Ruta Tannenbaum

Opis proizvoda

Ruta Tannenbaum zagrebački je roman o dječjoj glumačkoj zvijezdi. Događa se u godinama pred 2. svjetski rat i u vremenu holokausta. Priča govori o tome što se događa kada se mijenjaju modeli društvenog identiteta. Sredina je do obožavanja uznosila desetogodišnju djevojčicu, identificirala se s njom i s njezinim božanstvenim glumačkim darom, da bi u trenutku uspostave Nezavisne države Hrvatske dojučerašnji idol i društveni uzor postao samo jedna mala Židovka.

“Miljenko Jergović ne piše bajke. Niti fikcije što razgone dosadu a ne obvezuju nikoga. Jergović pripada onoj endemskoj vrsti ljudi koja se nikada ne zanosi idejom o bezgrešnosti sebe samog, svoje obitelji, grada, nacije, države… Oni svaku pukotinu ili mrlju, čuju i osjećaju duboko u sebi. O tome govore i pišu. Javno. Zbog toga mučnog dara, njihova je životna snaga velika. Skoro kao i njihova tuga. Takav je bio Miroslav Krleža. Takav je danas Miljenko Jergović.” (Davor, Spišić, Osječki dom)

“Ideju za roman Jergović je dobio u biografiji Lee Deutsch. No, o njoj nije pronašao dovoljno podataka pa se upustio u stvaranje fikcionalnog lika koji dijeli neke zajedničke osobine i sudbinu Lee Deutsch. Jergovića je očito intrigiralo na dramaturškom planu ovo zapadanje u nemilost i bezimenost nakon dana slave.
Međutim, pravi junak Rute Tannenbaum je ljudska šutnja, odnosno prešućivanje. Ono stanje za koje je jednom Igor Mandić rekao otprilike kako je posebna osobina ljudi koji uvijek imaju muda za – šutjeti! Ravnodušnost za patnju bližnjega u kombinaciji s tankim lakom kulture na koži bešćutne, krvoločne životinje. Tema je to koja je intrigirala Miroslava Krležu, kojemu je na brojnim stilski besprijekornim stranicama napisanima u njegovoj maniri u Ruti Tannenbaum Jergović podigao spomenik. U tom smislu Ruta je najangažiraniji uradak ovog autora. Sama priča o židovskoj djevojčici koja nestaje u paklu drugog svjetskog rata tako je metafora za naše kompromiserstvo, za naše »no no surrender«, nakon kojega nema ni jedne pobjede a da ne bi bila gorka.” (Dario Grgić, Glas Slavonije)