Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Novosti

Osvetinje

Osvetinje

„Osvetinje“ su Amiru Alagiću prvi roman, što se ne bi reklo po težini teme, staloženosti izlaganja i umijeću pisanja. Spletovi Alagićevih rečenica podižu vještinu pripovijedanja na iznimnu razinu, približavajući čitatelje likovima toliko da svaki od njih prerasta roman – jer za autora ne postoji ništa toliko sitno da u tome ne bi mogao otkriti beskonačno. Nažalost, ljudi iz tog primorskog gradića u svojoj su unutarnjoj neizmjernosti posvećeni jedino osveti, oni su poput kuća koje dugo propadaju i naglo se uruše, poput zemlje koja se oko njih urušila u rat. Svjesni da srljaju u užasnu vječnost, odlučili su sve paklene muke isprobati za života. (Boris Beck)

Amir Alagić rođen je 1977. godine u Banjaluci. Objavio zbirku međusobno povezanih priča „Pod istim nebom“ (2010). Priče i pjesme objavljivao u brojnim književnim časopisima i zbornicima. Scenarist i redatelj kratkog igranog filma „Poigravanja ili Pokvareni bojler“ (2012). Živi u Puli.

 

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Pule.

mink-pula1

Fantom slobode ipak ide dalje

Fantom slobode ipak ide dalje

Možda se zbog političkih previranja u državi čini da je i kultura u krizi, da se sve nalazi u limbu i čeka razrješenje ili da su ljudi postali malodušni i posvećuju se više svojim »pravim« poslovima koji donose novac, nego umjetnosti (jer, poznato je, svaki umjetnik je umjetnik samo iz hobija). No, nasreću, ipak je to samo dojam jer, barem na književnom polju, umjetnost buja kao i prije. Da tomu nije tako, ovaj broj Fantoma slobode ne bi mogao objaviti ulomke iz triju romana u nastajanju afirmiranih pisaca mlađe generacije i osam pripovijedaka različitog duha, tematike i stila.

Još jedna od dobrih vijesti jest da u ovom broju možete čitati nove pjesme Stanka Andrića (ne bismo htjeli umanjivati vrijednost Andrićeva znanstvenog rada jer Potonuli svijet i Zavičajna čitanka neke su od najzanimljivijih studija o Slavoniji objavljenih u ovom mileniju), ali nakon što čovjek pročita Enciklopediju ništavila pa Simurg, stvar jednostavno izmakne kontroli i on kompulzivno želi još. I tako vlastita predodžba o tome što bi autor trebao pisati nadvlada zdrav razum.

Prvi u nizu odličnih prozaista u ovom broju je Vjekoslav Bošković koji će, premda izuzetno nadaren, najvjerojatnije ostati poznat prema kontroverznoj zbirci priča Truliks. Ta je zbirka istovremeno bila histerično duhovita i uvredljiva, bizarna, apsurdna, satirična i jednostavno nemoguća, kao da su vam u restoranu poslužili jako začinjeno meso neke nepoznate divlje životinje koju su kuhari otkrili iza frižidera u kuhinji. Bolju preporuku za čitanje Boškovićevih priča i ulomak iz neobjavljenog romana ne možete dobiti.

Teoretičarka umjetnosti Neva Lukić iznenađuje distopijskom slikom budućnosti koja je komična koliko i tragična. Kako je poznato, distopijski svijet se temelji na radikaliziranim svojstvima nekog sadašnjeg društva, a Lukić je pronašla bizaran element današnjih pravila ponašanja koji odlično izvrće satiri.

Novi roman Kristiana Novaka, koji nas je zadužio sjajnom Črnom mati zemlom, ponovno govori o Međimurju u kojem je opet prisutna doza mističnosti. Premda u odlomku koji ovdje možete pročitati nema ničeg nerealističnog — Novakov je svijet surov, ali sasvim stvaran — osjeća se neka zazornosti, nešto izuzetno neugodno što se ne može locirati, nego se samo naslućuje, a zacijelo će se otjeloviti u stranicama koje će uslijediti. Ugođaj je usporediv s malomišćanskom atmosferom Twin Peaksa. Naizgled je sve u redu, ali slutnja nečeg većeg potmulo vibrira. Novak se opet pokazuje kao majstor pripovijedanja jer kroz glas pripovjedačice nasumično dozira podatke umjesto da kronološki izlaže priču, ali sve se bez greške slaže u suvisao mozaik.

Esejistica, pjesnikinja i pripovjedačica iz Niša, Jadranka Milenković, donosi dvije duže pripovijetke koje, uz to što su zanimljive, imaju snažno razvijenu empatiju za likove. Posebno je dirljiva priča o opsesiji, odnosno o onome za što živimo i za što umiremo, koja je ovdje metaforički prikazana kroz plovidbu morem.

