Košarica

Customer Login

Lost password?

View your shopping cart

Drazen Toncic

Francuski Fantom slobode

Francuski Fantom slobode

OBJAVLJENA NAJVEĆA PANORAMA HRVATSKIH AUTORA NA FRANCUSKOM JEZIKU

Časopis “Le fantôme de la liberté” – “Fantom slobode” 2-3/2016

Imamo čast obavijestiti vas da je u izdanju nakladničke kuće Durieux iz tiska upravo izašao dvobroj 2-3 za 2016. godinu časopisa za književnost “Fantom slobode”. S naslovom “Le fantôme de la liberté”, i podnaslovom “Revue littéraire pour la survie en ces temps schizophrènes” / “Književna revija za preživljavanje u ovim šizofrenim vremenima”, ovaj dvobroj časopisa, na 912 stranica, donosi obiman izbor suvremenih hrvatskih pisaca, umjetnika, fotografa… na francuskom jeziku. Riječ je ujedno o najvećoj panorami hrvatskih autora koja je ikad bila objavljena na francuskom.

Autorice i autori, njih 71, zastupljeni su reprezentativnim izborom iz opusa, a među brojnim vrijednim prilozima svakako treba istaknuti prvi prijevod dijela romana “Proljeća Ivana Galeba” Vladana Desnice, koji do danas uopće nije bio objavljivan na francuskom. “Le fantôme de la liberté” donosi, uz ostalo, i prijevode integralnog teksta drame “Kamov” Slobodana Šnajdera, pjesničkih ciklusa Ivana Slamniga, Danijela Dragojevića, Darka Rundeka i Branka Čegeca, eseja i publicističkih radova Snježane Banović, Dražena Katunarića, Ive Goldsteina i Snježane Kordić, kratkih priča i dijelova romana Daše Drndić, Zorana Ferića, Damira Karakaša i Milka Valenta, te dramskih tekstova Janka Polića Kamova, Ivana Vidića, Vlatke Vorkapić, kao i niz likovnih priloga u boji Željka Kipkea, Sandre Vitaljić, Davora Vrankića i dr.

Ovaj dvobroj “Fantoma slobode” priredili su hrvatski pisac, redatelj i prevoditelj s pariškom adresom Yves-Alexandre Tripković, književni urednik, prevoditelj i publicist Nenad Popović te pisac i urednik Dalibor Šimpraga. Suizdavač časopisa “Le fantôme de la liberté” je kazališno-književni projekt Theatroom iz Pariza, koji vodi Yves-Alexandre Tripković.

Svi autori, prevoditelji, lektori i urednici za ovaj broj “Fantoma slobode” dali su svoje priloge odnosno radili bez honorara, s obzirom da godišnje potpore Ministarstva kulture i Grada Zagreba ni izdaleka ne bi bile dostatne za takav veliki projekt hrvatske književnosti.

Na isti je način, entuzijazmom autora, prevoditelja i likovnih umjetnika, 2008. godine nastao njemački broj časopisa “Phantom der Freiheit”, u mnogočemu prijelomna zbirka tekstova hrvatskih autora na njemačkom jeziku, objavljena u povodu Sajma knjiga u Leipzigu na kojem je Hrvatska bila zemlja partner.

Autori zastupljeni u časopisu “Le fantôme de la liberté”:

Amir Alagić · Stanko Andrić · Krešimir Bagić · Tomica Bajsić · Asja Bakić · Jerko Bakotin · Stjepan Balent · Snježana Banović · Ana Brnardić · Slađana Bukovac · Branko Čegec · Jean de Breyne · Vlasta Delimar · Lana Derkač · Vladan Desnica · Danijel Dragojević · Daša Drndić · Zoran Ferić · Miro Gavran · Ivo Goldstein · Tatjana Gromača · Iva Hlavač · Željka Horvat Čeč · Davor Ivankovac · Dorta Jagić · Alfi Kabiljo · Damir Karakaš · Senko Karuza · Dražen Katunarić · Željko Kipke · Snježana Kordić · Slađan Lipovec · Branko Maleš · Mate Maras · Vlado Martek · Miroslav Mićanović · Vanda Mikšić · Simo Mraović · Kristijan Novak · Nikola Petković · Sibila Petlevski · Marko Pogačar · Janko Polić Kamov · Edo Popović · Nenad Popović · Ivica Prtenjačav · Leo Rafolt · Ivana Rogar · Vedrana Rudan · Darko Rundek · Ivana Sajko · Olja Savičević Ivančević · Miroslav Sekulić – Struja · Ivan Slamnig · Ivan Sršen · Dalibor Šimpraga · Slobodan Šnajder · Igor Štiks · Marko Tomaš · Yves-Alexandre Tripković · Nikola Tutek · Milko Valent · Veljko Vidak · Ivan Vidić · Sandra Vitaljić · Vlatka Vorkapić · Davor Vrankić · Milana Vuković Runjić · Neven Vulić · Ivan Zrinušić · Darija Žilić

