Zna se kad je službeni početak godine u zapadnoj kulturi. Neki pak za početak smatraju buđenje prirode i prvi dan proljeća, poput starih Rimljana, a mnogi, istrenirani poslovnim ciklusom, osjećaju da je taj početak ustvari kad počne radna sezona, odnosno, jesen. Kako se god osjećali, kao na početku ili na zalasku godine, Fantom slobode nastavlja kao stvoren za svjež početak. Ponovno vam donosi izbor nove dobre proze, poezije, drame i eseja, a ovaj puta su u prvom planu četiri sasvim različita romana u nastajanju.
Uvodni blok sastoji se od ulomaka četiri romana, koji bi u cijelosti trebali biti objavljeni sljedeće godine, te jedne priče, također dijela veće cjeline u nastajanju. Prvi ulomak je iz romana Ksenije Kušec, koja je dosad objavila već niz uspješnih knjiga, što za odrasle, što za djecu. Kod kuće je najbolje njen je novi projekt u kojem duhovito pripovijeda o iskrivljenim odnosima i nakaradnim htijenjima stanovnika Sela koje se pak nalazi pokraj Mjesta u Hrvatskoj. Karikiranjem likova Kušec dinamično i s momentima odličnog humora prikazuje lijenost koja se neminovno lijepi za neke ljude kao što magnet privlači metale. Likovi manifestiraju lijenost svaki na svoj način, ali bez svijesti o tome da bi se trebali pokrenuti.
Slijedi visoko stilizirana, slojevita proza Zorana Roška Minus sapiens. Tekst otvara razna filozofska i ontološka pitanja, kojima, nađemo li odgovor, dodaje podpitanja. To su pitanja percepcije i njene vjerodostojnosti, pitanja autentičnosti sjećanja, pitanja metaforičke i doslovne smrti koje se u ovom tekstu ne mogu strogo odijeliti. U tom nadrealističkom pripovijedanju čitatelju nije sasvim jasno s kakvim pripovjedačem ima posla. Sve je zorno prikazano, a opet nejasno i tu se Roško pokazuje kao sjajan pisac jer podrobno i precizno opisuje stanja i mjesta nakon čega čitatelja opet ostavlja u nekoj vrsti limba jer ga nije obogatio nijednom relevantnom informacijom, nego samo produbio nesigurnost. Urednik i teoretičar Zoran Roško već se prvim romanom, Ljepota jede ljude, dokazao kao zahtjevan pripovjedač. Narativ Minus sapiensa namjerno je konzistentniji, međutim, površan čitatelj će se u njemu bez problema izgubiti.
Nakon uspjeha zbirke priča Nebo u kaljuži, Sven Popović se odlučio za dužu formu i otisnuo se u pisanje romana Uvjerljivo drugi, koji isprva djeluje kao bildungsroman: rodio se, odrastao, postao izgrađena osoba. Međutim, djetinjstvo i školovanje Eliakima ispričano je na brzinu, a dalje se njegovi doživljaji nižu fragmentarno, poput esejističkih misaonih uleta u svijest od kojih čitatelj slaže kaleidoskopski svijet. Popović u radnju ubacuje smiona zapažanja, radikalne i apsurdne izjave koje bi čitatelja mogle i zbuniti, ali i oduševiti. Upravo u toj smionosti leži ljepota teksta.
Andrija Škare napokon se bacio u redovito objavljivanje knjiga. Premda je neumorno pisao kolumne, scenarije i kritike, njegova jedina autorska knjiga sve dosad bila je S više mlijeka, molim. No Škare je prošle godine napokon prekinuo korizmu objavivši zbirku priča Život svijeta koji će doći, a uskoro će uslijediti i ukoričenje kolumni. Trenutačno Škare dotjeruje roman čija prva tri poglavlja možete pročitati u ovom broju Fantoma. Ono što odmah upada u oči pri čitanju jest lakoća kojom pripovjedač dočarava autentičnu zagrebačku atmosferu, a da pritom ne spominje nijedan toponim. Taj osjećaj pravog Zagreba ubrzo prepušta mjesto osjećaju za kavanu. Kavana je, dakle, ponovno mjesto Škarinih preokupacija, međutim, ona ovdje ipak funkcionira kao mjesto radnje, a predmet analize je čovjek koji slobodno vrijeme vječito provodi u njoj. Kafanski Geist lebdi usporedo s fabulom koja napreduje prema otkrivanju suštine kafanskog posjetitelja i poriva koji ga redovito smješta u jedno te isto okružje.
Posljednja u proznom bloku je priča mladog pisca Josipa Razuma koja izlaže utopijsku sliku budućeg svijeta. Razum se bavi na ingeniozan način jednim od ključnih pitanja čovječanstva: neizvjesnošću sudbine pojedinca. Gotovo svakog čovjeka zanima kako izbjeći životne pogreške, kako povući najbolje poteze. Neizvjesnost potiče strah, sigurnost potiče sreću. Razum naposljetku neizravno postavlja pitanje koliko je poželjna izvjesnost budućnosti. Ako nam je osigurana, je li riječ o utopiji ili ipak distopiji?
Prekaljeni bosanskohercegovački pjesnik Željko Grahovac koji za leđima ima golem književni angažman, što znanstveni, što uređivački, počastio nas je u ovom broju s osam novih pjesmama. Ponovno se tu suočavamo sa zahtjevnom, ponekad teško prohodnom poezijom koja traži poznavanje književne povijesti. Grahovac je majstor versifikacije, igra se dužinom redaka i brojem slogova u stihu te vizualnim izgledom pjesme. Pogotovo je uspjela igra postupkom aproprijacije tuđeg teksta koji pjesnik miješa s vlastitim pri čemu nastaje nova pjesma.