Poetska pripovjedna proza Ahmeda Ragimova naizgled je na granici nadrealističkog, međutim, ona oprimjeruje drukčiju kulturu s drugim jezikom te drugim načinom komuniciranja i poimanja svijeta koji je zapadnjačkom umu čudan i na prvu čak nerazumljiv. Pokušamo li iskočiti iz svoje kože, vidjet ćemo na primjeru tog fragmenta da naš osobni način komuniciranja jest samo jedan u nizu ovjerovljenih i naučenih. Tu je naznačena i otvorena mogućnost drugog svijeta ili istog svijeta poimanog na drugi način pa shvaćamo što podsjeća na Wittgensteinovu — granice mojeg jezika znače granice mojeg svijeta. Ova prekrasna poetična proza gradi svijet koji, za razliku od uobičajene spekulativne proze, izmišlja i nove međuodnose i vrijednosti.

Pripovijetka Denisa Vlašičeka, u kojoj autor primjenom tipografije opisuje odnose u obitelji, sjajan je način da upoznate tog novog pisca na sceni. Premda Vlašiček nije objavljivao dosad, »Što ostaje« je poput jamstva da nakon te priče slijede i druge, jednako maštovite, možda i složenije, ali beskrajno tople, nalik na uspomenu, suvenir s nekog davnog ljetovanja koji donosi samo lijepa sjećanja.

Korana Serdarević također nas časti ulomkom iz novog romana. On je stilski na tragu njezine zbirke Nema se što učiniti utoliko što junakinja naoko ne proživljava turbulencije, ne one vanjske, a radnju pokreće snažna unutarnja dinamika. Čini se iz uvodnih stranica da će se mnogo toga događati na unutarnjem planu, ako ne i na vanjskom, a ostaje nam vidjeti hoće li se likovi probuditi iz rezignacije u koju ih je autorica bila zakukuljila u zbirci.

Koliko god sebe smatrali velikima i značajnima, činjenica ostaje da nikog od nas za stotinu godina neće biti, vrijeme će nas pregaziti i doći će neki drugi ljudi koji će možda poput nas misliti da su vječni i da će ostaviti trag. Tim i takvim pitanjima bavi se Stanko Andrić u nizu metafizičkih pjesama nakon kojih se možemo zapitati: a što je to što je doista važno? Mari li Bog za nas, postoji li bit stvari i jesu li one same po sebi spoznatljive. Andrić pitanja zaogrće prizorima prirode, padanja snijega i trešnjina stabla u cvatu, ili prozaičnih svakodnevnih događaja. Autor dobro primjećuje da si baš u takvim jednostavnim situacijama često postavimo teška pitanja.

Ljubu Lozančić i Alena Brleka povezuje nagrada »Na vrh jezika« koju su osvojili za poeziju. Lozančić je počela pisati još prije desetak godina, kad je i dobila nagradu. Nakon dvije zbirke pjesama uslijedila je višegodišnja šutnja da bi se sad Lozančić vratila, ponovno intrigantna i sasvim u duhu vremena. Njezina poezija kroz elemente ponavljanja govori o današnjem dobu umjetne inteligencije kao izvoru beskonačnog udovoljavanja ljudskim prohtjevima koji se, pak, kloniraju jer mogu. Poezija Alena Brleka je na drugom tragu. Brlek je sklon izmišljanju vlastitih riječi, novih stanja i fenomena. On govori o nemogućim radnjama i zbivanjima, pri kojima sve naginje u plavo i upija se odsutnost čovjeka, a kojima se omogućuju ta nova ili već postojeća, ali neotkrivena, nasušno potrebna stanja, mjesta i razdoblja kao što su »sebje« i »dnevnost«. Neobičnom maštovitošću Brlek daje naslutiti da će napisati još mnogo ingenioznih tekstova.

Jedan od najkvalitetnijih regionalnih pjesnika, Petar Matović, u bloku nove poezije, ispisane nakon odličnih zbirki Koferi Džima Džarmuša i Odakle dolaze dabrovi (obje dostupne na platformi Scribd kao besplatna elektronička izdanja, ali u prodaji više ne) zalazi još više u sferu konkretnog koja mu nije bila strana ni u prvim zbirkama. Pogledate li bolje Matovićeve pjesme, vidjet ćete da su apstraktne imenice. Međutim, te imenice, kao u nekoj mallarmeovskoj maniri, poprimaju vlastita značenja, postaju zakučaste metafore i objektivni korelati za određene senzacije. Matović pronalazi sublimno u raznim situacijama i svaka je njegova riječ dobro promišljena te gotovo uvijek djeluje na nekoliko razina: sematičkoj, fonetskoj, asocijativnoj, katakad i sinestezijskoj.

