Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Arhiva

Fantom slobode 1/2015

Fantom slobode 1/2015

Novi broj Fantoma slobode specifičan je po odmaku od pripovjedne proze koja je prešutnim dogovorom postala žanr koji najviše zanima čitatelja i koji je najunosniji (ako u književnosti uopće možemo govoriti o nekakvoj unosnosti). Pripovijedanje je ono koje donosi zgode i događajnost koja je na površini vrlo primamljiva i lako zaokupira um. Međutim, ovaj broj Fantoma posvećujemo onim manje zastupljenim žanrovima drami, lirskoj prozi, poeziji, hibridnoj formi te kritici. Uobičajene epske elemente i naraciju zamijenili smo lirikom i senzacijom te na kraju sve dobro začinili stručnim tekstovima o filozofiji.
Prva je na redu lirska proza »Slike s izložbe« Danijele Milosavljević u kojoj autorica niže slike iz života baš kao što se nižu slike na izložbi. Nada Topić iz Solina priča o ljudskom tijelu kao o nekom drugom biću, kao o prijateljici, kao da je ono stan na posudbu. Pjesme sadrže analizu tijela kao Drugog, kao samostalnog stroja koji funkcionira nezavisno od lirskog subjekta. Opisuje ga se astronomskim registrom, kao svemirsko tijelo, matematičkim i geografskim registrom čime autorica pokazuje da se metaforički o nečemu može govoriti kroz razne registre i pritom ga vjerno dočarati. Somborski pjesnik Dragan Krsnik igra se riječima i rečenicama, stvarajući višestruke pjesničke slike. Njegov je jezik prepun aluzija koje postiže neopterećenim, nepretencioznim sintagmama. Krsnik spaja naizgled nespojivo da bi čitatelju potom otkrio novi svijet u kojem slika sasvim dobro funkcionira. Mlada pjesnikinja i znanstvenica Petra Jelača kroz radove sagledava teške ljudske probleme. Međutim, čini to iz druge perspektive, ne one koju su usvojili humanisti, čuvari političke korektnosti, oni koji smatraju da je borba za život — kakav god on bio — najvažnija odlika ljudskosti. Poezija Staše Aras je kaotična, silovita, puna krika i bijesa, nosi čitatelja energično i baca ga u zrak: snađi se, druže! Za hrabru poeziju potreban je hrabar čitatelj. Arasine snažne slike mame i opčinjavaju čitatelja magičnim nadrealizmom.
Nakon bloka poezije dolazi komad uspješne mlade dramatičarke Kristine Gavran o klasičnoj hrvatskoj obitelji. Obitelj živi u zgradi koja je devedesetih predstavljala simbol nade u napredak, u Mamutici, prema kojoj se drama i zove. Kroz dijaloge polako se filtriraju stvarna situacija naroda koji je ovdje sinegdohalno predstavljen u obitelji, izgubljene iluzije i ruglo koje Mamutica danas predstavlja.
Iza teksta s tradicionalnom konstrukcijom slijedi drugi izvedbeni tekst koji je potpuno oprečan svakom tradicionalnom shvaćanju drame. Display izvedbeni tekst, kako ga je sam prozvao autor Srđan Sandić, ne uspostavlja nikakav odnos prema tradiciji, ni kritički ni parodijski, a dakako ni kao vrsta hommagea, nego iznalazi novu poetiku zbog koje se Aristotel vjerojatno okreće u grobu. Premda smo tri jedinstva davno zaobišli, usudivši se reći da ih drama ne mora slijediti da bi zadovoljavala estetske kriterije, itekako smo ostali vezani za nasljeđe antike.
Fantom zatvaramo trima sjajnim recenzijama suvremene filozofske produkcije. Teoretičarka Katarina Peović Vuković na nekoliko razina obrazlaže zašto vrijedi pročitati knjige Bernarda Stieglera (Prijeći na djelo), Žarka Paića (Posthumano stanje) te Borisa Ružića i Saše Stanića (Fragmenti slike svijeta). Peović Vuković pokazuje kako se sve tri knjige nadovezuju na filozofsko nasljeđe i kakvu vrstu nadgradnje ostvaruju u kontekstu današnjeg društva. U obrazloženjima Peović Vuković je izuzetno uvjerljiva jer se, naposljetku, sama već godinama bavi filozofijom i kritičkom teorijom.
Prema običaju na kraju Fantoma dolazi Kontejner Branka Franceschija koji donosi osvrt na djelo jednog vizualnog stvaratelja. Ovaj put riječ je o konciznoj, a sjajnoj analizi izložbe medijskog umjetnika Dana Okija u Galeriji umjetnina u Splitu. (Iz Uvoda)

