Bora Ćosić, srpski i hrvatski romanopisac, esejist i prevoditelj rođen je u Zagrebu 1932. godine. Godine 1937. s obitelji seli u Beograd gdje nastavlja školovanje i završava Prvu mušku gimnaziju. Studirao je filozofiju na Filozofskom. Surađivao je u brojnim listovima i književnim časopisima. Godine 1952. bio je urednikom lista Mlada kultura a od 1962. do 1963. godine surađuje u književnom časopisu Danas. U ranoj mladosti prevodio je pjesnike ruskog futurizma, Majakovskog i Hljebnikova, pisao je i filmske dijaloge, a godine 1969. adaptirao je tekst za prvu postavku mjuzikla Kosa u Ateljeu 212. Spisateljsku karijeru započinje romanom Kuća lopova iz 1956. godine te zatim objavljuje knjige eseja Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962., Sodoma i Gomora, 1963. godine. Autor je kultnog romana novije srpske proze, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969., središtenom u ratnom i poratnom Beogradu, djelu u kojem ironijskim diskursom razara sve ideološke obrasce sankrosanktne u onodobnoj Jugoslaviji. Ćosić je istodobno nasljednik srednjoeuropske prozne tradicije intelektualiziranoga esejizma (stoga nije neobično njegovo poigravanje s formama: objavio je Musilov notes, neke vrste hommage Musilu u knjizi preobrazbe u kojoj je autor postao piscem iz naslova), kao i jedan od posljednjih intelektualaca koji se emocionalno iskreno identificirao s jugoslavenskom himerom, s mješavinom elegičnosti i mučnoga propitivanja nakon njena raspada. Obje struje su se udružile u bujnim i krajnje nekonvencionalnim romanima o Krleži, Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983., i Doktor Krleža, 1988., u kojima Ćosić, u kvaziautobiografskom pristupu poigravanja s identitetom i virtualnim stvarnostima, na besprijekornome hrvatskom književnom jeziku i virtuozno imitirajući Krležin stil problematizira ideološke, estetske, etičke i svjetonazorske mijene hrvatskoga autora i protimbe srednje i jugoistočne Europe.
Raspad Jugoslavije odveo je pisca u dragovoljno izgnanstvo (najčešće boravi u Rovinju i Berlinu, dok objavljuje u Hrvatskoj). Taj je dio njegova stvaralaštva obilježen uglavnom esejističkim uradcima, među kojima se ističu Dnevnik apatrida, 1993., (opet jedno poigravanje s fiktivnim identitetom preko kojega Ćosić izriče stavove o suvremenoj političkodruštvenoj zbilji), Dobra vladavina (i psihopatologija njenog svakodnjevlja), 1995., te Carinska deklaracija, 2000., poluautobiografski tekst prezasićen promišljanjima o propalim jugobalkanskim pokusima i autorovim pomiješanim osjećajima prema toj tvorevini. Napisao je oko 50 knjiga, izdatih u Srbiji, Hrvatskoj i Njemačkoj, a zadnji roman, Kratko detinjstvo u Agramu, objavljen mu je prvo u Durieuxu, a zatim kod Schoeflinga u Frankfurtu.
Dobitnik je mnogobrojnih europskih nagrada.
Recenzije
Još nema recenzija.