Poezija komparatistice Marije Dejanović koncentrira se na privide; ona pjeva o prividnom ljetu, o odsanjanim stvarima ili, pak, u strukturi bezdanosti, o stvarima koje sanja san. Dejanović piše o prividu i na metarazini, predstavljajući nam malko iskrivljenu, iliti lažnu pjesničku formu. Dejanović otvoreno piše o predmetima koje namjerno čini lažnima, nepravilnima ili nestvarnima. Te pjesme, međutim, ne predstavljaju lažnu književnost jer ona, na svu sreću, ne posjeduje kategoriju istinitosti koliko god je iskrivljavali.

Čitajući Luciju Butković, postaje nam jasno što se misli onim da književnost ne oponaša stvarni svijet, nego gradi moguće svjetove. Svjetovi Butkovićinih poluproznih, polustihovanih pjesama nalikuju na verbalizirane Escherove grafike u kojima se čudnovati doživljaji vrte u krug. Kako se ta kružnica tvori, nije potpuno jasno osim da se spajanje misteriozno zbiva u zadnjem stihu. Preostaje samo tajnovitost iz koje progovara tekstualno nesvjesno: tu leži znanje do kojeg ne možemo doći.

Dnevnik koji je pjesnikinja Katja Grcić vodila tijekom boravka u Berlinu su nepovezani zapisi, pisani neredovite i bez želje za sustavnošću, a djeluju kao podsjetnici za kasniji život. Tu su nadrealistične, komične i sublimne situacije, opisane često natuknicama bez predikata. Sve je tu prožeto vrlo aktivnim upijanjem berlinske umjetničke scene; bilježe se dojmovi s koncerata i izložbi, a fragmenti se mozaično slažu u sliku slobodnog života bez okova stroge organizacije.

Kontejner je neizostavni dio Fantoma, i koliko god druge književne rubrike bile nestalne, na Kontejner možete računati. U ovom broju Branko Franceschi piše o Emiliji Duparovoj te njezinoj izložbi u Galeriji umjetnina. Izložba nazvana Petlja sastoji se od fotografija, zvučnih i tekstualnih instalacija te video radova. Kao pojam u medijskoj umjetnosti, petlja sugerira beskonačnost, odnosno beskonačno ponavljanje umjetničkog rada, a kako tu beskonačnost izvodi Duparova, pročitajte u prilogu ili, još bolje, posjetite izložbu.

O autorima u ovom broju:

Vjekoslav Bošković rođen je 1974. Piše prozu, satiru, scenarije. Tekstovi su mu objavljivani u Zarezu, na Knjigomatu i Arteistu, Fantomu slobode, tjednom magazinu Forum. Autor je humoristične serije Pakleni toranj. Godine 2007. objavljena mu je zbirka priča Truliks. Upravo je dovršio roman Ljubav ispod pojasa.

Neva Lukić rođena je u Zagrebu, 1982. Diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala teoriju moderne i suvremene umjetnosti na sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. Aktivna je kao kustosica, likovna kritičarka i književnica. Do sada je objavila knjigu kratkih priča Ljudi bez parka (2009.), zbirku poezije Haljina Obscura (2011.), za koju je nagrađena nagradom »Zdravko Pucak«, te zbirku poezije Sjene sjemenki (2015.). Članica je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) i studijske sekcije Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) te Hrvatskog društva pisaca (HDP).

Kristian Novak rođen je 1979. u Baden–Badenu. Diplomirao je kroatistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao s temom iz povijesne sociolingvistike. Od 2005. do 2012. predaje na istom fakultetu, a nakon toga na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Godine 2005. objavljuje roman Obješeni, a godine 2013. roman Črna mati zemla, koji je osvojio T–portalovu nagradu za roman godine i preveden je na slovenski i mađarski. Oženjen je i živi u Zagrebu.

Jadranka Milenković rođena je 1969. u Puli. Živi u Nišu gdje radi na Apelacionom sudu. Osnovala je i vodi Književni klub »Prejaka reč« koji okuplja mlade ljude zainteresirane za čitanje, pisanje, filozofiju i umjetnost. Piše kratke priče i eseje; objavljivala je u časopisima Gradina, Putevi, Bdenje, Koraci, Braničevo, Kvartal, u zbornicima i na portalima P.U.L.S.E i Art Anima. Završeni roman Heteros čeka na objavljivanje. Suradnica je Niškog kulturnog centra.