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Nova knjiga iz biblioteke Durieux Noir

Nova knjiga iz biblioteke Durieux Noir

Nakon Dublina, Zagreba i Rima, poprište zločina u novoj antologiji krimi pripovijedaka koje izlaze u biblioteci DURIEUX NOIR jedan je od najživopisnijih mediteranskih i europskih gradova, čije lice i naličje određuje kako mračna, mistična prošlost, tako i bizarna, karnevalska raskalašenost. Najbolji suvremeni španjolski, odnosno katalonski autori žanra svoj su grad prozreli bespoštednim crnim okom noira, upirući prstom u njegovo trulo tkivo, da bi mu se već na sljedećim stranicama bacali u strastveni ljubavnički zagrljaj.

“Sama njezina ljepota, sve te okolne planine i pogled na more, arhitektu Antoniju Gaudíju bili su dovoljan razlog da na njezinu tlu podigne svoju verziju svijeta mašte, svijeta koji svakodnevno potiče gradske pantomimičare i žive kipove da zauzmu mjesto duž ulice Las Ramblas i pretvore je u svoju pozornicu.
No nemojte se zavaravati. Unatoč otmjenim pročeljima i veličanstvenoj vanjštini, Barcelona nije uvijek uspijevala suzbiti mračnu čežnju svojeg Jekylla za svojim Hydeom. Poticaj tome davala je i zapaljiva, represivna smjesa načinjena od malo religije, pregršti monarhizma i velike doze režima generala Francisca Franca, koja je bila u stanju temeljito uzburkati nezavisan, anarhistički duh katalonskog naroda. Duh koji mu je omogućio da sačuva svoj jezik i svoje običaje, toliko različite od ostatka Španjolske, i koji je pod veličanstvene palme i mediteransko svjetlo oduvijek privlačio kreativnu avangardu. (…) Gušenje, poroci, useljenici… ovih četrnaest priča skrenut će vam pogled s vreve na Las Ramblasu i s Gaudíjevih tornjeva i usmjerit će ga prema mračnijoj strani Barcelone. Onoj koju nećete naći ni u jednom turističkom vodiču.” (Iz Uvoda)

 

AUTORI U OVOJ ZBIRCI:  Andreu Martín, Antonia Cortijos, Santiago Roncagliolo, Isabel Franc, Lolita Bosch, David Barba, Teresa Solana, Jordi Sierra i Fabra, Imma Monsó, Eric Taylor–Aragón, Cristina Fallarás, Valerie Miles, Raúl Argemí, Francisco González Ledesma

Zbirku su priredile Adriana V. López i Carmen Ospina

Knjigu je s engleskoga preveo Duško Čavić.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Kako je Frank Westerman vidio Ugušenu dolinu

Kako je Frank Westerman vidio Ugušenu dolinu

Navečer, 21. kolovoza 1986, za mlada mjeseca, u dolini u sjeverozapadnom Kamerunu izumro je sav život. Kokoši, pavijani, zebui i ptice mrtvi padaju u travu — isto kao i 1746 muškaraca, žena i djece. Razaranja nema: kolibe i palme su neokrznute.
To su činjenice. Ali što se dogodilo?
Ugušena dolina analizira svaku fasetu tog zagonetnog masovnog umiranja — u priči nalik trileru koji se odvija od Islanda do Havaja. Precizno i s velikom sposobnošću predočavanja Frank Westerman otkriva tri sloja istine, pri čemu se svaki put mijenja pogled na misteriju.
Autor čitatelja vodi kroz šumu priča koje su u dvadeset pet godina niknule u dolini smrti. Koje su riječi prionule uz činjenice i kako su izrasle u mitove? Kako nastaju priče?

