9. studenoga 2014. u Zagrebu je preminuo naš dugogodišnji autor Branko Polić. Rođen je 24. travnja 1924. godine u Zagrebu. Drugi svjetski rat mu je prekinuo školovanje te s obitelji pred ustaškim progonom Židova bježi u Kraljevicu, a potom bio interniran u talijanskom logoru na otoku Rabu. Godine 1945. ubrzano svladava gradivo za osmi razred klasične gimnazije, a zatim studira na Sorbonni gdje stječe diplomu profesora francuskog jezika. Nakon povratka, 1948. godine, nastavlja studij engleskog jezika i diplomira na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u “rekordnom roku” 1950. godine. Ubrzo je primljen u kulturnu redakciju Radio Zagreba gdje je ubrzo postao kritičar u glazbenom programu, a potom urednik muzičko-govorne redakcije (1956-1964). Nakon osnutka Trećeg programa, postaje njegov urednik i komentator sve do umirovljenja (1985), a suradnju je nastavio sve do 2012. godine, kada je snimio posljednje razgovore s velikim hrvatskim glazbenim umjetnicima. Autor je stotina razgovora s glazbenicima i nekoliko tisuća emisija o glazbi i glazbenicima za koje je građu prikupljao i na mnogim putovanjima. Članci, rasprave, prikazi, eseji, kritike i prijevodi Branka Polića razasuti su po domaćim i inozemnim časopisima, novinama, leksikonima i zbornicima. Durieux mu je objavio četiri autobigorafske knjige (Vjetrenjasta klepsidra, 2004., Imao sam sreće, 2006., Pariz u srcu studenta, 2008., Na pragu budućnosti, 2010. te dvije knjige anegdota: 1000 glazbenih anegdota, 2012. i Pregršt glazbenih anegdota, 2013. Branko Polić bio je i aktivan član Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, a posljednjih dvadeset godina i urednik časopisa Novi omanut koji donosi vrijedne priloge domaćih i inozemnih autora o židovskoj povijesti i kulturi.

U romanu Splitting, zlokobno višeznačnog podnaslova Kako sam tražio Srbe po gradu (koji bi u drugoj kulturi, recimo češkoj, mogao biti naslov kakve hašekovske humoreske), čitav se jedan svijet dobrih susjeda, prijatelja i školskih drugova dijeli, puca po šavovima i urušava. Utemeljena na iskustvu mladosti koja tek dozrijeva pod socijalističkim zgradurinama Splita kroz igru baluna, prva pijanstva, sitne krađe, markiranje nastave i smušeni, neobavezni seks, splitske djece koja odjednom, još u svojim zelenim godinama, doznaju kako „nismo svi isti“, ova proza precizno dočarava i demistificira vrijeme u kojem je dalmatinska metropola potresno i zauvijek mijenjala svoje lice. Radnja romana najvećim se dijelom zbiva u jednome od splitskih kvartova koje su nastanjivala vojna lica bivše JNA, uglavnom na službi u bivšoj Ratnoj luci Lora, u rasponu od Nove godine 1990. do 15. studenoga 1991., kada su prve granate s brodova tadašnje jugoslavenske mornarice pale na Split. Ispričana iz pozicije više likova, većinom maloljetnih srednjoškolaca, koji prema promjenama što nastupaju iskazuju više ili manje nerazumijevanja i otpora, ova se splitska priča doima autentičnijom i istinitijom od svega o tome dosad napisanog. Ovim se romanom novinar i publicist Damir Pilić nametnuo kao izvrstan pripovjedač, a Splitting definitivno spada u vrh recentne domaće prozne produkcije.