Ahmed Ragimov je nagrađivani ruski pjesnik azerbajdžansko–ruskog porijekla. S majkom i bakom živi u Moskvi gdje je rođen 1987. Dosad je objavio 13 knjiga pjesama, a tekst »Najnježniji i Najsnažniji« uzet je iz zbirke po imenu Grad — omeđeni beskraj objavljene 2008. u nakladi moskovskog AST–a, najveće izdavačke kuće u Rusiji. Njegovih knjiga prodalo se više od milijun primjeraka, a prevedene su na farsi, korejski i japanski.

Zvjezdana Stanimirović je komparatistica, prevoditeljica i majka dvoje djece. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Karlovcu.

Denis Vlašiček rođen je 1993. godine u Bjelovaru. Studira psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. »Što ostaje« je njegova prva objavljena priča.

Korana Serdarević rođena je u Zadru 1982. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Od 2013. zaposlena je kao gimnazijska profesorica. Te je godine osvojila dvije prve nagrade za kratke priče (nagradu »Ranko Marinković« za priču »Kravosas« i nagradu »Zlatko Tomičić« za priču »Ptice«). Radove je objavljivala u raznim regionalnim časopisima i na portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Godine 2015. u izdanju Frakture objavljena joj je zbirka priča Nema se što učiniti.

Stanko Andrić rođen je u Strizivojni 1967. Diplomirao je francuski i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao srednjovjekovne studije u Budimpešti. Autor je romana Simurg, knjige eseja Enciklopedija ništavila te historiografskih djela Povijest Slavonije u sedam požara, Čudesa Svetog Ivana Kapistrana i Vinkovci u srednjem vijeku. Jedan je od utemeljitelja Podružnice za povijest Slavonije, Baranje i Srijema Hrvatskog instituta za povijest.

Ljuba Lozančić rođena je 1984. Objavila je dvije zbirke poezije: A što je s ljudima (2005.) i Slavlje na pučini (2007.). Potonja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika 2006. godine. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, na portalu Knjigomat i drugdje.

Petar Matović rođen je 1978. Završio je studij srpske književnosti u Beogradu. Piše poeziju i eseje. Radi kao profesor književnosti u Požegi. Objavljuje u periodici: Polja, Letopis Matice srpske, Koraci, Beogradski književni časopis, Sarajevske sveske, Quorum, Zarez, Književni magazin; Fragile, Portret, Rita Baum, Wyspa (Poljska), I. D. I. O. T. (Slovenija), The Café Review (SAD). Bio je član redakcije časopisa Međaj i urednik Svetskog dana poezije. Poezijom je zastupljen u više antologija, pjesme su mu prevedene na poljski, katalonski, njemački, francuski, engleski, švedski, rumunjski, mađarski, slovenski, portugalski i španjolski. Objavio je tri knjige poezije: Kamerni komadi (1997.), Koferi Džima Džarmuša (2009.), Odakle dolaze dabrovi (2013.).

Alen Brlek rođen je 1988. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Puli i Rovinju. Pobjednik je natječaja Na vrh jezika za 2013. godinu za zbirku poezije Metakmorfoze, objavljenu u nakladi Algoritma. Objavljivan je u e–časopisu Književnost uživo, u Zarezu te na portalima Strane i Kritična masa.

Marija Dejanović rođena je 1992. godine. Prebiva u Sisku, živi u Zagrebu. Objavljivala je pjesme u časopisima (Zarez, Riječi, Split Mind, Afirmator) i zbornicima (Treći Gornjogradski književni festival i Mostovi svjetlosti). Za rukopis Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur) bila je pohvaljena na natječaju za nagradu »Goran« 2015. godine. Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Lucija Butković rođena je 1991. u Zagrebu gdje trenutačno studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Osvojila je prve nagrade za poeziju na vrgoračkom natječaju »Tin i ja« 2003., Kijevskim književnim susretima 2008. i na natječaju »Stjepan Džalto« 2011. U Zarezu je u sklopu natječaja »Prozak« objavila kratku priču. Odnedavno je uključena u rad portala Muf. Živi u Zagrebu.

Katja Grcić rođena je 1982. u Splitu, gdje i danas živi. Njemački i engleski jezik i književnost diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Stručno se usavršavala na Sveučilištu Karl–Franz u Grazu te Institutu za prevoditelje i tumače u Beču. Poeziju već niz godina objavljuje u časopisima (Quorum, Pobocza, Vijenac, Zarez, Mogućnosti, Tema, Riječ i dr.) i na radiju (HR3, Radio Split). Pojedine pjesme prevedene su joj na poljski, češki i slovenski jezik. Osim poezije, piše prozu, a bavi se i vizualnom umjetnošću. U travnju 2014. prvi put javno izlaže u okviru grupne izložbe NUS u Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu. U izdanju Meandra objavila je 2015. prvu zbirku pjesama pod nazivom Nosive konstrukcije.