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Rapsodija u crnom

Rapsodija u crnom

Rapsodija u crnom zbirka je izabranih pjesama kineskog pjesnika Jidi Majie.Arhiva Majia, Jidi – Durieux

­Jidi Majia, jedan od najuglednijih kineskih pjesnika i kulturni radnik koji je pokrenuo brojne kulturne manifestacije, rođen je u velikoj obitelji iz naroda Yi u gorju Daliangshan, zapadno od pokrajine Sečuan. Nakon završetka četverogodišnjeg studija kineskog jezika i svjetske književnosti diplomirao je na Jugozapadnom sveučilištu za narodne manjine. U dvadeset četvrtoj godini dobio je najuglednije državne nagrade, o kojima sanjaju svi početnici u književnosti. Nakon toga službeno je priznat kao književnik. Vrlo je plodan autor, objavio je više od 40 knjiga poezije i proze, koje su prevedene na više od 20 jezika u zemlji i inozemstvu. Na glasu je kao kulturalna ikona Yi zajednice (pa i čitave etničke zajednice) i kao jedan od najvažnijih međunarodno poznatih pjesnika suvremene kineske književnosti.

»Tekstovi Jidi Majie pomažu nam da zavirimo u dušu, postavimo pitanja o našim jezicima, našim bićima kao osobnostima i kao društvima. I mi gradimo naše veze, šaljemo naše riječi diljem svijeta i svemira. Svemir sluša. Želimo da naš svijet u narednim godinama bude bolji, a to nije moguće ako nismo povezani s našim korijenima. Mi učimo.
I kad pjesme Jidi Majie govore o njegovim lokalnim ekosustavima i kulturi one nas potiču da razmišljamo o svom identitetu, svom jeziku i njegovoj ulozi za poboljšanje svijeta. Svi sudjeluju. Sve ima svoje mjesto. Pjesme Jidi Majie temeljene su u cjelini njegova okoliša, uvijek u zajednici i na putu, hodočašću. Pjesme su prepune metafora koje čitateljima govore o njegovoj viziji, njegovom podrijetlu i korijenima, kako usmjeravaju njegovu ljubav prema svijetu.« Iz predgovora Philo Ikonye.

Knjigu je s engleskoga preveo Miloš Đurđević.

 

Kamov Ivani Rogar

Kamov Ivani Rogar

U Hrvatskom društvu pisaca treći je put dodijeljena Nagrada Janko Polić Kamov. Stručni žiri u sastavu Jadranka Pintarić, Boris Postnikov i Nikola Petković, odlučio je da nagrada pripada Ivani Rogar za zbirku priču ‘Tumačenje snova’ (Durieux, 2016).

Književna Nagrada Janko Polić Kamov dodjeljuje se za najbolje književno djelo tijekom godine napisano na hrvatskom jeziku, bez obzira na književnu vrstu.
Ocjenjivački sud, u kojem su bili Nikola Petković, Jadranka Pintarić i Boris Postnikov, u finale natjecanja je izabrao roman Zorana Ferića ‘Na osami blizu mora’, zbirku pjesama Drage Glamuzine ‘Everest’, Zbirku priča Ivane Rogar ‘Tumačenje snova’, roman Olje Savičević Ivančević ‘Pjevač u noći’ te roman Slobodana Šnajdera ‘Doba mjedi’.

Obrazloženje za pobjednicu Nagrade Kamov 2016.

Čak i pasioniranim čitateljima rijetko u ruke dođe knjiga pri čitanju koje, kada stignu do kraja, pomisle: uf, baš mi je žao, još bih. I nije pritom riječ o pomodnim napeticama, romansama, fantazijama i sličnim žanrovskim uradcima, nego o danas rijetkoj lijepoj književnosti. Onoj književnosti koja dopire do danas već zaboravljene “bačenosti čovjeka u svijet”, do smisla pojedinačne opstojnosti. Zapravo do onoga što je Walter Benjamin, bilo nam oprošteno prisvajanje teorijskih diskursa, nazvao aurom umjetničkog djela – jer kad nema te aure, nema ni supstancije umjetnosti, jer kad nestane razlika između visoke i popularne kulture, odnosno kad nestane metafizička razina umjetničkog djela, kako je davno rekao Rimbaud dobivamo samo krhotine, namjesto cjeline i smisla, a one itekako mogu produžiti ionako predugu sezonu u paklu.
I još je jedna Benjaminova misao važna da bismo obrazložili svoju odluku: “Na križnom putu melankoličara alegorije su postaje.”
Knjiga za koju smo se odlučili, čini se da je “ispala” baš iz te misli, samo što je u ovom slučaju melankoličar svoje mjesto ustupio melankoličarki! Pa ponovimo: svaki je tekst postaja na križnom putu neke melankoličarke, nekih melankoličarki… jer riječ je o ženama i riječ je o zbirci priča Ivane Rogar Tumačenje snova.
Neupućen netko može pomisliti da je autorica pretenciozno preuzela povijesno kultni naslov, ali nije! Krajnje odgovorno, kompetentno i suptilno pokazala nam je osjećaj duboke podvojenosti između onog prošloga i onoga nadolazećega. Sedam pripovijesti o ženama “nadahnute su slikom koja prethodi mišljenju”. Pozivaju se na najprisnije u nama, suočavaju se s neosjetljivošću za vlastite praznine, s priznanjem da je to što duboko ćutimo možda posve nevrijedno. Toliko smo obzirni prema sebi da nismo u stanju spoznati svoje zablude, zastranjenja pa čak ni samomržnju.
Priče Ivane Rogar povezane su dojmljivim lajtmotivom desni koje krvare – a, upisano je u kod postmoderne, ma što mi danas o njoj mislili, krvarenje iz desni simptom je nedostatka radosti pri donošenju odluka. Afirmacija za to je: vjerujem da uvijek činim dobre izbore u životu, smirena sam. Ali, čekajte, tko to za sebe zaista može reći?
Proza Ivane Rogar suptilna je i neobično sugestivna u isti mah. Slijedeći vijugave putanje životnih sudbina ženskih glavnih likova, autorica konstruira svoj književni svijet kao raspršeni puzzle ženskoga/ljudskog iskustva postsocijalistički rasturenog pauperiziranog života za kojega su nas gospodari naših života uvjerili da je  srednjeklasni. Povezane dojmljivim lajtmotivom krvarećih desni, njezine priče transformiraju naizgled dobro poznate emocionalne krize i psihičke probleme – poput straha od otkaza, anksioznosti ili poremećaja prehrane – u motive šireg, potmulijeg beznađa. Složena interakcija privatnog iskustva i intimne sfere s političkim, ekonomskim i društvenim kontekstom među akutnim je, neuralgičnim točkama koje pokušava opipati najnovija domaća prozna produkcija. S Ivanom Rogar dobili smo autorski glas koji nas tim prostorom uvjerljivo vodi.

