Dublin Noir

Opis proizvoda

Isprva je stvar bila jednostavna — dublinski su pisci trebali pisati o svojem gradu… Ali onda smo okrenuli koncept naglavce, kako noiru i priliči. Naime, Irci su opčinjeni time kako ih svijet doživljava pa smo pomislili da bi bilo zanimljivo vidjeti kako se ovaj grad doimlje izvana. Osim nas šačice domaćih, pozovimo, dakle, i ponajbolje među današnjim piscima kriminalističke književnosti u Americi, Velikoj Britaniji, Europi i Kanadi — pozovimo uspješne, pozovimo novajlije, kao i one koji nisu ni jedno ni drugo. Znali smo da ćemo dobiti mnogo Yeatsa i Uliksa, ali što još…?
Izazov koji smo postavili pred pozvane pisce bio je jednostavan: pokažite nam svoj Dublin i neka bude noir.
Turisti koji dolaze na odmor u Irsku u pravilu krenu od Dublina i u konačnici uvijek nekako završe u Temple Baru, irskoj inačici Times Squarea — na kojem ne manjka ni bijede, ni droge, ni beskućnika ni psihotičnih lutalica. Prije dvije godine legendarni direktor Dublinskoga umjetničkog festivala Pat Boran pozvao me je na književnu večer u Temple Bar. Tijekom mojeg nastupa neka žena iznenada umre. Moj već postojeći noir status time je bio dodatno učvršćen, ali ja sam poslije morao dvaput razmisliti hoću li se onamo ikad vratiti. Naravno, Temple Bar se pojavljuje u mnogim pričama, i jasno je da pisci osjećaju te noir vibracije. Turistička zajednica grada Dublina, kojoj nisam drag ni u najboljim okolnostima, odgovorila je raspisivanjem nagrade za moju glavu. Doživljavam to, barem tako mislim, kao kompliment.
Navodno irsko gospodarsko čudo — »Keltski tigar« — katapultirao je Dublin na svjetsku pozornicu iako se ovdje grad ne promatra baš kroz ružičaste naočale. Crni irski humor zrači iz svih priča, kao da su pisci nagonski znali: ako želiš nešto učiniti na dublinski način, onda želiš da to bude smiješno kao grijeh i mračno kao osmijeh na Joyceovu licu kad je saznao da je na popisu zabranjenih knjiga. Biti Irac znači plesati na Titanicu; smijeh uistinu jest najbolja osveta, to je naš način da poravnamo račune.
Nećete ovdje naći mnogo irskih vilenjaka ili tradicijskih bubnjeva, bodhrana — i nitko neće podići uvis svoj zeleni šešir u znak pozdrava. »Miran čovjek« je postao mračan, i još kako. Ako ništa drugo, ova će zbirka zabiti zadnji čavao u lijes irske karikature prodavača verbalne magle i slatkorječivih baljezgarija. U danima britanske okupacije biti izvan Dublina značilo je biti izvan civilizacijskog kruga. Ova je zbirka toliko daleko od toga perimetra da granicu ne možete ni vidjeti.
Slično irskoj logici u njezinu najuvrnutijem obliku, u ovoj knjižici naći ćete priču koja se seli iz Budimpešte u Dublin, a napisao ju je Teksašanin. U drugoj priči Ray Banks iz Manchestera u Engleskoj predstavlja viziju Dublina podjednako strastveno kao i bilo koji Kelt. Jedan od najslasnijih trenutaka u cijeloj zbirci nastupa kada fatalna žena u priči Petera Spiegelmana svojem sugovorniku kaže: — Ponašaš se vrlo irski za jednoga newyorškog Židova, Jimmy — lijepo ćeš se uklopiti u Dublin. — Jedino na što možete računati u svakoj priči u ovoj knjizi jest iskrivljeni pogled na to nestabilno i nepredvidljivo mjesto.