Emilija Duparova (Split, 1967.) diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radi na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, u zvanju redovite profesorice. Uz slikarstvo, njena umjetnička praksa, uključuje multimedijalne projekte, ambijente, instalacije, fotografiju i video. Članica je likovnih udruženja Splita, Zagreba i Rijeke. Dosada je realizirala 45 samostalnih i sudjelovala na mnogobrojnim skupnim i žiriranim izložbama u zemlji i inozemstvu. Za svoj umjetnički rad i rad u struci dobitnica je značajnih međunarodnih i nacionalnih nagrada i priznanja.

 

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Slušaj me

Slušaj me

Zaljubljenik u pop glazbu i književnost Andrija Škare elegantno je iskoristio njihovo sjecište pišući kolumne o pjesmama koje tematiziraju književnost. Autor u svakoj kolumni glatko briše granicu između „visokog“ i zabavljačkog sadržaja i kreira novu razinu analize na kojoj će nam podariti nov način gledanja i na pop kulturu i na kaknonsku književnost. Škare pokazuje što pop pjesme dobivaju od književnosti, a koji se novi slojevi tumačenja otkrivaju u književnim djelima pomoću pop pjesama koje se na njih referiraju. Svaka njegova kolumna je pak zasebno umjetničko djelo nastalo hibridnim spajanjem naoko disparatnih elemenata.

 

Andrija Škare rođen je 1981. u Zagrebu. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Radi kao scenarist, novinar i voditelj na Hrvatskoj televiziji u svojstvu stalnog vanjskog suradnika. Piše za magazin Globus, za portale www.booksa.hr i www.potlista.com, organizira koncerte, književne večeri i soareje opće prakse.

Prozu je objavljivao u brojnim časopisima u zemlji i regiji, u Vijencu, Zarezu, Fantomu slobode, Knjigomatu, Temi, Severnom Bunkeru, Večernjem listu, Ka/osu, Fokusu, Novoj riječi, u Ekran pričama, na Trećem programu Hrvatskog radija i još ponegdje.

Jedan je od osnivača književnog pokreta eventualizam pa je s četiri priče zastupljen i u knjizi Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor (Celeber, Zagreb, 2006.).

Objavio je knjigu beletrističko-publicističkih zapisa o zagrebačkim kavanama i kafićima, S više mlijeka, molim (Celeber, Zagreb, 2008.) te zbirku priča Život svijeta koji će doći (CeKaPe, Zagreb, 2014.)

Živi i radi u Zagrebu.

Voli muziku.

 

Ilustracija na naslovnici Stipan Tadić

 

In memoriam Rupert Neudeck (1939.–2016.)

In memoriam Rupert Neudeck (1939.–2016.)

Jučer, 31. svibnja 2016., preminuo je Rupert Neudeck, veliki prijatelj Durieuxa, njemački novinar, humanitarac i teolog – za sebe je govorio da je „lijevi katolik“. Postao jedan od najrespektiranijih europskih intelektualaca kad je na svoju ruku sa suprugom i prijateljima unajmio brod Cap Anamur i u Kineskom moru spašavao vijetnamske izbjeglice i potom ih iskrcao u Njemačkoj, usprkos protivljenju njemačkih vlasti. Nakon toga je osnovao humanitarnu organizaciju „Cap Anamur“. U Hrvatsku je prvi put došao pod konac 1991. godine i od tada je tu kontinuirano pomagao stradalima, kao i potom u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu sve do 1999. godine. Pri tome je posjećivao zagrebačku redakciju Feral Tribunea, družio se s don Brankom Sbutegom, Miljenkom Jergovićem, Igorom Lasićem, Ivanom Lovrenovićem. Osobito je cijenio sarajevski dnevnik „700 dana opsade“ Željka Ivankovića. Sam je boravio tjednima u opkoljenom Sarajevu. Redovito se s ratnih područja javljao radijskim izvještajima njemačkom saveznom radiju, a kao zagovornik žrtava rata u bivšoj Jugoslaviji često je nastupao na okruglim stolovima i u javnim debatama. Zadnji angažman mu je bio za izbjeglice iz Sirije. Umro je od srca. (Nenad Popović)
Više o Rupertu ovdje.

