Opis proizvoda
“Danas mi izgleda gotovo nevjerovatno da Saru nisam vidio niti jedan jedini put u ovih gotovo pola godine, od augusta 1992. i neslavnog oproštajnog ručka što sam ga ja prekinuo. U tijesnom svijetu na koji smo bili osuđeni, svedenom na par kilometara uske riječne doline ili na par ulica u centru grada bilo je čisto tehnički nemoguće ne vidjeti bar jednom u desetak dana nekoga ko boravi u tome svijetu, a ja Saru posve sigurno nisam vidio niti jednom u vremenu između onog ručka i Dervine posjete. Dervo se krajem februara 1993. vratio s Treskavice i odmah došao k meni, a onaj ručak kod Sare bio je 17. augusta 1992. (ne uspijevam odgonetnuti zašto sam upamtio datum, mora da smo H. i ja brbljali o tome i otkrili neka skrivena značenja u datumu ali se ni tog značenja ne sjećam; zanimljivo je kako mi, otkako sam prešao granicu starosti, više problema pravi ono što sam upamtio nego ono što sam zaboravio), što znači da je između ta dva dana proteklo punih pola godine. U tom sam vremenu bar petnaest puta vidio lice svakog pokretnog Sarajlije, događalo mi se da se licu potpuno nepoznatog čovjeka obradujem kao svome najrođenijem i onda kasnije shvatim da to lice nisam vidio dvadesetak dana pa mu se sada radujem kao starom poznaniku koji eto još uvijek živi. A Saru sve te dane nisam vidio niti jedan jedini put.
Ne kažem da sam jako patio što je ne viđam, pogotovo u prvo vrijeme nakon onoga mučnog ručka. Preduboka je u meni bila nelagoda, gotovo stid, zbog onoga mog predavanja o žitu i zbog nespretnog, neurotičnog odlaska iz Sarine kuće, da bih se mogao obradovati susretu s njom. I inače je sve što se tada, za tim nesretnim ručkom dogodilo, uključujući samu Saru i njezino ponašanje, bilo neugodno, mučno, nedostojno, tako da je naravno moralo proteći neko vrijeme da bih se opet mogao obradovati Sari.”
Recenzije
Još nema recenzija.