U Dublinu smo dali odriješene ruke Johnu Rickardsu, nemoguće mladom piscu britanskog mentaliteta i američkog stila — da bismo vidjeli što će se dogoditi. James O. Born, detektiv iz odjela za ubojstva u Miamiju, dao nam je radikalan (blago rečeno) pogled na irsku turističku industriju. Laura Lippman i Sarah Weinman majstorski su nam izbile iz glave svaku pomisao na isključivo mušku postavu.
I zar bismo uopće mogli uspjeti bez perspektive seljačića iz pasivnih krajeva Irske? Pa tako imamo galwayski pogled na Dublin, koji će uvijek biti proturječan. Ako ništa drugo, znali smo da bi nasmijao Noru Barnacle.
Sam diktum, Only Connect, pao mi je na um u Las Vegasu. Poznati pisac krimića James Crumley upitao je ne bi li bila dobra ideja povezati sve te različite države i ujediniti ih u zločinu.
Kao ishodište tolikih književnih legendi, Dublin nam se učinio sjajnim mjestom da povežemo nekoliko točaka. Uživajte. (Ken Bruen, iz Uvoda knjige)

Autori u ovoj zbirci:

Ray Banks je rođen u regiji Kingdom of Fife, ali trenutačno živi na sjeveroistoku Engleske sa suprugom i kvartetom podlih mačaka. Tvorac je Calluma Innesa, manchesterskog privatnog istražitelja rođenog u Leithu, a u prodaji je i njegov roman prvijenac, The Big Blind.
James O’Neal Born je profesionalni čuvar zakona čije je romane, uključujući Walking Money i Shock Wave, izdao Putnam.
Ken Bruen je autor brojnih romana, uključujući The Guards, i dobitnik nagrade Shamus 2004. godine. Njegove knjige objavljene su na brojnim jezicima diljem svijeta. Živi u Galwayu, u Irskoj.
Reed Farrel Coleman je rođen i odrastao u Brooklynu. Njegov šesti roman, The James Dean, dobio je sjajne kritike u Washington Postu i Chicago Sun-Timesu. Ken Bruen je rekao da Coleman ima dušu Irca, a on se nada da će to ovom pričom i dokazati.
Eoin Colfer je nastavnik iz Wexforda, u Irskoj. Većinu vremena provodi pišući o zlobnim vilenjacima i drugim čarobnim stvorenjima. Najpoznatiji je po svojoj fantastičnoj seriji čiji je glavni negativac mozak kriminalne skupine tinejdžer Artemis Fowl. Eoin je tri godine živio u Dublinu i posjećuje ga kad god mu je potrebno nadahnuće.
Jim Fusilli je autor nagrađivane serije o Terryju Orru, koja uključuje Hard, Hard City, koji je dobio nagradu Gumshoe za najbolji roman 2004., kao i Closing Time, A Well-Known Secret i Tribeca Blues. Također, piše za The Wall Street Journal i suradnik je radijske mreže National Public Radio za program All Things Considered.
Patrick J. Lambe živi u New Jerseyju, gdje radi kao telefonski tehničar i piše kriminalističke priče. Patrick je treći naraštaj irskih doseljenika, i engleski je njegovom djedu i baki bio drugi jezik. Nada se da će jednog dana i prošetati ulicama Dublina, grada koji kao zavičaj predaka zauzima važno mjesto u njegovoj mašti.
Laura Lippman spisateljica je rođena u Baltimoreu, a najpoznatija je po svojoj seriji o baltimoreskoj privatnoj istražiteljici Tess Monaghan. Napisala je i dva samostalna romana, Every Secret Thing i To the Power of Three. Bila je izvjestiteljica Baltimore Suna dvanaest godina, pisala je za New York Times, The Washington Post i Slate.com. Dobitnica je praktički svih velikih nagrada za američke kriminalističke pisce, uključujući nagrade Edgar, Anthony, Agatha, Shamus i Nero Wolfe.
