je civilizacija koju je najviše cijenio bila bastardna, tj. ona koja je nikla zahvaljujući miješanju, ali kojoj je pečat davao helenski duh i nadasve grčki jezik. Grčko–helenski način života i Aleksandrija poistovjećeni su u autorovim pjesmama sa sposobnošću postizanja potpunog užitka i uživanja u lijepome. Život Kavafisovih likova odvija se u kreativnosti, učenju, eleganciji, luksuzu, umjetnosti, spektaklima, u obožavanju mladosti i ljepote. Motive umjetnosti i erosa Kavafis unosi i u suvremenu Aleksandriju, shvaćajući umjetnost kao oplemenjivanje i uzdizanje u imaginarni svijet, u svijet strasti i trenutne ekstaze, svijet svega latentnog i nerealiziranog što u čovjeku postoji. Poezija time postaje konačno i potpuno ispunjenje, a Kavafis se od pjesnika mudrosti pretvara u pjesnika nostalgije. U svome erotskom ciklusu, Kavafis govori o ljubavnome susretu koji završava brzo i naglo i kojemu su najvažniji trenuci koji slijede, duga čežnja i zov sjećanja u samačkoj sobi. Od Palatinske antologije niti jedan pjesnik, čak ni Whitman ili Wilde, nije (sve do najnovijih vremena) tako nesputano izrazio zabranjena područja homoseksualnosti. Čisti užitak po Kavafisu namijenjen je samo odabranima, a ne običnim smrtnicima, jer se njihove sklonosti ne podvrgavaju zakonima prirode, i oni svoj život ne proživljavaju kao običan život, već kao umjetničko djelo. Pjesnikov opus karakterizira i vrlo specifičan jezik, hibridna mješavina pučkoga i arhaiziranog grčkoga, koji otežava njegovo prenošenje na druge jezike. Kavafis je odrastao na pjesmama fanariotske škole, strane Solomosu i poeziji pisanoj na narodnom grčkom. Primjenjivao je posebnu dimotiki (a ne afirmirani narodni jezik poezije Palamasa i njegove škole) s idiomima i kolokvijalizmima Carigrada i Aleksandrije, ali i svojstvenu katarevusu (dakle arhaiziranu jezičnu varijantu, kompromisnu varijantu između novogrčkog i klasičnog grčkog). Pjesnikov se jezik temelji na pučkoj osnovici, a česta upotreba katarevuse više je odraz njegove težnje k proznom i realističnom elementu. I sam je naglašavao kako se ne želi u cijelosti odreći katarevuse, ali ni naslijeđenih riječi i oblika, pa ni neologizama iz starogrčkoga, jer oni pridonose obogaćivanju i uljepšavanju novogrčkoga. Kavafis se veoma zanimao za jezično pitanje (tj. pitanje izbora jezične norme između katarevuse i dimotiki), kao uostalom i svi grčki književnici 19. i 20. stoljeća. Često je isticao ulogu grčkoga jezika kao nositelja i čuvara helenske tradicije, te je znanstvenim marom istraživao leksički korpus svih perioda u povijesti tog jezika. Manje je poznata činjenica da je u jednu bilježnicu počeo skupljati sve relevantnije riječi za Rječnik neobičnih riječi i neologizama, koji je planirao objaviti. () Antipoetske i prozne elemente katarevuse Kavafis je isticao i u stihu. Služio se jambom (koji je najbliži proznome govoru), te i slobodnim stihom s nejednakosložnim slogom, a rimu je upotrebljavao kada bi pjesmi želio dati ironijski ton. Punktuacija pjesama, kao i njihov grafički izgled pokazuju minuciozno stvaranje i Kavafisovu brigu za svaki detalj. Kao što rekosmo, recepcija Kavafisa u samoj je Grčkoj tekla sporo. Na njegovu je vrijednost upozorio Ksenopulos (1903. u časopisu Panatinea), ali je sve do 1920. bio gotovo nepoznat u Ateni. Osim toga, nije se ni sam Kavafis pretjerano trudio oko svoje afirmacije niti oko vlastite slave. Bio je to težak i spor proces, koji je išao preko inozemstva, kao što