U nedjelju, 29. travnja, napustio nas je naš suradnik i prijatelj Drago Trumbetaš. Tim povodom objavljujemo njegov intervju povodom izložbe Arhipelag gastarbeiter. Drago Trumbetaš i njegov svijet održane u ožujku 2010. godine.
Koja je za Vas razlika između gastarbeitera danas i pred tridesetak godina, kada ste Vi bili u toj poziciji?
To se uopće ne može uspoređivati. U ono vrijeme gastarbeiteri su dolazili iz svih država; iz Italije, Portugala, Španjolske, Turske i bivše Jugoslavije, a smještali su ih u gastarbeiterske «heimove» (domove) ili su stanovali u potkrovljima. Danas su se djeca tih gastarbeitera, ili čak već djeca njihove djece, gotovo potpuno uključila u njemački život. Okupe se samo povremeno, na raznim proslavama. Dođe ih – sam sam vidio te mladiće i djevojke – po šest, sedam stotina. Riječ gastarbeiter neće ni čuti. Vele ili “mi smo Hrvati u Njemačkoj” ili “mi živimo ovdje”. Gastarbeiterska problematika ih se ne tiče.
Nekad su pak gastarbeiteri živjeli na najnižoj stepenici – kao što sam i ja živio u potkrovlju i tamo crtao. I drugi gastarbeiteri bi ponekad uspjeli dobiti po koju sobu u potkrovlju. Možda za pedeset maraka mjesečno. Ja sam bio u sobi od sto maraka. I ostali gastarbeiteri su živjeli slično, na primjer Talijani ili Španjolci, samo njima je bilo malo bolje. Dobivali su bolje sobe i bolji smještaj. Za razliku od Turaka koje su iskorištavali vlastiti zemljaci. No bili smo i cjenjeniji nego kasnije. Dočekivani smo raširenih ruku. U gostionicama je rijetko tko rogoborio protiv nas. Svi su nas primali lijepo, samo bi im se ponekad u razgovoru potkralo nešto uvredljivo.
Bilo je, međutim, raznih gastarbeitera. Pijanci koji su došli sa svom tom silom ljudi, nakon pola godine ili mjesec-dva morali su se vratiti jer ih nitko nije htio zaposliti. Ja skoro nikad nisam na ulici vidio pijanog gastarbeitera. Jer, čim bi bio pijan, policija bi ga ulovila i vratila. Tako su svi naši ljudi morali neobično paziti – kad bi nekamo izašli, pazili su da ne izađu iz lokala pijani. Jer, u Darmstadtu ili Stuttgartu postojao je centar gdje su Nijemci te ljude stavljali u dom i od tamo ih, obično avionom, slali natrag. Kad bi se avion popunio, otišao bi za Zagreb. Čuo sam da bi policajci kružili gradom i govorili da im nedostaju još dvojica da se popuni avion. Neki naši ljudi, neke od njih sam i poznavao, čak su i mijenjali imena. Jedan, koji je napravio tešku prometnu nesreću, u Njemačku se uspio vratiti pod drugim imenom i prezimenom. Svašta sam vidio. Jednom sam putovao vlakom do Zagreba. U njemu su bila tri brata i imala sa sobom jednu crnu tašku. Kad god bi jedan izašao pušiti ili na zahod, predavao je tašku drugome. Ja sam ih upitao zašto drže tu tašku. Na to mi jedan od njih rekao, e, tu je naš novac; mi radimo na bauštelama. Ja sam prijavio da sam oženjen i imam dvoje djece, moj brat da ima troje, a treći jedno – a uopće nemamo djece niti smo oženjeni.
Bilo je varalica, lopova i kradljivaca, čak je bilo i ubojica među njima. U ulici gdje sam stanovao, u kući prije moje, jedna gastarbeiterica je polila svoga muža benzinom i zapalila. Takve stvari su bile neprestano u štampi i ja sam to sve skupljao. Jedan dio toga se vidi na ovoj izložbi.