Craig McDonald je bio suradnik u nonfiction bestselleru New York Timesa iz 2004. Secrets of the Code. Njegove kratke priče i članci objavljivani su u Mississipi Review i australskom Crime Factory. Još jedna njegova kratka priča pobijedila je 2005. godine na natjecanju Philadelphia City Papera za najbolju kriminalističku prozu. Napisao je i Art in the Blood, zbirku razgovora s dvadeset vrhunskih pisaca kriminalističkog žanra.
Pat Mullan rođen je u Irskoj, a živio je u Engleskoj, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. U bivšem životu bankar, sada živi u Connemari, na zapadu Irske. Autor je dvaju romana, The Circle of Sodom i Blood Red Square. Njegova poezija i ostali radovi često se pojavljuju u The Dublin Writers’ Workshopu. Za dodatne informacije, posjetite ga na www.patmullan.com
Na rad Garyja Phillipsa utjecali su Ralph Ellison, Rod Serling i Stan Lee. Zajedno s Jerveyom Tervalonom uredio je hvaljenu antologiju The Cocaine Chronicles za Akashic Books. Njegova priča u ovoj antologiji prednastavak je u životu protagonista Zelmonta Rainesa, koji se prethodno pojavljuje u kriminalističkom romanu The Jook. I povodeći se za Zelmontovim primjerom, Phillips je zaokupljen pronalaženjem novoga spisateljskog angažmana.
John Rickards ima dvadeset i sedam godina i napisao je romane Winter’s End i The Touch of Ghosts. Piše puno radno vrijeme i živi u Ujedinjenoj Kraljevini. Pije prostačke količine Guinnessa.
Peter Spiegleman je Shamusom nagrađivan autor romana Black Maps i Death’s Little Helpers, u kojima se pojavljuje privatni istražitelj John March. Trenutačno živi u Connecticutu, gdje radi na još jednom romanu o Marchu.
Jason Starr je autor sedam noir crime romana, objavljenih na deset jezika. S romanom Tough Luck bio je finalist natjecanja za nagradu Anthony i dobitnik nagrade Barry. Živi sa suprugom i kćeri u New York Cityju.
Olen Steinhauer nominiran je za brojne nagrade, uključujući i nagrade Edgar i Dagger. Njegov najnoviji roman je 36 Yalta Boulevard. Živi u Budimpešti.
Protagonist novog trilera Duanea Swierczynskog The Wheelman je nijemi Irac Lennon, vozač bande pljačkaša. Kao što njegovo prezime daje naslutiti, Lennon nije baš Irac, ali njegovi žena i djeca jesu. A to je za njega dovoljno. Ostale njegove knjige uključuju Secret Dead Men i The Big Book O’Beer. Posjetite ga na www.duaneswierczynski.com
Charlie Stelle je bivši »potrčko« koji je proveo osamnaest godina radeći na ulicama New Yorka, pokušavajući se probiti u svijet kriminalističke proze. Radio je sve i svašta: od pranja prozora (deset godina) na skelama visoko na vrhu newyorških nebodera do tekstualne obrade i naplate dugova za zelenaše i vođenja kladionice. Nije tako zgodan kao Rocky Balboa, ali ima prekrasnu ženu i psića.
Sarah Weinman je kolumnistica koja piše o kriminalističkoj prozi za Baltimore Sun i urednica je književnog bloga »Confessions of an Philadelphia City Paper Idiosyncratic Mind«. Njezini radovi objavljivani su u različitim medijima, uključujući Washington Post, Globe and Mail i Philadelphia City Paper. »Djevojačka večer« je priča nadahnuta putovanjem u Dublin tijekom blagdanskog vikenda 2003. godine, nakon kojeg se zaklela da se nikad više neće vratiti u Temple Bar.
Kevin Wignall je studirao politiku i međunarodne odnose na Lancasteru i član je Chatham Housea, Instituta za međunarodne odnose u Londonu. Njegovi romani uključuju People Die i For the Dogs, a također je redoviti suradnik Ellery Queen’s Mystery Magazina koji objavljuje njegove kratke priče. Priča s kojom sudjeluje u ovoj zbirci je, tako nam barem kaže, poluautobiografska, iako odbija dati dodatna objašnjenja.