In memoriam Ivan Pauletta 1936.-2017.
Jučer nas je napustio naš autor Ivan Pauletta.
Ivan Pauletta rođen je 1936, u Premanturi kod Pule. Kao dječak živio je godinama u Ventimigliji, na granici Italije i Francuske, gdje mu je otac radio u talijanskoj pograničnoj službi. Diplomirao je u Zagrebu kao inženjer strojarstva; objavljivao je znanstvene radove iz struke. Politikom se počeo baviti 1988. godine, kada je počeo pisati i za lokalne istarske i riječke novine, u širokom izboru tema. Osnivač je i prvi predsjednik Istarskog demokratskog sabora. Godine 1991. otišao je u Italiju, i tamo više od godinu dana radio kao fizički radnik. Vratio se 1993. i ubrzo postao zastupnik Hrvatskog sabora – Županijskog doma. Povukao se iz politike 1997. godine. Krajem 1999. godine izašla mu je knjiga Histria kolaž 1999. Godine 2005. Durieux mu je objavio zbirku priča Bjegunci, 2007. monografiju o rodnom mjestu Premantura te 2009. zbirku Štorije iz Istre.
U nastavku pročitajte o knjizi Bjegunci, urednika Nenada Popovića:
Knjigu Bjegunci Ivana Paulette čine pripovijesti o ljudima koji su iz Jugoslavije bježali u Italiju. Ljudi o kojima piše stvarne su osobe i uglavnom Talijani. Razdoblje i okolnosti također su stvarne. To je doba rigidnog jugoslavenskog komunizma četrdesetih i pedesetih godina, pa i ranih šezdesetih, negdje do pada Aleksandra Rankovića.
Pauletta bilježi sudbine i pothvate prosječnih mladih ljudi, djevojaka i momaka, koji se žele dočepati slobode, koja je s druge strane, te neumoljivosti i okrutnosti jugoslavenske milicije i vojske. Bjegovi su nakon 1945. dugo bili nužni ako se željela napustiti zemlja, i po život opasni. A i kad bi uspjeli, nisu imali osobito sretan ishod: značili su raskid s dotadašnjim životom. A ako ne bi uspjeli, i bjegunka ili bjegunac bio bi uhvaćen, slijedile su teške zatvorske kazne. Milicija, vojska, sudstvo, razni organi državne i partijske vlasti te mlade ljude više su no samo kriminalizirali. Postajali su izdajice zemlje i socijalizma, politički delikventi, dezerteri jedne „narodne vojske“.
Bježati iz zemlje bio je tako teški grijeh, izvještava Pauletta, da se na ljude koji bježe, pri «povredi granice», moglo i pucati. Odnosno patrolnim čamcima jednostavno pregaziti na moru.
Ivan Pauletta bavi se činjenicama i stvarima o kojima se ni danas mnogo ne govori. Prvih petnaestak, dvadeset godina Titove Jugoslavije kao da je u nekakvoj izmaglici kolektivne memorije i javnog diskursa. Nisu predmet nekog osobitog interesa tadašnji politički procesi vođeni u Ljubljani ili Zagrebu, ne zanima protjerivanje stotina tisuća Nijemaca i Talijana ni velike kampanje naseljavanje njihovih ispražnjenih kuća, imanja, sela pa čak i skoro kompletnih gradova. Nije neka tema ni ondašnji, kako kaže Pauletta, sveopći strah. Zašto je tako da hodamo ulicama Pule, Osijeka ili Zagreba, ali ne gledamo unatrag, ni lijevo ni desno, već gledamo naprijed? Ne želimo li vidjeti prozore iza kojih su nekad živjeli neki drugi ljudi, dućane koji su ne tako davno nosili neke sasvim druge natpise? Ne vidimo židovske stanove, talijanske zgrade, njemačka i mađarska sela na sjeveru Hrvatske. Ne vidimo, opravdavamo se, jer na kraju konca nismo mi bili te ustaše, nismo mi bili ti staljinisti, fašisti, nacisti, okupatori i otimači.
Međutim, Ivan Pauletta ne želi sve to zaboraviti. On se i te kako želi sjetiti, te vjerno, reporterski rekonstruira život generacije prije nas, život naših roditelja. On priziva jednu drugu žalost: kad je bilo pogrešno što si Talijan, kad je bilo pogrešno što želiš iskazati svoje osjećaje i gubitke, kada si morao mijenjati jezik i navike. A iskazivati patriotski socijalistički žar za zemlju u kojoj si građanin drugog reda. Sumnjivo lice, neželjeni višak, pritajeni iredentist, pripadnik fašističkog naroda.
Ivan Pauletta rekonstruira nešto fundamentalno: jedno doba kada se i čežnja za običnim dostojanstvom i običnim, malim stvarima života – poput vespe ili auta – morala tajiti. A čežnja je bila preko granice, na par kilometara, tako blizu da je vidiš prostim okom, i osjećaš. Prema nama čitaocima nije kod toga nimalo obziran ili sentimentalan. On nas u knjizi Bjegunci s tom generacijom konfrontira direktno. Njegovi likovi su osobe Dario, Miroslav, Walter, Nino, Giordano, Armida, Edoardo, Branko, Mario. Njihove adrese, sudbine, poslovi, ljubavi, zatvore i strahove kao i mjesta njihovih drama. Mjesta zbivanja su mjesta naše svakodnevice: pulska Stoja i Giardini, fažanski molo, rovinjska luka, vrsarski rt, autobusne stanice i kolodvori u Pazinu i Sežani.
Pisac Pauletta nas uzima u svojevrsne škare.
U Bjeguncima nam objašnjava što uistinu znače one dvojezične table u Istri. Što su ti prometni natpisi samo generaciju prije značili konkretno, životno: nečije zavičaje, nečije mladosti, identitet, škole koje se pohađalo, neki zanat koji se izučio, prva životna iskustva, prijatelje, obiteljsku kuću. Zahvaljujući Pauletti sad se Istrom možemo voziti drugačije i natpise na talijanskom čitati kao narativ i rekonstrukciju. I podsjetiti se da je ovdje, ne tako davno, jedna država izvela operaciju na živim tkivu svoga stanovništva.
To je, dakako, gorko i nimalo ugodno. Zato je valjda književnik i kritičar Željko Ivanjek i napisao da nakon objavljivanja ove knjige ništa neće biti kao što je bilo do sada. Mislio je pri tome da je konačno javno i književno artikulirana jedna vrlo važna istina. Veći kompliment neki kritičar autoru ne može dati: da mu je knjiga datum.
Naravno da smo znali, čuli, tu i tamo nešto pročitali: da je Jugoslavija imala jednu svoju dugu i okrutnu fazu. Da je iz Hrvatske u egzodusu 1945-1960. nestalo najmanje 200.000 Talijana, nije novost niti veličina ove knjige. Ali, s Bjeguncima je prekinuta svojevrsna šutnja i polu-govor o tome, prije svega posebnom talijanskom egzodusu, esodu.
Snaga Paulettinog pisanja je otvorenost, trezvenost i dosljednost pripovijedanja o poraznim činjenicama. Značaj pak je u jakoj gesti sjećanja. U sjećanju kao činu. Ima, dakle,mnogo razloga da se tom autoru izrazi puni književni i moralni respekt. A rekao bih i zahvalnost. Njegov posao pamćenja i njegovu kulturu memorije ja sam doživio kao obogaćenje i neku vrstu olakšanja. Lakše i dostojanstvenije je živjeti u zemlji gdje su sve karte stavljene na stol.