_

Jedan od ponajboljih svjetskih non-fiction pisaca, Frank Westerman, koji »publicistiku piše perom i umješnošću velikog pisca romana«, ovu knjigu piše iz trostruke perspektive: iz perspektive “Ubojica mitova” (znanstvenika – vulkanologa i geologa), iz perspektive “Donositelja mitova” (zapadnih misionara) te perspektive ”Stvaratelja mitova” (domorodaca). Ugušena dolina je u Nizozemskoj izazvala veliki interes te je u roku od tri mjeseca po objavljivanju prodano je preko 25.000 primjeraka.

Frank Westerman jedan je od najprevođenijih nizozemskih autora — s 40 izdanja na 15 jezika. Po struci je agronom, stručnjak za tropsku agrikulturu, a radio je kao dopisnik nizozemskih novina u Beogradu i Moskvi. Jedan je od rijetkih novinara koji je bio u Srebrenici tijekom opsade, o čemu je s kolegom napisao i knjigu. Odlikuje ga izvrstan stil i velika informiranost, zbog čega se njegovi putopisi čitaju kao vrhunski romani. U Hrvatskoj mu je Durieux dosad objavio knjige Inžinjeri duše. Pisci pod Staljinom (2003), Ararat (2010) i Lipicanci (2014). Njegova knjiga El Negro en ik /Crnac i ja/ (2004) dobila je nagradu Zlatna sova.

Više o njemu možete vidjeti na njegovoj internetskoj stranici www.frankwesterman.nl

 

Knjigu je uz potporu Nizozemske zaklade za književnost – Nederlands letterenfonds s nizozemskoga prevela Maja Weikert.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

 

I na kraju godine – Fantom slobode

I na kraju godine – Fantom slobode

Alica u Zemlji čudesa počinje s relativnošću vremena — dok dobro nam znana djevojčica provodi pospani i tupi ljetni dan, u kojem se vrijeme, bez sumnje, vuče, dotle Bijeli Zec žuri pogledavajući na sat: jer njemu vrijeme leti. Taj nas je zec iz devetnaestog uveo u dvadeseto stoljeće, a leti i dalje, odvukavši Alicu u Zemlju čuda i još dalje, skroz iza zrcala.
I sad smo tu gdje jesmo.
Prve stranice Lewisa Carrolla sjetio sam se čitajući ulomke iz romana u nastajanju Ede Popovića, Ludwiga Bauera i Igora Rajkija, koje su ljubazno podijelili s nama. I po temi, i po vokabularu, i po gorkoj mudrosti takvi tekstovi mogli su nastati samo u 21. stoljeću, kada je posve jasno da bjesomučna jurnjava nikamo ne vodi i kada se može samo uzalud čeznuti za onim beskrajnim ljetnim danom dok još nismo znali za Bijelog Zeca. Edo piše antiutopijski roman o zastrašujućoj organizaciji rada i modificiranom čovječanstvu — tema koja bi mogla biti čudna onome tko je čitao Edu autora romana o Zagrebu, ali sasvim je prirodna svima koji čitaju Edu pametnog i angažiranog komentatora svakodnevice; Lujo, pak, piše roman što na prvi pogled djeluje kao križanac Švejka i Kafkine Amerike, Zaratustre i Don Kihota, gdje likovi upadaju iz jedne scene u drugu držeći agitacijske govore u koje više nitko ne vjeruje; Igor je zavirio s druge strane spomen–ploče avangardnom piscu i ondje otkrio čitav roman… Sve su to tekstovi koji na nov način govore i o svijetu i o sebi — nije slučajno da čak dva imaju autotematizirajuće podnaslove, biblioterapija i autografemija (neka mi nitko ne zamjeri da tim piscima govorim ti, ti treba reći svima koje volite).
Dorti Jagić, s kojom sam prijatelj na Facebooku, a u stvarnosti se jedva ikad vidimo, predložio sam ovaj deal: budući da su njeni postovi savršene male pjesme, neka mi dozvoli da izaberem nešto od toga za časopis (i to ja, jer ako to prepustim njoj, neće nikad biti gotovo, imam takvih iskustava). Rado je pristala i bez riječi prihvatila ovaj izbor, reduciran za neke relativno osobne komentare i uglavnom proizvoljno ograničen na jednu godinu. Izbor je daleko iznad mene, posve po mjeri pjesnikinje.
Irena Matijašević predstavljena je s dva kratka ciklusa — Sjene i Jeka. Kada čovjek bolje razmisli, što nikada ne činimo jer jurimo za zecom koji kasni, jeka je zapravo sjena glasa, a sjena je zapravo jeka čovjeka. Uostalom, i Mjesec iz romana Ede Popovića je sjena i jeka Zemlje, pa i u Alicinu zrcalu nalazimo svoju jeku i sjenu.
Ali treba ići dalje, još dalje, dalje od zeca na Mjesecu, dalje s gospodinom Kubitschekom, dalje s druge strane spomen–ploče.
Prije dvjesto godina jedna je kršćanska djevojčica, koju je oteo bosanski dizdar, pobjegla na koncu natrag svojima, pokrećući teška pitanja o vjeri, obitelji, identitetu… svemu zbog čega je otada poginulo i previše ljudi. Željko Ivanjek, srećom, zbog svega toga nije pokrenuo još jedan rat, nego je napisao zamršenu persiflažu — dramu šale i apsurda, u kojoj se govor o prošlosti razotkrio kao govor o budućnosti, a na koncu i dramu o kazalištu u kojoj se jedan od likova čak zove Sven Lasta.
Šećer dolazi na kraju (to jest mousse, i to od čokolade). Vrsna novinarka Davorka Vukov Colić napisala je svojevrsne memoare veleposlanikovice, zapise iz života sa suprugom Draženom, hrvatskim ambasadorom, uz kojega je uvijek bila pratnja, nevidljiva, a nužna. Njena je knjiga, iz koje je ovdje predstavljen dio što se odnosi na Beč i Sofiju, mali priručnik iz diplomacije, memento ugodnih i neugodnih anegdota, galerija poznatih likova i — pomalo ironično, jer i politika ulazi kroz želudac — zbirka odličnih recepata za više ili manje svečane i formalne ručkove i večere.

Boris Beck

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Priča o Romima dervišima u Istri

Priča o Romima dervišima u Istri

U dosluhu s Bogom. Priča o Romima dervišima u Istri. bogata je studija o duhovnom životu Roma derviša na području Istre. Sociologinja Vesna Ivezić uvjerljivo i argumentirano pobija stereotipe o romskom narodu te minuciozno opisuje koliko je raznolika, vrijedna i bogata njegova kultura. Stručnim izlaganjem osnovnih sastavnica romske kulture, Ivezić otkriva kako je ona uvijek prožeta dubokom duhovnošću. Knjiga sustavno pokazuje kako su romski derviši izuzetno posvećeni suživotu s Bogom i kako, za razliku od mnogih vjernika, ponajviše cijene neposredan kontakt s njim, umjesto dogmatskog štovanja koje se ponekad prakticira u institucijama. Vjera romskih derviša sasvim je čista i iskrena, bez ikakve sumnje te im kao takva daje snagu da prebrode sve nevolje i krize. Duhovnost Roma u velikoj je mjeri nepoznata ostalim stanovnicima Istre te je ova knjiga doprinos boljem poznavanju romske zajednice i boljem međusobnom razumijevanju istarskih stanovnika.


 

Vesna Ivezić diplomirala je filozofiju i sociologiju na Filo­zofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirala na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Profesor sociologije, filozofije i logike u srednjoj školi. Vanjski suradnik različitih tiskovina, te literarnih časopisa u Hrvatskoj. Objavila knjigu Pravo na različitost koja je rezultat istraživanja o diskriminaciji romske djece, provedenog u osnovnim školama u četiri hrvatske regije. Predsjednica Udruge za ljudska prava, slobodu i kvalitetan život »Idia«. U suradnji s Akademijom slobodnih umova Leonardo iz Pule, osnivačica je i organizatorica »Bunker festivala zabranjivanih i zaboravljenih filmova« u Puli posvećenog afirmaciji slobode izražavanja, uz popratni okrugli stol »Cenzura, osporavanje slobode stvaralaštva i položaj autora«. Autorica serije igrokaza za djecu »U potrazi za Šigi Migijem«, baziranih na istarskoj mitologiji i tradicijskoj baštini, rezultat niza radionica na tu temu provedenih u vrtićima po Istri. Igrokazi su izlazili u podlistku za djecu »Ružmarin« Glasa Istre. Sudionica mnogih Znanstvenih simpozija na temu razvoja, okoliša i perspektiva održivosti. Objavljuje radove u znanstvenim časopisima »Diskursi« i »Filozofija medija«. Članica Hrvatskog sociološkog, te Hrvatskog filozofskog društva


 

Objavljivanje ove knjige pomogli su:
Istarska županija / Regione Istriana
Upravni odjel za kulturu / Assessorato alla cultura
i
Grad Pula / Citta di Pola
Upravni odjel za kulturu / Assessorato alla cultura

pulaistra

Novi roman Igora Rajkija

Novi roman Igora Rajkija

Upravo je izašao iz tiska novi roman Igora Rajkija: Puteni nametnik.

Puteni nametnik roman je o nemogućnosti življenja – Igor Rajki propituje svijest čovjeka na samrti, odnos ličnosti i stvarnosti, iluzije i smrtnosti. U sudaru biološkog i kulturnog svi se jezični, društveni, filozofski i religijski koncepti pokazuju nedostatnima kada se suoče s konačnošću postojanja ljudskog bića. Kao i obično kod Rajkija, središnji motiv je upravo čin pisanja romana i u tome se očituju sva obilježja njegova samosvojnog izričaja: eksperimentira s formom, žanrom i temom, virtuozno se poigrava jezikom u rasponu od neočekivanih igri riječima pa do jezičnih dvosmislica, stvara vlastite kovanice, kreće se amo-tamo između fantastike i zbilje, ruši mitove i krši tabue, uvijek duhovito. U romanu u kojem se Zagreb otkriva na neočekivan način često su, osim humora, ključna grafička i koncepcijska poigravanja s tekstom i varijacije sadržaja. Unatoč svim navedenim avangardnim i postmodernističkim značajkama, kod Rajkija ne nedostaje političke provokativnosti. Na zabavan način i kroz razbarušenu fabulu djetinju maštovitost, bajkovite elemente i detalje stvarnosti spaja u štivo koje ne robuje nikakvim konvencijama. U zbrci fizičkog i metafizičkog  izranja groteskni prikaz društvenog i duhovnog života iskazan inovativnim i kreativnim jezikom.

Uredio Boris Beck

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Predstavljanje knjige Tamno ogledalo

Predstavljanje knjige Tamno ogledalo

Pozivamo vas na promociju zbirke priča Tamno ogledalo autorice Ivane Rogar objavljene u nakladi Durieuxa

u ponedjeljak 24. studenoga u 20 sati, cafe »U Dvorištu«, Žerjavićeva 7/2

O knjizi će govoriti njen urednik, Boris Beck, urednica i prevoditeljica Vivijana Radman i autorica.

»Tamno ogledanje u ovom slučaju nije tek leit motiv koji se provlači iz priče u priču, nego po-etička okosnica – u pitanju je suočavanje s vlastitim tamnim odrazom, s tamom koju nosimo u sebi i koja je to gušća što jače od nje odvraćamo pogled, o istom tamnom odrazu koji nalazimo u pogledu drugog (i upadamo u zamku vjerovanja da je to tama Drugog), a taj drugi može biti i blisko biće i stranac, o tamnim odrazima koje se zgušnjavaju u grupama i zajednicama i strategije koje se nalaze da se zajednice s ne suoče s njom, da je pretvore u nešto drugo, od obiteljskih mitologija do nacionalnih ideologija.« (Dušanka Profeta)

Dođite da popričamo i proveselimo se!

Krenula biblioteka Durieux Noir

Krenula biblioteka Durieux Noir

Od Brooklyna do Tel Aviva, preko Dublina i Zagreba… U deset godina otkako postoji, edicija Noir obišla je globus. Umiješala se u uličnu vrevu, zavirila u mračne veže, nalaktila se na izlizane šankove, namignula svom čovjeku na burzi i — osvojila svijet. Popis autora ovih zbirki originalnih krimi priča koje nose imena gradova uz koje su tematske vezane svojevrsni je Who is Who žanra u svjetskim razmjerima. Durieux donosi najbolje od tog noir svijeta. Danas Dublin i Zagreb, sutra Rim, Barcelona, Istanbul, Stockholm…

* * *

“Turisti koji dolaze na odmor u Irsku u pravilu krenu od Dublina i u konačnici uvijek nekako završe u Temple Baru, irskoj inačici Times Squarea — na kojem ne manjka ni bijede, ni droge, ni beskućnika ni psihotičnih lutalica… Legendarni direktor Dublinskoga umjetničkog festivala Pat Boran pozvao me je jednom na književnu večer u Temple Bar. Tijekom mojeg nastupa neka žena iznenada umre… Temple Bar se pojavljuje u mnogim pričama, i jasno je da pisci osjećaju te noir vibracije.
Ovdje se grad ne promatra baš kroz ružičaste naočale. Crni irski humor zrači iz svih priča, kao da su pisci nagonski znali: Ako želiš nešto učiniti na dublinski način, onda želiš da to bude smiješno kao grijeh i mračno kao osmijeh na Joyceovu licu kad je saznao da je na popisu zabranjenih knjiga. Biti Irac znači plesati na Titanicu; smijeh uistinu jest najbolja osveta, to je naš način da poravnamo račune. Nećete ovdje naći mnogo irskih vilenjaka ili tradicijskih bubnjeva, bodhrana — i nitko neće podići uvis svoj zeleni šešir u znak pozdrava. »Mirni čovjek« je postao mračan, i još kako. Ako ništa drugo, ova će zbirka zabiti zadnji čavao u lijes irske karikature prodavača verbalne magle i slatkorječivih baljezgarija. U danima britanske okupacije biti izvan Dublina značilo je biti izvan civilizacijskog kruga. Ova je zbirka toliko daleko od toga perimetra da granicu ne možete ni vidjeti.” (Iz uvoda Kena Bruena)

AUTORI U OVOJ ZBIRCI:  Eoin Colfer, Ken Bruen, Pat Mullan, Reed Farrel Coleman, Peter Spiegelman, Jim Fusilli, Jason Starr, Charlie Stella, Ray Banks, Olen Steinhauer, John Rickards, Kevin Wignall, Laura Lippman, James O. Born, Sarah Weinman, Gary Phillips, Patrick J. Lambe, Duane Swierczynski, Craig Mcdonald

