Dražba zavičaja

Opis proizvoda

“Kako aposlutna objektivnost u prosuđivanju estetskih vrednota umjetničkih djela ne postoji, dozvolit ćemo si tvrdnju da je Jelićev najnoviji roman »Dražba zavičaja« premašio sve što smo od ovog pisca mogli očekivati. Riječ je o djelu s mnogostrukom fokalizacijom (čitaj: izmjenom različitih pripovjednih motrišta) što donosi autorovu osobnu ispovijest; dakle pisac je transponirao vlastitu priču u tekst, a da je tome tako, potvrđuje nam i sam autor svojim intevjuom u Zarezu naslovljenim »Bure i budale«. To je motiv i ove Jelićeve proze što progovara o životu Srba u Kninskoj krajini. Radnja započinje 1989. kada se Jelićev alter ego zatekao u vlastitu zavičaju, da sredi obiteljske i osobne uspomene, te nam je analepsom ispričao cijelu »svoju priču« dodirnuvši se čitavog niza likova, fulminantnim ritmom. Nikša Gambero je iz svoga zavičaja morao pobjeći daleke 1949. godine da bi sada nakon četrdeset godina ponovno proživljavao ulogu izdajice, izgnanika, rekli bismo izopćenika iz vlastita kraja, pa kako se tijekom Drugoga svjetskog rata nije mogao sljubiti s kvinsliškim režimima, tako ni danas nije mogao prionuti uz ludovanje, blago rečeno, svog naroda. Jelićeva proza obiluje različitim lingvostilističkim bravurama, njegov jezik svojevrstan je miks hrvatskoga, srpskoga, zavičajnoga i mnogih drugih…” (Sanjin Ivandić, Novi list)

“Već na začetku kazivanja, zbog obilja posebnosti i zagonetki, moramo naglasiti: Božji ljudi i nebeska braća i nasljednici, tako govore o Brdarima i prijatelji i slučajnici. Stoga i ovaj ljetopis, na prvom mjestu, kad opisuje u nebesku stranu, moea spominjati Brdarevu krsnu slavu i svetitelja kojemu je posvećena svijeća-zahvalnica, kao drvenom čuvaru doma i ognjišta, tom kalendarskom datumu, kroz vjekove, pripisuje se i glavna odgonetka svih ključnih zbivanja, do sadašnjice.
Intimno, svi mi koji smo Gamberi, i po ženskoj lozi Brdari, doživljujemo i crtamo iskonsko Risovo baš kao svojevrsni paganski nebeski kraj.Ne želim javno priznati, ali po našem ponašanju, više smo praznovjerni negoli pobožni. Stoga, i kad a se krstimo, kad metanišemo ili mrmoljimo prigodne molitve, sve u nama, i sa svih nebeskih naših strana, neprestano roji i rađa jedino ufanje u gatke, pa su i naša bogotraženja, mimo crkvenog nauka i obreda, nabijena kojekakvim jeresima i neskrivenim sumnjama.
Po ukletstvu prvog grijeha, brodolomci smo, tražimo stanište, već stoljećima. Prožeti tolikim nepoznanicama, primjerice: šta li je to ljudski zloćesto i nedostojno uredio prvi Adam našega korijenja? – ni hrišćanski Bog, ni Hristos, pa ni Duh Sveti – ne otkrivaju optužbe! Zato, kada smo, upravo u našem porijeklu i precima, naposljetku otkrili da, po sreći kakva-takva opstanka, eto, imamo zaštitnika i zagovornikapri samome Gospodnjem prijestolju, ljubomorno se klanjamo toj našoj tajni, baš fanatički!..baš fanatički!… Jer, /tako smo Sveca zadobili,/ da se za nas kod Gospoda moli, / da nam Gosdpod blagoslova dade, / kućnog mira, sloge i napretka!/
Odvajkada smo Božija čeljad i prvi Svečev rod, provjereno.
Amin!”