S više od deset, opsegom kraćih djela objavljenih u razdoblju između 1975. i 1992. godine, kao i brojnim prijevodima portugalske poezije na talijanski jezik, Antonio Tabucchi opravdava status jednoga od najproduktivnijih i najcjenjenijih pripovjedača srednje generacije, kako u Italiji, tako i u Europi. Njegov pripovjedački opus dijeli se na pripovijetke i kraće romane, među kojima je najčitaniji i na mnoge jezike preveden Indijski nokturno (1984), roman kojega autor u svome proslovu naziva »nesanicom« i »putovanjem«, »Nokturnom u kojemu se traga za jednom Sjenkom«; tom romanu je u Francuskoj dodijeljena nagrada »Médicis Étranger«. Od knjiga pripovijetki svakako valja izdvojiti naslove: Igra obrtanja (1981), Žena iz Porto Pima (1983), te Mali nesporazumi bez važnosti (1985). U njima je do prepoznatljivosti izrađen osebujan Tabucchijev pripovijedni jezik refleksivne nedorečenosti, kao i strukturalno probijanje žanrovskih okvira kriminalističke, pustolovne, ljubavne priče u smjeru metafizičke tradicije koja talijanskoj noveli nije strana. Neostvareni dijalozi (1987) predstavljaju prvi Tabucchijev pokušaj izražavanja dramskim jezikom; prvi se neostvareni dijalog »Gospodina Pirandella zovu na telefon« tematski vraća postojanoj Tabucchijevoj odanosti svom pjesničkom uzoru: Fernandu Pessoi. Pessoin fiktivni sugovornik odabran je po kriteriju višestruke poetičke srodnosti (prisjetimo se Pirandellova pokojnog Mattije Pascala, zatim lica koja traže autora i ostalih djela, kao i Pessoine osobne i pjesničke raspršenosti u brojne heteronime). Drugi neostvareni dijalog pokušaj je monologizirajućeg »Ja« da u grotesknom dvoboju s neobičnim protivnikom oživi razmrvljenu iluziju o sebi. Osim spomenutih, Antonio Tabucchi je napisao sljedeća djela: Piazza d’ Italia (1975), Piccolo naviglio (1978), Il filo dell’ orizzonte (1986), I volatili del Beato Angelico (1987), Un baule pieno di gente (1990), L’ angelo nero (1991), Requiem (1992) i Sogni di sogni (1992). (Tatjana Peruško)