Stockholm Noir

Stockholm Noir

Ovo nije još jedan inteligentni, moderni, ali umiveni knjiški bestseler švedskoga vala krimića ovog milenija koji će dobiti svoju TV ili filmsku adaptaciju, a onda i hollywoodsku inačicu, samo s globalno poznatim glumcima. Nova zbirka u ediciji DURIEUX NOIR, tetovirana likovima iz podzemlja Stockholma, grada za koji nismo ni znali da ima svoje mračno lice, čitatelju donosi niz priča iz bogata, naizgled savršena društva, sve vidljivije raslojena socijalnim i rasnim razlikama, te hladno plavom s jedne i uzavrelom južnjačkom krvi s druge strane zakona.

»Stockholm se turistu čini poput treperava sna. Raširen na nizu otoka, bujan je, čist i okružen vodom bistrom poput kristala. Na papiru, Stockholm je raj. Na neki način zaista i jest. Ali uglavnom je upravo suprotno.
U Stockholm Noiru grad je predstavljen kao razjapljeno ždrijelo koje će vam proždrijeti dušu ako slučajno skrenete u krivu uličicu… Noir je posvuda. Čak, ili posebno, u raju poput Švedske, u kojoj je građaninu dan sav mogući alat da uspije, ali se od njega paradoksalno, gotovo nesvjesno, očekuje da se drži reda i obrazaca… i da nikada ne sja toliko blistavo da bi time uznemirio susjede.
U ovoj antologiji cilj nam je prikazati mračniji, prljaviji i žešći svijet švedskog noira. Ovdje slobodno vladaju opasnosti koje se skrivaju ispod životnog stila IKEA–e, a riječi su posvećene podvojenosti i očaju uzorna društva.« (Iz Uvoda)

AUTORI U OVOJ ZBIRCI: Åke Edwardsson, Johan Theorin, Martin Holmén, Malte Persson, Anna–Karin Selberg, Inger Edelfeldt, Lina Wolff, Torbjörn Elensky, Inger Frimansson, Carl–Johan De Geer, Carl–Michael Edenborg, Unni Drougge, Nathan Larson.

Knjigu je sa švedskoga prevela Sara Profeta.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Nedolično i vrijedno spomena

Nedolično i vrijedno spomena

Smionost je jedna od važnijih karakteristika zbirke poezije Nedolično i vrijedno spomena. Stihovi Stanislave Aras i u prethodnoj su zbirci brujali, potmulo se bunili i mirisali na snažan nespokoj. Pjesme ove zbirke, bilo pejzažne, ljubavne ili domoljubne, bubre još jače od srdžbe, nemira i jakih senzacija, a to se ne odnosi samo na manifestni dio njihova jezika, nego i latentni. Arasina poezija ne poznaje nevinost, ondje je nevinost imaginarno stanje koje nikad nije postojalo, izmišljeno, artificijelno ili mitsko, a čovjekova priroda od samog početka je takva da urla, buni se i proturječi. Ona je oprimjerenje Diderotove izjave da poezija mora sadržavati nešto barbarsko, prostrano i divlje jer je neukrotiva, pustopašna i gruba prema čitatelju. To je poezija puna energije, niti miruje niti pomaže čitatelju da miruje. Ona je uznemirujuća, ali je i sama uznemirena, zbog ratova, uništavanja, strahovanja, viška ili nedostatka ljubavi, empatije i sućuti. Aras pritom kao da pjeva nagonski, iz želuca, kroz začudne slike s ne potpuno jasnim kontekstom. U tom magičnom kaleidoskopu koji se sastoji od kojota i češljugara, gradova, morskih obala, potoka povezanih u odvažne metaforičke simbioze, najveću energiju uvijek proizvodi čovjek.