Izvrnuti svijet

Izvrnuti svijet

Nakon prve vrlo hvaljene zbirke priča Tamno ogledalo književnica Ivana Rogar objavila je novu knjigu – Tumačenje snova. U prvoj knjizi upoznali smo vrhunsku stilisticu koja portretira osebujne gradske likove u kritičnim životnim trenucima. U drugoj zbirci ona ide korak dalje – za glavne likove izabrala je djevojke i žene uhvaćene u spiralu opsesija i fobija. Taj je svijet izvrnut izvana prema unutra – sve ono što se čini u svijetu velikim, za te je žene beznačajno, ali zato im je od presudne važnosti nešto što drugi niti ne primjećuju; stvarnost prelazi u snove, a snovi u stvarnost; virtualno se izlijeva u realno, realno u virtualno. Njihove misli i tijela isprepleteni su , njihovi se strahovi očituju na njihovoj koži, ne zna se gdje prestaju osjećaji, a počinje krvarenje… Jezik Ivane Rogar istovremeno je human i razoran, kolokvijalan i metaforičan, suosjećajan i crnohumoran. U njenom svijetu jedna dječja igra, jedan post na internetu, jedna čudna gošća u restoranu, jedna obična vožnja izmiču tlo pod nogama. (Boris Beck)

 

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Još jedna šetnja crnom stranom Amerike

Još jedna šetnja crnom stranom Amerike

USA Noir 2 nastavak je izuzetno popularne zbirke priča USA Noir iz 2015. godine. Dvojka donosi novih 17 napetih priča s američke mračne strane. Geografski specifične, one su svojevrsna nadgradnja baze američkog krimića koju su postavili slavni James M. Cain, Cornell Woolrich i Raymond Chandler. Pogledajte što su epigoni preuzeli od učitelja, a koje inovacije su sami unijeli.
»Kroz različite zanimljive, napete priče USA Noir 2 bavi se problemima rasizma, PTSP–a i droge. Problemi se često isprepliću i povezuju te ne dolaze sami. Zbirka odlično prikazuje međuljudske odnose na koje su utjecali ideološka zadojenost, rasizam, strah i patrijarhalni obrasci ponašanja. Sva ta socijalna osviještenost miješa se s ubojstvima i pljačkama, konzumacijom i prodajom droge kroz razne gradove: San Diego, New York, Kansas City, Baltimore, New Orleans, Las Vegas, svaki od njih specifičan, a svaki tako američki. Zbirku je osmislio Johnny Temple, urednik odgovoran i za prvi dio američkog noira.
Neke od priča oponašaju hemingwayevsku ekonomičnost, neke koketiraju s apsurdom – stilovi su raznoliki, ali sve ih veže mrak noira, sladak poput sirupa i gorak poput tamne čokolade.« (Ivana Rogar) 

AUTORI U OVOJ ZBIRCI:  Don Winslow, Julie Smith, Domenic Stansberry, Joseph Bruchac, Laura Lippman, Pir Rothenberg, Luis Alberto Urrea, John O’Brien, S. J. Rozan, Asali Solomon, William Kent Krueger, T. Jefferson Parker, Tim Broderick, Bharti Kirchner, Lawrence Block, Lisa Sandlin, Jeffery Deaver

 

Zbirku je priredio Johnny Temple

Knjigu su s engleskoga preveli  Duško Čavić i Iva Gjurkin

Slika na omotu Branka Cvjetičanin

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

U Durieuxu je i ovo proljeće Noir

U Durieuxu je i ovo proljeće Noir

Nakon drugih europskih gradova u biblioteci DURIEUX NOIR red je došao na Istanbul.

Istanbul Noir je imaginarij u kojem se susreću strast i mržnja, spletke i odmazde, obračuni i pomirenja s prošlošću. Star stotinama godina, Istanbul je oduvijek bio poznat kao topos različitih vjerovanja i mjesto velikih žudnja pa nas i nesvjesno podsjeća na tajnu vatru koja gori u njegovim dušama. Upoznajte Istanbul kroz priče o naručenom ubojstvu i davno zaboravljenom ubojstvu, o zločinu iz straha i zločinu iz strasti, o otrovnim napitcima i zamkama. Priče Istanbul Noira punokrvne su kao grad o kojem govore. One posjeduju njegovu nezatomljivu energiju i pamćenje jer Istanbul je grad bogate povijesti koji sve pamti, ali gleda u budućnost, poput Janusa.

„Kako su rukopisi za Istanbul Noir pristizali, bilo je sve jasnije da nam se pred očima ne oblikuje samo zbirka mračnih priča smještenih u stari Stambol, već slojevit portret samoga grada ili, u najmanju ruku, niz izuzetno živopisnih snimaka grada. Istini za volju, govorimo o gradu koji su uglavnom oblikovale često zloćudne plime i oseke državne politike. Iako je glavni grad Republike Turske Ankara, s gotovo dvanaest milijuna stanovnika, odnosno petinom ukupne populacije Turske, Istanbul je to srce nacionalne politike koje pulsira, a često i krvari. I to se vidi.