A na poslu bilo je vrijeđanja, od kolega Nijemaca. Ja sam to sve zapisivao i crtao. Oni nisu razumjeli zašto, a ja sam govorio: “Pišem ono što govoriš. To je za mene dokument, to mi treba.” S vremenom, što sam bolje znao jezik, sve su me manje vrijeđali. Kad sam potpuno savladao njemački, nigdje više nisam doživljavao vrijeđanje. Samo ponekad, u prodavaonici živežnih namirnica ili tako. Ali ja bih tad na «hochdeutsch» /književnom njemačkom/ prigovorio njihovom ponašanju. Neka se normalno ophode, a ne kao da sam malo dijete bez obrazovanja.
Naši ljudi, kao što sam rekao, polako su zauzimali sve bolje položaje. Unatrag nekoliko desetaka godina djeca tadašnjih gastarbeitera postala su režiseri koji snimaju filmove, postala su pjevači, muzičari, sviraju klavir. Roditelji ih nastoje što bolje školovati. Sad nije kao nekad, kad se samo deralo, kad su dolazile nekakve pevaljke. Sad je to na jednoj višoj razini. Ljudi koji govore da nisu gastarbeiteri potpuno su se ukalupili u njemački život. Skupa s djecom ima ih šesto tisuća. I više se ne ubijaju po cestama. Turci su osnovali više aviokompanija. Svoje ljude voze jeftino za Istanbul pa se više ne moraju u isluženim autima mučiti po našim cestama, kroz Austriju, prijašnju Jugoslaviju, Bugarsku ili Rumunjsku. Sada dođu brzo kući i brzo natrag.
Turci, dakle muslimani, zadržali su svoju vjeru. Stoga se može reći da žive u getima. No žive po Kur’anu te se znaju događati razna ubojstva. Ako se neka kći zaljubi u Nijemca i pobjegne s njim, brat ju lovi i zakolje. To je u zadnjih dvadesetak i više godina često.
Naši ljudi su drugačiji. Kad sam bio mali, moj otac je već znao nešto njemački jer je bio u zarobljeništvu u Brandenburgu kraj Berlina. A i majka, svi su znali ponešto njemački. Tako da su naši ljudi, koji imaju normalna zanimanja, tražena u njemačkoj industriji ili poslovima, najbolje od svih ušli u njemačko društvo. Najpriznatiji su. U krvi im je: Hrvati su bili sluge Europe zadnjih tisuću godina. To sam i nacrtao. Ući u život Nijemaca, ne živjeti u getima.
Ovaj današnji život naših, recimo, gastarbeitera je puno bolji nego kada sam ja 1966. došao tamo i kad nas je svatko mogao vrijeđati i ponižavati. U ono vrijeme nije bilo nikakvih kulturnih priredbi, jedino što su konzulati preko tajnih službi i nekakvih veza pokušavali priređivati velike priredbe gdje bi se sakupljao novac za nešto, kao za cestu Zagreb-Split, gdje smo dali novac koji je nestao. Ipak, tu i tamo bilo je proslava po crkvenim dvoranama, kulturnim centrima. Bilo je čak i plesova na koje sam i ja otišao dva, tri puta.
S druge strane, u ono vrijeme je među gastarbeiterima iz prijašnje Jugoslavije bilo puno više drugarstva. Više smo se šalili, cijenili se, pomagali jedan drugome ako je nekome trebalo dvadeset maraka ili nešto slično. Svijet u kojem smo se našli za svakoga od nas bio je nešto novo, pa smo svi nastojali biti prijazni jedan prema drugome. Danas naši ljudi sigurno žive drukčije. Svaki živi posebno, kao i ovdje. Nitko nikoga ne priznaje. Kad je nekakva priredba, onda se vidi tko je kakav gastarbeiter – tko na primjer ima dijete koje muzicira ili piše nešto. Drugi gastarbeiteri budu pak zavidni pa, kao što je običaj kod Hrvata, taj jal koji je svuda na svakom koraku, distanciraju se od njih govoreći: njegov sin svira na klaviru, što ću ja s njima. Ali, kako su se u posljednjih dvadeset godina uključili u njemački život, naši ljudi se polako gube. Mnogi su primili državljanstvo, njemačko, tako da ih ne možeš izbaciti iz Njemačke. Ja nisam tražio državljanstvo. Ja sam Hrvat, a ne Nijemac, što ću uzimati državljanstvo pa da budem Nijemac. To nikad nisam htio. Imam samo stalnu dozvolu boravka.
