Jean Anouilh (3. 6. 1910. — 3. 10. 1987.) jedan je od najznačajnijih dramskih pisaca 20. stoljeća. Autor je četrdesetak dramskih tekstova, nekoliko teorijsko–kritičkih djela, prijevoda i adaptacija te filmskih scenarija. Svoj je dramski opus objavljivao u ciklusima: »ružičasti komadi« (1942.), »crni komadi« (1942.) i »novi crni komadi« (1946.), »blistavi komadi« (1951.), »kostimirani komadi« (1960.), »škripavi komadi« (1956.) i »novi škripavi komadi« (1970.), »barokni komadi« (1974.), »tajni komadi« (1977.) te »šaljivi komadi« (1984.). Izborom pet prijevodnih naslova osmišljen je presjek opusa Jeana Anouilha po odrednicama njegova mlađeg dramskog opusa, nastalog od tridesetih do pedesetih godina 20. stoljeća, čija glavnina (kao ni ovaj odabir) dosad nije bila prevedena na hrvatski jezik. »Crni komadi« (pièces noires) u njemu su zastupljeni dramom Divljakuša iz 1938.; »ružičasti« (pièces roses) Léocadijom (1940.) te Ljubavnim sastankom u Senlisu (1941.) kao oprekama sa sretnim završetkom, a »blistavi komadi« (pièces brillantes) djelima Poziv u dvorac (1947.) i Proba ili kažnjena ljubav (1950.). Anouilh se u njima bavi modernim pojedincem i društvom propitujući cijenu izbora kojim junaci, napose junakinje, iz njegove suvremenosti staju rame uz rame s junacima antičkih tragedija. Kroz motiv ljubavi te poigravanje s razinama realnosti i raznim oblicima igre, dinamički, otvoren ili »kostimiran« dramski sukob suprotstavlja predstavnike »mladih« i »starih«, društveno marginaliziranih i društveno visoko etabliranih. Njegov ishod za »čiste« (idealiste) može biti samo bijeg/propast ili pak integracija u igru. Prvi je karakterističan za ranije razdoblje stvaralaštva i »crne komade«, a drugi za dramske cikluse kao što su »ružičasti« i »blistavi«. Odrastajući u primorskome gradiću Arachonu uz oca krojača i majku profesoricu glasovira koja je svirala violinu u putujućem orkestru, Jean Anouilh od najranije je dobi razvio senzibilitet za scensko te naviku da u svojoj mašti dovrši komad kada bi ga u pauzi predstave otpravili na spavanje. Između svoje dvanaeste i šesnaeste godine otkrivat će Molièrea, Marivauxa i Musseta, kojeg čita »tisuću puta ponovno«. S preseljenjem u Pariz pohađa Collège Chaptal, upoznaje se s djelima Cocteaua, Claudela, Giraudouxa, Pirandella i Shawa i luta predjelima Montmartrea. Na Sorbonnei pohađa nekoliko semestara prava, prije nego što će napustiti studij da bi radio u izdavačkoj kući. Nakon toga će ga ljubav prema kazalištu na mala vrata (1929.) uvesti, kroz posao tajnika glumcu i direktoru kazališta na Champs Elysées, do prvog uspjeha s autorskim dramskim tekstom Hermine (1932.),izvedenim 90 puta te adaptiranim za film. Veći uspjesi tek će uslijediti: Putnik bez prtljage (1937.) sa 190 izvedbi, Divljakuša i Bal lopova (1938.). Unovačen 1940., zarobljen i ubrzo oslobođen, vratit će se u Pariz dramaturškome i redateljskom radu u periodu u kojem će nastati Euridika i Antigona, prve dvije drame iz zbirke »crnih komada«. Po završetku Drugog svjetskog rata pogođen je optužbama za suradnju s nacističkim režimom zbog potpisivanja peticije za spas na smrt osuđenog pisca Roberta Brasillacha, kao i činjenice da je vlada iz Vichyja bez cenzure dopustila prikazivanje njegove Antigone. U dramaturškom radu sve je plodniji i uspješniji do perioda 1961. do 1967., kada prestaje pisati, ali se bavi redateljskim radom. Iako prijemljiv za suvremene tendencije novog romana i kazališta apsurda, izričito se ne povodi za realizmom »antikomada«, dok scenskom inventivnošću daje prostora mentalnom (unutrašnjem) mjestu i vremenu. Njegov povratak dramaturgiji tijekom sljedećih dvanaest godina ponovno je veoma uspješan. Sredinom osamdesetih obolijeva od poremećaja štitnjače, liječi se te umire u bolnici u Lausannei. Zanimljivo je da je Jean Anouilh bio jednako plodan i privatnome životu i to u nekoliko perioda (1934., 1953., 1969.) kao otac petero djece i sukcesivni ljubavni i bračni partner, a pažljiv čitatelj ovog prijevodnog odabira, osim te, moći će u njemu uočiti još nekoliko detalja podudarnih s biografskim.