Smješten na raskrižju Istoka i Zapada, Istanbul ne pripada jednoj, već objema stranama i upravo je taj položaj koji je ni amo ni tamo osnova za blagostanje grada. Koliko god se krvi prolije pri prilagođavanju zapadnjačkim normama, one se jednostavno ne uspijevaju održati na skliskome tlu toga grada. Ovdje se zakoni ne krše, već se u njima rade rupe.

Istanbul je leglo poroka i bastion vrline, maglom obavijena arena u kojoj odmjeravaju snage sila i otpor, nijekanje i represija, a ako niste upoznati s tajnama te igre, vjerojatno ćete u nekom trenutku osjetiti potrebu ostaviti pikule na terenu i udaljiti se.“ (Iz Uvoda)

 

AUTORI U OVOJ ZBIRCI:  Yasemin Aydinoğl, Tarkan Barlas, Mehmet Bilâl, Behçet Çelik, İnan Çeti, İsmail Güzelso, Hikmet Hükümenoğlu, Müge İplikçi, Riza Kiraç, Lydia Lunch, Jessica Lutz, Bariş Müstecaplioğlu, Algan Sezgi̇ntüred, Feryal Tilmaç, Sadik Yemni

 

Zbirku su priredili Mustafa Ziyalan i Amy Spangler

Knjigu su s engleskoga prevele  Davorka Ćurković i Iva Gjurkin

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Ženske performativne prakse u Hrvatskoj

Ženske performativne prakse u Hrvatskoj

Kada govorimo o performansu u Hrvatskoj prva imena koja padaju na um su Tomislav Gotovac, Vlasta Delimar, Slaven Tolj, Siniša Labrović, Marko Marković. Stječe se dojam da su, osim Vlaste Delimar koja je dobrano zadužila žensku performersku scenu, zaista svi korifeji te scene muškarci. No, je li taj dojam baš točan? Ili još bolje pitanje, kako ga je formulirala autorica nove knjige o performansu: čija je privilegija prisutnosti? Knjiga Ružice Šimunović Tijelo u dijalogu: Ženske performativne prakse u Hrvatskoj promijeniti će našu sliku performansa u Hrvatskoj. Radi se o vrlo sistematično izrađenoj komunikativnoj povijesti ženskog izvedbenog djelovanja, potkrijepljenoj sustavnim intervjuima s praktički svim umjetnicama koje se bave, u bilo kojoj fazi svog djelovanja, performansom od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas. Knjiga Tijelo u dijalogu opredmećuje njihovih dvadeset glasova kroz koje saznajemo o motivaciji, fazama djelovanja, pojedinim performansima i sl. Kroz kunsthistoričarski dosljedno i pedantno vođene intervjue, koji su uz to vrlo uzbudljivi, stvara se nezamjenjiva arhiva podataka u prvom licu. U opsežnom uvodu Ružica Šimunović daje sintetički pregled kulturnih, političkih i filozofskih premisa koje su uvjetovale performativnu umjetnost. Osim što je u uvodu kozmopolitski nadahnuto usustavljena i isprepletena politička, teorijska i umjetnička kauzalnost, daje se pregled osnovnih ideja teorije umjetnosti posljednjih pola stoljeća tako da je riječ i o edukativnom tekstu koji može poslužiti kao osnova za daljnje proučavanje autora od Fredrica Jamesona, preko Amelie Jones, Judith Butler, Nicolasa Bourriauda, Claire Bishop pa do autora iz regije kao što su Marina Gržinić, Bojana Pejić, Ivana Bago. Tom uvodu slijedi dvadeset opsežnih intervjua s umjetnicama, koji se ne bave isključivo njihovom performerskom praksom, već su kontekstualizirani njihovim čitavim opusima. Tako, na primjer, Sanja Iveković, iako je možemo smatrati rodonačelnicom performansa u Hrvatskoj, u intervjuu se dotiče i drugih umjetničkih projekata kojih ima daleko više od samih performansa.

Iz knjige Tijelo u dijalogu: Ženske performativne prakse u Hrvatskoj, kao i iz ranijih projekata Ružice Šimunović, kao što su knjiga o djelovanju Zorana Pavelića ili ANE Elizabet, vidi se specifičan talent za otkrivanje umjetničkih opusa koje su interpretativni poduhvati likovno kritičke zajednice iz različitih razloga posve zaobišli. Nakon objavljivanja ove knjige, možemo ustvrditi da je jedna neobrađena tema manje, a izuzetno je važno da je privilegiju prisutnosti zadobila odlična ženska performativna praksa u Hrvatskoj.  (Olga Majcen Linn)

 

Suizdanje s Hrvatskom sekcijom AICA.