Što su vam govorili prijatelji, kolege gastarbeiteri, nakon što su vidjeli Vaše crteže i kako prikazujete njih i sebe?
Kad sam s tušem izvukao svojih prvih dvadeset crteža, pokazao sam ih gospodinu Boži Biškupiću koji je imao galeriju negdje u sjevernoj Njemačkoj. Rekao mi je da mu ih donesem doma, pa ćemo vidjeti. U slagarni u kojoj sam radio šest crteža olovkom sam prvo pokazao mojem prijatelju Makedoncu i potom jednom Nijemcu. Prijatelj mi je rekao: “A što misliš ako ovog trenutka sto gastarbeitera po Njemačkoj crta takve crteže?” Bila mi je čudna ta ideja. Potom nisam više ništa pokazivao, nego dalje crtao.
Kad je Biškupić štampao prvu mapu, odnio sam je najvećem novinaru u «Frankfurter Rundschau», Peteru Idenu. Sjedio je u svojoj sobi. Na moje zaprepaštenje zapitao me je: «Zašto ste donijeli meni?» Odgovorio sam da ću imati izložbu u galeriji «Omnibus» i zapitao ga da li je može doći pogledati. On je dotle s dva prsta okretao grafičke listove kao da su zamazani. Zamislite, okretao je grafičke listove s dva prsta! “Ako ću imati vremena, doći ću”, rekao je. Ali nije došao na izložbu. Došao je međutim jedan osamdesetogodišnji profesor s večernje akademije, mislim da se zvao Hagemann, koji je imao ženu studenticu od dvadeset i četiri godine. Pozvao me k sebi i rekao: «Crtaj tako kako crtaš i nemoj nikoga slušati, bilo što da ti tko veli». Zahvalio sam mu se.
Kad mi je izašla knjiga sa šezdeset i četiri crteža kod Büchergilde Guttenberg, moji kolege su to vidjeli u novinama i na televiziji – kulturni magazin «Titel, Thesen, Temperamente» donio je prikaz kritičarke Bärbel Dickenberger, koja me snimila i u mojoj sobi. Tada su me u kolege u slagarni počeli vrijeđati, ponižavati. Od toga sam dobio čir na želucu i morao otići liječniku. Bilo nas je trideset slagara i metera koji su prelamali “Rundschau”. Svi su me ponižavali: «Pljuješ na ruku koja te hrani. Mi ti dajemo radno mjesto, dajemo ti sobu, dajemo ti krevet, jedeš našu hranu i plaćamo te».
Ispalo je da je «Rundschau» kao novina na van napredna, a ljudi unutra bili su nazadni, totalno. Jedan novinar je u subotnjem kulturnom prilogu tog našeg lista otisnuo jednu moju sliku i pisao o meni. Svejedno, kolege – s dvojicom sam išao u školu! – nisu tako mislili. Jedan je taj broj lista bacio na pod i gazio po njemu. Kao i ostali radnici, ni oni nisu razumjeli što ja crtam. Ja sam pak sve to zapisao i nisam popustio ni za zarez, ništa. Radio sam prema svom planu kad sam uzeo list papira i napisao pedeset naslova za crteže. Sve te naslove sam sljedećih godina nacrtao, sve dok nisam dovršio ciklus, u kojem ih je na kraju bilo preko sto.
Jeste li Vi politički angažiran slikar i pisac?
Ne znam točno. Ni u Frankfurtu ni ovdje nisam se politički angažirao. Nisam u partijama, jer sam otkrio da umjetnik ili pisac, koji se miješa u politiku, uvijek bude popišan i odbačen. Zato sam odlučio da se nikamo politički ne miješam: nisam rođeni političar, nisam ni sposoban da budem nekakav predsjednik ili zamjenik negdje gdje bi me opet, na druge načine, ponižavali. Dakle, odavno sam odlučio da samo slikam svoje slike i pišem svoje tekstove.
Naravno da ja kritiziram društvo u Njemačkoj, u Europi – i to što rade iz nas, iz Hrvatske. Moji crteži su dijelom i politički. Pokazuju da sam svjestan toga što se dešava oko mene. Kad god mogu, nastojim što bolje nacrtati odnos prema poniženima i ljudima na rubu egzistencije. Tako se nekima čini da želim politički djelovati. Kad sam nacrtao jedan svoj autoportret, u Njemačkoj su mi prišivali da sam i fašist i komunist. Nazivali bi me ljudi i na posao u slagarnu, i govorili: «Tebe treba spaliti nasred Frankfurta i tvoj pepeo baciti u Majnu, skupa s tvojim knjigama i crtežima». Djelovao sam politički jer su se ljudi uzrujavali.
Nakon što sam bio osuđen tu u Zagrebu, neki čovjek mi je napisao pismo od dvanaest gusto tipkanih stranica, gdje me psuje i pljuje. Kroz dvanaest stranica! Nacrtao je i sliku, erotsku, koju je pobrao iz jednog mojeg crteža. Pljuvao je i po svim gastarbeiterima koji su bilo što nacrtali ili napisali.
Kad sam ja došao u Njemačku, još nitko nije pisao ili crtao. Poslije su se javili Turci. U Berlinu je to bio Aras Ören. Pisao je pjesme i izdao nekoliko knjiga kod Rotbuch Verlaga. Ja sam mu jednu ilustrirao. Poslije su se javili još neki.
U Njemačkoj ste počeli intenzivno slikati i voditi dnevnike. Je li to bilo više zbog Vas osobno, ili s namjerom da ti materijali postanu javni?
Pošto su me vrijeđali, prvo za sebe. Naročito jedan stari Nijemac u slagarni, vođa smjene. Makar nekad nitko nije imao što raditi, on bi se okomio na mene. Nakon nekog vremena sam uzimao papir i olovku i počeo to zapisivati. Pitao me što to zapisujem, a ja bih mu odgovorio «ono što ti govoriš, to mora ostati kao dokument, jer si mene vrijeđao». Onda je s vremenom prestao, ali sve skupa je trajalo nekoliko godina. To je trebalo izdržati.
Slikati sam počeo iz drugog razloga. Kad sam se 1973. zaposlio u «Rundschauu», tjednom magazinu «Frankfurter Allgemeine Zeitunga», na naslovnoj stranici donio je sliku Turčina koji sjedi na stolici, usred kruga kredom. Uz to je stajao dugački članak da je autor grčki slikar koji je živio dvije godine u Berlinu, jer je pobjegao pred vojnim režimom iz Grčke, i pokazao izložbu u cijeloj Njemačkoj. On nije crtao. Stavio bi izvan kruga kofer, ormarić, lavabo ili neke torbe, a u sredinu kruga posjeo bi uvijek nekog pravog gastarbeitera. Novinari su jednog takvog pitali što je on, razumije li on što taj slikar radi s kredom. Odgovorio je: «Nix verstehen, ich Türke».
Na to sam sebi rekao: «Ja ću vam nacrtati život gastarbeitera». Odmah sam napravio plan što će se vidjeti i počeo crtati. Prva izložba je bila kod gospodina Biškupića, a onda su se pomicale u Dramstadt, Berlin i po cijeloj Njemačkoj. Ponekad po četiri mjesečno, tako da nisam mogao stići na svaku – osim subotom kad sam mogao otići na otvorenje. Nisam mogao biti u tri grada mjesečno, nisam imao leteći tanjur. Išao sam jedanput na mjesec, na onu koja mi je bila najbliža. To je trajalo od 1976. do 1979. Ukupno oko šezdeset izložbi, najčešće u Frankfurtu i okolici.
Koji umjetnici, pisci i ljudi iz kulture su Vas se tada najviše dojmili?
U to vrijeme sam detaljno istraživao gastarbeiterski problem, a u «Frankfurter Rundschauu» sam mogao čitati i ostale listove kao što su «FAZ», «Die Zeit», «Süddeutsche Zeitung», razni magazini. Najviše je o gastarbeiterima pisao Günter Wallraff. Kupio sam sve njegove knjige i proučavao što je radio, kako je pisao. Na primjer, uspio se obući poput Turčina, nalijepio je brkove i metnuo si kapu sa šiltom, pa potom bilježio što mu Nijemci govore na ulici. Dakle, on je sve dokumentirao. Ta knjiga se zove «Na samom dnu».
Bilo je i gastarbeitera i gastarbeiterica koji bi napisali po jednu knjigu, nešto o životu gastarbeitera. To sam ja sve pokupovao i pročitao, oko sto i pedeset knjiga. Talijani bi obično pisali o svojem selu, Turci o svojem, Grkinja bi pisala o nekoj svojoj Grkinji. Vidio sam dobre strane i loše strane takve literature. Ja sam pak od početka u ciklus o gastarbeiterima uključio i druge, ne samo Hrvate ili Jugoslavene.
U čemu vidite smisao i poruku ove izložbe u kojoj su predstavljeni i novinski isječci, i privatne fotografije, i Vaši crteži?
Budući da je Europa odbacila riječ gastarbeiter i metnula riječ imigranti, odlučio sam dokumentirati period kad sam došao u Njemačku, od 1966. do 1985. godine. Tada sam i sakupljao materijale. Poslije devedesete godine više ne, jer su se gastarbeiteri koji su ostali utopili u Njemačkoj i žive isto kao Nijemci. Također, ovakvu izložbu naši ljudi nikad nisu vidjeli, niti znaju kako smo mi živjeli tamo u to vrijeme. Ona može objasniti kako je Europa postupala prema nama i kako je s nama postupala naša država, koja je tada bila Jugoslavija. Ja ne želim to doba tumačiti naknadno, nego pokazati kako je zaista bilo.
Kako se Jugoslavija odnosila prema gastarbeiterima, a kako to čini samostalna Hrvatska?
Jugoslavija se jako loše odnosila prema gastarbeiterima. Kad je Jugoslavija vidjela da ima previše radne snage, jednostavno su ljudima izdani pasoši da mogu ići van i da šalju novac svojim obiteljima. Na taj način se budžet Jugoslavije povećavao, a ona je izlazila iz svojih problema. I Jugoslavija je mijenjala te nazive za nas koji smo radili vani. Obično su govorili “radnici na privremenom radu u inozemstvu”. A kad bi došlo vrijeme za dopuste, za urlaube, onda bi se najedanput u štampi pojavili razni savjeti za gastarbeitere. Kako se treba ponašati kod kuće, kamo treba uložiti novac. Čak su bile osnivane posebne banke; po cijeloj Njemačkoj bile su reklame da se novac uloži u njih. Mnogi ljudi su nasjeli, a mnogi i nisu. Ja sam sve to obradio u svom ciklusu.
Danas, otkad je Hrvatska postala samostalna, u štampi o ljudima vani nema praktički ničeg. Spomenu se ponekad: da su skupljali novac kad je bila srpska agresija na Hrvatsku. Kulturni razvitak gastarbeitera se većinom prepušta Njemačkoj, pa se asimilacija tamo odvija svakodnevno. Čini mi se da ni pjevačice i pjevači ne idu tako često po Europi i više ne beru novac među gastarbeiterima. To se znalo jako dobro organizirati, tako da se pozovu Vera Svoboda ili Ivica Šerfezi ili netko drugi.
Tko Vas je podupirao, pisao o Vama u Hrvatskoj?
Prvi je pisao, i to nekoliko puta, Veselko Tenežera, u “Startu”, u “Vjesniku”. On je tada najviše pisao o meni, na čemu sam mu jako zahvalan. Do sada je najviše pisao Igor Zidić. On je u knjizi «Dragi Vincent» napisao nevjerojatno dobar predgovor: mislim da u Europi nema tako dobrog predgovora. Počeo ga je pisati pred šesnaest godina kad smo u Galeriji Račić imali prvu izložbu od četrdeset – od do sada ukupno sto i četrdeset i pet – pisama Van Goghu. Također, prošle godine je Antun Maračić postavio ogromnu izložbu u Dubrovniku. U vrlo dobrom katalogu napisao je izvanredan predgovor, zajedno s dvije njegove kustosice, gospođama Petrom Golušić i Rozanom Vojvoda. Ti prilozi su kasnije preštampani u «Vijencu» i drugim listovima u Zagrebu.
Zatim je posljednjih godina tu bio Miljenko Jergović. Još u Njemačkoj sam u listu «Feral Tribune» pročitao da Miljenko Jergović pišući o kulturnim događajima u jednoj rečenici spominje i mene. Kazao je otprilike da «ova ignorantska kulturna sredina u Zagrebu Trumbetaša u svakom pogledu nesmiljeno nastoji gurnuti pod tepih». Nedavno, kad smo predstavljali moj roman na Književnom petku, ponovio je da ga zaprepašćuje da se ta politika zagrebačkih kulturnih krugova, koje ja zovem «kokošji mozgovi», nastavlja. Bilo što da ja napravim, to se prešućuje.
Kako je došlo do toga da Bogdan Žižić o Vama snimi film?
Kad mi je Božo Biškupić organizirao prvu zagrebačku izložbu u kuli Lotrščak, istu večer nakon otvorenja morao sam ići raditi u Frankfurt. Ali Veselko Tenžera je doveo na izložbu režisera Bogdana Žižića. On je odmah htio napraviti dokumentarni film. Zatražili su od Radio-televizije Zagreb dotaciju da dođu s jednim kombijem meni u Frankfurt.
Kasnije, baš sam bio na ulici s Božom Biškupićem, prišao mu je pjesnik Mate Ganza, a da uopće nije znao da se radi o meni – i rekao mu: «Prošlo je». Sinopsis Veselka Tenžere i Bogdana Žižića bio je dakle odobren: put u Frankfurt i natrag i snimanje tamo.
Poslije je Bogdan Žižić došao i na ideju da snimi dugometražni film, u suradnji s Krunoslavom Quieneom kao scenaristom, a s Ivom Grgurevićem i Fabijanom Šovagovićem kao glumcima. Gospodin Žižić i njegova ekipa stigli su upravo kad je Frankfurt bio sav raskopan zbog postavljanja trase i instalacija za podzemnu željeznicu. Tako su mogli snimiti razne scene na licu mjesta s Ivicom Grgurevićem. Ja sam pomagao koliko god sam mogao. Odveo sam ih tako i u lokal gdje su se subotom i nedjeljom navečer okupljale čistačice iz cijelog Frankfurta, od osamnaest do osamdeset godina. Tamo su dolazili i mladi gastarbeiteri. One su plesale s njima i, ako su htjele, odvodile ih kući. Gospodin Žižić mogao je tamo snimati scene za film. Uspio je i neposredno snimiti u wc-u na Hauptwache glas jedne čistačice koja je, mislim, bila kajkavka. Film se zvao «Ne naginji se van» i dobio je prvu nagradu u Puli.
Nakon što su Žižićevi filmovi bili prikazani, jesu li do Vas doprle reakcije iz Jugoslavije?
Nije bilo nikakvih reakcija. A kad su televizijski filmovi i izvještaji emitirani u Njemačkoj, bilo je obrnuto. Tako je 1979. ZDF bio poslao ekipu u dvojim kolima u Veliku Mlaku i snimili su film od 45 minuta. Nakon emitiranja dobio sam oko četrdeset i pet pisama od Nijemaca i Njemica. Neki su me kudili, a neki hvalili. A iz prijašnje Jugoslavije ili Hrvatske nisam nikada primio nikakvo pismo. Mislim da su samo iz Njemačke pisale dvije žene koje su bile naše. Kratka pisma, pozitivna.
Interesantno je da se iz Jugoslavije uopće nisu brinuli o tome, da se nisu htjeli brinuti. Samo prilikom mojih izložbi, kad bi me sreli naši diplomati, tapšali su me po ramenu i hvalili kako dobro crtam.
Kasnije ste napravili ciklus o Staroj Gradiški gdje ste robijali. O tome je jako lijepo pisao Vlado Gotovac.
Upoznao sam Vladu Gotovca nakon što je dao intervju tjedniku «Die Zeit» i rekao da mu ne dozvoljavaju raditi, te da ne zna od čega da živi. Odmah sam uzeo prvih sto trideset i devet stranica svoga romana, pozvonio i pitao da li mu mogu dati roman da ga pročita i napiše predgovor, a da bih mu za to platio tristo maraka. Još mu je prva žena bila živa i donijela nam je čaj. On je rekao da rukopis ostavim na stolu. Stavio sam, ali on nije ništa rekao, da će pročitati, napisati predgovor. Samo smo razgovarali. Nakon nekoliko mjeseci nazvao sam, a on je rekao da ne, neka dođem i uzmem rukopis. Poslije toga sam mu – kad sam spremao izložbu u Velikoj Gorici gdje su bili ciklusi o Romima i Ciganima, a na katu onaj ciklus o zatvoru – iz Njemačke pisao da li bi želio otvoriti izložbu, jer smo obojica bili u Straroj Gradiški, samo u različitim vremenima. Nije ništa odgovorio. Ali kad sam došao na dopust, sreli smo se na Jelačićevom trgu. On je išao uz apoteku gore na Gornji grad. Sa svih strana su ga salijetale žene, a ja sam čekao sa strane. Kad su otišle, pitao sam ga hoće li mi moći otvoriti izložbu. Rekao je da hoće. Na izložbu je došao ranije, prije mene, i pregledavao slike. Nije imao ništa zapisano, govorio je slobodno. Moj sin je snimao svaku njegovu riječ, tako da su snimljeni njegov ton i cijeli govor. Poslije smo otišli u gostionicu u selu Pleso i satima razgovarali. Prije toga nikad nisam bio s njim na taj način, a kasnije ga više nisam nikad sreo. Bio je u Matici hrvatskoj predsjednik, a kasnije je obolio, tako da više nisam mogao do njega.
S gastarbeiterskim ciklusom ste završili?
Crteži su završeni. Pismovno još nije završen. To se odnosi na roman «Pušači i nepušači» u pet knjiga. U njemu pišem o većem broju gastarbeitera koji odlaze na rad po Europi, čak i u Australiju i Kanadu. To sam pratio ovdje, mnoge sam intervjuirao, a da neki nisu ni znali da sam to zapisivao. Kad ću im se na kraju zahvaliti, imena će zauzeti više stranica. Samo za prvu knjigu sam skupljao materijal petnaest godina. Prikupljanje materijala i činjenica zahtjeva puno, jako puno strpljenja, čitanja novina, praćenja izvora.
Ali intenzivno se bavite Vincentom Van Goghom?
Još 1957. godine u Velikoj Gorici sam jednoj studentici iz Dubrovnika poklonio knjižicu o Van Goghu. Pitala me, zašto sam izabrao baš Van Gogha? Nisam mogao točno reći, osim da je u životu strašno patio i bio ponižavan. Ja sam se valjda odmah bio identificirao s njim. Kad sam u Njemačkoj prvi put imao nešto novaca, prvo što sam kupio bila su njegova sabrana pisma u šest knjiga. Tako sam preko tih pisama i slika mogao pratiti njegov život. I kasnije sam kupovao svaku njegovu knjigu. Imam ogromnu biblioteku o Van Goghu. Konačno, 1990. održavala se izložba povodom stogodišnjice njegove smrti na tri mjesta u Nizozemskoj, u Haarlemu, Amsterdamu i još u jednom gradu. Uopće nisam znao kako se dođe do te izložbe, nego sam jedne subote sjeo na vlak i otputovao u Amsterdam. Kad sam doputovao tamo, na kolodvoru mi je rekao jedan čovjek da sam se trebao najaviti tri mjeseca ranije, jer se posjetioci primaju samo uz najavu. Ipak, otišao sam do ulaza, no nisu me pustili. Tad sam u sebi rekao, kao i kod gastarbeiterskih slika, da ću si sam nacrtati izložbu Van Gogha. Vrativši se, kupio sam si pedeset platna raznih veličina, od dvadeset na trideset do pedeset na sedamdeset. Crtao sam šest mjeseci. Prvo prateći njegove crteže, a potom sam naslikao stotinjak mojih pisama upućenih njemu.
Oduvijek, otkako sam prvi put vidio njegove slike, snažno sam osjećao, kao neki poriv, da mi je srodan. To u meni traje već šezdeset godina. Ljudi su me uvijek i svuda nastojali ponižavati i vrijeđati. A ja sam uvijek govorio: Ja ću izdržati sve i raditi samo ono što ja hoću. Jako sam ponosan da sam i započeo i završio crteže o gastarbeiterima i o Van Goghu.