je to bilo i s recepcijom drugog svjetski poznatoga grčkog književnika Nikosa Kazandzakisa. E. M. Forster, koji je tijekom Prvoga svjetskog rata službovao u Aleksandriji, upoznao se s Kavafisovim pjesmama i samim autorom, te ih predstavio 1919. u časopisu Athenaeum, upozorivši i T. E. Lawrencea, Arnolda Toynbeea i T. S. Eliota na sveukupno Kavafisovo djelo. U samoj Grčkoj predrasude su postojale ne samo zbog izbora tema nego i zbog jezika kojim je Kavafis pisao svoje pjesme: u vremenu kada su se najpoznatiji grčki književnici trudili oko potvrđivanja narodnoga jezika kao književnoga, odnosno kao standarda, Kavafisova mješavina dviju varijanti grčkoga doimala se vrlo tuđom. Gorljivi pobornici dimotikizma Janis Psiharis, Petros Vlastos i Fotos Politis, osuđivali su Kavafisovu katarevusu, ali ni katarevusijanci mu nisu opraštali izrazite pučke oblike. Najugledniji književni kritičar tog vremena i poznati književnik, Georgios Theotokas, osudio je Kavafisov defetizam, pjesnikovu negaciju života, teme koje su kontraproduktivne u vremenu kada domovinska dužnost nalaže podignuti naciju iz očaja, ohrabriti je, te joj pružiti nadu u bolju budućnost. Dimitrios Glinos, veliki pedagog i jedan od avangardnijih kritičara, osuđivao je također Kavafisov negativni formalizam i elitizam, a predstavnici socijalističkog realizma posebno su osuđivali način pisanja i teme pjesama. Marksist Ioanis Kordatos čudio se lijevo orijentiranim intelektualcima koji su se divili Kavafisu, tvrdeći da pjesnik piše protivno svim estetskim mjerilima, te da će jednoga dana biti sasvim zaboravljen. Tek, kao što smo spomenuli, sredinom tridesetih godina, kada se posljedice maloazijske katastrofe pretvaraju u atmosferu razočaranja i sloma svih ideala, pjesme mu se čitaju i komentiraju. Književnici Nove atenske škole i generacije tridesetih počinju prepoznavati u Kavafisovu pjesništvu i svoje dileme. Autorov skepticizam i ironija zadivljuju kritičare, Telos Agras (1921) drži u Ateni predavanje o pjesniku, te sljedeće godine piše opširan članak kojim ga afirmira u službenim krugovima, ističući pjesnikovu averziju prema svakoj religiji. Časopis Nova umjetnost 1924. čitav broj posvećuje Kavafisu, Alkis Trilos (1925) pozitivno gleda na Kavafisovu vjeru u negaciju, a E. P. Papanutsos pohvalno govori o Kavafisovom didaktizmu i dramatskom naboju pjesama. Pjesnik čak 1926. godine dobiva i državno odlikovanje Feniks, ali koje dijeli s jednom češkom plesačicom. Bilo je i različitih viđenja Kavafijeva opusa. Kavafisov poznanik i kritičar iz Aleksandrije, Timos Malanos, interpretirao je sve pjesme kroz prizmu autorovih erotskih sklonosti te psihološke i socijalne izolacije koje one prouzrokuju, a jednako je tako poznati književnik, romanopisac Stratis Tsirkas, jednostrano i nategnuto obradio pjesme u odnosu na povijesna zbivanja u Egiptu i sva događanja vezana uz tamošnje Grke, prepoznavši u njima antiimperijalistički defetizam, dok je Nasos Vagenas, najistaknutiji suvremeni grčki književni kritičar uspješno obradio ironiju u Kavafisovim pjesmama. Georgios Seferis priznao je i sam kako je kasno otkrio pjesnika, definirajući Kavafisovo pjesništvo kao djelo u razvitku. Od mnogobrojnih osvrta najrelevantnija mu je komparativna studija Kavafisa i T. S. Eliota i analiza zajedničkih tema koje su obrađivali. Danas je dakako, uz nobelovce G. Seferisa i Odiseasa Elitisa, Konstantin Kavafis afirmiran u Grčkoj i u inozemstvu kao klasik suvremene grčke poezije.