Stanislava Nikolić Aras rođena je u Trogiru 1972. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost. Živi i radi na relaciji Zadar–Dubrovnik. Za kratke priče 2013. i 2014. osvojila je nagradu Vranac. Pjesme i priče objavljivala je u časopisima: Quorum, Forum, Fantom slobode, Zadarska smotra, Tema, Poezija, Dubrovnik. Zbirku pjesama Takve se stvari događaju ljudima objavila je 2014., a zbirku kratkih priča Meke granice 2016. obje u nakladi Algoritma.

 

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

ministarstvo-kulture

Osvetinje

Osvetinje

„Osvetinje“ su Amiru Alagiću prvi roman, što se ne bi reklo po težini teme, staloženosti izlaganja i umijeću pisanja. Spletovi Alagićevih rečenica podižu vještinu pripovijedanja na iznimnu razinu, približavajući čitatelje likovima toliko da svaki od njih prerasta roman – jer za autora ne postoji ništa toliko sitno da u tome ne bi mogao otkriti beskonačno. Nažalost, ljudi iz tog primorskog gradića u svojoj su unutarnjoj neizmjernosti posvećeni jedino osveti, oni su poput kuća koje dugo propadaju i naglo se uruše, poput zemlje koja se oko njih urušila u rat. Svjesni da srljaju u užasnu vječnost, odlučili su sve paklene muke isprobati za života. (Boris Beck)

Amir Alagić rođen je 1977. godine u Banjaluci. Objavio zbirku međusobno povezanih priča „Pod istim nebom“ (2010). Priče i pjesme objavljivao u brojnim književnim časopisima i zbornicima. Scenarist i redatelj kratkog igranog filma „Poigravanja ili Pokvareni bojler“ (2012). Živi u Puli.

 

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Pule.

mink-pula1

Fantom slobode ipak ide dalje

Fantom slobode ipak ide dalje

Možda se zbog političkih previranja u državi čini da je i kultura u krizi, da se sve nalazi u limbu i čeka razrješenje ili da su ljudi postali malodušni i posvećuju se više svojim »pravim« poslovima koji donose novac, nego umjetnosti (jer, poznato je, svaki umjetnik je umjetnik samo iz hobija). No, nasreću, ipak je to samo dojam jer, barem na književnom polju, umjetnost buja kao i prije. Da tomu nije tako, ovaj broj Fantoma slobode ne bi mogao objaviti ulomke iz triju romana u nastajanju afirmiranih pisaca mlađe generacije i osam pripovijedaka različitog duha, tematike i stila.

Još jedna od dobrih vijesti jest da u ovom broju možete čitati nove pjesme Stanka Andrića (ne bismo htjeli umanjivati vrijednost Andrićeva znanstvenog rada jer Potonuli svijet i Zavičajna čitanka neke su od najzanimljivijih studija o Slavoniji objavljenih u ovom mileniju), ali nakon što čovjek pročita Enciklopediju ništavila pa Simurg, stvar jednostavno izmakne kontroli i on kompulzivno želi još. I tako vlastita predodžba o tome što bi autor trebao pisati nadvlada zdrav razum.

Prvi u nizu odličnih prozaista u ovom broju je Vjekoslav Bošković koji će, premda izuzetno nadaren, najvjerojatnije ostati poznat prema kontroverznoj zbirci priča Truliks. Ta je zbirka istovremeno bila histerično duhovita i uvredljiva, bizarna, apsurdna, satirična i jednostavno nemoguća, kao da su vam u restoranu poslužili jako začinjeno meso neke nepoznate divlje životinje koju su kuhari otkrili iza frižidera u kuhinji. Bolju preporuku za čitanje Boškovićevih priča i ulomak iz neobjavljenog romana ne možete dobiti.

Teoretičarka umjetnosti Neva Lukić iznenađuje distopijskom slikom budućnosti koja je komična koliko i tragična. Kako je poznato, distopijski svijet se temelji na radikaliziranim svojstvima nekog sadašnjeg društva, a Lukić je pronašla bizaran element današnjih pravila ponašanja koji odlično izvrće satiri.

Novi roman Kristiana Novaka, koji nas je zadužio sjajnom Črnom mati zemlom, ponovno govori o Međimurju u kojem je opet prisutna doza mističnosti. Premda u odlomku koji ovdje možete pročitati nema ničeg nerealističnog — Novakov je svijet surov, ali sasvim stvaran — osjeća se neka zazornosti, nešto izuzetno neugodno što se ne može locirati, nego se samo naslućuje, a zacijelo će se otjeloviti u stranicama koje će uslijediti. Ugođaj je usporediv s malomišćanskom atmosferom Twin Peaksa. Naizgled je sve u redu, ali slutnja nečeg većeg potmulo vibrira. Novak se opet pokazuje kao majstor pripovijedanja jer kroz glas pripovjedačice nasumično dozira podatke umjesto da kronološki izlaže priču, ali sve se bez greške slaže u suvisao mozaik.