S engleskoga prevela Davorka Ćurković

Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

grad-zagreb

Novi broj Fantoma slobode

Novi broj Fantoma slobode

Ima li u matematici poezije? Kako bismo spojili tu egzaktnu znanost s posve individualističkim izražavanjem čije se konačno značenje nikako ne može svesti na jednu formulu, nego se, upravo suprotno, u njemu neprestano iznalaze novi semantički slojevi? Pripovjedna proza Suzane Matić koja otvara ovaj broj Fantoma slobode odličan je putokaz za odgovor. Poetizacijom matematičkog razmišljanja Matić suočava čitatelja s oksimoronom: stabilni pojmovi i konstante dovode se postupno do značenjskog bezdana u kojem se na kraju gube. Prozni blok nastavljaju priče Mladena Vukšića u kojima se kroz dijaloge profiliraju različiti karakteri koji slične događaje popraćuju svaki vlastitom, osobitom reakcijom. Vukšić nas časti prikazom višestrukog doživljaja koji je uvijek uvjetovan specifičnim horizontom očekivanja (ne samo čitatelja, nego i lika). Nakon pripovjednog dijela na redu je dijaloški roman beogradskog pisca Zorana Ilića Da sam ja Neko. Fantom ga ovdje donosi u cijelosti prije službenog objavljivanja knjige. Napisan u dijaloškoj maniri Diderotovih romana, Da sam ja Neko kroz razgovore protagonista preispituje odnos umjetnika i umjetnosti, umjetnika i okoline te umjetnosti i okoline ukazujući pritom na probleme s kojima se umjetničko stvaralaštvo suočava, od predrasuda preko cenzure do sukoba taština. Kroz dijalog protagonista Ilić razvija kognitivnu mapu u kojoj povezuje razne umjetnike i njihova djela koja u stvarnosti nisu ni u kakvom odnosu i tako izlaže osobnu sliku svijeta. Kako autor sam kaže, »kratki fragmentarni roman Da sam ja Neko kroz stvarni ili imaginarni dijalog dva junaka, Nekog i Pajaca, između ostalog, bavi se mjestom i ulogom umjetnika u svijetu koji nas okružuje. Fokusiran, prije svega, na umjetnike iz svijeta kazališta i filma (Bertolt Brecht, Fassbinder, Fritz Lang, Želimir Žilnik…) koji su često upravo oni koji nezadrživo hrle naprijed, u novo i nepoznato.« Blok poezije donosi petoricu mlađih pjesnika koji osvajaju ingenioznim slikama. Prvi u nizu je Josip Ivić koji će nas ganuti i posjeći grubom osjećajnošću i gubitkom iluzija. Slijedi ga srbijanski pjesnik Žarko Aleksić, autor vizualno-pjesničkog ciklusa Skupovi: osamnaest pjesama popraćene su svaka svojom fotografijom samog autora koja je na svojstven način komentira i, što je još bolje, navodi čitatelja na aktivno sudjelovanje u kreiranju smisla. Fizičar Goran Gatalica sjajno spaja znanstveni diskurs astronomije i kajkavsko narječje, domišljate jezične eskapade i prizori Dubravka Zlateca pršte od smionosti, a Mladen Blaževićće nas vratiti u neka nepoznata vremena i čudnovate prostore. Nakon poezije slijedi esejistički dio sačinjen od duhovitih i oštroumnih promišljanja Gorana Bogunovića koji kroz apsurdne prispodobe postavlja zanimljiva pitanja o odnosu čovjeka i muzike, smislu ritma i dražima kaosa. Nakon Bogunovića slijedi putopisna proza; ovaj put je riječ o meditativnom, smirujućem prikazu putovanja Francuskom Anastazije Komljenović. Potom su na redu tri kulturološke analize suvremenih medija, pogotovo televizijskih emisija koje će i zagrižene ljubitelje realityja navesti da preispitaju njegove vrijednosti. Završavamo kao i uvijek još jednim Kontejnerom Branka Franceschija: što je posebno u ciklusu Tišina slikara Damira Babića.

Naposljetku bismo istaknuli da je uredništvo odlučilo, kako bi časopis bio još pristupačniji čitateljima, od ovog broja smanjiti maloprodajnu cijenu.

Preminuo Branko Polić

Preminuo Branko Polić

9. studenoga 2014. u Zagrebu je preminuo naš dugogodišnji autor Branko Polić. Rođen je 24. travnja 1924. godine u Zagrebu. Drugi svjetski rat mu je prekinuo školovanje te s obitelji pred ustaškim progonom Židova bježi u Kraljevicu, a potom bio interniran u talijanskom logoru na otoku Rabu. Godine 1945. ubrzano svladava gradivo za osmi razred klasične gimnazije, a zatim studira na Sorbonni gdje stječe diplomu profesora francuskog jezika. Nakon povratka, 1948. godine, nastavlja studij engleskog jezika i diplomira na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u “rekordnom roku” 1950. godine. Ubrzo je primljen u kulturnu redakciju Radio Zagreba gdje je ubrzo postao kritičar u glazbenom programu, a potom urednik muzičko-govorne redakcije (1956-1964). Nakon osnutka Trećeg programa, postaje njegov urednik i komentator sve do umirovljenja (1985), a suradnju je nastavio sve do 2012. godine, kada je snimio posljednje razgovore s velikim hrvatskim glazbenim umjetnicima. Autor je stotina razgovora s glazbenicima i nekoliko tisuća emisija o glazbi i glazbenicima za koje je građu prikupljao i na mnogim putovanjima. Članci, rasprave, prikazi, eseji, kritike i prijevodi Branka Polića razasuti su po domaćim i inozemnim časopisima, novinama, leksikonima i zbornicima. Durieux mu je objavio četiri autobigorafske knjige (Vjetrenjasta klepsidra, 2004., Imao sam sreće, 2006., Pariz u srcu studenta, 2008., Na pragu budućnosti, 2010. te dvije knjige anegdota: 1000 glazbenih anegdota, 2012. i Pregršt glazbenih anegdota, 2013. Branko Polić bio je i aktivan član Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, a posljednjih dvadeset godina i urednik časopisa Novi omanut koji donosi vrijedne priloge domaćih i inozemnih autora o židovskoj povijesti i kulturi.