Objavljivanje su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba
ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Inside Out

Inside Out

Zbirka tekstova Radmile Ive Janković »Unutra, prema van« sastoji se od brojnih predgovora u katalozima, kritičkih zapisa o umjetnicima i izložbama objavljenih na radiju i u novinama, te razgovora s umjetnicima. To je manji izbor iz autoričina bogatog spisateljskoga i kustoskoga rada, a tekstovi su nastajali od 1995. do 2012. godine. Nisu složeni kronološkim redom kako su objavljivani, čak ni po nekoj tematskoj ili žanrovskoj srodnosti, pa ipak je opći dojam koji knjiga ostavlja na čitatelja — iznimna konzistentnost. Ono što sve te tekstove povezuje u cjelinu jest jedinstveno očište, točka promatranja iz koje Radmila Iva Janković nastoji ući u prostor drugoga kako bi u njemu oblikovala vlastiti prostor. Ona je cijelo vrijeme u dijalogu i u izabranom umjetničkom djelu, bilo pojedinačnome, bilo cijelom opusu, ili pak u osobi umjetnika ispituje samu sebe. To je krajnje osobna knjiga ispunjena empatijom, duboko emocionalnim odnosom prema drugome koji je predmet autoričina ispitivanja. Nije joj cilj opisati neko umjetničko djelo, otkriti neku njegovu skrivenu istinu, nego ući u svijest onoga koji je to djelo stvorio, a ispitujući svijest Drugoga, otkriva i ispituje svijest o sebi. Iščezle su granice između mene i tebe, mene koji ispitujem tvoje djelo, jer sam u tebi otkrio sebe. U knjizi se prepoznaje posvemašnja bliskost i žudnja za drugim, a ispitivanje na pojedinim mjestima prerasta u »suptilnu energetsku komunikaciju« (…)

Radmila Iva Janković gradila je svoju kritičarsku osobnost na vrlo složenim temeljima. Njezine su referencije brojne i zahvaćaju podjednako filozofiju, teoriju umjetnosti, vizualnu kulturu, književnost i film. Ono što njezinim tekstovima daje osobitu uvjerljivost jest živa, istraživačka praksa u kojoj se stečeno predznanje provjeravalo na artefaktima, u dijalogu s umjetnicima i neprestanim propitivanjem vlastitih opservacija. Njezina su precizna i jasna kritičarska stajališta izrasla iz života, kao što se i umjetnost o kojoj je ovdje riječ shvaća isključivo kao integralni i pulsirajući dio života. Osobita vrijednost autoričina pisma je uočljiva subjektivnost, osobnost, vlastiti pogled na temu o kojoj se govori i piše. Međutim, Radmila Iva Janković sebe nipošto ne vidi na nekoj povlaštenoj, sveznajućoj poziciji jedne istine, nekog obvezujućeg apsoluta. Ona je oblikovala sebe u prostoru koji je Gianni Vattimo svojedobno nazvao slabom ili mekom misli (pensiero debole). To je prostor bez čvrstog, točnije sigurnog uporišta, prostor koji karakterizira fragmentarnost.
(Zvonko Maković)

Suizdanje s Hrvatskom sekcijom AICA.

Objavljivanje su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba
ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Kritička kartografija Marka Goluba

Kritička kartografija Marka Goluba

Prateći kao kritičar i kustos likovna zbivanja već više od desetljeća, u nekom trenutku postavši i promotor dizajna odnosno autora na tome području, Marko Golub postao je jedan od najkompetentnijih pisaca o suvremenoj umjetnosti i dizajnu. Široko obaviješten i intelektualno znatiželjan, pronicljiv analitičar i maštovit interpretator, susretljiv sugovornik te vrstan pisac koji misli pretače u jasne i izravne rečenice, mjestimično posežući za metaforom ili slikovitom poredbom, ponekad drskom, a ponekad poetičnom. Raspolažući uz to ogromnim znanjem na području popularne kulture, glazbe i filma, Marko Golub i umjetnosti pristupa nikada ne gubeći iz vida širi kulturni kontekst u kojem ona obrazuje svoje poruke, odnosno uvijek imajući u vidu poziciju konzumenta i njegov horizont iskustva. Jer, za Marka Goluba umjetnost je načelno pristupačna; zahtjeva nešto predznanja, oštroumnosti te duboko uvjerenje da je važna. Kako sam posjeduje sve od navedenog, umjetnost u njemu doista nalazi kompetentnog i prijateljskog tumača. (Ivana Mance)

 

Uredila i predgovor napisala Ivana Mance.

Pogovor Boris Greiner.

 

Suizdanje s Hrvatskom sekcijom AICA.

Objavljivanje su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba
ministarstvo-kulture-grad-zagreb