Esejistica, pjesnikinja i pripovjedačica iz Niša, Jadranka Milenković, donosi dvije duže pripovijetke koje, uz to što su zanimljive, imaju snažno razvijenu empatiju za likove. Posebno je dirljiva priča o opsesiji, odnosno o onome za što živimo i za što umiremo, koja je ovdje metaforički prikazana kroz plovidbu morem.

Poetska pripovjedna proza Ahmeda Ragimova naizgled je na granici nadrealističkog, međutim, ona oprimjeruje drukčiju kulturu s drugim jezikom te drugim načinom komuniciranja i poimanja svijeta koji je zapadnjačkom umu čudan i na prvu čak nerazumljiv. Pokušamo li iskočiti iz svoje kože, vidjet ćemo na primjeru tog fragmenta da naš osobni način komuniciranja jest samo jedan u nizu ovjerovljenih i naučenih. Tu je naznačena i otvorena mogućnost drugog svijeta ili istog svijeta poimanog na drugi način pa shvaćamo što podsjeća na Wittgensteinovu — granice mojeg jezika znače granice mojeg svijeta. Ova prekrasna poetična proza gradi svijet koji, za razliku od uobičajene spekulativne proze, izmišlja i nove međuodnose i vrijednosti.

Pripovijetka Denisa Vlašičeka, u kojoj autor primjenom tipografije opisuje odnose u obitelji, sjajan je način da upoznate tog novog pisca na sceni. Premda Vlašiček nije objavljivao dosad, »Što ostaje« je poput jamstva da nakon te priče slijede i druge, jednako maštovite, možda i složenije, ali beskrajno tople, nalik na uspomenu, suvenir s nekog davnog ljetovanja koji donosi samo lijepa sjećanja.

Korana Serdarević također nas časti ulomkom iz novog romana. On je stilski na tragu njezine zbirke Nema se što učiniti utoliko što junakinja naoko ne proživljava turbulencije, ne one vanjske, a radnju pokreće snažna unutarnja dinamika. Čini se iz uvodnih stranica da će se mnogo toga događati na unutarnjem planu, ako ne i na vanjskom, a ostaje nam vidjeti hoće li se likovi probuditi iz rezignacije u koju ih je autorica bila zakukuljila u zbirci.

Koliko god sebe smatrali velikima i značajnima, činjenica ostaje da nikog od nas za stotinu godina neće biti, vrijeme će nas pregaziti i doći će neki drugi ljudi koji će možda poput nas misliti da su vječni i da će ostaviti trag. Tim i takvim pitanjima bavi se Stanko Andrić u nizu metafizičkih pjesama nakon kojih se možemo zapitati: a što je to što je doista važno? Mari li Bog za nas, postoji li bit stvari i jesu li one same po sebi spoznatljive. Andrić pitanja zaogrće prizorima prirode, padanja snijega i trešnjina stabla u cvatu, ili prozaičnih svakodnevnih događaja. Autor dobro primjećuje da si baš u takvim jednostavnim situacijama često postavimo teška pitanja.

Ljubu Lozančić i Alena Brleka povezuje nagrada »Na vrh jezika« koju su osvojili za poeziju. Lozančić je počela pisati još prije desetak godina, kad je i dobila nagradu. Nakon dvije zbirke pjesama uslijedila je višegodišnja šutnja da bi se sad Lozančić vratila, ponovno intrigantna i sasvim u duhu vremena. Njezina poezija kroz elemente ponavljanja govori o današnjem dobu umjetne inteligencije kao izvoru beskonačnog udovoljavanja ljudskim prohtjevima koji se, pak, kloniraju jer mogu. Poezija Alena Brleka je na drugom tragu. Brlek je sklon izmišljanju vlastitih riječi, novih stanja i fenomena. On govori o nemogućim radnjama i zbivanjima, pri kojima sve naginje u plavo i upija se odsutnost čovjeka, a kojima se omogućuju ta nova ili već postojeća, ali neotkrivena, nasušno potrebna stanja, mjesta i razdoblja kao što su »sebje« i »dnevnost«. Neobičnom maštovitošću Brlek daje naslutiti da će napisati još mnogo ingenioznih tekstova.

Jedan od najkvalitetnijih regionalnih pjesnika, Petar Matović, u bloku nove poezije, ispisane nakon odličnih zbirki Koferi Džima Džarmuša i Odakle dolaze dabrovi (obje dostupne na platformi Scribd kao besplatna elektronička izdanja, ali u prodaji više ne) zalazi još više u sferu konkretnog koja mu nije bila strana ni u prvim zbirkama. Pogledate li bolje Matovićeve pjesme, vidjet ćete da su apstraktne imenice. Međutim, te imenice, kao u nekoj mallarmeovskoj maniri, poprimaju vlastita značenja, postaju zakučaste metafore i objektivni korelati za određene senzacije. Matović pronalazi sublimno u raznim situacijama i svaka je njegova riječ dobro promišljena te gotovo uvijek djeluje na nekoliko razina: sematičkoj, fonetskoj, asocijativnoj, katakad i sinestezijskoj.

Poezija komparatistice Marije Dejanović koncentrira se na privide; ona pjeva o prividnom ljetu, o odsanjanim stvarima ili, pak, u strukturi bezdanosti, o stvarima koje sanja san. Dejanović piše o prividu i na metarazini, predstavljajući nam malko iskrivljenu, iliti lažnu pjesničku formu. Dejanović otvoreno piše o predmetima koje namjerno čini lažnima, nepravilnima ili nestvarnima. Te pjesme, međutim, ne predstavljaju lažnu književnost jer ona, na svu sreću, ne posjeduje kategoriju istinitosti koliko god je iskrivljavali.

Čitajući Luciju Butković, postaje nam jasno što se misli onim da književnost ne oponaša stvarni svijet, nego gradi moguće svjetove. Svjetovi Butkovićinih poluproznih, polustihovanih pjesama nalikuju na verbalizirane Escherove grafike u kojima se čudnovati doživljaji vrte u krug. Kako se ta kružnica tvori, nije potpuno jasno osim da se spajanje misteriozno zbiva u zadnjem stihu. Preostaje samo tajnovitost iz koje progovara tekstualno nesvjesno: tu leži znanje do kojeg ne možemo doći.

Dnevnik koji je pjesnikinja Katja Grcić vodila tijekom boravka u Berlinu su nepovezani zapisi, pisani neredovite i bez želje za sustavnošću, a djeluju kao podsjetnici za kasniji život. Tu su nadrealistične, komične i sublimne situacije, opisane često natuknicama bez predikata. Sve je tu prožeto vrlo aktivnim upijanjem berlinske umjetničke scene; bilježe se dojmovi s koncerata i izložbi, a fragmenti se mozaično slažu u sliku slobodnog života bez okova stroge organizacije.

Kontejner je neizostavni dio Fantoma, i koliko god druge književne rubrike bile nestalne, na Kontejner možete računati. U ovom broju Branko Franceschi piše o Emiliji Duparovoj te njezinoj izložbi u Galeriji umjetnina. Izložba nazvana Petlja sastoji se od fotografija, zvučnih i tekstualnih instalacija te video radova. Kao pojam u medijskoj umjetnosti, petlja sugerira beskonačnost, odnosno beskonačno ponavljanje umjetničkog rada, a kako tu beskonačnost izvodi Duparova, pročitajte u prilogu ili, još bolje, posjetite izložbu.

O autorima u ovom broju:

Vjekoslav Bošković rođen je 1974. Piše prozu, satiru, scenarije. Tekstovi su mu objavljivani u Zarezu, na Knjigomatu i Arteistu, Fantomu slobode, tjednom magazinu Forum. Autor je humoristične serije Pakleni toranj. Godine 2007. objavljena mu je zbirka priča Truliks. Upravo je dovršio roman Ljubav ispod pojasa.

Neva Lukić rođena je u Zagrebu, 1982. Diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala teoriju moderne i suvremene umjetnosti na sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. Aktivna je kao kustosica, likovna kritičarka i književnica. Do sada je objavila knjigu kratkih priča Ljudi bez parka (2009.), zbirku poezije Haljina Obscura (2011.), za koju je nagrađena nagradom »Zdravko Pucak«, te zbirku poezije Sjene sjemenki (2015.). Članica je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) i studijske sekcije Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) te Hrvatskog društva pisaca (HDP).

Kristian Novak rođen je 1979. u Baden–Badenu. Diplomirao je kroatistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao s temom iz povijesne sociolingvistike. Od 2005. do 2012. predaje na istom fakultetu, a nakon toga na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Godine 2005. objavljuje roman Obješeni, a godine 2013. roman Črna mati zemla, koji je osvojio T–portalovu nagradu za roman godine i preveden je na slovenski i mađarski. Oženjen je i živi u Zagrebu.

Jadranka Milenković rođena je 1969. u Puli. Živi u Nišu gdje radi na Apelacionom sudu. Osnovala je i vodi Književni klub »Prejaka reč« koji okuplja mlade ljude zainteresirane za čitanje, pisanje, filozofiju i umjetnost. Piše kratke priče i eseje; objavljivala je u časopisima Gradina, Putevi, Bdenje, Koraci, Braničevo, Kvartal, u zbornicima i na portalima P.U.L.S.E i Art Anima. Završeni roman Heteros čeka na objavljivanje. Suradnica je Niškog kulturnog centra.

Ahmed Ragimov je nagrađivani ruski pjesnik azerbajdžansko–ruskog porijekla. S majkom i bakom živi u Moskvi gdje je rođen 1987. Dosad je objavio 13 knjiga pjesama, a tekst »Najnježniji i Najsnažniji« uzet je iz zbirke po imenu Grad — omeđeni beskraj objavljene 2008. u nakladi moskovskog AST–a, najveće izdavačke kuće u Rusiji. Njegovih knjiga prodalo se više od milijun primjeraka, a prevedene su na farsi, korejski i japanski.

Zvjezdana Stanimirović je komparatistica, prevoditeljica i majka dvoje djece. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Karlovcu.

Denis Vlašiček rođen je 1993. godine u Bjelovaru. Studira psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. »Što ostaje« je njegova prva objavljena priča.

Korana Serdarević rođena je u Zadru 1982. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Od 2013. zaposlena je kao gimnazijska profesorica. Te je godine osvojila dvije prve nagrade za kratke priče (nagradu »Ranko Marinković« za priču »Kravosas« i nagradu »Zlatko Tomičić« za priču »Ptice«). Radove je objavljivala u raznim regionalnim časopisima i na portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Godine 2015. u izdanju Frakture objavljena joj je zbirka priča Nema se što učiniti.

Stanko Andrić rođen je u Strizivojni 1967. Diplomirao je francuski i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao srednjovjekovne studije u Budimpešti. Autor je romana Simurg, knjige eseja Enciklopedija ništavila te historiografskih djela Povijest Slavonije u sedam požara, Čudesa Svetog Ivana Kapistrana i Vinkovci u srednjem vijeku. Jedan je od utemeljitelja Podružnice za povijest Slavonije, Baranje i Srijema Hrvatskog instituta za povijest.

Ljuba Lozančić rođena je 1984. Objavila je dvije zbirke poezije: A što je s ljudima (2005.) i Slavlje na pučini (2007.). Potonja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika 2006. godine. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, na portalu Knjigomat i drugdje.

Petar Matović rođen je 1978. Završio je studij srpske književnosti u Beogradu. Piše poeziju i eseje. Radi kao profesor književnosti u Požegi. Objavljuje u periodici: Polja, Letopis Matice srpske, Koraci, Beogradski književni časopis, Sarajevske sveske, Quorum, Zarez, Književni magazin; Fragile, Portret, Rita Baum, Wyspa (Poljska), I. D. I. O. T. (Slovenija), The Café Review (SAD). Bio je član redakcije časopisa Međaj i urednik Svetskog dana poezije. Poezijom je zastupljen u više antologija, pjesme su mu prevedene na poljski, katalonski, njemački, francuski, engleski, švedski, rumunjski, mađarski, slovenski, portugalski i španjolski. Objavio je tri knjige poezije: Kamerni komadi (1997.), Koferi Džima Džarmuša (2009.), Odakle dolaze dabrovi (2013.).

Alen Brlek rođen je 1988. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Puli i Rovinju. Pobjednik je natječaja Na vrh jezika za 2013. godinu za zbirku poezije Metakmorfoze, objavljenu u nakladi Algoritma. Objavljivan je u e–časopisu Književnost uživo, u Zarezu te na portalima Strane i Kritična masa.

Marija Dejanović rođena je 1992. godine. Prebiva u Sisku, živi u Zagrebu. Objavljivala je pjesme u časopisima (Zarez, Riječi, Split Mind, Afirmator) i zbornicima (Treći Gornjogradski književni festival i Mostovi svjetlosti). Za rukopis Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur) bila je pohvaljena na natječaju za nagradu »Goran« 2015. godine. Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Lucija Butković rođena je 1991. u Zagrebu gdje trenutačno studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Osvojila je prve nagrade za poeziju na vrgoračkom natječaju »Tin i ja« 2003., Kijevskim književnim susretima 2008. i na natječaju »Stjepan Džalto« 2011. U Zarezu je u sklopu natječaja »Prozak« objavila kratku priču. Odnedavno je uključena u rad portala Muf. Živi u Zagrebu.

Katja Grcić rođena je 1982. u Splitu, gdje i danas živi. Njemački i engleski jezik i književnost diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Stručno se usavršavala na Sveučilištu Karl–Franz u Grazu te Institutu za prevoditelje i tumače u Beču. Poeziju već niz godina objavljuje u časopisima (Quorum, Pobocza, Vijenac, Zarez, Mogućnosti, Tema, Riječ i dr.) i na radiju (HR3, Radio Split). Pojedine pjesme prevedene su joj na poljski, češki i slovenski jezik. Osim poezije, piše prozu, a bavi se i vizualnom umjetnošću. U travnju 2014. prvi put javno izlaže u okviru grupne izložbe NUS u Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu. U izdanju Meandra objavila je 2015. prvu zbirku pjesama pod nazivom Nosive konstrukcije.

Emilija Duparova (Split, 1967.) diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radi na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, u zvanju redovite profesorice. Uz slikarstvo, njena umjetnička praksa, uključuje multimedijalne projekte, ambijente, instalacije, fotografiju i video. Članica je likovnih udruženja Splita, Zagreba i Rijeke. Dosada je realizirala 45 samostalnih i sudjelovala na mnogobrojnim skupnim i žiriranim izložbama u zemlji i inozemstvu. Za svoj umjetnički rad i rad u struci dobitnica je značajnih međunarodnih i nacionalnih nagrada i priznanja.

 

Časopis je objavljen uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb

Slušaj me

Slušaj me

Zaljubljenik u pop glazbu i književnost Andrija Škare elegantno je iskoristio njihovo sjecište pišući kolumne o pjesmama koje tematiziraju književnost. Autor u svakoj kolumni glatko briše granicu između „visokog“ i zabavljačkog sadržaja i kreira novu razinu analize na kojoj će nam podariti nov način gledanja i na pop kulturu i na kaknonsku književnost. Škare pokazuje što pop pjesme dobivaju od književnosti, a koji se novi slojevi tumačenja otkrivaju u književnim djelima pomoću pop pjesama koje se na njih referiraju. Svaka njegova kolumna je pak zasebno umjetničko djelo nastalo hibridnim spajanjem naoko disparatnih elemenata.

 

Andrija Škare rođen je 1981. u Zagrebu. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Radi kao scenarist, novinar i voditelj na Hrvatskoj televiziji u svojstvu stalnog vanjskog suradnika. Piše za magazin Globus, za portale www.booksa.hr i www.potlista.com, organizira koncerte, književne večeri i soareje opće prakse.

Prozu je objavljivao u brojnim časopisima u zemlji i regiji, u Vijencu, Zarezu, Fantomu slobode, Knjigomatu, Temi, Severnom Bunkeru, Večernjem listu, Ka/osu, Fokusu, Novoj riječi, u Ekran pričama, na Trećem programu Hrvatskog radija i još ponegdje.

Jedan je od osnivača književnog pokreta eventualizam pa je s četiri priče zastupljen i u knjizi Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor (Celeber, Zagreb, 2006.).

Objavio je knjigu beletrističko-publicističkih zapisa o zagrebačkim kavanama i kafićima, S više mlijeka, molim (Celeber, Zagreb, 2008.) te zbirku priča Život svijeta koji će doći (CeKaPe, Zagreb, 2014.)

Živi i radi u Zagrebu.

Voli muziku.

 

Ilustracija na naslovnici Stipan Tadić

 

In memoriam Rupert Neudeck (1939.–2016.)

In memoriam Rupert Neudeck (1939.–2016.)

Jučer, 31. svibnja 2016., preminuo je Rupert Neudeck, veliki prijatelj Durieuxa, njemački novinar, humanitarac i teolog – za sebe je govorio da je „lijevi katolik“. Postao jedan od najrespektiranijih europskih intelektualaca kad je na svoju ruku sa suprugom i prijateljima unajmio brod Cap Anamur i u Kineskom moru spašavao vijetnamske izbjeglice i potom ih iskrcao u Njemačkoj, usprkos protivljenju njemačkih vlasti. Nakon toga je osnovao humanitarnu organizaciju „Cap Anamur“. U Hrvatsku je prvi put došao pod konac 1991. godine i od tada je tu kontinuirano pomagao stradalima, kao i potom u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu sve do 1999. godine. Pri tome je posjećivao zagrebačku redakciju Feral Tribunea, družio se s don Brankom Sbutegom, Miljenkom Jergovićem, Igorom Lasićem, Ivanom Lovrenovićem. Osobito je cijenio sarajevski dnevnik „700 dana opsade“ Željka Ivankovića. Sam je boravio tjednima u opkoljenom Sarajevu. Redovito se s ratnih područja javljao radijskim izvještajima njemačkom saveznom radiju, a kao zagovornik žrtava rata u bivšoj Jugoslaviji često je nastupao na okruglim stolovima i u javnim debatama. Zadnji angažman mu je bio za izbjeglice iz Sirije. Umro je od srca. (Nenad Popović)
Više o Rupertu ovdje.

Izvrnuti svijet

Izvrnuti svijet

Nakon prve vrlo hvaljene zbirke priča Tamno ogledalo književnica Ivana Rogar objavila je novu knjigu – Tumačenje snova. U prvoj knjizi upoznali smo vrhunsku stilisticu koja portretira osebujne gradske likove u kritičnim životnim trenucima. U drugoj zbirci ona ide korak dalje – za glavne likove izabrala je djevojke i žene uhvaćene u spiralu opsesija i fobija. Taj je svijet izvrnut izvana prema unutra – sve ono što se čini u svijetu velikim, za te je žene beznačajno, ali zato im je od presudne važnosti nešto što drugi niti ne primjećuju; stvarnost prelazi u snove, a snovi u stvarnost; virtualno se izlijeva u realno, realno u virtualno. Njihove misli i tijela isprepleteni su , njihovi se strahovi očituju na njihovoj koži, ne zna se gdje prestaju osjećaji, a počinje krvarenje… Jezik Ivane Rogar istovremeno je human i razoran, kolokvijalan i metaforičan, suosjećajan i crnohumoran. U njenom svijetu jedna dječja igra, jedan post na internetu, jedna čudna gošća u restoranu, jedna obična vožnja izmiču tlo pod nogama. (Boris Beck)

 

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

 

ministarstvo-kulture-grad-zagreb