Likovna umjetnica i pjesnikinja Ana Radulović niže nadrealističke slike u jednom velikom projektu varijacija na temu. Tema je ni više ni manje nego sol, začin naš svagdašnji. Naizgled tako prozaičan i nezanimljiv, uistinu nešto bez čega ne možemo i što je dio svakodnevice. U tom nizanju jakih pjesničkih slika koje nisu ni dio realnog svijeta, a kamoli svakodnevice, ubačena je sol kao jedino uporište, sidro koje nas drži da potpuno ne izgubimo razum. Ciklus i završava ljubavnim retkom: »Volim te, soli«, gdje ta ljubav nije samo ljubav prema okusu, nego prema soli kao čvrstoj referentnoj točki.
Pjesme Marka Pisarevića djeluju kao duhovite anegdote iz života poznatih filozofa i mitoloških likova. Pisarević uzima motive iz grčke mitologije te smješta i razvija priču u stvarnosnim okolnostima pa da ona poprima istovremeno i trodimenzionalan i apsurdan oblik. Likovi postaju životniji, slojevitiji, ali ta očita nemogućnost događaja otvara vrata zabavnom apsurdu. Zamislite kako bi izgledao Ledin porođaj ili Perzejevo mahanje Meduzinom glavom. Pisarević također duhovito piše o filozofima te ih, prikazavši ih u običnom, svakodnevnom svjetlu, spušta na zemlju s njihova Olimpa. Je li Aristotel nosio gaće?
Mirela Brekalo kroz metafore starenja i fizičkog preobražaja progovara o društvenim barijerama i očekivanjima, o zadanom načinu ophođenja i izgledanja, o modusima pojavnosti koje nameće kultura te o kazni koja slijedi ako se ne vodimo prema zadanim smjernicama. To se najjasnije vidi u pjesmi »Odlučila sam gola« gdje, uzastopnim umetanjem pitanja o tome što će reći drugi, pjesnikinja prikazuje današnju kolektivnu neurozu prouzročenu vječitim (pr)osuđivanjem.
Poezija Marije Bralović lako se razumijeva, ali teško se čita, jer čitatelja podsjeća na njegove nedostatke. Angažirana protiv rata, protiv okretanja pogleda od siromaha, protiv nacionalizma i ksenofobije, a k tome i hrabra jer sve te optužbe za diskriminaciju baca i čitatelju u oči, ta jednostavna poezija ne nastoji biti ugodna niti kome podilaziti s pričama o nadi u bolji svijet. Bralović upozorava ljude da se probude iz snova u koje su ih uljuljkali masovni mediji i vladine propagande. U njenim ćete pjesmama naći potvrdu da razlika između mišljenja i djelovanja ipak postoji te da nije dovoljno iz kućne fotelje pred televizorom reći: »Ja ne mrzim«.
Prema običaju, iza poezije slijedi drama. Ovdje je posrijedi djelo uspješne mlade dramaturginje Nine Horvat koja za sobom ima već nekoliko postavljenih komada. Prema autoričinim riječima, Tri treća tromjesečja su građanska komedija. U njoj se primjećuje vješto miješanje komedije situacija, komedije zabuna i komedije karaktera. Ironija započinje već samim imenovanjem likova, nastavlja se ismijavanjem tipova ljudskog ponašanja, a sve u tragikomičnom raspetljavanju zavrzlame kojoj su razlog ljudske slabosti.
Esejistički dio broja ispisala je prevoditeljica Iva Gjurkin, spajajući u neobičan amalgam metafizički sadržaj i lirsku formu. Gjurkin razmišlja od čega se sastoji ljepota, koji je odnos između svijeta i njegovog stvoritelja, umjetničkog djela i umjetnika, te zapada u snatrenje o mjestu na kojem se dodiruju relativno i apsolut. Perfekcionist u izričaju, Gjurkin se ne predaje zanosu, nego se trudi da čitatelj shvati što želi reći. Izlaganje je ponekad i kirurški precizno pa uzmete li u obzir svaku sitnicu koja se odvija u danom trenutku, doživjet ćete simultanost raznoraznih života i kretanja koji se odvijaju odmah pokraj vas.
Fantom zaokružuje teorijski tekst kulturologinje Tee Tuđe, koja vrlo jasno, a koncizno objašnjava Barthesovo razlikovanje djela od teksta, razlikovanje između poststrukturalističkog i strukturalističkog poimanja teksta te između implicitnog strukturalističkog i implicitnog poststrukturalističkog čitatelja. Na to se nadovezuju druge razlike: ona između ispisljivih i čitljivih tekstova te Barthesovo objašnjenje zašto čitatelj duhovno više profitira čitajući ispisljive. Tuđa esej završava opisom derridijanskog poimanja pisanja i govora te načina na koji Barthes i Derrida teoriju pretvaraju u performativ samim njenim izricanjem.
Fantom zaokružuje stalna rubrika o vizualnoj umjetnosti, Kontejner. U ovom broju njen redoviti autor Branko Franceschi piše o multimedijalnom umjetniku Viktoru Popoviću čiji je rad specifičan prema tome što se u izradi svojih instalacija autor služi industrijskim materijalom i predmetima nađenim slučajno. Franceschi zaključuje da novi Popovićevi radovi možda kreiraju sasvim nov pravac djelovanja tog istaknutog umjetnika pa zasigurno vrijedi pročitati Franceschijev tekst te, štoviše, proučiti Popovićev opus.
Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba