Zujanje u glavi

Opis proizvoda

Prevela sa slovenskoga Mirjana Hećimović

“Drago Jančar najprevođeniji je suvremeni slovenski autor. Kod nas su mu objavljeni »Izvješće iz devete zemlje«, »Izbrojen, vagnut, razdijeljen«, »Skok s liburnije« i roman »Polarna svjetlost«. U romanu »Zujanje u glavi« piše o pobuni u zatvoru Livadi, odnosno, prepričava priču koju mu je ispričao jedan od vođa te pobune, Kerber. Kerber je bivši legionar, poštanski razbojnik, pomalo čudan tip koji ne može podnijeti »bestidne kretnje« i struganje jedaćim priborom po tanjuru, od toga mu, naime zuji u glavi. U prvom i posljednjem poglavlju koja uokviruju priču autor nam objašnjava okolnosti pod kojima je upoznao Kerbera i svoju ulogu njegova kroničara, njegova Josipa Flavija. Želite li pročitati roman gdje vam autor neć prekidati pripovjednu nit svojim komentarima, upletati se, biti pametan, sarkastičan i gdje ćete se u isto vrijeme jednostavno moći prepustiti fabuli i junaku, ili osjećati da ste vrlo dobro upoznali jednu iznimnu osobu, tada želite baš ovo, »Zujanje u glavi«.” (Revolt, Zagreb, travanj 2001.)

“Zbilo se to kolovoza `75, kada sam u starodrevnim zatvorima u gradu M. čuo priču što ću je ovdje pokušati gotovo u tančine obnoviti. Niz sparnih večeri zaredom pripovijedao mi ju je njezin junak, praćenu zvucima orkestra, što su kroz zaparu pritjecali k nama s obližnje hotelske terase. Sjećam se: stajali smo na hodniku kraj prozorske niše, čiji je donji dio bio približno u visini lakata, a nalazila se točno nasuprot vrata ćelije u kojoj sam proboravio tog ljeta. Ponekad smo si donijeli stolce, premda je to bilo zabranjeno. Međutim, pripovjedač je volio detalje, zato se naš posao nije mogao obaviti nakratko i stojećke, cijelo je vrijeme pazio da li doista stvari odmah bilježim. Kad je tijkom pripovijedanja odvojio pogled od neke neodređene točke među rešetkama, pogled, koji je u gustoj večernjoj sparini, isprepletenoj zvukovima hotelskog ansambla, tražio u daljini, tražio u prošlosti, tražio u snovima, tada je tim čudnim pogledom uvijek tražio, ne moje oči, nego moju kemijsku olovku. Zašto ne pišeš? upitao je otužno kad je olovka mirovala. To su važne stvari. Kad je vidio da vršak olovke klizi papirom, bijaše istinski sretan. Piši, reče, sve zapiši, to je povijest. Pripovjedač, svjedok i istodobno sudionik znamenite pobune u južnoj kaznionici izabrao je mene za svoga Jozefa Flavija. Poznavao je njegov Judejski rat i bio uvjeren da se «objektivno i unatrag gledano» ti događaji, to znači Judejski ustanak i opsada Masade, uopće ne bi bili dogodili da nije bilo Jozefa Flavija, koji ih je podrobno opisao, ne samo događaje, već katkad i snove sudionika na obje strane. Tako će se zbiti i s događajima kojima bijaše svjedokom, tako će biti sa cijelim njegvim životom, ne nađe li se netko tko će to zapisati u povijesno pamćenje….”